KAKO SE TUZLA ODBRANILA 1992. A BESLAGIC ISPUSTIO NOBELOVU NAGRADU ZA MIR 1997.

Prije 28 godina, 15 maja 1992 godine, Tuzla je odigrala najtezu ratnu bitku ciji ce ishod odluciti sudbinu najvece slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH u agresiji na nasu zemlju 1992-95. Iako se vec 40 dana ubijalo u Podrinju, napadalo zestoko Sarajevo, JNA kidnapovala i umalo ubila predsjednika Izetbegovica, ´´Blitz Krieg´´ Domuza sa Dedinja nije dobio zeljeni epilog u gradu na Jali. Jedan od najzasluznijih za mali podvig Tuzle je njen ratni gradonacelnik Selim Beslagic (na slici),tada na funkciji predsjednika Skupstine opcine. Zasto?

1. Zato sto je mudrom politikom odugovlacio evidentno neizbjezni sukob s JNA e kako bi policija zajedno s patriotama BiH sto bolje odbranile grad i sacuvale zivote ljudi. Nije prezao ni od osjetljivih i rizicnih akcija i protiv pripadnika Patriotske lige BiH, ali cilj je bio jasan. Zalosti me kada mu to neki tuzlanski glupani i dan danas prigovaraju.

2. Sto je medju rijetkima u BiH uspio da naoruzanje Teritorijalne odbrane BiH iz magacina na Kozlovcu, prakticno u gradu, ostane onima koji su decenijama izdvajali novac za nj – gradjanima Tuzle i legitimno izabranoj vlasti a ne u ruke SDS paravojske s vec precizno razradjenim planom okupacije grada s JNA.

3. Sto je bio saburli i imao muda u vrlo teskoj i dramaticnoj igri zivaca s agresivnim oficirima JNA. Mnogi pamte cuveni audio snimak ´´E, neka je rat, Pracer, (JNA komandant aerodroma Dubrave). Ja nemam druge drzave od BiH´´, malo prije izvlacenja vojnika JNA i opreme iz kasarne ´´Husinska buna´´.

Vojne kolone JNA su toliko provocirale pri prolasku kroz Tuzlu da je strah od sukoba na ulicama grada bio sve veci. To se i desilo, nakon provokacija iz cuvene JNA kolone na Brcanskoj Malti 15. maja a sto je uzivo prenosila lokalna TV FS-3. Treba reci da je komandant kasarne Mile Dubajic samoinicijativno krenuo s izvlacenjem kolone toga dana iako je usmeni dogovor postignut za 18.5. Policija je uzvratila a od razmjene paljbe pogodjeni su kamioni s municijom pa su detonacije unistile i neke stanove u Skojevskoj, ubile nevine ljude, medju njima i nesretne vojnike JNA i rezerviste. Ipak velikosrpska propaganda od toga proizvodi mit ´´o masakru Tuzlanske kolone´´. Znamo i zasto, ta politika je bas u Tuzli porazena kao nigdje do tada u BiH!

Iako je bilo u pitanju ratno stanje i odbrana grada legitimna oni bestidno lazu vec 28 godina o 200 ubijenih vojnika JNA i rezervista. Pravi broj je – 49 sto je lahko i danas provjeriti u arhivu Haskoga tribunala i beogradskog suda gdje je procesuiran Ilija Jurisic. Potvrda ovome je i brojka od 35 tijela koja su ekshumirana 1999 g. na gradskom groblju a potom predata Komisiji za nestale iz Banja Luke. No, kao i u slucaju Dobrovoljacke u Sarajevu (6 poginulih a ne 42!), velikosrpska propaganda gusla li gusla o masakru stotina vojnika! Cinjenica da su Haski tribunal i domaci sudovi, medju kojima i onaj u Beogradu, odbacili nekoliko prijava o navodnom zlocinu ni danas ne znaci nista nacionalistickim dobosarima iz Banja Luke i Beograda da svake godine ponove istu pricu.

No, vratimo se junaku ove price. Koliko god Beslagic nije posjedovao harizmu velikog politickog lidera on je mirnim i odmjerenim reakcijama te timskim radom izdrzao sva iskusenja vrlo zapaljive atmosfere majskih dana 1992 godine te kasnije, zbog cega zasluzuje istaknuto mjesto u historiji grada Tuzle. Neki ce reci da je lahko biti pametan nakon 40 dana iskustva kroz koji je proslo vise od pola BiH. Nikako. Zvijer zvanu JNA s jasno izabranom stranom tako nadmudriti i od ratnog plijena naoruzati dvije brigade Armije R BiH mogao je samo izvrsno koordinarana vlast a kojoj niko nikada nije mogao reci da je bila ‘muslimanska’. Potvrdjuju to imena njegovih najblizih saradnika: pored prof.dr Seada Avdica, Mese Bajrica, Jasmina Imamovica, Refika Ahmedinovica treba izdvojiti cestitu grupu pravih bosanskih patriota koji nisu bili etnicki Bosnjaci: Stanislav Petrovic, Sinisa Mihajlovic, Zdravko Djuranovic, Igor Rajner, Franjo Kovacevic, Ilija Jurisic…Dok su sirom BiH cijeli resori izvrsne vlasti ostajali bez sefova, njegov tim u staroj zgradi na danasnjem Trgu Slobode ostao je kompaktan. Nisu ga izdali, ako izuzmemo potpredsjednika Branka Perica, koji ionako nije bio iz vladajuce koalicije vec dio ´´nacionalnog kljuca´´. Svi i dan-danas zive u Tuzli osim par koji su umrli u medjuvremenu!

Selim je rodjen 1943 godine u uglednoj tuzlanskoj porodici Beslagica. Otac mu je bio geometar. Magistrirao je tehnologiju a nakon kratkog izleta u tuzlansku prosvjetu prelazi u privredu gdje ostaje do ulaska u politiku 1990 godine i pobjednickog puta njegovih ´´reformista´´, stranke jugoslavenskog premijera Ante Markovica. Velika izborna pobjeda na prvim visestranackim izborima 1990 godine omogucila je da ´´reformisti´´ s SDP i liberalima formiraju skoro dvotrecinsku lokalnu vlast a Beslagicu izbor prvog Tuzlaka. Bila je to jedina stopa BiH gdje nisu pobijedile SDA, HDZ i SDS. Za one mladje koji ovo budu citali, medjunarodne nagrade najbolje govore o njemu: Internacionalna nagrada za ljudska prava grada Weimara za 1995. godinu, "Sean MacBride Peace Prize" Internacionalnog instituta za mir za 1996, Zlatna povelja za mir i demokratiju Internacionalne lige humanista za 1996, Nagrada za mir Fondacije Kurta Waldheima za 1996, americka nagradaza ljudska prava i demokratiju "The W.Averell Harriman Democracy Award" za 1997.(najvece u SAD kojom su okiceni Carter i Albright, recimo) tePovelja "Libertas" za životno djelo 1997. odForumagrađana Tuzla. Uz sva ova velika priznanja, Internacionalni mirovni biro u Ženevi 1997. nominuje ga za Nobelovu nagradu za mir, što je prvi slučaj (i jedini) da neki Bosanac bude predložen za ovo veliko medjunarodno priznanje od sticanja nezavisnosti BiH.

Sacekam par dana ljeta 1997 godine, provjerim sve navode i najavim se za intervju Edibu Drljevicu, njegovom sefu kabineta. Bio je to moj drugi-treci susret sa Selimom, ako me sjecanje nije izdalo. Fino me primio, pamtim kao danas ulazak u njegov ured. Bio je raspolozen, dobro govorio a kad sam iskljucio diktafon, osjetio sam da hoce jos nesto da mi kaze. Malo zasuka rukave, ukazase se njegove maljave ruke, namjesti sat i tihim tonom rece:

´´Vidite, mladi gospodine, hvala sto ste dosli. Da li znate da ste vi jedini u Tuzli od novinara koji je ovim povodom dosao razgovarati sa mnom? – pozalio mi se najiskrenije, govorio je to i njegov ´´body language´´.

´´Ma dajte, nemoguce!´´-kazem mu u nevjerici. ´´Jeste, jeste!´´ Nejasno mi jer sam ocekivao prije mene bar Sinana Alica, Djuru Skondrica, ili Nuru, Babu, Seleta iz medija ciji je osnivac Opstina Tuzla, a vidi, dosao samo garib iz tabora njima mrskog Dzemaludina Latica!?

´´Iskreno, sumnjam da ce sta biti od toga jer Misha Glenny lobira i dalje protiv svega sto dolazi iz BiH, gdje god stigne pa tako i protiv mene´´, nastavio je i bez mog pitanja. Nisam to objavio da ne umanjim ´´svecarski´´ intoniran razgovor s mojim ratnim herojem. Kakav smo mi narod, neko ga u Zenevi predlozi za Nobelovu nagradu a u rodnom gradu mu to uzmu skoro za podsmijeh!?

A znao sam da je to britansko govno Glenny, novinar i publicista ´´specijaliziran za jugoistocnu Evropu´´, falsifikatima radio protiv BiH. Cinio je to autorski te u nastupima na medjunarodnim forumima cijeli rat, a nije se okanio ni poslije. Svjedocio je o tome u vise tekstova Attila Hoare, sjajni britanski historicar. Bas ono sto je bila hladna i bescutna politika Douglasa Hurda, tadasnjeg britanskog ministra vanjskih poslova, prema stradanjima nevinog naroda u BiH, radio je Glenny u medijima, cesto otvoreno s prosrpskim stavovima. Tako je RBiH u ´´The New Yorkeru´´ jednom nazvao ´´muslimanskom paradrzavom´´!?

Smetala mu je tako i Tuzla, oaza multietnicke vlasti koja je izdrzala najteza ratna iskusenja i zagovarala suzivot svih naroda u BiH.

I bi moj sagovornik u pravu. Premda je bio u uskom krugu kandidata, Nobelova nagrada za mir ode u ruke izvjesnim borcima za zabranu postavljanja mina u svijetu!! Rastuzilo me a danas mi opet milo sto smo se bar znali radovati i njegovoj kandidaturi na stranicama ´´Ljiljana´´!

Kad se sjetim da je Kofi Annan, bivsi generalni sekretar UN dobio Nobelovu nagradu za mir (2001) zbog izliva ”zabrinutosti za sirenje AIDS i medjunarodnog terorizma”, i sve to iz udobne fotelje na East Riveru, Selim je za ono sto je radio pod granatama zasluzio – dvije!

I za kraj, pamtim da je na lokalnim izborima 1997. potukao do nogu trupe lokalnog SDA celnika Salke Bukvarevica. Redakciji sam poslao suhoparan tekst gdje mi najbitniji bio naslov -´´U Tuzli i dalje – Selim alejkum!´´

Selime Beslagicu, hvala Ti za sve sto si od 1990 godine uradio za Tuzlu i BiH!