´´A bogati, kako to Azrail vadi duse?´´- kao grom iz vedra neba pita me Emina hanuma u tuzlanskoj ulici Kasima Bilica Crnog, u kasnu jesen ratne 1994 godina.
´´Otkud ti sad to?´´
´´Eto, ´nako´´.
´´Kaze Pejgamber Muhammed alejhisselam da Azrail ima lahku ruku kod dobra insana. Ne pati i ne zateze kod onog ko je sucurao Allahu, klonio se harama i gledo svoja posla. Vjernicima je susret s Azrailom radost, tako se moze reci. A bogme, onaj ko nije, ukaze mu se ko golema vatrena azdaha, visoka do neba, tamna, dugokose, nakostrijesene s vatrom koja siklja iz usta i nosa, kaze jedan hadis. Strasan prizor pa ti onda ostro i grubo dusu trga i odvaja od tijela´´- prenesem joj ono sto sam naucio.
Kod Emine se smotala donja usna preko gornje da i ne vidim crtu. Pobjeze i usna haman iz straha a manje postovanja pred jednim znakovitim hadisom.
Zapravo znam i zasto je pitala. U drugoj sobi je lezala njena bolesna mama, Hajrija Krvavac. Bila je to starica vedrog i bistrog uma, duhovita i blaga da smo uzivali kad bi nas spojila kahva u aksam.
Kakve li sudbine, 1941 godine nana Hajrija se jedva spasila cetnickog pokolja u rodnom Gacku i s troje sitne djece dosla u Tuzlu. Nakon rata Tito naredio da se svak ko je prognan vrati na kucni prag. Da, naredio, nema meni je u Tuzli dobro, snasla sam se. Svaki izbjeglica pravac kuci odakle je protjeran. E, baska je kako im je bilo deverati sa zlikovcima koji su 1941 godine pozeljeli da se Krvavci nikad vise ne vrate u taj hercegovacki gradic. I vratila se Hajrija hanuma u Gacko, sta ces, valja. Ali, kakve smo hude sudbine, u Bosni a ni Hercegovini vec par stoljeca tesko mozes sklopiti i 50 godina a da te ne potjera nesorta s topraka.
U ljeto 1992 godine, ista Hajrija, sada starica od 80 godina ponovo u muhadzirluk. Opet iste komsije isukale noz da urede prostor za Veliku Srbiju koji im se ovaj put ucinio nadohvat ruke. Valjalo opet bjezati. Sada onako stara krenula kod dvije kceri u Tuzlu gdje su se udale i zasnovale porodicu. Sina je posao odveo u Slavonski Brod. Oko dvije godine se dobro drzala u tuzlanskom muhadzirluku i najednom pala u postelju. Eno je, tesko dise u sobi okrenutoj prema Skojevskoj.
´´A bogati, kako stigne?´´
´´Ko, sta?´´-prekinu mi odlutjele misli da bas nista nisam razumio.
´´Pa, Azrail! Mislim toliko dusa odjednom pocupati! Pos´o je to´´- sad razvuce seretski oprezno usne u blagi osmijeh.
´´Sad si me podsjetila na cuvenog Burek ef., uglednog i daleko poznatog sarajevskog imama. Jednom u mektebu kad se ucilo ´´Vel Jeumi-l-ahiri´´, onaj peti imanski sart, ´´I vjerujem u Sudnji dan´´, uceni alim se dotakao i Azrailovog posla. Jedan bistri djak ustade i bas slicno priupita.
´´Efendija, a kako ce stici Azrail pocupati toliko dusa istovremeno a toliko ljudi umre u svijetu u istoj sekundi?´´ Mudri Burek ef. nije se dao smesti.
´´A djeco moja draga, jeste li vidjeli one zarulje ispred ducana na Bascarsiji? Da li je neko od vas primijetio more bit da taj neki covjek zaduzen za rasvjetu ide od jedne do druge pa upali svaku onu zarulju ponaosob? Nije, jelde, vec s jednog mjesta pritisne pa one osvijetle cijelu carsiju! – vjesto se snasao Burek ef. A bas malo prije toga stigla moderna rasvjeta u stari dio grada Sarajeva. Ne prodje par dana zove Emina opet, nekad pred aksam.
´´Hoces li molim te doci, mami nije dobro, nesto se cudno desava!´´ Udjem i vidim nurli lice hercegovacke muslimanke u samrtnom hropcu.
´´Bogme, mes´cini primakao se Azrail, Emina´´, velim joj mirno a ona pobjeze iz sobe. Proucim sehadet malo glasnije, ne bi li me nana cula i ponovila za mnom i napustila ovaj svijet kako je i zivjela, s sehadetom od kada ga je cula u ezanu kao tek rodjena beba, pa kroz zivot stalno u namazima ponavljala. Red je i dunjaluk napustiti tako. Jorgan u predjelu naninih ramena se zadize povisoko kao da pokupi sav ostatak tijela, osvoji neki nevidljivi vrh pa se vrati. Pa opet. Kao da se isprazni pa ponovo popuni dio gdje su bili trup i noge. Krupno Hajrijino tijelo se ponovo skoro zaleti od nogu pa do pod bradu. Dize se onaj jorgan skoro pola metra! Boze dragi, sad njena suha i otvorena usta povukose zraka kao nikad do tada. Pravi fijuk.
´´Eshedu en la ilahe illallah ve eshedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluhu´´- povicem jos glasnije da je horilo, kao da hocu nadglasati i sobu i trenutak izvodjenja radova Allahovog Meleka smrti. Kao nikad u zivotu, Azraila skoro osjetih na pola metra i obuzese me trnci i prostruja neki strah kroz mene. Poravna se onaj jorgan skoro u liniju i Hajrija hanuma zacuta. Raskrili se i ona njena sarena mahrama jos vise u podbradku. Njene sare i motivi najednom mi se ucinise u bojama njenog Gatackog polja. Doleti i Emina s mokrim peskirom.
´´Sta je bilo, kako je?´´
´´Sve mi govori da je Azrail bio mehke ruke danas kod cestite Hajrija hanume. Basin sag olsun!´´- uputim Emini saucesce. Da joj Allah oprosti i u dzennet uvede. Sutradan ukopasmo rahmetli Hajriju Krvavac iz Gacka na mezarju Tusanj zajedno s njenim rodjacima Krvavcima, Custovicima, Erkocevicima, Kusmicima…
Ne prodje puno, pade ona cetnicka granata s Ozrena na Kapiju u srcu grada i ugasi duse 71 Tuzlaka. Naradio se Azrail te nesretne noci iza 21 sat kao nikad u Tuzli tokom rata.
