Ne znam tačno kada, ali znam da je bila druga polovica aprila kada su prvi put zaćutali topovi Radovana Durmitorskog oko Sarajeva. Bilo je to prvo takozvano primirje krvavog rata u Bosni i Hercegovini brutalno zapocetog u Ravnom, u Hercegovini a ozvanicen 6 aprila u Sarajevu, glavnom gradu BiH.
Za sarajevskoga studenta, koji je otišao samo na vikend kući, idealna prilika da se vrati u grad jer zaboga, ‘neće više valjda’ a i ponio sam samo jedne farmerke i jaknu od garderobe! Džaba odgovaranja rodbine i prijatelja da su četnici svuda na putu – ništa me nije moglo odvratiti. Pravi primjer mladosti koja srlja u smrt. Opet, ovog teksta ne bi bilo da me spletom okolnosti sreća nije pomazila na nekih šest sati vožnje i 240 km u oba pravca. Evo kako je to bilo.
Odluku da krenem u grad na Miljacki i pored desetak dana zestokih artiljerijskih i pjesadijskih napada pojačala je slučajna vijest da se Eso, fini i čestiti električar, sprema u Sarajevo po kćer koja se liječila na Kliničkom centru ´´Koševo´´ pa mu zatrebalo drustvo.
‘Da nisam sam, a i ti znas Sarajevo, pa cu se lakse snaci’, rekao mi je.
Djevojčica se zvala Nasiha i imala je 12-13 godina. Krenuli smo u starom, dobro očuvanom bijelom Mercedesu bas kao da ćemo na more. Do Kladnja nije bilo problema. Posve normalna vožnja. Iznad grada, prema Olovu, prve barikade.
Vidimo čovjeka u maskirnoj uniformi s ‘thompson’ puškom i kratkom bradom kako diže ruku u znak ‘stoj!’ Opreznim korakom prilazi autu i pita za dokumenta. Zagledam se bolje, vidim zasivenu oznaku TO BiH s ljiljanima. Lijepo, vidi, imamo i ‘thompsone’, samo što nisam naglas rekao zadovoljan prizorom!
Dade Eso vozačku.
"Gdje ćete vi?" "U Sarajevo!"
"Sarajevo?" – pita začuđeno momak u tridesetim godinama, s bradom od 4-5 dana, ‘a la’ Rasim Kadić iz vremena kada su ‘Liberali’ nešto i značili u BiH.
"Da",odgovaramo uglas.
"Pa, jeste li vi normalni, svuda su četnici na putu", pita nas u nevjerici što je impliciralo da smo rijetke budale koje je sreo s autom na putu za Sarajevo tih dana.
"Pa, moram dijete pokupiti u bolnici, ne mogu je ostavit kad ne znam koliko će ovo trajati", veli Eso, iskreno kakav je uvijek bio, spreman da se čak i ubjeđuje s čovjekom. Upeo sam se i ja da dodam koju, ali je auto već krenulo posto je covjek vidio da nema fajde da nas uvjeri da odustanemo od puta. U retrovizoru gledam teritorijalca, potpuno bez riječi, kako vrti glavom s ‘tompsonkom’ u ruci koju sam premijerno vidio ‘uživo’. Nismo vozili dugo, možda 1-2 km iznenada je pred nas iskočio pravi pravcati – ČETNIK!
Ne znam sjećate li se lika iz ”Povratka otpisanih” kako drži ogromni mitraljez ‘pedeset trojku’ uperen u Tihog, u drustvu s Pavlom Vujisićem, šatro ministrom Jovićem iz srpske vlade i njegovom "sekretaricom" (Zlatom Numanagic). Baš tako je izgledala spodoba pred nama, debeo, mastan, s dugom bradom, subarom, redenicima i punom četničkom ikonografijom na sebi. Kako bismo rekli, četnik kakvog zamišlja prosječan naš čovjek. Jedino nije imao ‘pedeset trojku". Kod ovog je visila automatska puška ”kalasnjikov” preko velikog stomaka. Na tren, htjedoh da relaksiram trenutak s necim posve mirnodopskim pa otkrijem da liči i na bivseg Breninog bradatog kontrabasistu iz "Slatkog greha".
Digao je ruku, vrlo oprezno. Pretpostavljam da su sa strana ciljali mitraljezi na neočekivane goste koje nismo vidjeli, ali mi zapravo uopće nismo bili svjesni trenutka. Četnik prilazi autu polahko, korak po korak i gleda čas u vozača čas u suvozača.
"Isprave?"
Dade ih Eso galantno, bez ikakvoga grca.
"Kuda?"
"U Sarajevo, imam kćer bolesnu, lezi u bolnici pa da je vratim kuci!". Zagleda ga četnik dobro, pa mene, pa opet u onu vozačku.
"Imate li oružja?"
"Nemamo!".
"Dobro, hajde". Ono što nisam znao tada a ni sada opisati jeste potpuno cool raspoloženje nas dvojice kao da razgovaramo s carinikom na granici. Ni sekunde pomisli na klanje Bosnjaka i Hrvata u Bijeljini i gornjem Podrinju, početkom aprila… Četnik, pomalo zatecen iznenadnim putnicima namjernicima kao da se zadivio i respektirao "hrabrost" dvojca iz mercedesa. A mogao nas je fino, serbes u stranu izdvojiti i po kratkom postupku sve zavrsiti. Ne bi mu trebalo puno metaka. A i mercedes uopce nije bio los za ratni plijen.
Kod Olova opet, ‘nasi’ – TO BiH. Ista čuđenja i pitanja , jeste li vi ludi, te da cemo teško ući u grad jer je Sarajevo blokirano.
"Ma, mi ćemo ući, moram dijete iz bolnice uzeti", ponavljao je Eso kao papagaj.
"Jest, čovjek mora dijete uzeti, šta ba blokada", znam da sam ubjeđivao olovskog teritorijalca.
Iznad Olova, malo dalje od motela "Montana", gdje su , "Centrotransovi" autobusi uobicajeno odmarali da vozaci prezalogaje i putnici protegnu noge i bezbeli naprave sta pazara motelu – ‘ganc’ nove policijske uniforme, najbolje koje sam do tada vidio u ratu. Plava, uredna uniforma, cizme i šapke ‘a la Arkan" odavali su neku dobro utreniranu i opremljenu specijalnu policiju. Kada smo stali vidio sam na naramenici 3-4 policajca malu srpsku trobojku sa četiri ‘ocila’, heklere preko glave spremne da upotrijebe svakog trenutka. Ista pitanja kao i prethosnici s barikada. I o oružju, naravno, malo zagledali u auto i odmahnuli rukom.
"Haj'te, al’ ne znam hoćete li ući u grad", kazao nam je onako usput ‘vođa barikade’, kao granicar koji vas upozorava na pazljivu voznju. Nastavili smo, kao pravednici kojima se taj dan nista ruzno ne moze desiti, uvjereni da svi drugi pretjeruju, i da cemo u Sarajevo uci bez problema. Zaboga, mi samo idemo po bolesnu djevojcicu na Kosevo! Ostavili smo na kontrolnom punktu zacudjene Radovanove ‘specijalce" Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kako se tada zvala srpska paradrzavna tvorevina stvorena na Palama a koja će ubrzo dobiti današnje ime RS.
Tek kad smo se počeli spuštati prema sarajevskoj kotlini, pazljiviji putnici na relaciji Tuzla-Sarajevo sjetit ce se nakon rata one porusene kuce na krivini gdje nikad nije proradila izgradjena benzinska pumpa, s cuvenim grafitom BH liberala ‘Mi nismo krali -mi nismo srali!, tek tu smo postali svjesni bjelodane cinjenice – sami smo na cesti vec skoro 90 km!!
Nigdje žive duše do Srednjeg. Tragova rata, paljevina i rusevina nije bilo. Prva barikada će nas dočekati tek kod Vogoscanske petlje gdje je desno skretanje na autoput A1 Sarajevo-Zenica i Sarajevo-Tarcin. Pamtim duge i za mene, nekako uvijek odvratne poluautomatske puške s onim bajonetima o desno rame sarolikog drustva vojnika JNA medju kojima su izgledom dominirali stariji rezervisti. Kontrola i zagledanje u lica kao da smo pali s neba.
‘Ne znam hoćete li moci ući u Sarajevo’ – kaže rezervist pružajući Esi nazad vozačku.
‘Ma, mi ćemo probati. Kud ćemo se sad vraćati kad smo stigli do pred sami grad – kaže mu zabrinuti otac male Nasihe.
Na vogoscanskoj petlji, tamo gdje je danas onaj kruzni tok, svuda ‘pincgaueri’ i neki manji kamioneti JNA. S lijeve strane vidio sam dobro utvrđeno mitraljesko gnijezdo s debelim naslagama vreća s pijeskom, kao da je kadar iz filma ‘Valter brani Sarajevo’.
Bilo mi je nekako sve isto, samo umjesto kadra rahmetli Hajrudina Šibe Krvavca bili su to ipak pravi srpski vojnici u iščekivanju naredbe o hermetičkom zatvaranju grada iz kojeg se više neće moći ni ući a ni izaći.
Gledam, pored onog mitraljesca ništa živo na cesti za Zenicu i Rajlovac nije moglo proći. Na mostu, bez ikakvog prometa, jako puno naoružanih ljudi u SMB uniformama, svi u nekoj zurbi. Prema izgledu, nesumnjivo najveci dio njih su srpski rezervisti pristigli ko zna odkuda, a koje je tek čekao prljavi zločinacki posao i opsada grada, najveća nakon Drugog svjetskog rata u svijetu. Tek u Vogošći, tamo negdje u industrijskoj zoni iznad TAS-a vidimo prve prave oziljke rata. Pravo ratno stanje oko ceste, zapaljena auta i tragovi borbi u gradu i okolo, što ćemo mi u ‘tuzlanskom bazenu’ kako bi kazao Salih Brkić, tek 15 maja doživjeti. Kod TAS-a posljednji četnički check-point.
‘Gdje ćete’? – pita malo stariji srpski rezervista.
‘U grad, moram po dijete u bolnicu’?
‘A vi stvarno iz Tuzle krenuli u Sarajevo?, pita u nevjerici cim pročita podatke vozača.
"Da."
"Auuu. Ne znam, hajte vidite hoće li vas ‘Zelene beretke’ pustiti gore. Puca se, do sinoć je grmilo po gradu" – kaže borac za ‘srpsku stvar’.
"Vala kad smo dovde, valjda će nas pustiti" – ponavljao je Eso istu priču SMB uniformi. Čini mi se kod Donjeg Hotonja, nisam posve siguran, stigli smo do posljednje prepreke na ulasku u grad. Momci s beretkama na kojima su bili ljiljani vrlo oprezno prilaze autu. Zaključujem da iz tog pravca nisu imali susreta. Kontrolišu pazljivo.
Ne mogu vjerovati da smo prešli 120 km i 6 – 7 barikada. ‘Haj'te brate kad ste dovde stigli samo ne znam šta vam bi da krenete baš danas’-veli nam visoki srednjovječni teritorijalac, branitelj Sarajeva. ‘Pa, zbog primirja. Čuli smo na TV-u – odgovorio je Eso dok je ohrndali Mercedes brektao i pomalo nestrpljivo kreneu u posljednji dio puta smrti do najljepšeg i najdražeg grada na planeti. Posvuda tragove borbi na okolnim zgradama i prvog utvrđivanja linija koji će bezmalo ostati do kraja opsade grada, koliko znam, uz neka neznatna pomjeranja. Nakon Kobilje glave, na Koševu još vise tragova razaranja. Esu molim da napravimo ‘giro’ kroz centar, pored Miljacke, da vidim sto vise grada nakon teskih granatiranja, zagledam se i lijevo i desno da mi nista ne promakne a i zagrlim ga i tu, po sredini. A i ne bi li bili brzi sa mnom jer sam planirao iskociti na tramvajskoj stanici Bascarsija. Svuda tragovi bombardovanja. Baščaršija puna i ne lici na dotadasnje slike TV BiH, bas kao da televizija laze. Izlazim kod Sebilja i objašnjavam Esi kako najbliže do Koševa jer ne poznaje grad. Obećavam mu doći na glavni ulaz u bolnicu u 14 sati.
Na tramvajskoj stanici Baščaršija i okolo, prema Kovacima i lijevo prema ´´Bakijama´´ masa svijeta. Vidim mnogi uživaju u suncu i prvoj obustavi vatre. Jednog poznanika ‘dervišanera’ iz hora onog kamermana Varakija koji me jedared srdito i arogantno upozori kako ga ne smijem zvati Varaki (!?) premda se tako preziva, ugledah naslonjenog na izlog prodavnice obuće "Borovo". Guštera se, okreće lice suncu i uživa zatvorenih očiju. Bio je prelijep proljetni dan baš kao nekada kada smo znali ići na Darivu, ili Vrelo Bosne. Ljudi su odahnuli nakon granatiranja i dana straha i strepnje, grad se ponadao da ce ludilo stati, vidjelo se to na svakom koraku. I ja sam se uklopio u to pa sam mislio da će topovi utihnuti, bit će neki pregovori, neće valjda nastaviti rušiti tako lijep grad.
Na Kovačima, na ledini prema Tabiji, tamo gdje su se nekad djeca sankala – mezarluci gdje ih nikad nije bilo. Bili su to mezari prvih sarajevskih branilaca. Napunit će se do kraja rata to šehidsko mezarje najhrabrijim Sarajlijama. Ako zaboravim četnike i teritorijalce s brojnih barikada, to bi bio moj prvi pravi susret sa okrutnim posljedicama rata. Izbrojao sam 26 mezara, čini mi se, po bašlucima, mladih momaka, prvih branilaca grada koji su zaustavili četnike s Lapišnice i istočnih prilaza gradu.
Učim Fatihu, a oči mi suze i brada podrhtava. Zamišljam da sam lahko mogao biti jedan od njih da sam ostao i prihvatio ponudu raje s Vratnika iz rezervnog sastava policije. Poznavao sam neke momke i jedan mi je kazao ‘da budem spreman ako zapuca’, posto sam, zajedno s Dzevadom, danas sjajnim patologom u Bihacu, prošao neki njihov ‘screening’.
Za 2-3 sedmice ću biti dobrovoljac Drugog korpusa Armije BiH pa ni u gradu na Miljacki sigurno ne bih čekao mobilizaciju ili vojnu patrolu na vratima. Da sam ostao, bio bih branilac Sarajeva, znam sebe.
‘Vidi, rat, pravi, a mi pizde u Tuzli pričamo nema rata i neće ga biti’ – govorim naglas, dok gledam unatrag prema pekari ‘Kod Mahira’, gdje smo jeli najslađe pizze za dugih studentskih noći.
U Lubinoj me dočekala prazna kuća. Znao sam da je gazda Enes zbris'o, kao i nas dvojica doduše. Otvaram i s vrata vidim tri komada usmrćenih povelikih pacova. Davno smo im Dževad i ja objavili rat, ali nikako da im dohakamo u prizemlju kuće koja nije održavana baš najbolje, pa smo tamo samo na brzinu znali spremiti brzinski večeru na resou i bježati u sobe. Kad smo kretali, lukavi doktor dosjetio se kupiti lijepak i posuti ga oko dobrog komada hljeba i sira ne bi li ih namamili u stupicu. Bio je to pun pogodak. Iz tri pravca su jurišali tisinom osokoljeni pacovi i zauvijek ostali na bojištu prozirne tvari iz koje nije bilo ni nazad ni naprijed.
Tako se meni odjednom učinio zadatak koji je bio pred Esom i mnom – povratak u Tuzlu. U studentskoj sobi prvo idem do glavnog razloga najrizičnijeg puta u životu – love koju sam sakrio u ormaru.
Kao student koji je znao zaraditi podobro za džeparac prodajom knjiga, saradnjom u nekim novinama te sastavljanjem ukrstenica, zbog lošeg iskustva krio sam novac u studentskoj sobi. Naime, gradski dzeparosi opljačkali su me u tramvaju na Skenderiji tako kvalitetno i maznuli par hiljada DM da sam zapamtio za cijeli život. Od tada, gotovinu sam krio u knjigama, na polici, kakav bankovni račun.
Lova je, srećom bila nedirnuta, mada mi se činila bezvrijednom kad se sjetim svih rizika putovanja toga dana. Sve drugo je bilo ispremetano po sobi. Kuća je bila provaljena i fino opljačkana – bilo je posve jasno. Gledam, nigdje mog luksuznog izdanja atlasa "The Times" za kojeg sam dao pola ušteđevine, negdje u februaru 1992 g. Znao je lopov šta treba prvo zgrabiti. Nema ni mojih dva nova, od Alija pozajmljena reketa s kojima smo igrali petkom uvece u Zetri. Zbogom tenis, ionako je vrijeme za ratne igre. Preživio je Miroslav Krleža s njegovim izabranim djelima. Lopov je cijenio da purger nema izgleda na sarajevskom buvljaku. Peke. Bolje išta nego ništa. Od garderobe ostali samo potkošulje i bezvezne sitne stvarčice. U torbu praktično nisam imao sta strpati. Zaključavam kuću i krećem na Koševo.
Komšije, neki vazda neljubazni tipovi (familija Teftedarija) i sve mislim da je onaj s NTV Hayat njegov sin, ili su sišli u grad ili zbrisali od rata. Kuća avetinjski pusta. Nigdje nikoga. Ponovo zastanem na mezarlucima i zagledam u imena i godišta. Bože, od 19 do 35 godina, mislim da nije bilo starijeg. Kontam svugdje bih sada svratio i pitao gdje su, recimo Meliha, Mahira, Almasa, moje drage prijateljice, kcerke hfz.Ismet ef.Spahica, jesu li žive. Nažalost, u avgustu ce ih u Dairama, u potrazi za vodom, sustići granata. S Melihom je bila njena kci Esma i sve ce izginuti, osim Amine, Allah ih nagradio dzennetskim bascama. No, najednom se sjetim Ese koji je možda već bio spreman za put i nisam smio ni pomisliti da gubim vrijeme. Čekao nas je povratak ponovo preko najmanje 6-7 barikada i možda sudbina pacova u onom smrtonosnom ljepilu u našoj kući u Lubinoj. Šta će biti s nama do Tuzle, dragi Bože, mislio sam u sebi, tek tada postavši svjestan svih opasnosti naše iznenadne ratne avanture, dok sam grabio prema Katedrali a potom preko Mejtaša nastavio prema bolnici Koševo.
Eso je prakticno vec bio spreman za polazak na kapiji koševske bolnice gdje se motalo puno svijeta, vjerovatno rodbine prvih zrtava napada na grad. Djevojčicino njezno lice s uvojcima koji su padali na oci odavalo je strah i tjeskobu zbog sinoćnjeg bombardovanja grada pa smo brzo sjeli u auto i krenuli u potpunu neizvjesnost povratka kuci. Zanimljivo, s Esom nikad više slova nisam prozborio o našoj najrizičnijoj životnoj avanturi, ali mogu samo zamisliti šta je jedan roditelj mogao pomisliti pred takav put na kojem je smrt vrebala na svakom koraku. Sjecam se da ju je samo jednom nesto kratko pitao o zivotu u bolnici, napadima na Sarajevo a ona je jedva nesto procijedila i ponovo je sutnja ispunila auto. Bez rijeci, cekali smo susret s prvom barikadom i izlazom iz grada. Uzgred kad nas je vec sudbina spojila toga dana, moram spomenuti tuznu Esinu životnu priču koja najbolje oslikava historiju Bosne i Bošnjaka.
Rodio se u Višegradu pocetkom Drugog svjetskog rata. Četnici su mu sve pobili od njegovih Zukića, a on je kao beba, ipak nekako preživio, bez igdje ikoga, ko će znati kakvim linijama i vezom, našao usvojitelje daleko od rodne Drine. Kod usvojitelja Osme se i ozenio, stekao porodicu. Imao je četiri kćerke, a silno je želio nasljednika. Bog mu je uslišao dove. Nekako pred rat, peto dijete je bio – sin! U Donjem Hotonju, prije samog izlaska iz grada, svratili smo kod njegovog zeta, visokog i statistog čovjeka muzevnog lica, poput Stevena Seagala, porijeklom iz Istočne Bosne. U kratkom susretu ispričao nam je nevjerovatnu priču o prvih par sedmica rata u Sarajevu. Za nas iz ‘mirne Tuzle’, sve je zvučalo strasno, iako smo preko TV i radija podosta toga vidjeli i culi! Taj skromni i čestiti čovjek, odmah se uključio u redove TO BiH a i kako ne bi, četnici su mu skoro došli pod kuću u tom vogoscanskom naselju.
Poslije sam čuo da je poginuo već u junu na linijama odbrane grada, da ga dragi Bog nagradi džennetom za njegovu šehidsku smrt. Barikada TO BiH će nas pustiti bez prevelikog zagledanja čim smo pokazali djevojčicu i otpusni list iz bolnice. I SMB vojnicima i rezervistima na srpskom check pointu taj papir i uplašena djevojčica na zadnjem sjedištu su bili dovoljni za prolaz. Dok smo izlazili iz Vogošće, na ranije spomenutoj petlji, ponovo zagledam u mitraljeska gnijezda s više strana dobro zaštićene vrećama pijeska. Grad je bio potpuno blokiran i omca se sve vise stezala.
U obliznjem Semizovcu je tada jos bila uspravna džamija. Desetak-petnaest dana poslije, 2 maja, u džamijskoj kući pored nje desio se jedan od najstrašnijih zločina u tom kraju. Bez ikakvoga povoda zaklan je Hasib ef. Ramić i njegovo troje malodobne djece, žena i četveromjesečna beba koju su zločinci zadavili. Još par kontrola bili su ohrabrujući, iako ni to nije relaksiralo napeto stanje u autu. Bila je to ustrajna sutnja, bez ikakve zelje da se zapocne neka prica. Blizu ranije spomenutog motela izmedju Srednjeg i Olova ponovo specijalna policija Karadžićeve paradržave. Okružuju auto kao iz pokazne vjezbe, valjda i da malo razbiju monotoniju. Ista pitanja i odgovori. Tip zagleda u vozačku i nalazi papirić.
‘Aaa, imaš dozvolu za pištolj, ha?
Gdje ti je pištolj?
‘Da je bogdom da ga imam, momak’, doda Eso a mene ‘presiječe’ po trbuhu od njegovog prostodušja i blesave opaske. Da sam mogao, uštinuo bih ga, ili udario nogom, ali sve je bilo već prekasno.
"To mi je dozvola koja mi je ostala tu, a nemam pištolja", htio je popraviti dojam siroti Eso, ali uzalud – čovjek je gospodar riječi sve dok je ne izgovori.
‘Znaš šta, ako ti sad nađem pištolj, gotov si", urlao je pobješnjeli policijac dok je stezao spremni ‘hekler’ uperen u nas. Istjerali su nas iz auta, prislonili uz autoi i pretražili cijeli motor, sjedišta, bumpere da sam mislio da će prevrnuti auto naglavačke. Bijesan zbog nepronađenog ‘ krunskog dokaza’ gleda nas specijalac, lupka vozackom od ruku i misli koje ‘mjere’ da preduzme.
‘Hajde, gubite se", jedva procijedi, a mi smo kao u filmu brzo ušli u auto i izgubili se prema barikadama TO BiH da se Radovanovi specijalci ne bi predomislili. S našima je ionako sve lakše. Sad je trebalo proći one četnike s redenicima, šubarama i ‘šmajserima’, velim u sebi dok i dalje vozimo bez ikakvoga razgovora. Ne znam šta se desilo, da li lijep dan, vijesti o primirju, ali one četnicke spodobe iznad Kladnja – nije bilo. Ulazak u taj gradić značio je kao ulazak u Tuzlu. Sad smo samo mogli imati barikade s ljiljanima a njih se nismo bojali. Kakvo olakšanje! Mislim da cijeli put u povratku nismo par riječi progovorili, ali sada sam više nego ubijeđen da je samo dragi Bog mogao umiješati Svoje prste na tako dugom putu putu načičkanom barikadama bosanskih rodoljuba i velikosrpskih zlikovaca. Bože, za što li si nas sačuvao?
Onaj prvi četnik s redenicima kao iz serije "Povratak otpisanih" bio je tačno slika i prilika Arkanovih koljača koji su klali i palili Fočom, Višegradom, Zvornikom. Njihov je zadatak bio, po zamisli Domuza sa Dedinja, da posiju strah i teror medju narodima u BiH masovnim ubistvima i silovanjima, progonom civila i paljevinama gradova i sela a onda ce sve ici lakse, mrznja ce porasti i puska i noz ce se samo cvrsce stisnuti na svim stranama.
Oni rezervisti na ulazu u Sarajevu bili su JNA i lažna i obećavajuća snaga na početku agresije koja nas je uvjeravala kao u Bijeljini, da svi ‘muslimani predaju puške i da će sve biti u redu jer ih stiti JNA’.
Specijalci kod motela "Montana" bili su Karadžićevi jurišnici ‘u rukavicama’ koji su trebali preuzeti kontrolu nad očišćenim i ubijenim gradovima glumeći ‘pravnu srpsku državu’. Sve mi je stalo i ”samo se kazalo” u tih 240 km neviđene iznenadne avanture koje sam sa strahom i zebnjom ispricao tek mozda dvojici ljudi do danas. Esin sukus beskrajnog poštenja, ciste i neukaljane duse, roditeljske brige za djetetom i naivnosti bio je slika i prilika naivnih Bosnjaka od Trebinja do Bosanskog Novog 1992 godine uvjerenih da im se nista ruzno ne moze desiti jer nista nisu pogresno uradili. I sve to na jednu stranu, ali moja potreba da vidim Sarajevo, napadano desetak dana iz svih oruđa i oružja s brda iznad grada bila je posve iracionalna. Znam da sam samo dva puta ronio suze tokom rata i oba puta su bila zbog grada na Miljacki, a gotovina iz stana zbog koje odoh onog aprilskog dana po nezaboravno zivotno iskustvo ubrzo je ionako postala bezvrijedna cim su zatvoreni putevi. I za kraj.
Znam da ima puno važnijih svjedočenja početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali meni se učinilo zgodnim, i danas, na 28-mu godisnjicu početka najduže opsade u historiji jednoga grada u moderno doba ispričati jednu nevjerovatnu putesestviju prvog primirja u Sarajevu na relaciji Tuzla – glavni grad BiH kada je jedan stari bijeli "mercedes", naivno, ali i prkosno i hrabro gazio i rusio redom sve barikade, možda posljednji put demonstrirajući suverenost Bosne i Hercegovine na njenom teritoriju.
Put mi je nekako ipak napunio dusu i srce, vratio sam se zadovoljan, vidio sam voljeni grad premda ga je tek cekalo najgore, uzas skoro trogodisnje opsade, ali mi je i otvorio oči da sam znao šta mi je činiti.
Našao sam preprodavce oružja iz Hrvatske i kupio dvije automatske puške ‘kalasnjikov’ za 800 DM, skoro posljednju ustedjevinu, i rekao rodbini i prijateljima: "LJUDI OVO JE RAT!, kako će tek dvije sedmice kasnije u dramaticnom tonu kazati Senad Hadžifejzović u dnevniku TV BIH. Ipak, i dalje je bilo naivnijih od mene koji su mislili da mi nije dobro, da pretjerujem s pricom o ratu, ali se sjećam da sam tada negdje rekao:
"Ljudi, mi se moramo boriti i odbraniti BiH pa makar nas sve pobili, jebem li im majku!"
Ne znam sta ti napisat :)))
Da su vas vile iznosale premalo je rec
Tebi ko vjerniku jedino ostaje da je Bog imo kakih daljih planova sa tobom :)))
Recimo 5 dana poslije ni za kosti vam se nikad ne bi saznalo
Haha, bas tako Umorni. Nekih je planova bilo na Najvisoj razini..:)
Taman kontam šege s ovim džeparošima, dok ne naiđoh na Seagala. 😀
Svaki dan do danas je jedan novi plan. 🙂
@tramvaj, ako si stigao do Seagala, onda si vjerovatno procitao cijelu reportazu. Pozitivno sam iznenadjen. Hvala 🙂
Uh bas zestoko
Odlicno pamtim Sarajevo iz tih dana; meni je recimo najstrasnije bilo kad je nestalo ulicne rasvjete. Kao da je time kazano da ce nam pogasiti zivote.
Ipak, ljudi u Sarajevu pobijedili su smrt kao nepobitan usud, kao konacno utociste. Pokazali su da “ubiti” ne znaci kraj vec zivljenje pa bas iz i
nata.
Jako dobra reportaza.
@saStilom, hvala. A mene je ta opaska o ukidanju ulicne rasvjete podsjetilo na ulazak u Sarajevo preko Igmana 1994 g. Vec smo na padini prema gradu pa iako znam solidno gdje je sta pitam jednog vojnika pa dobro, gdje je Sarajevo?
´´Eno ga, jarane tamo, u mraku, nema struje, nema nista!´´-i pokaza rukom prema ´´Sarajevskom tabutu´´.
Strasna slika. Onoliki grad ne mozes prepoznati u mrkloj noci jer nema struje!
Nikada to necu zaboraviti.