Jucer je u Sarajevu preselio akademik prof.dr Muhamed Filipovic, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, filozofski pisac i mislilac, politicki djelatnik i erudita kojeg ce pamtiti generacije Bosanaca i Hercegovaca.
Skoro da nema nista bitno u politickoj i kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine od sredine sezdesetih do kraja prosloga stoljeca a da profesor Tunjo, kako su ga zvali njegovi studenti i cijela akademska zajednica, nije bio sudionik i aktivni ucesnik tih zbivanja. Bas svih, od nekih blistavih s kraja sezdesetih do neshvatljivih i razocaravajucih poteza u njegovoj poznoj zivotnoj dobi.
Mi, studenti Filozofskog fakulteta s neskrivenim divljenjem i respektom smo gledali u njegovu upecatljivu pojavu. Osim hodnika Filozofije zivotni putevi nam se nikad nisu dodirnuli pa tako ni pozdravili i pogledali u oci. Sve do jednog ljetnog dana 1990 godine. Iako odlicni djaci, nama, grupi svrsenika Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu posljednja komunisticka utvrda na Filozofskom fakultetu bio je Dzafer Poljak, sef Studentske sluzbe.
Otjerao nas je s vrata kao posljednje jadnike.
Izo Mustafic i ja tuzni u velikom holu fakulteta gdje je uvijek bilo kao u kosnici. ´´Imam ideju´´, kazem Izetu.
´´Hajmo Tunji, ako iko moze pogurati u ovom trenutku moze on.´´
Naime, kao pasionirani citalac stampe upratio sam i angazman prof.Filipovica. Mozda 7-8 mjeseci prije toga Tunjo je prakticki sam pokrenuo ´´Forum za zastitu individualnih i tradicijskih prava Muslimana´´. Bilo je to prije ikakve sudske registracije ijedne politicke partije u BiH.
Pokucamo na vrata kabineta prof. Tunje i ponizno pozdravimo. Pamtim stisak te mrsave i koscate profesorove ruke. Predstavimo se kratko a onda preuzmem inicijativu.
´´Dragi profesore, ne da nam Dzafer da upisemo fakultet samo zato sto nam je diploma medrese!, ispalio sam ko iz topa, ´´ in medias res´´. To je sramota, sta je ovo? Ne znamo sta se moze uraditi, ali mi znamo da imate onaj Forum pa eto. Znate, mi smo svi odlicni ucenici…´´ htio sam podebljati nasu pricu a profesor me prekinuo.
´´Pa nije moguce, sta im je! I tako vam rekao? – provjeravao nas je malo profesor a vec je bio ljut i mlatarao s isukanim koscatim rukama nad stolom.
´´Gdje su vam te prijave? – pitao me.
´´Evo ih, popunjene´´- odgovorim.
´´Ostavite ih na moj sto i javite se sutra, nece to ici tako!´´
Sve je trajalo oko 5 minuta.
Sutra se javimo i vidi, bogme nas zovu na neki predprijemni, kao svrsenici osnovne skole. Nimalo jednostavan predprijemni, ali mi puni znanja ´´pojedemo´´ ga. Kroz sedmicu dodje posta da sad serbes mozemo s ostalim svrsenicima srednjih skola na pravi prijemni. Polozimo i to i osvjetlamo obraz dragog profesora. Kasnije i s diplomom, bezbeli.
Toga sam se sjetio veceras s najavom sutrosnje dzenaze prof. Filipovicu. Ako ima top 5 bosanskih erudita posljednjih 50 godina u Bosni i Hercegovini, profesor Tunjo bi sigurno bio medju njima. Nezaboravna su njegova predavanja i vickaste opaske. Jedna od njih kruzi kao urbana legenda iako se desila prije naseg ulaska u hol Filozofije dok je profesor jos bio srednje dobi.
Dvije brucoskinje blizu sirokog stepenista u prizemlju fakulteta komentiraju profesore koji se penju prema kabinetima. Jedna ce primijetiti i ispratiti mrsavu pojavu jednog od njih s sesirom.
´´Vidi ovog, mrs´o, nigdje mu guzice!´´, rekne jedna i ne znajuci o kome se radi. Profesoru ni to ne promakne, imao je uho za sve. Povrati se par koraka nazad prema brucoskinji, unese joj se u lice, podigne mrsavi kaziprst i odbrusi.
´´Tacno je, kolegice, ali je zato naprijed Ajfelov toranj!´´
Takav je bio cijeli zivot.
Snagom erudicije, sto je najbolje pokazivao u javnim debatama, prosto receno ´´rasturao´´je sagovornike. Pamtit cu ga kao takvog uz zahvalu za onih nezaboravnih pet minuta u njegovom kabinetu, negdje u danima SP u fudbalu u Italiji…
Veceras sam shvatio da je bio vrsnjak mojoj rahmetli mami Ajni.
Neka ti je rahmet dusi, dragi profesore.
Inna lillahi we inna ilejhi radziun!
Prelijep ispracaj s tvoje strane…
Intelektualna gromada. Rahmet mu dusi
@kurtizMama, hvala.