Danas je tacno godina kako je moja draga mati Ajna (na slici), vratila dusu Gospodaru svjetova.Kao da je jucer bilo a sve je isto. Praznina i tuga. Toliko je slika jos uvijek pred ocima a jedna je u proteklih dvanaest mjeseci bila vrlo cesta – mamina tirkizna serdzada.
Dobila ju je nekad davno, vjerujem puno prije Olimpijade u Sarajevu 1984 godine. Iz Njemacke, donijela sestra. Tesko mi se sjetiti, ali sam uvjeren da su u pitanju sedamdesete godine, one koje pamte lijepo doba Dzemala Bijedica, pametnog, sposobnog i drcnog Mostarca na celu jugoslavenske vlade u Beogradu..
Serdzada je bila malo uza, bas potaman za maminu sitnu konstituciju, bezbeli s nezaobilaznim detaljem Kabe u Mekki. No, kako je mama rahmetli klanjala bes vakat (pet dnevnih namaza) haman 60 godina, sve je imalo i svoju cijenu – serdzada je od svakodnevne upotrebe skoro ´´progledala´´. Najvise, ocekivano, tamo gdje klanjac dodiruje zemlju kada skruseno i nicice stoji na kijamu pred Allahom u namazu, gdje budu stopala. Tu nije bilo ni traga tirkiznoj boji, vise nekom sivilu nalik na boju cementa. Serdzada je bila neprepoznatljiva i tamo gdje koljena dodiruju zemlju pri sedzdi te na mjestu gdje celo i nos cine samu sedzdu te mjesta gdje budu ruke. Tu je bilo najmanje, valjda iz mamine beskrajne poboznosti da se sedzda ucini posve njezno i skruseno. Tako je i trag od ruku koji ´´zatvaraju´´ lice na sedzdi bio tek jedan kruzic od dlana.
Takva posve izlizana serdzada je docekala i agresiju na BiH, prezivjela rat…
Hej, jedna bosanska poboznost je u nekih cetrdesetak godina napola izmanula serdzadu od klanjanja dnevnih namaza! Kome uz ovu cinjenicu da ne zaiskri bar suza?
Svi smo se nekako u kuci vezali za taj komad tkanine (ime se u bosanski uselilo iz turskog jezika, izvorno je sedzada iz arapskog) pa nikome nije palo na pamet da je zamijeni. Niko nije mario ni sta ce neko reci kad bi dosli u nasu kucu.
Izmanula se posve mamina serdzada od koliko hiljada sati provedenih na njoj, koliko miliona puta izgovorenih ´´Subhane Rabbije-l-azim´´, ´´SemiAllahu li men hamideh, Rabbena leke-l- hamd´´ i ´´Subhane Rabbije-l- e´ala´´ dok je stajala pred Allahom u namazu da i ne znam kad je dobila konkurenciju u novoj, mes´cini donesenoj s hadza od nekog novog hadzije iz familije ili prijatelja. Ne mogu si oprostiti da je netragom nestala a da se niko i ne zapita. S druge strane, mozda mami to i ne bi poslo za rukom da joj nije s bes vakat namaza pomogao i rahmetli otac i mi ostali ukucani, ali je nekako bila bas njena serdzada. Ne bi ona klanjala na tepihu koliko god uvijek bio cist, niposto, pored njene serdzade.
Ta mamina tirkizna prostirka iz daleke Mekke, grada koji zbog Kabe sanja svaki musliman u svijetu da je bar jednom posjeti u zivotu, veceras dok ovo pisem, cini mi se najbolja je uspomena jedne muslimanske skrusenosti i jednoj ustrajnoj sedzdi Gospodaru Sudnjega dana. Svjedocanstvo vjere jedne bosanske muslimanke iz doba Titove Jugoslavije do nezavisne Bosne i Hercegovine.
Sve bih dao da veceras mogu razviti tu maminu serdzadu i klanjati jaciju na njoj, ali nema je.
Ipak, igrom sudbine zapala me u zaostavstini mamina nova serdzada na kojoj je klanjala mozda posljednjih desetak godina. Volio bih i nadam se da ce i ona ako Bog da bar priblizno izgledati od kijama i sedzde kao nezaboravna mamina tirkizna sedzada iz sedamdesetih godina prosloga stoljeca.
Da joj Allah ukabuli sve njene namaze i ibadete.
Rahmetullahi alejha rahmeten wasiah!
Lijepo napisano, El-Fatiha, Amin.
gost 5123, Hvala
http://www.smrtovnica.ba