Od Bosne a i Hercegovine, cini mi se nisam bio samo u Srpcu, odakle bijase moj osnovnoskolski ucitelj Djordje. Makar malo, prosao, zagledao se u ljude, fasade, okolis, ali bio, vidio, osjetio jos malo Bosne, dalje od tuzlanske termoelektrane ili sarajevske Kozije cuprije, kako govore u sarajevskoj prijestolnici, skoro da nema bar malo zabiljezeno u mojoj memoriji.
Tako sam davno bio u Gorazdu, kao dijete i sjecam se samo zgrade socrealistickog hotela u centru grada. Sad sam otisao na dva dana da to sve po tabijatu vidim i dobro zagledam.
A ljudi moji, pa ono nema nidje. Sta su ti ljudi prezivjeli i kako je ono opstalo nema rijeci za objasniti.
Da je taj grad, to Gorazde, danas pod zastavom BiH, pa makar to bio samo onaj pipak s desne strane Sarajeva na karti nase domovine, koji kao da bocka u trbuh Republiku Srbiju i razbija opnu fantomske Republike Mrske, nemoguce je rijecima opisati.
Imali smo odlicne vodice, culi kompletnu pricu o otporu tog grada heroja velikosrpskoj nemani i vidjeli smo sve izbliza. Bili na obroncima grada gdje su danas konzervirani tenkovi, PAT-ovi, boforsi, PAM-ovi…posjetili industrijsku zonu, zavirili u gradske kafane po onoj mucnoj augustovskoj vrucini.
Sve mi se cini, onaj grad su mogli samo odbraniti Mel Gibsonovi vojnici iz holivudskoga klasika Randalla Wallaca ´´We Were Soldiers´´, niko drugi, osim dakako hrabrih srca branilaca Armije BiH na obali Drine 1992 do 1995, koji su izdrzali bas sve sto jedna opsada moze donijeti. Ali baska je braniti Sarajevo od Poljina do Trebevica, Kozije cuprije do Otesa, ovo je tako mali prostor gdje nisi mogao ni ustati posteno a da te mitraljez ne skrati za glavu.
Zato velika hvala rahmetli Selveru Sijercicu, tom genijalnom inzinjeru koji je osmislio ´´most ispod mosta´´ pa su nasi branioci mogli nesmetano prelaziti rijeku do prvih linija odbrane, kao i civili, posebno 1994 g. kada je sve gorilo u ovom gradu.
Neka je posebna hvala onoj odvaznoj grupi od 13 junaka Armije BiH, kada su skoro svi vec bili pobjegli od uzasa bombardovanja i na putu prema Rogoju.
Ta hrabra grupa koju bi trebao posjetiti spomenuti Mel Gibson pa da cuje bosansku verziju ´´We were soldiers´´, kako se u Bosni o(p)stajalo i kada nikakve realne sanse nije bilo.
Sam dragi Bog je, cini mi se, intervenisao u Gorazdu, bas preko tih hrabrih momaka da danas s osmijehom i radoscu, pod zastavom BiH i s ezanom s Kajzerije dzamije uz samu obalu Drine mogu slusati o privrednom cudu Bekto Precise-dasnas Emka Bosnia, Pobjede, Preventa i ostalih industrijskih feniksa Gorazda koji danas zaposljavaju cijelo srednje Podrinje.
Nigdje u danasnjoj BiH nisu kafane praznije nego u Gorazdu. Ne zato sto ljudi nemaju markicu za kaficu vec – sto rade! U 16 sati popodne vidio sama pune autobuse koji odvoze radnike kuci kao prije rata u Tuzli i Lukavcu – i srce mi bilo puno. Ti hrabri i odvazni sinovi Drine su ga odbrani a pametni inzinjeri podigli iz pepela da se tamo danas rado ide raditi i zivjeti jer neke perspektive ima.
Tada sam shvatio posalicu nekog Srbina iz Foce, ne znam odakle je, jednog od oko 300 koji dolaze na posao u Gorazde, kako sam cuo.
´´Hvala Bogu da nismo zauzeli i Gorazde, gdje bismo danas radili!´´
