Sadik Pašić Diksa ili isplati li se biti dobar insan!?

Sadik Pašić Diksa, malo je čudo be-ha dijaspore u Holandiji. U sve zapuštenijoj atmosferi organiziranja Bosanaca ovaj tihi i neupadljivi Sarajlija svojim primjerom vec godinama vraca vjeru u dobru dusu nasega covjeka i posrnuli ugled organiziranog rada i djelovanja be-ha dijaspore u staroj kraljevini. Kao dobricinu i postenjacinu poznaju ga brojni prijatelji iz Sarajeva, generacije njegovih đaka u sarajevskoj Ekonomskoj skoli ali i stotine bosanskih izbjeglica koji su ga upoznali po dobru u kampovima po dolasku u Holandiju. Mnogi to o njemu i danas pripovijedaju posebno kada je rijec o Diksinoj upornoj i beskompromisnoj borbi za Bosnu. Takav je ostao i u Amsterdamu gdje se izbjeglicki skrasio nakon sto je prosao pola Evrope od Sarajeva, Crne Gore, Grcke, Slovenije, Portugala.

Sa 200 maraka u dzepu i neprikosnovenom titulom be-ha prvaka u podvodnom ribolovu u predvecerje rata Diksa je krenuo za Crnu Goru odakle se posve slucajno obreo u Grckoj. Prehranjivao se loveci ribu za jedan restoran naivno se nadajuci da ce Radovanovi topovi oko Sarajeva brzo utihnuti. Gazda restorana se uplasio kada je vidio rezultate “bosanskog dobavljaca”.

Ako tako nastavis ostat cemo bez ribe u moru. Smanji malo kud cu toliko prodat-molio je gazda Grk u Sali Diksu istovremeno se diveci umijecu jednoga Bosanca s harpunom. Nakon Grcke otisao je Diksa u Portugal da prvi put na jednom prvenstvu u podvodnom ribolovu predstavlja BiH. Kakve su samo to putesestvije bile od Grcke, Makedonije, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Francuske, Spanije do Portugala. S najedvite jade dobijenim be-ha pasošem i bez ikakve vize Diksa je bukvalno moljakao granacire za prelaz, negdje se svercao. Negdje je upalio sarajevski šarm, negdje cudo i “intervencija s neba”, kako voli reci. Na kraju, u Portugal je stigao bukvalno kao slijepi putnik tako sto su mu prijatelji iz slovenacke reprezentacije, na vlastitu odgovornost, pomijesali be-ha pasos s njihovim pa Francuzi nista nisu primijetili. Uzalud. Pred sami nastup, bosanski ponos nije ustuknu pred uvredama predstavnika Hrvatske koji se hvalio ratnim podvizima Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeca odbrane u Bugojnu.

Nisam mogao izdrzati. Roknem jednog i dobijem diskvalifikaciju al bogme i taj “bojovnik”.

 U Holandiji ce zapoceti njegovo posve neocekivano druzenje s pticama. Godinama ih je kupovao i slao prijateljima iz Drustva za uzgajivace ptica u Sarajevu vise “zbog raje” nego sto je sam bio ‘pticoljubac’. Prvi put je poslao 15 pa 55 a kasnije 400 golubova. Nakon toga i oko 500 kanarinaca. Onda prijatelji zamole za pehare da bi mogli organizirati takmicenja. Nađe Diksa pehare i posalje “pun box” u autobusu. Tako nekoliko puta u pauzama nastupa na takmicenja gdje je ponosno stajao sa bosanskom zastavom pored raspjevanih kanarinaca. Za to vrijeme neumorno pise tekstove u holandskim novinama o be-ha golubarstvu, u Oslobođenju objavljuje krace autorske clanke te u rubrici citalaca, razocarano poziva be-ha institucije da ne daju be-ha obalu i izlaz kod Neuma gdje predlaze gradnju luke. Malo cete sresti Bosanca u dijaspori koji telefonom zove sarajevske firme da uveže upola gotove poslove s holandskim preduzecima. Nije se ovaj Bosanac “s dna kace” predavao ni kada su direktori preko indolentnih sekretarica porucivali da su zauzeti, na sastancima. Zvao je opet i opet. Htio je pomoci u obnovi Sarajeva i danas gledajuci kako bi to on mogao pomoci domovini.

Prijatelje iz Drustva za uzgajivace prioca zamolim da i oni odu na neka takmicenja a oni meni poruce kako je njima ‘i Vogosca daleko’. Sta bi im covjek. Onda velim, pa, daj bar, recimo, organizujte trku golubova iz Srebrenice za Sarajevo. Oni nista. Posaljem pehare, golubove a oni po kafanama podijele sve mimo dogovora. Dzaba poplacam prevoz, potrebne dozvole za transport ptica. Nije mi zao ali jest krivo zbog naseg odnosa prema svemu sto je nase-bosansko, reci ce razocarano ovaj profesor fizickog vaspitanja s kojim ni cijeli dan nije dovoljan da bar malo kaze o svom bogatom, dinamicnom i sadrzajnom zivotu koji je i danas takav. Tako se i meni desilo da satima ostanem zarobljenik bogatog zivotnog spomenara svestranog sportiste, serioznog citaoca stampe koji uvijek podvlaci vazne stvari fluorescentnim flomasterom, “samo one sto se ticu drzave BiH”, dodaje, izvrsnog plivaca i podvodnog ribolovca o kome su snimani TV prilozi na bivsoj TV Sarajevo. Sve price iz koje isijava skromnost i iznimna dobronamjerna dusa covjeka uvijek spremnog da pomogne i uvijek zovne kad cuje nesto o uspjehu Bosanca u Holandiji, posavjetuje gdje pogledati utakmicu BiH, kako jeftino nesto uraditi u stanu itd.

Danas samo prica o bosanskoj obali i potrebi gradnje luke u Neumu. Najdrazoj obali kojoj kaze, bolje poznaje dno, gdje je godinama ronio, nego kamenu obalu. Poznanici u Amsterdamu zovu ga putujuca bosanska ambasada. Prosto je nevjerovatno, reci ce, kako se ljudi u nevolji naprosto lijepe za Diksu.

Zasto pomazem ljudima? Pa, haman zato sto nema ko drugi. Klub nece ako nema interesa. Sve nekakvi rodoljubi a za sve traze pare. Osim toga. Sadik je ime od sadake pa zato voli pomagati ljudima, (smijeh). Kome god treba ja pomognem. I svi to znaju. Ima nesto sto je potreba u meni da priskocim ljudima u nevolji. Znao sam ljudima da krecim, pomognem im pri seljenju, hoce na aerodrom a sretnem ih slucajno na ulici. Odbacim ih autom.

Primijeti Diksa da je nekad iskoristen od ljudi ali ga to ne promijeni.

Ima ih koji imaju auto pa opet dođu meni k’o biva moje auto je staro pa jazuk da svoje ”deru”. Hajd dobro ja opet prevezem. Tako me zovne jedna nasa stara nena, da joj nesto pomognem iako ima zeta koji joj to treba uraditi. Preci je od mene a i zivi u komsiluku. Neka kaze, zvacu ja Diksu. Tako je bilo i dok smo bili u kampovima. Bio sam nastavnik dzaba a oni rade preko dana na građevini na crno i za to uzme pare i dođe navece, cekaju me da im vozim dijete zubaru jer to oni ne umiju. Nije to posteno al ljudi su nasi takvi.

A kad Diksi zatreba pomoc?

E, tad nema nikoga! Tako mi zatrebalo auto, kad nisam imao svoje, da odem do Utrechta zbog nekih pehara. Zovem kad niko nema vremena. Ne mozes nikoga dobiti na telefon. Al’ neka. Mene to ipak nece promijeniti. Diksa ce ostati kakav je bio. U Sarajevu je bio poznat po tome. Kaze da su ga, izgleda kao takvog upamtili i Holanđani ciji je korisnik socijalne pomoci. Zaveli ga takvog i u kompjuter.

Kad dođem kazu, aha ti si onaj sto voli ljudima pomagati, hajd ovo hajd ono. Oni vole ove vrijwilligers (dobrovoljce) da im rade dzaba. Obilo mi se o glavu haman al sta cu!? Diksa je iznad svega razocaran slabim osjecajem Bosanaca za svoju zemlju I ono sto se zove “drzavni marketing”.

Znam sta znaci imati zastavu, drzavne simbole u razlicitim prilikama. Prije nema takmicenja bez jugoslavenske zastave pa mi sada jako smeta kad nasi ljudi nemaju taj osjecaj prema bosanskoj zastavi-kaze on s ponosom isticuci kako je, mozda među prvim Bosancima istakao be-ha simbole. I to-na golubovima.

Sjecam se narucili prstenove za golubove iz Novog Sadan na kojima je pisalo BiH a ne Jugoslavija a rat jos nije bio ni poceo. Uclanio sam ovdje nasu zemlju u svjetski savez a nastupao sam na dva evropska prvenstva kao reprezentativac BiH. Sve je to Diksa radio placajuci sve iz svoje skromne socijale.

Kad sam bio u Ljubljani na tom putu za Portugal iznenadilo me da nasa ambasada u Ljubljani nema zastave. Primio me pokojni ambasador Uglješa Uzelac. Pitam ga, pa bolan, ambasadore, gdje nam je zastava na ulazu? Smije nam se onaj slovenacki policajac iz osiguranja jer sve ambasade imaju.

Nemamo, kaze on, mrtav hladan.Smeta mi sto nas covjek ne vidi kako Hrvati odu na skup sa velikom zastavom Hrvatske a nasi se pojave nemaju nista. Mene isto kao da neko nokautira tada koliko mi to smeta.

Kako ne razumiju sta znaci imati zastavu nase zemlje u rukama. Kao da se stide sto su Bosanci. Ne razumijem to nikako. Odhuknu Diksa, zgrabi hranu za kanarince i ode nahraniti ljubimce na balkonu. Tad je i nastala ova fotografija u prilogu.

Posted by Forehand