beats by dre cheap

Sjecanje: OCI U OCI S ODREDOM ''EL-MUDZAHID'' NAKON OSLOBODJENJA VOZUCE 11 SEPTEMBRA 1995 GODINE

U Vozucu sam usao odmah, prakticno nekoliko sati nakon sjajne oslobodilacke akcije Armije R BiH, 11 septembra 1995 godine. Ni danas mi nije jasno kako su me pustili, ali dozvola je bila u dzepu, cini mi se potpisana rukom majora Mehmeda Zilica, bezbjednjaka 2.korpusa A RBiH. Iako su mi rekli da se na putu pripazim razbijenih jedinica Mladiceve vojske, jer je sve jos bilo vruce, a bilo je i neprijateljskih ''dzepova'' iz kojih su se cetnici probijali prema dubini planine Ozren, od uzbudjenja nisam osjetio nikakav strah slusajuci u autu razdragane izvjestace Radija BiH. U Vozuci se sve pusilo od velikih borbi a novinarskoj konkurenciji ni traga. Hvala, Mehmede! Hodao sam prakticno sam izmedju kuca i skole, pored glavne ceste za Zavidovice, gdje ce Hasan Muratovic ili ko vec, dvije-tri godine poslije rata, za srebrenicke izbjeglice pokrenuti fabricicu cipsa. Racunali su na krompir s obliznjih polja, ali fabricica sagradjena iz stranih donacija nije prezivjela ni tri bajrama, ako se ne varam. Jedinice bosanske armije utvrdjivale su nove polozaje na ozrenskim vrletima pa nije bilo puno vojnika za moj diktafon. Odjednom naletim na M., druga iz skolske klupe. O njemu sam tek nacuo tokom ratnih godina da je moralista u odredu El-Mudzahid, jedinici vojnika iz muslimanskih zemalja koji su dobrovoljno dosli pomoci BiH u odbrani od velikosrpske agresije. Bio na fakultetu u nekoj arapskoj zemlji pa se vratio pocetkom rata. ''Selam alejkum, junacino! Eto te ko narucen'', velim mu. On se trznu, iznenadjen neocekivanim susretom, prstima prebra rijetku bradu, prebaci kalasnjikov iz jedne u drugu ruku, nasmijesi se i prisno me zagrli. Prepoznao me. “Alejkumu selam, otkud ti ovdje?” “Mora neko bit’ i Vladimir Nazor ove hrabre vojske”, okrenem na salu. Ispocetka je bio oprezan, birao rijeci i nekako nevoljko odgovarao dok ga nisam uspio malo otvoriti. Iako ne znam ni sta smo sve pricali tada, niti sta sam zabiljezio u reportazi od uzbudjenja i srece, znam da sam insistirao da mi kaze kako su probili linije jer je srpska propaganda govorila da se Vozuca brani kao Staljingrad i da su pusti snovi Armije RBiH da je ikada oslobodi. Valjda je kljuc bila borba za Paljenik, ako sam dobro zapamtio tu neku chuku, a sto je i sam M. potvrdio. Nekakva kota do koje se moglo samo preko jedne cistine i ako to uzmes, pola posla si odradio. U pripremi akcije niti jedna od jedinica se nije jagmila za taj pravac napada koji je pripao 3.korpusu! “Nece niko”, kaze mi M. Slozimo se i zasto! Svi su znali da je tu najbrzi put do sehidskih cefina. ''Dobro, onda cemo mi'', kazu borci iz El-Mudzahida. Pricao mi je o zestokoj borbi, najtezoj do tada koju su imali. Poslije cu otkriti i zasto. VRS je uduplala linije odbrane jer su saznali za akciju, ali ne i vrijeme napada pa su cekali. Zapravo VRS nije dala smjeni da ide kuci vec je nova smjena ojacala sve linije sto je otezalo posao 3.korpusu ARBiH. ''Na tom pravcu, prakticno na toj cistini do cetnickih najblizih rovova, izgubili smo 36 boraca, Allah im dao dzennet ako Bog da'', rekao mi je M., oborenog pogleda a ja sam mu gledao u ispucale usne kakve samo postaci imaju. ''36 boraca! Boze dragi, pa, oslobodi se manji grad a ne bude toliko poginulih'', ponovio sam u sebi gutajuci pljuvacku, svjestan kako smo platili visoku cijenu oslobadjanja komada bosanske zemlje. ''Braca su znali sta to znaci i nisu zalili postati sehidi'', dodao je. Rastali smo se ubrzo, vratio se u Tuzlu i poslao reportazu a tek poslije sam cuo o zlocinima odreda El-Mudzahid prema zarobljenim srpskim vojnicima cime je trajno bacena mrlja na sjajnu vojnicku akciju nasih heroja. Armija RBiH, bas kao ni Tuzilastvo godinama nisu poduzeli nista u procesuiranju tih zlocina, pocinjenih mozda bas u satima dok sam pricao s M. u Vozuci, 11 septembra 1995 godine. Bilo je to, rekao bih s ove distance, malo od nezamijeranja, ''neka ih, pomazu nam i idu gdje niko ne smije'', a malo i od straha prema zestokim borcima iz cudne jedinice ''muslimanskih dobrovoljaca'', koja je ionako izvjestaje slala u arapske centre moci, odakle je i finansirana, a Armiju BiH kontaktirala samo kad treba ici u akcije. Zato mi je danas zao generala Sakiba Mahmuljina, casnog oficira, komandanta 3.korpusa bosanske armije koji ce u zatvor zbog takvih zlocinaca koji nisu znali suzbiti ratnicki nagon pred zarobljenicima. Mnogi od njih su se vratili u svoje zemlje a Armiji RBiH ostavili trajnu sramotu i nekoliko sudskih procesa protiv visokih oficira a zbog necega gdje, po onoj narodnoj ''nit' luk jeo, nit luk miris'o''! Jednom sam cuo kako ce jedan od tih nesretnika bukvalno osijediti cekajuci na egzekuciju, bas poput Taleta u poznatoj prijeratoj tv seriji na TV Sarajevo. I tada i danas me bilo sram i stid te price. Da je Armija RBiH na vrijeme poduzela radnje u trazenju pocinilaca zlocina nad najmanje 55 srpskih zarobljenih vojnika u sumama iznad Vozuce tih septembarskih dana, dva mjeseca prije okoncanja rata, spasila bi njenog velikog generala a obraz nase velicanstvene armije ostao bi cist!

burek
http://burek.blogger.ba
22/01/2021 17:51