burek

Hasta la victoria siempre!

15.11.2015.

Uz sućut s žrtvama pariske noći terora: RAT PROTIV TERORIZMA JE (IPAK) PREVARA!!

Dok smo svi užasnuti slikama iz Pariza i u sućuti s porodicama nedužnih ljudi, nemoćni pred velikim kotačem koji je očigledno pokrenuo historiju u pravac iz kojeg nema povratka a to je totalni sukob, i uvod u svjetski rat velikih razmjera, vrijedi pročitati i glas razumnih, nepotkupljivih koji uzroke ipak vide tamo odakle nam dolaze upute šta da radimo. Paul Craig Roberts je bivši član američke administracije i ugledni ekonomski analitićar i evo šta on veli: Danas više ni idiot ne vjeruje u službeno priopćenje Washingtona. Bivši pomoćnik ekonomske politike SAD-a i jedan od najpoznatijih ekonomskih analitičara rekao je ono što već svi znaju, ali nitko ništa ne poduzima po tom pitanju. On je rekao da rat protiv terorizma uopće ne postoji. Mnogi će reći na to ‘znali smo’, ali ne shvaćaju da ako ne postoji rat protiv terorizma, ne postoji ništa od onoga što nam mediji prenose! Sve je laž. Prenosimo vam tekst Paula Craig Robertsa koji će vam razjasniti mnogo toga. ‘Rat protiv terorizma je prijevara, to je i George W. Bush priznao!’ ‘Rat protiv terorizma’ je prijevara. Amerikance su prevarili političari koji provode plan hegemonije nad svijetom. Američki narod je bio previše lakovjeran i zato su ga Washington i medijske prostitutke lako izdali. Posljedice prijevare, lakovjernosti i izdaje strašne su po Amerikance, milijune ljudi Bliskog istoka, Afrike, Ukrajine i po europske vazale Washingtona. Posljedice koje trpe Amerikanci su: ukinut Ustav, policijsko-špijunska država i sve veća mržnja i nezadovoljstvo Amerikom u cijelom svijetu. Posljedice po narode Somalije, Libije, Iraka, Afganistana, Jemena, Pakistana, Sirije, Palestine i Ukrajine su smrt, uništeni domovi, uništena infrastruktura, unutarnji sukobi, progon, defektnost beba, invazije, bombardiranja, bespilotne letjelice. Milijuni ljudi su ubijeni zarad hegemonije Washingtona, milijuni su postali izbjeglice. Posljedica po europske vazale Washingtona je to što milijuni migranata i izbjeglih od ratova Washingtona sada hrli u Europu, izazivajući društvenu i političku neslogu i ugrožavajući europske političke stranke koje su omogućile i sudjelovale u masovnim ratnim zločinima Washingtona u osam država. I stanovništvo tih osam zemalja i stanovništvo vazala Washingtona trpi posljedice opakih i nezakonitih djela Washingtona. I Amerikanci trpe – od policijsko-špijunske države i militarizirane policije koja svaki dan ubija bar troje, a maltretira bezbrojne nedužne Amerikance. Države koje smo mi Amerikanci uništili nemaju resursa za obnovu. Naši europski vazali će izbjeglice od ratova Washingtona morati namiriti iz vlastitog džepa. Što se tiče Amerikanaca, čini se kao da su se pomirili s postojanjem brutalne policijsko-špijunske države koja je istisnula slobodu i demokraciju. Dokazana je činjenica da je policijsko-špijunska država nastala na lažima i obmanama i da su te laži i obmane sada raskrinkane. Čak je i George W. Bush priznao da Saddam Hussein nije imao oružje za masovno uništenje. Tisuće nezavisnih stručnjaka – fizičara, nanohemičara, građevinskih inženjera, arhitekata nebodera, vatrogasaca i službe za hitnu pomoć, i vojnih i civilnih pilota – pružili su objašnjenja za 11. rujan 2001. godine, koja Washington nije mogao dati. Danas više ni idiot ne vjeruje u službeno priopćenje Washingtona. Korumpirani režim Busha i neokonadije je stvorio lažnu stvarnost i prodao je lakovjernom stanovništvu željnom dokazati svoj patriotizam. Američko biračko tijelo je kasnije postalo svjesno da ga je Bush-Cheneyev režim prevario, pa je Obamu, povjerovavši obećanjima da će biti promjena, izglasalo za predsjednika, popraviti situaciju. Umjesto da to i učini, Obama je zaštitio zločinački Bush-Cheneyev režim i nastavio s provođenjem plana neokonzervativaca. Što se ne mora trpjeti. Možemo isključiti “Foxove” vijesti, CCN, Nacionalni javni radio i sve druge medije koji lažu, brutalno lažu. Možemo prestati sa kupovinom beskorisnih novina. Možemo zahtijevati ukidanje policijsko-špijunske države sazdane na lažima i prijevari. Tko uopće više vjeruje da je onako obiman Patriotski zakon napisan tako brzo i kao zbog 11. rujna? Nije moguće da svaki član Kongresa i kongresnog osoblja ne zna da je tako opsežan dokument bio na polici i čekao na šansu. Tko uopće više vjeruje da je šačica Saudijaca mogla bez podrške neke države i obavještajne službe nadmudriti čitav aparat Američkih Država Sigurnosti i nanesti ponižavajući poraz jedinoj svjetskoj supersili? 11. rujna je najgori neuspjeh državne sigurnosti u čitavoj povijesti čovječanstva. Kako je moguće da nitko od dužnosnika državne sigurnosti koja je toliko zakazala nije odgovarao za njezine propuste koji su totalno ponizili ponosne Sjedinjene Države? Tko će povjerovati da su invazija i uništenje Iraka od Bushova režima bili odgovor na 11. rujna, kada je Bushov ministar financija javno rekao da je invazija na Irak bila tema prvog sastanka kabineta Bushovog režima davno prije 11. rujna 2001. godine? Je li američki narod zaista takva kukavna ovčadija da će pristati na policijsko-špijunsku državu sazdanu na lažima zlikovaca, lažima koje do besvijesti ponavljaju ku*ve koje se pretvaraju da su novinari? Ako jest, onda je američki narod – ništa, i Washington i lokalna policija će njegove pripadnike nastaviti tako tretirati, kao narod koji više ništa ne znači, prenosi NSP.

06.11.2015.

Ko je 'Hamidović klan' iz belgijskog podzemlja?: I BOSANCI KONJA ZA TRKU PODZEMLJA IMAJU!

Do sada su to bili Jugoslaveni, ex-YU, srpska mafija, a od danas su mediji zemalja Benelux-a, po sudu mnogih, prvi put upotrijebili 'Bosanska kriminogena organizacija-Bosanski mafija klan kojeg zovu ' Hamidović klan'. Tako tvrdi belgijski list 'Het Laatste Nieuws' koji je priču povezao na osnovu muškarac koji je 27 augusta ostavljen mrtav na ulazu u Roertunel kod Roermonda na cesti A73 i upravo bi on mogao biti član bosanske kriminalne organizacije. Navodno, članovi upravo ove bosanske mafije u zemljama Benelux-a stoje iza ubistva Silvia Aquino (41) (na slici), belgijskog mafijaškog kuma iz Limburga, koje se desilo u Opglabbeeku. Novine tvrde da je likvidiran malo prije nego je pronađen leš na ulazu u Roertunel. 'Muškarac koji je izbačen mrtav na cestu vjerovatno je ranjen u okršaju i na putu je preminuo pa su ga se njegovi bosanski kompanjoni htjeli riješiti da zametnu trag', nagađa belgijski list na osnovu izvora policije, ali se ne zaustavlja na navedenom slučaju. Bosanska mafija je po njima ozbiljna kriminalna organizacija koja je umrežena u trgovinu drogom, nasilnim pljačkama i barbarskim iznudama novca u cijeloj Zapadnoj Evropi a četiri osumnjičena za ubistvo Aquino su u pritvoru i brane se šutnjom u strahu da bi svaka izgovorena riječ za njih snačila smrtnu presudu. Ko su Bosanci iz 'Hamidovića klana' nije poznato, je li odista neko s prezimenom Hamidović ili je policija izabrala ime radi lakšeg razumijevanja, ali eto i Bosanci su u ovom dijelu Evrope dobili svog konja za utrku u mračnom svijetu podzemlja. Belgijska policija strahuje od osvetničkih akcija kriminalne organizacije na čijem čelu je bio Aquino jer su članovi familije ubijenog 'Kuma' uzeli fotografiju ubijenog na cesti A73 još dok je ležao u mrtvačnici i redom propituju gdje stignu 'ko je ovaj čovjek?' Uh!

30.10.2015.

In memoriam-Kapetan Hajro 1992-2015: GDJE NJEGOVA NOGA KROČI, SLOBODARSKE SVIĆU ZORE!

Danas se navršavaju 23 godine od pogibije jednog od najvećih heroja oslobodilačkog rata u BiH 1992-1995 godine, rahmetli brigadnog generala Hajrudina Mešića, u narodu poznatog kao Kapetan Hajro, komandanta brigade Armije BiH u Teočaku, poznatijih kao 'Lavovi Teočaka'.Da mu Allah da džennet za njegovo herojsko djelo u odbrani naroda u Podrinju! Elč-Fatiha!

27.10.2015.

Kako je nastao roman Derviš i smrt: PARTIZANSKA NEPRAVDA PREMA FAMILIJI SELIMOVIĆ

Mnogi ne znaju pa da se podsjetimo šta je bio povod da Mehmed Meša Selimović napiše jedan od najboljih romanana južnoslavenskim jezicima svih vremena.: Krajem 1944. godine, strijeljan je u Tuzli moj najstariji brat, partizan, oficir komande Tuzlanskog vojnog područja, presudom vojnog suda III korpusa. (Imena ne navodim, iako ih, naravno, znam; oni ne znaju, ili se ne sjećaju šta su učinili mome bratu i meni, uvjerio sam se u to nedavno kad mi je jedan od njih pružio ruku a ja nisam prihvatio, i on je začuđeno pitao neke moje prijatelje zašto se to ljutim na njega?) Na afišama izlijepljenim po gradu pisalo je da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem zato što je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice, a tako stroga presuda je donesena, piše na objavi, zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Tako se naša porodična privrženost revoluciji i naša zanesenost okrenula protiv nas i pretvorila nas u žrtve. A taj okrivljeni, moj brat, kome su ustaše odnijeli sve stvari iz stana, očekivao je svoju ženu koja je slučajno ostala živa u koncentracionom logoru, i trebalo je da se vrati u Tuzlu. Kad sam čuo da je Šefkija strijeljan, doživio sam šok. Ležao sam nemoćan da išta shvatim, i neprestano plakao. Nakon nekoliko dana došao mi je šofer UDB-e koji je moga brata odvezao na strijeljanje, i donio mi poruku od mrtvog čovjeka. Šefkija je bio miran pred strijeljanje; rekao je: - pozdravi Mešu, reci mu da sam nevin. Ja sam znao da je nevin, ni sudije nisu tvrdile drukčije. Šofer nije smio da mi kaže gdje je sahranjen, pa ni danas ne znam gdje mu je grob. Taj nevjerovatan, slijepi, maloumni čin bio je prekretnica u životu svih članova moje porodice: svi smo osjetili da su se desile stvari koje nikad nismo mogli očekivati. I nije riječ o smrti nekog od nas, na to smo bili spremni, sedmoro nas je bilo u revoluciji, već o tako užasnoj nepravdi, bez razloga i bez smisla...

25.10.2015.

Jasna Šamić o Goranu Bregoviću: 'NEMOJ DA TI POČNEM HVALITI VELIKU SRBIJU!'

Jasna Šamić, orijentalista i bh.pisac iz Pariza napisala je nedavno vrlo zanimljivo sjećanje na Gorana Bregovića, bivšeg frontmena Bijelog dugmeta. Sjajan tekst koji otkriva neke nevjerovatne detalje iz biografije jos uvijek vrlo popularnog Sarajlije kojem je rodni grad brzo halalio odlazak u Beograd za vrijeme agresije na BiH. Tekst, uz mala skracenja kao stvoren za nedjeljno popodne.
(...)Ne sjećam se više da li sam Gorana Bregovića upoznala tu, u Parkuši, ili na Fakultetu, gdje je studirao filozofiju. Ili sam ga prvi put srela možda baš na snimanju jedne tv emisije, čije mi ime izmiče, a koja je bila vrlo popularna u to vrijeme. Vodio ju je Duško Trifunović, autor mnogih pjesama koje će kasnije Bregović uglazbiti, pa i one, koja je možda baš na toj emisiji emitovana, «Ima neka tajna veza ». Za tu tv emisiju je radio i moj dugogodišnji prijatelj Valerijan Žujo, koji me je i pozvao da učestvujem na njoj i govorim o fenomenu štednje, budući da je sponzor bila Privredna banka. Sjećam se da sam za tu priliku obilato citirala Danteovu Božansku komediju i škrtice koje je pjesnik smjestio u posljednji, najgori krug Pakla. To je najzad sve što mi je od te emisije ostalo u sjećanju, ali znam da sam i kasnije sretala Duška Trifunovića, i zapamtila jedan laskav savjet koji mi je dao : nije na tebi da pratiš modu, nego da je stvaraš. To je svakako bilo vrlo simpatično, posebno što je dolazilo od čuvenog pjesnika i u to vrijeme mnogo čuvenije tv zvijezde od orkestra Bijelo dugme.
Nakon časova koje sam držala uvijek predveče, i nakon što bi odslušao svoja predavanja iz filozofije, Goran Bregović je znao svratiti u moj kabinet, na kafu. I tada je na radiju « pojio » jedno isto : da je seljačkog, proleterskog porijekla ; Držao je predavanja općenito protiv knjiga i elitističke kulture, a naročito je bio žustri « protivnik » poezije. Unatoč tome, i te kako je čitao knjige, i poeziju, obilato se inspirišući njome za vlastite pjesme. Kod mene je svraćao i radi toga, da mu ih posudim. I ja sam mu posuđivala i knjige naših autora, i antalogije strane poezije, prvenstveno francuske. Da bi neko socijalno uspio u to doba, trebalo je da bude iz radničke-seljačke porodice. I Goran se zato predstavljao onako kako je tadašnja « moda » nalagala : da je iz radničke i seljačke porodice, drugim riječima lažno, jer je bio iz Sarajeva iz građanske kuće (majka mu je mislim bila profesorica). Ni tada se međutim njegov govor nije udaljavao od onog « politiquement correct », a znamo da je politički ispravan govor bio strogo propisan Komitetom. Moje studentkinje su mi naprosto zavidjele kada bi vidjele Gorana Bregovića kako na pauzi časova, ulazi u moj kabinet. Nakon časova, odvezli bismo se katkad mojim spačekom na večeru, najčešće u Hadžiće na ribu. Taj restoran je tad bio prilično u modi, jer se tu jela svježa riba, kako se govorilo, uzgajana u bazenima ispred restorana, koji je opet bio u samom u podnožju Igmana, okružen gustom šumom. Goran mi se znao pridružiti i u bazenu na Ilidži, koji sam upravo bila otkrila, i gdje srećom nikog u to doba nije bilo, kao ni u sauni, koja je takođe tek bila « otvorena » u Termama, gdje su se sumpornom vodom liječili reumatski bolesnici. I danas mi je miris tih vrelih gejzira u nozdravama, iako se čini da je i taj miris srušen granatama koje će kasnije zapljuštati po Sarajevu i njegovoj okolini.
Moguće je da su ti odlasci u Terme inspirisali Gorana Bregovića da kasnije sagradi vlastitu saunu u kući na Jahorini. Kada su moji prijatelji, Josip Osti i njegova supruga preselili u Nemanjinu gdje će i Bregović kasnije kupiti stan, posuđivao je i od njih raznorazna djela. Vidjevši moj spaček parkiran ispod prozora mojih prijatelja, pozvonio bi, pozvao me da svratim « preko puta » na piće, i usput zamolio Pepija za koju knjigu. U tom njegovom novom stanu, gotovo nije bilo namještaja. U dvije, tri prostorije koje je imao, bio je tek jedan odvratni vodeni krevet - krevet ispunjen vodom, što je valjda bila moda -, jedan divan, nekoliko muzičkih instrumenata, i nekoliko knjiga razbacanih po podu, od kojih su neke bile moje i Ostijeve.
Prije nego što je kupio taj stan u jednoj staroj kući kraj Mejtaša, čija je kuhinja gledala na predivan vrt, Goran Bregović je živio sa bratom na Čaršiji, u jednoj pomalo oronuloj manjoj zgradi, nedaleko od kuće u kojoj je živjela i moja tetka. I tu sam jednom ili dva puta bila gost i svirala mu na klaviru, koji je tamo imao, Šopena, u čemu je izgleda uživao, iako je javno govorio i protiv klasične muzike.Bio je već slavan u cijeloj Jugoslaviji, i na Jahorini imao kuću, u koju sam i ja ponekad svraćala, kada je svojim prijateljima, s kojima je na planini skijao (poput čuvenog « zavodnika Gaje »), držao propovijed protiv « ozbiljne muzike ». « Narod voli da sluša mene a ne Bethoveena », kao da je podvlačio riječi uz pomoć samo njemu svojstvenog smiješka, koji se završavao rupicama na obrazima. « Narod bi volio i Bethoveena, da su mu, kao meni, već u kolijevci puštali njegovu muziku, a ne tvoju », odvratila bih. Imala sam dojam da mene ponekad mrzi, ili mi zavidi (ma kako apsurdno to izgledalo). Na to su barem upućivale neke njegove izjave : Šta se praviš važna, ti si od mene starija samo nekoliko mjeseci. Ili : Ti pripadaš istoriji, a ja sam obični rocker. Tad je bio suviše mlad, i danas, sigurna sam, tako nešto više nikad ne bi izrekao.Kao da je među tim mladim sarajevskim momcima bilo naprosto u modi imati kćerku, samo zato što Gajo već bio otac jedne ili dvije curice, čije očinstvo bio je priznao. Slijedili su ga mnogi u gradu, pa i Lala, i Goran. Jednom je u toj kući, na planini, boravila i Goranova mala kćerka od sedam, osam godina, kojoj sam prepričavala dijelove iz knjige koju sam upravo čitala « Fragments d’un discours amoureux » R. Barthesa, prilagođavajući fragmente ljubavnog govora njenom uzrastu, na što sam znala nadoplesti još neke, moje bajke o ljubavi. U tu kuću su vikendom posebno zalazili skijaši koji bi na pauzama slaloma skoknuli kod Brege na čaj ; tu je svraćao i Kusturica, a jednom prilikom se zadesila i moja drugarica iz djetinjstva, i komšinica, Gordana Magaš sa cijelom svojom baletnom trupom u kojoj su najpopularnije plesačice bile « bliznakinje ». Ipak, glavni gosti te planinske dače bili su, tih osamdesetih godina prošlog vijeka, Lala, kamerman sa televizije, koji je i mene jednom snimao na selu gdje smo imali vikendicu, a koji će za vrijeme rata devedesetih postati Karadžićev tjelohranitelj, i Gajo, čuveni « lafčina » poznat i kao prvi sarajevski biznismen. Slučajnost je htjela da u pauzi pisanja ovih redova, bacim pogled na Oslobođenje, i ugledam smrtovnicu s imenom Gaje V. To je u meni probudilo određene emocije i nostalgiju iako sam tog momka posljednji put vidjela na Jahorini pred sami rat, i tada me pozvao da svratim u njegov klub koji je otvorio na planini. Meni se učinilo da me je pozvao u « srpski klub », zbog čega nisam mogla sakriti veliko iznenađenje.
On je, međutim, odmah požurio da me razuvjeri i uz smijeh uzvrato : « A ti mislila da sam i ja poludio ? » Obojica tih stasitih gazija, i Lala i Gajo, imali su takođe kuće na Jahorini, na susjednoj padini, dok je u Sarajevu bio čuven Gajin restoran, Boemi, i pekara francuskog hljeba kod Karlingtonke. Gajo je često, u svom prostranom stanu na Marindvoru, pravio « žurke », na koje se dolazilo međutim vrlo kasno uveče (iako riječ « žurka » dolazi od francuskog « dan » - jour), i gdje je bilo, reklo bi se, na stotine zvanica. Svi smo znali da je to (bio?) stan njegovog oca za kog se pričalo da je narodni heroj. Odnosi između Gaje V. i Gorana Bregovića definitivno su zahladnjeli kad je Goranova bivša cura (kako je Goran kvalifikovao svoje prijateljice i ljubavi) počela da izlazi s ovim njegovim najboljim prijateljem. Nije nimalo rijedak slučaj da se drugovi vezuju za ljubavi i ljubavnice svojih prijatelja, što je nedvojbeno znak latentne homoseksualnosti, u kojoj se nađe i pokoje drugo pervertirano osjećanje, čega svakako ovi mladići, koji su važili kao muškarci i zavodnici par excellence, tada nisu bili svjesni, svjesno pak odbijajući svaku « devijaciju », pa i homoseksulanost. Ipak, nema boljeg afrodizijaka za istrošenu ljubav nego kad se bivša ljubav veže za tvog najboljieg jarana. A bivša, napuštena ljubav, bez sumnje sve to osjeća intuitivno, pa se tako razbuktava, i održava, bukteći do usijanja, ta strast utroje. Nemajući želju da u ove fragmente vlastitih sjećanja iz mladih dana umiješam Freuda, ipak bih dodala da sigurno nije slučajno što je Bregović tek nakon raskida s čuvenim sarajevskim zavodnikom, Gajom, posvetio svoju ploču bivšoj curi, i novoj ljubavi njegovog drugara, ploču koju je nazvao, koliko se sjećam, «Uspavanka za Radmilu M ». Što se tiče njegove muzike, mnogi su smatrali da je Bregović plagijator, kradljivac slavnih svjetskih rockera, kao i jednog našeg cantautora, ciganskog porijekla. Ja u to nisam upućena, ne poznajem tu muziku, pa ni ne sudim, osim što znam da nije lako ni « krasti », da i za to treba imati izuzetan talenat. Zar sam Voltaire nije rekao da je originalnost « une imitation judicieuse » (samo razborita, razumna imitacija)?Za Bregovićevu poetiku može se sve reći, ali ne i to da je kič. Goran je očito prezirao sve što je kičeraj, pa onda i sentimentalnost, kao i sve što nalikuje na tragediju, makar dolazila i od čuvenih antičkih autora, makar i od genija kao što je Shakespeare. Mene je (da li u šali ?) ponekad oslovljavao sa « Grčka drama », na šta bih se nasmijala. Ako je to tačno, onda se slažem s tim epitetom, čak sam i ponosna na njeg.
Očito je Bregović bio ravnodušan na riječi pisca po kome je muzika jezik strasti, kao i na Kantovu opasku da je muzika jezik osjećanja. Iako je deklarativno i izričito bio i protiv romantike, i sentimentalnosti, i nostalgije, kao i izliva osjećanja, njegove balade su ono najljepše što je takva vrsta muzike u stanju poroditi, izazivajući i romantična i nostalgična osjećanja u nama, slušaocima. Ostale njegove kompozicije i pjesme, sigurno nisu za mene, a najmanje su one koje danas izvodi uz trubački folklorni orkestar kada je njegova slava odavno prešla granice Balkana. Početkom rata, 1992, javio mi se telefonom u Pariz, gdje je nešto prije toga kupio stan. Našli smo se u Café de Flore gdje me je uz čašu vina pokušao podučiti real-politici. Naravno, nije bilo potrebno da me ubjeđuje u to da su « Srbi najjači », ali me je trebalo ubijediti da « zato treba stati na stranu jačega ». Možda je čak imao pravo, možda se rat mogao izbjeći da su Bosanci imali zrelije, normalnije, nefanatične, laičke političare ? Da muslimanske vođe, čim su došle na vlast, nisu počeli vikati « mi smo najjači, više nam niko ništa ne može », a onda uzimati abdeset i klanjati u Narodnoj skupštini. I dok su oni uzvikivali u transu Allahu Ekber, iza njihovih leđa, četnici su se, oštreći noževe, spremali na vlastitu im molitvu – masovna klanja i silovanja. Ali teško je bilo u tom času pravdati na bilo koji način zločine koji su već počinjeni i u Bosni, nakon Hrvatske, a koje su izvjesno počeli Srbi, ma kako da su kasnije inspirisali i ostale, koji su ih u tome s velikom entuzijazmom slijedili. Nakon ovog susreta, vidjeli smo se više puta i kod njega, u njegovom novom pariškom domu, kraj Beaubourga, u koji je svraćao i Braco Dimitrijevic. U jednom od tih naših zajedničkih posjeta Bregi, kako ga zovu prijatelji, Braco me je pitao znam li nekog prevodioca poezije, na francuski. Odgovorila sam da znam, ali da zavisi od toga koliko bi on platio prevod svojih pjesama (jer se radilo o njegovoj poeziji). Ne pada mi napamet da platim, uzviknuo je. Na te riječi našeg čuvenog konceptualiste sam u šali dometnula : Sad znam zašto se družiš sa Goranom. Slavni muzičar je u tom času « krečio » plafon (ili postavljao zavjese na prozorima svog pariškog stana?), i zamalo nije pao s te velike visine od bijesa koji ga je preplavio zbog moje opaske. Ali je zato Braco Dimitrijević tu opasku shvatio kao šalu, i iskreno joj se nasmijao. Trebali li naglašavati da su obojiva ovih umjetnika oduvijek važila u Sarajevu kao velike cicije ?
Moj novi susret sa muzičarem uslijediće ubrzo nakon toga, što će biti i naš posljednji susret. Goran me je pozvao na večeru, nakon koje smo trebali napraviti još jedan intervju za RFI, gdje sam tada još uvijek radila (prvi intervju za taj radio, napravili smo kod njega u Sarajevu, u Nemanjinoj ulici).
Za vrijeme objeda, Goran je odjednom postao gotovo bijesan (kakvog sam ga već vidjela u mom društvu i prema meni) i u jednom času, naprosto osvetnički priprijetio da će mi za vrijeme intervjua hvaliti Veliku Srbiju. Samo ti hvali ili brani, odvratila sam, potpuno mi je svejedno, ali od mene ne zavisi nego od moga šefa, Cerovica, šta će pustiti u etar.
U tom času, zazvonio je telefon ; Goran je prišao aparatu koji je bio na komodi, i čim je čuo glas s druge strane žice, počeo je, poput neke uspaljene jumferice, da cvili i cvrkuta. To više nije bio ni moj dugogodišnji prijatelj, ni šarmantni mladi čovjek koji je posebno plijenio svojim osmijehom - što se završavao sa dvije rupice na obrazima -, jednostavno više nije ličio na muškarca. Preda mnom je bila kurvica koja se naglas kikotala svom mušteriji dubokog šlajbeka. Od cijelog razgovora čula sam to neko neprirodno « hahaha », potom « da, kreten hoće da pusti branu », iza čega bi uslijedio isti vulgarni kikot, sličan hihotu prostakuše iz « Drine »… i najzad krik kao u porodilje : « A da, M. je napravila pitu, svakako ću doći, da doći, odmah doći… ». Bio je to « naš genij », budući Nemanja (za kog je Goran tad pravio muziku za film Arizona Dream), koji ga je zvao da dođe na pitu, i koji je ismijavao onog jadnika što je u očajanju, nakon masovnog pokolja i etničkog čišćenja u Višegradu, prijetio da će dići sve u zrak pustivši branu na Drini, kojom je bio zagospodario.
Nakon što se u svemu saglasio sa svojim novim « šefom », Goran je spustio slušalicu, udaljio se od stola, sve to kao u nekom šprintu, ostavivši tanjur pun hrane koju je sam pripravio i koju samo što smo prizalogajili, navukao hitro svoj kaputić, vjerovatno pruživši i meni moj. I procijedio : - Izvini stara, lova je u pitanju. I otvorio vanjska vrata svog stana. Takvu « eleganciju » nisam očekivala ni od nekoga za koga sam znala da mu je Para glavna i jedina stvarna ljubav i religija u životu.Sišli smo na ulici sa prvog sprata, i prije nego što je uskočio u džip (koji mu je izgleda bila posudila neka prijateljica iz Beča), pokušao je da me pozdravi po francuski, dok sam se zanijemila od unutrašnjeg jecaja i osjećaja kranjeg poniženja odmicala od tog lica koje mi se u hipu učinilo zelenkasto-žuto, kao obraslo u izhanđale novčanice i zahrđale kovanice svakojake vrste, sa svih meridijana.
Nakon toga, vidjela sam još jednom sasvim slučajno (rat je bjesnio u Bosni) muzičara i bivšeg prijatelja na francuskoj televiziji, kako s visina docira, podučava gledaoce Istini : « Ja sam maneken za našu demokratiju, mati mi je Srpkinja, otac Hrvat, a cura Muslimanka ». Njegovi trubači, ni novokompanovana glazba čiji je danas vjernik, svojom poetičnosti, nisu mu naravno mogli objasniti da se demokrata ne rađa, da to nije nešto u krvi, ili u genima, kako vjeruju gospodari rata, nego da se to stiče, i da je ta škola teška i dugotrajna. O njemu, Goranu Bregoviću, danas znam samo ono što znaju i ostali, odnosno još manje, jer na televiziji ne gledam emisije zabavne muzike, ne idem na koncerte, u stvari nikad u životu nisam ni bila na nekom koncertu « zabavne muzike », ne čitam njegove intervjue. Ipak mislim da se ne varam kad kažem da kako tad, tako i sad, ovaj čuveni muzičar ostaje dans l’air du temps, prateći naloge vremena, reklo bi se, preciznom vagom mjerkajući svoje izjave u javnosti.
Prije godinu dana od prilike, ipak sam se gotovo očešala o njega u Kamernom teatru, na ulazu u salu, gdje Sidran ima svoje performanse, i gdje je muzičar stigao u pratnji novinara Bakira Hadžiomerovića. Ovaj posljednji me je više puta ljubazno prozvao i upitao za zdravlje, ali Bregović izgleda odavno već svoj pogled pruža iznad ljudi i stvari ; tako kažem jer mi je vjerovatno zgodnije nego da mislim da sam se toliko promijenila pa me nije prepoznao. Ili da me je prepoznao a nije htio da me vidi. Kad se uopšte sjetim tog davnog doba, čujem riječi jednog slavnog autora : « Živeći od danas do sutra, u stalnoj improvizaciji, izlažeš se stalnim neprijatnostima ». http://www.bhinfo.fr/sjeti-se-da-zaboravis-goran,4502.html

20.10.2015.

Damir Beljo, bokser iz Mostara: HEROJ U BOŠNJAKA!?

Damir Beljo, profesionalni bokser iz Mostara, prije nekoliko dana u Sirokom Brijegu je odbranio titulu prvaka u 'kruzer' kategoriji po WBA. No, kako to samo kod nas biva, titula koja bi sigurno krasila sportske stranice tek jedan dan, postala je pravi hit, ali manje zbog sportskih dometa koliko jednog bizarnog detalja koji odslikava današnju Bosnu i Hercegovinu. Nacionalizmom i mržnjom zadojeni lokalni Hrvati, bez ikakvoga razloga, kao da ih je jučer granatama zasuo general Atif Dudakovic, počeli su zviždati himni BiH pred početak meča a Damir, očigledno prvo sportista pa onda Hrvat, pokretom ruke ušutkao je gledalište, ne bi li, valjda spriječio skandal bar pred strancima i zbunjenim tv gledateljstvom jer mi domaći smo ionako navikli. Bio je to okidač da ga sarajevski, ili kako to pežorativno vole kazati neki-bošnjački mediji, istu noć postave na pijedestal bosanskog heroja i patriote da čovjek teško da ima vremena za ikakve privatne obaveze proteklih nekoliko dana od silnih poziva za tv i radio gostovanja u Sarajevu, intervjue za novine i portale. Damir se slavi kao general Armije BiH koji je iz opkoljenog ratnog Goražda stigao u Sarajevo na mali predah. Prosto za nepovjerovati gdje su nas doveli nacionalizmi u današnjoj BiH da se divimo i u junake promoviramo i ljude koji učine i tako malu gestu u znak pažnje prema zemlji u kojoj je rodjen. I niko da spomene da se pred mec pjevalo 'hrvatskoj zemlji Hercegovini', da se u kadar u ringu, pred početak meča napadno gurala zastava takozvane Herceg-Bosne, ratnog fašističkog projekta hercegovackoga HDZ kojem je suđeno i presuđeno na Haškom tribunalu, ništa to nije bitno, nasem Bosnjaku je najvažnije da je Damir Beljo, mostarski Hrvat, utišao zvižduke nacionalistickih Hrvata iz Sirokog Brijega na himnu BiH! O, tugo naša!

08.10.2015.

Nove knjige: LAKTAŠENKO NARUČIO 'ISTORIJU MRSKE'!

Republika Mrska, ili kako su je nazvali Dobrica Cosic i drugi velikosrpski ideolozi, 'Jedini ratni plijen' Srbije u posljednjim balkanskim ratovima prije dvadesetak godina, usla je i u knjige. Milorad Dodik, izvodjac velikosrpskih radova mirnim sredstvima, iako u dugovima do guse, nalazi novac da masno plati autore koji su napisali prvu knjigu 'Istorija Republike Mrske' i danas je svecano predstavili javnosti. Zanimljivo da je jedan od autora dr Nenad Kecmanovic (drugi je Cedomir Antic), bivsi popularni sarajevski profesor koji se preko noci od reformiste Ante Markovica odmetnuo u cetnike. Treba li uopce kazati da ukoriceno izdanje cudovista napravljenog na logorima, nozu i puski ni slova nema kako je sklepana ta TVORevina unutar granica medjunarodno priznate Bosne i Hercegovine, gdje su logori, opsada Sarajeva? Treba li i pomisliti da u knjizi ima pasus o Srebrenici, pogromu Bosnjaka i Hrvata gdje god je linija fantomske republicice zadirala u 'srpski etnicki' prostor? Naravno da nema , to se nije desilo, lagat cemo do Sudnjega dana, u suprotnom tada to ne bi mogla biti republicica i drzavica bosanskih Srba koja je ubijala 4 godine nesrbe da bi se podigao opoganjeni i okrvavljeni prostor u koji ce se potrpati bosanskohercegovacki Srbi a gdje ce danas govoriti o slobodama i demokraciji. Najgrotesknije i najtuznije da dva , kvaziakademika prilikom promocije knjige kazu kako je ovo ' trijumf naucne istine'!? Sjajan osvrt na promociju knjige bescasca i srama naruceno iz banjaluckoga gnijezda genocid republicice ponudio je Petar Lukovic i vrijedi procitati: http://www.e-novine.com/region/region-bosna/126774-Zaeerena-istorija-bez-genocida.html

24.09.2015.

BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN

Muslimani u cijelom svijetu obiljezavaju drugi najveci blagdan u toku godine - kurban ili hadzijski bajram. U istom danu se klanja kurban, sto mogu svi muslimani uciniti kod svojih kuca i posjecuje Mekka i Medina u tzv.danima hadza kako bi ispunili petu islamsku duznost - hadz, krunu prakticnog zivljenja svakog muslimana! Zato je ovaj dan poseban. Neka je hairli i bericetan svima. Bajram serif mubarek olsun!

22.09.2015.

Alma Đozić (1969-2015)- OTIŠLA JE BOSANSKA LAVICA IZ AMSTERDAMA!

Jucer nas je napustila i na bolji svijet otisla dr Alma Djozic, Bratuncanka koja je posljednjih 20 godina zivota, prakticno polovicu svog kratkog, ali uspjesnog zivljenja, provela u Amsterdamu. Sta je samo stalo u jedan zivot, koliko iskusenja, ali i velikih pobjeda vrijednih divljenja, tesko je pobrojati. Znam da se rodila u Bratuncu 14 maja 1969 godine iz ugledne gradske familije Djozic gdje se postovala knjiga, obrazovanje opcenito, kult komsiluka, odanost porodici i tradiciji. Iako je rano ostala bez oca, mama je uspjesno odhranilu nju i brata Aladina pa je studirala stomatologiju u Sarajevu i Zagrebu, u ratu specijalizaciju zavrsi u Grazu a izbjeglistvo je odvede u Amsterdam 1995 godine. Gospoda, holandski fakultetski profesori joj odmah brutalno otvoreno rekli: "Nista ti papiri ne vrijede, hajde ti fino ispocetka, ako hoces!" I ona se, uporna kakva jeste, prihvati knjige i za 10 godina zavrsi fakultet i cak doktorira na dentalnoj medicini na temu 'boje zuba', tako nekako, na Univerzitetu Amsterdam. Pobijedila je i gubitak blizankinja u trudnoci. Nedugo poslije, ponovo je zatrudnila i rodila jednu pa tri godine kasnije i drugu curicu, danas zdrave i lijepe djevojcice od 11 i 8 godina. Sve je stizala, nevjerovatne energije da sam se nekad osjecao kao 'truba' pored takve 'zene zmaja', kako vole u Bosni kazati. Otvorila Alma i stomatolosku ordinaciju nekad 2011 godine i pocela uzivati nekih pola godine u plodovima mukotrpno stecene pozicije u holandskom drustvu. Bolno kihanje odvelo ju iznenada porodicnom doktoru, jednog kisnog oktobra prije tri godine. Cak 16 sedmica ljekar joj davao paracetamole, govoreci ma nije to nista. A ona na kraju nije mogla spavati osim u nekom sjedecem polozaju koju minutu. Napokon je holandski doktor porodicne medicine posalje na rendgen odakle je hitno upute u bolnicu. Javila nam se sms porukom. "Samo da vam javim da lezim u bolnici i imam, na zalost, rak pluca i kicme", glasila je kratka poruka koja me sledila negdje u ponoc. Kako, zasto? Dali su joj 3 mjeseca zivota a ona je nevjerovatnom borbom i hrabroscu, discipliniranim rezimom ishrane i ponekom operacijom izdrzala 30 mjeseci! Sve do pet sati u ponedjeljak 21 septembra! Tada su se ugasile lijepe oci pametne Djozicke koja je genetski ponijela Podrinja (Bratunac) po ocu a po mami Tesnja i Sarajeva, sto je haman bilo dovoljno da se trajno veze za Bosnu pa i iseljenistvo u dubini duse dozivi kao patnju, znaju to samo njeni najblizi. Zbog naucnog rada, neobicne energije i ideja spremnih podijeliti s drugima, kao i nesebicne ljubavi za sve, izabrana je i za predsjednicu Naucnog kluba BiH Holandije. Sve je to znala nositi ova ponajveca bosanska heroina Amsterdama, prava lavica, holivudske ljepote. U bolesti je napisala i prvu knjigu proze "BIjeli tunel", gdje je pokazala i sjajan talenat za knjizevnost a citaocima otkrila i dio velike borbe za zivot pritisnut opakom bolescu! Nakon promocija u Amsterdamu, Sarajevu i Tuzli, imala je i planove za novu knjigu... Danas je dzenazom ispracena od velikog broja prijatelja, kolega i poznanika na posljednji put u Sarajevo gdje ce u subotu biti ukopana na mezarju Vlakovo. Neka je rahmet njenoj napacenoj dusi koja je uprkos svim iskusenjima bila vedra i cila do posljednjeg dana iako je tijelo potpuno izdalo. "A ti, o duso smirena, vrati se svome Gospodaru zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa udji medju robove moje, udji u dzennet Moj!"(Kur'an)

31.08.2015.

Mersiha Cokovic: DANSKA IZBJEGLICA IZ BiH SADA PROTIV IZBJEGLICA!?

Cega se pametan stidi, budala se ponosi, moglo bi se kazati za izvjesnu Mersihu Cokovic, bh. izbjeglicu u Danskoj koja je iz rodnog Visegrada protjerana 1992 godine. Tridesetsestogodisnja gospodjica okomila se u jednom danskom listu na izbjeglicki val iz Sirije koji se pokusava dokopati zemaljaa zapadne Evrope. Po njoj, te su nesretne izbjeglice sada prijetnja i njenoj novoj domovini cijim desnicarskim krugovima ova imigrantkinja se pokusava dopasti na vrlo degutantan i nepotreban nacin, e da je vjerovatno iznenadila i same Dance. Pokondirena Visegradjanka sikce na poglavito muslimanske izbjeglice iz Sirije u islamofobicnoj kolumni pod nazivom "Zatvoriti granice": “Danci su već umorni dajući za samo jednog kriminalca sedam miliona kruna koji nikada nije doprinio društvu niti će doprinijeti. Umorni su od muslimana i islama koji ispunjavaju naše društo, gdje je došlo dotle da je na mnogim mjestima ukinuta svinjetina i alkohol, radi praktizirajucih muslimana” (!?) U jednoj tolerantnoj zemlji cija desnica vise nije jaka, ovakve rijeci mogu postati dobro dosle samo ultra islamofobicnim grupacijama koje slabe u Danskoj a bit ce golema sramota bosanskohercegovackoj zajednici u ovoj zemlji koja zna sta je biti izbjeglica, bjezati od rata i potraziti zastitu u svijetu, kao sto su je dobili od Danske. Bruka i sramota, visegradske Mersihe. Neka se ono docepalo Danske a drugi neka pocrkaju u izbjeglickoj muci! Evo je na slici. Zasluzila je i direktno javljanje i protest, bar preko Facebook-a, kao sto smo mi to jutros ucinili, zbog bruke nanesene svim izbjeglicama koji su negdje danas nasli utociste i spas! Da ne govorimo o Bosancima i Hercegovcima koji vise no iko danas u svijetu treba da razumije sta je biti - ratni izbjeglica!

25.08.2015.

SP u atletici: AMEL TUKA DONIO PRVU MEDALJU BOSNI I HERCEGOVINI!

Na Svjetskom prvenstvu u Pekingu prije pola sata, Amel Tuka, najbolji atleticar BiH donio je bronzanu medalju nasoj zemlji, prvu medalju u atletici za Bosnu i Hercegovinu i vjerovatno najvredniji trofej od njenog sticanja nezavisnosti. U uzbudljivoj utrci na 800 m, jednoj od najpopularnijih disciplina u svijetu, iako je vazio za jednog od glavnih favorita, Amel je ocigledno podlegao pritisku i nervozi zbog prvog nastupa na ovakvom takmicenju, ali ipak i bronza oko njegovog vrata sjaji zlatom danas za svakog navijaca u BiH i njenom iseljenistvu. Znacenje imena Amel na arapskom jeziku je 'radin, vrijedan', a kako Latini kazu 'da je ime znak', tako je i mladi Kakanjac, iako je poceo trenirati popularnu kraljicu sportova prije samo sest godina, potvrdio i pokazao i da se medju bosanskim brdima, radom i trudom mogu roditi svjetski sampioni i atleticari o kojima ce s respektom pricati u svijetu. Tako je bilo danas prije, za vrijeme i poslije utrke kada su komentatori "Eurosporta" uglavnom pricali o bh.asu i njegovoj taktici, sansi pa i podbacaju na kraju jer su mnogi misljenja da on najbolje od svog potencijala ipak nije iskoristio. Kako god, BiH, Kakanj, Zenica i drugi gradovi danas slave, s razlogom. Veliki sampion donio nam je tek u 24-oj godini prvu medalju a tek ce, ako Bog da donositi odlicja s najvecih svjetskih smotri, kao godini, na Olimpijadi, pa Evropskom prvenstvu. Cestitke Amelu Tuki na sjajnom izdanju u Pekingu a valjda mu se Sarajevo, Zenica i Kakanj oduze jednakim docekom kao sto su priredili mladim kosarkasima U16, evropskim prvacima, sto je ipak neuporedivo manje vrijedan uspjeh u svijetu sporta! Bravo i hvala ti Amele!

16.08.2015.

EP u kosarci do 16 godina: BOSNA I HERCEGOVINA PRVAK EVROPE

Nikada Bosna i Hercegovina od osamostaljenja 1992 godine nije bila prvak Evrope ili svijeta ni u jednoj sportskoj disciplini, ekipno, kao drzavna selekcija. Bila je u klupskom prvenstvu i to u sahu a to je ostvarila dok je granatirano Sarajevo 1992 g. a ucinili su ga bas Sarajlije iz SK `Bosna`, Predrag Nikolic, Bojan Kurajica itd., sve do veceras, kada su nas sve razgalili djecaci do 16 godina, na Evropskom prvenstvu u kosarci u Litvaniji.Maestralna partija protiv domacina Litvanije naseg najboljeg igraca Dzanana Muse, s 33 poena, pa Sanija Campare, Njegosa Sikirasa, Lazara Mutica, Emira Cerkezovica, Vedrana Mirkovica, Amara Barukcije, razgalila je srca svih Bosanaca i Hercegovaca. Cijeli mec finala BiH je vodila i izdrzala veliki pritisak u finisu koji je napravila domaca publika, ali i suci, s nekim neshvatljivim odlukama. Bosna i Hercegovina je prvak Evrope i ovi djecaci zasluzuju sutra docek kakav su imali fudbaleri, zanimljivo iz iste zemlje prije skoro dvije godine. Litvanija- Bosna i Hercegovina 83-85!!! Bravo, i veliko hvala nasoj djeci, kosarkaskoj buducnosti BiH!!

13.08.2015.

Plava poliklinika Tuzla: DEBELA KM KOVERTA I TRETMAN PACIJENATA KAO NA FABRIČKOJ TRACI!

Postovani, U julu sam vam, naski receno, 'nabacio' cak dva pacijenta iz Prijedora. Desilo se tako, ljudi posjetili Tuzlu i na pricu da bi se rado pregledali zbog nekih tegoba, predlozim im PLavu polikliniku. Nahvalio sam vas a da nisam ni znao sta hvalim, vodjen blesavim lokalpatriotizmom, pod dojmom nekih fotki iz vasih reklama. I razocarao se, na zalost, iskreno receno.
Ljudi su htjeli pregledati vid a dosli su pred sprave koje ima svaki ducan koji prodaje naocale, s vrlo povrsnim pregledom iz kojeg nista bitno nisu doznali sto su vec znali i iz tv emisija a koji je sveukupno trajao oko 5 minuta!? Sve je bilo isto i s gastroenteroloskim pregledom kao i pregledom debelog crijeva (rektoskopija).
Kao neko ko je sve gledao sa strane, gospodo, iznenadjen sam da pacijente bukvalno uzimate i tretirate kao na fabrickoj traci, jer ocigledno nemate vremena u silnoj zelji za zaradom. Isto misle i to dvoje supruznika, da ne pomislite drugacije, ali oni nemaju petlje da se pozale! Gdje je ona prica kako u privatnoj praksi napokon pacijenti dobiju malo vise ljudskog tretmana cega nema, zbog ogromnih redova i predugog cekanja na listama u drzavnim bolnicama!?
Znam da vam se ovo nece dopasti, ali govorim jer sam svemu bio svjedok u vasoj poliklinici gdje se u cekaonici i oko recepcije nije znalo 'ko pije a ko placa'. Necu vas vise nikome preporuciti jer ovi ljudi sta su dobili za 350 KM (penzija moje mame!) je - mizerno!"

Ovo je pismo koje je moja malenkost prosle sedmice napisao "Plavoj poliklinici" u Tuzli razocaran tretmanom pacijenata u ovoj privatnoj medicinskoj ustanovi u BiH a koja se hvali vrhunskom uslugom, opremom i cim sve ne.
Cetiri brzinska pregleda kao na traci, recepcija pritisnuta musterijama bez ikakvoga reda, ispiranje, recimo usiju jednoj curici gdje voda prsce skoro po nama pred recepcijom jer vrata se nemaju kad zatvoriti u takvoj guzvi i slicno samo je dio tog haoticnog dekora!? Ali zato jedna uposlenica na recepciji nosi kovertu u koju vise i ne moze stati novac od 'intervencija na traci'. Nabrekla je od kaemova, zaradilo se odlicno, slaze li slaze. Po pultu recepcije poredani jedan do drugog ljekarska uvjerenja, ona idu ekspresno, kazu nam. U hodnicima puno svijeta ceka upravo to. Grdne rane, kako kazu Krajisnici nasi, kako se samo to rutinski izdaje.
To je privatna praksa u BiH kojoj se hiljade ljudi prinudno okrecu iako i za najmanji pregled moras dati najmanje 80 KM! Ljudi nekako nadju pare jer su redovi u bolnicama predugi, ceka se po par mjeseci za obicnu intervenciju specijaliste! I da, dobio sam odgovor iz "Plave poliklinike". Izvinjavaju se, 'desava se', voljeli bi popraviti dojam i slicne frazetine stoje u e-mail poruci. Hvala, ali ne preporucio vas ja nikom vise!

10.08.2015.

Brega nacionalistickim mostarskim poskocima: "O, BELLA CIAO!"

Sedmog augusta, u petak, dakle, prije samo tri dana, Goran Bregovic je pod mostarskim Bijelim Brijegom odrzao veliki koncert Bijelog dugmeta, zapravo, batrljci koji su ostali od slavne grupe da sta zarade prije svih oni u njegovoj velikoj sjeni: Ale(n)Islamovic i Mladen Vojicic Tifa! Bio je tu i Goranov nezaoibilazni "Orkestar za svadbe i sahrane!" Dobra svirka bila, kazu mnogi. I zamislite, Goran koncert otvori s partizanskom pjesmom italijanskih antifasista "O, bella ciao!" I ne bude to dovoljno starom liscu koji je dosao nabrzaka zaraditi lovu prodajuci nostalgiju i lazne emocije Mostarcima i ostalim Hercegovcima tu vecer na kultnom travnjaku prognanog kluba FK "Velez". Goran zapjeva iz sveg glasa: "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, matero i maceho, tugo moja i utjeho!" I preko 5000 grla za njim zapjeva, hori sve, kazu svjedoci. Sta bi samo rekli danasnji Tutini i Stelini sljedbenici ratnih ideja na tzv. zapadnom dijelu obale, stolnom gradu Hrvata, kako je ljutito, valjda Bosnjacima, prije tri godine porucio Dragan Covic!? Navijaci "Svinjskog", HDZ junose i ostali, gdje li su samo bili!? Helem, ne sjecam se gdje je i kada posljednji put Brega pjevao "Pljuni i zapjevaj", jer nije bas pametno je imati na repertoaru, znamo svi, prije svih zbog hrvatskih desnicara i srbijanskih rojalista. Ali je tu vecer, Goran bas potegao partizansku "Bella ciao" i "Jugoslaviju" iz Dugmetovih bisaga, da se fasisti neki put, bar kasnije, kad se sjete ko i kako im je sukno u njihovom gradu, bar prekrste! Dok su dosli sebi, sta im uradi lukavi i mudri sarajevski mangup bez premca, Goran je vjerovatno vec presao Ivan sedlo! Iako mu vecina bh.patriota nije oprostila odlazak u Beograd 1992 godine, muzicar kome struka zamjera plagijatstvo i svasta nesto umio se cijeli bogati zivotni vijek dopasti i najvecim kriticarima pa i onima koji ga ne mogu smisliti zbog prevrtljivosti. Tako je pokupio i moje simpatije u petak navecer! Hej, smisljeno, sracunato ili ne, otpjevati "Bella ciao" i "Pljuni i zapjevaj, u brlogu hercegovackih nacionalistickih poskoka mi je uljepsalo dano!!? Golemo, brate!

06.08.2015.

BOSANAC KAMENKO LOVI GUNNAROV REKORD!

Gunnar Garfors (na slici) se pohvalio da je posjetio bukvalno svaku zemlju na svijetu, njih 198 i o tome objavio knjigu jednostavnog naslova - "198". Mediji spominju nevjerovatne fotografije koje je objavio iz najzabitijih dijelova svijeta. Bas zavidim tom covjeku s norveskim pasosem, ali ovog jutra se odmah prisjecam Bosanca iz Travnika, zove se Kamenko Bulic. Taj sociolog po zanimanju s amsterdamskom adresom, izrazito je radoznala dusa. Ako sam dobro zapamtio, vec je posjetio 130 zemalja svijeta i ne namjerava se okaniti. Svako malo mi raportira o posjeti toj i toj zemlji te planu za narednu destinaciju. Ali, za razliku od obicnih putnika, nas Kamenko ode po mjesec-dva u transilvanse sume, hoda bespucima Litvanije, Kanade, Koreje, Maroka, Juzne Afrike, sto bi rekli, posve temeljit putnik koji ne ide da bi tek upisao posjetu jednoj zemlji vec da je upozna u njenoj provinciji, brdima i susretima s najobicnijim ljudima, daleko od svjetala prijestolnice. Morat cu se danas javiti Kamenku i kazati za Gunnara. Red je da mu jos vise zapuse za vratom i izjednaci ovaj rekord. Sta je jos sezdesetak zemalja za posjetiti da se i on upise u odabrani citab - '198'!?

05.08.2015.

BOSANSKI GAZIJA, IZET NANIC (1995-2015)

Prije dvadeset godina, napustio nas je veliki buzimski vitez, rahmetli Izet Nanic. Malo je takvih junaka bosanska mati rodila. Od prvog do posljednjeg dana agresije na BiH rahmetli Izet je pokazao da ima srce koje nose samo pravi lavovi. Vodio je najbolju jedinicu Petog korpusa Armije BiH, bio komandant 505.Buzimske viteske brigade, kome su komplimente izricali i najozloglaseniji cetnicki oficiri koji su vodili nekoliko operacija u tom kraju u cilju sloma "Sile nebeske". Do posljednjeg dana je ostao neustrasiv i najmanje pazio na sebe. Samo da je nosio prsluk, sto je kao visoki oficir Armije BiH morao, posthumno odlikovani general Armije BiH Izet Nanic bi danas ponosno krocio svojom Bosanskom Krajinom. Nije, i zato ga je jedno zrno zauvijek otgnulo od Gazija Buzima. Neka je rahmet dusi prekaljenog ratnika zbog cega jos uvijek svicu slobodarske zore u Cazinskoj krajini! El-Fatiha!

04.08.2015.

TUZLANSKI VOLONTERI

Prije par dana razgovarah s dvojicom tuzlanskih volontera. Onih iz neformalne grupe volontera, kako ih stampa naziva, a sto su prije par dana cistili krug i postrojenja Fabrike deterdzenata "DITA". Uzivanje mi je bilo slusati dva mlada covjeka kako iz nicega, svojom energijom, troseci vlastite slobodne dane okupljaju i po 50 ljudi da pomognu jednoj firmi osudjenoj na vjesala. Nasli su i donatore za sendvice, osigurali besplatni prijevoz i lijepa prica je krenula. Velim im kako bi bilo divno da se formira Centrala volontera, tako nekako, po uzoru na zapadne zemlje, gdje bi se osmisljavale akcije i sirila svijest o dobrovoljnom radu od opce koristi jer neke zemlje, poput Holandije s 6 miliona volontera, naprosto ne bi mogle funkcionirati bez tih dobrovoljaca. U BIH je sve nekako u pionirskim koracima pa i volonterstvo, ali primjer iz Tuzle, gdje univerzitetski profesor ne zali sto ce obuci radno odijelo i lopatati, uzeti metlu i cistiti neku fabriku da ih ohrabri u nakani da stanu na zelenu granu. Bravo, Edine i ostali da iz Tuzle potice jos jedna kvalitetna ideja!

20.07.2015.

Završen 9.Burek blog Open: SAMED MULAHUSEJNOVIC ODBRANIO TITULU!

Sinoć je na terenima TK Zmaj od Bosne završen 9."Burek blog Open", Tuzla 2015, tradicionalno druzenje teniskih rekreativaca. Pobjednik je Samed Husejnovic iz Srebrenika, branilac pehara od prošle godine! Nakon zanimljivih kvalifikacionih mečeva u četvrtfinalu dvodnevnog turnira postignuti su slijedeci rezultati: Mirza Nukic-Edin Cipurkovic 6:4, Samed Mulahusejnovic- Edin Aganovic 6:2, Eldar Hadziefendic-Miralem Sabic 6:0, Danijel Stjepanovic-Samir Osmanović 6:1! Polufinale: Samed Mulahusejnovic -Eldar Hadziefendic 6:3 i Mirza Nukic -Danijel Stjepanovic 6:2! Finale je ponudilo najkvalitetniji tenis gdje je 23-godišnji Samed ipak pokazao vise od Tuzlaka Nukica. Konačni rezultat glasio je: Samed Mulahusejnovic -Mirza Nukic 9:4. Organizator je zadovoljan ukupnom atmosferom i još jednim ugodnim druženjem teniskih rekreativaca kojima se ove godine prvi put pridružio i jedan stranac! Bio je to Mark iz Škotske, tuzlanski zet, koji je uživao u igri i druženju s novom grupom bosanskih prijatelja! Za iduću godinu je najavljeno deseto jubilarno izdanje Burek blog Opena. Na slici Samed s pobjednickim peharom i finalistom NUrkicem.

12.07.2015.

9.'BUREK BLOG OPEN', TUZLA 2015 18 i 19 JULA

Narednog vikenda, 18 i 19 jula, subota i nedjelja, na rasporedu je 9."Burek blog Open", Tuzla 2015 godine, teniski turnir rekreativaca. Turnir ce se odrzati na terenima TK "Zmaj od Bosne" a za razliku od ranijih godina ovaj put su sponzori osigurali novcane nagrade za pobjednika i drugoplasiranog. Prema formatu takmicenja igraci ce biti razvrstani u cetiri grupe a prvi dan su predvidjene kvalifikacije. Drugi dan u istom terminu igrat ce se mecevi cetvrtfinala, polufinala i finala. Kao i do sada, igra se na jedan dobijen set a finale do devet osvojenih gemova. Kotizacija je 20 KM u sto je uracunato najmanje tri meca u grupnoj fazi za svakog ucesnika, zakup terena, nove loptice ya sva cetiri terena i pobjednicki pehar. Prijave se primaju do petka navece, 17 jula na telefon 062 633 362 ili e-mail burekblog@gmail.com. Turnir pocinje u subotu u 19 sati, a izvlacenje grupa je u 18 i 30 sati kada je i uplata kotizacije. Sponzor utirnira je kafe Pink Panter Stupine, Tuzla. Dobro dosli! Burek blog!

22.06.2015.

Zloslutna sutnja nakon hapsenja Orica u Svicarskoj: ZASTO NASER NIJE JOVAN DIVJAK?

Kako gledati i 'citati' poprilicnu sutnju nakon hapsenja srebrenickog generala u penziji Nasera Orica u Svicarskoj? Kada se sjetimo hapsenja generala Jovana Divjaka u Austriji i Ejupa Ganica u Engleskoj, osim reakcije SDA i uspavanih borackih udruzenja, Naser Oric izgleda kao da je dat u kurbane krvozednoj Srbiji, koja vjerovatno ne bi imala boljeg poklona za Vidovdan nego se docepati nesudjenog ratnog trofeja i napokon malo umiri nezadovoljne velikosrpske nacionaliste. Nije li neuobicajeno nediplomatskom izjavom to potvrdio i sam srbijanski premijer Vucic jucer: "Ko je taj majčin sin koji će tražiti da se Orić ne procesuira!?" Zasto Bosnjaci ili bolje kazano njena huda hadum bosnjacka politika nema vise ni glasa da krikne nakon hapsenja jednog od njenih ratnih heroja? Bakir Izetbegovic kao da je jedini koji nesto pokusava, ali sve lici kao da se nesto krupno valja iza brda pred dvadesetu godisnjicu tuznog sjecanja na genocid u Srebrenici, ali i Rezoluciju o istom gradu koja se sprema u Ujedinjenim narodima a zbog koje strepi Srbija vise no ikada u protekle dvije decenije. Najagilnija u svemu oko odbrane Orica u svicarskom zatvoru, njegov advokat Vasvija Vidovic, jucer je prvi put otvoreno priznala da je "jako zabrinuta za sudbinu srebrenickog komandanta"! Doslo je to nakon i sluzbenog zahtjeva Ministarstva pravde Srbije za izrucenje Nasera Orica toj zemlji sto je dodatno podiglo tenzije. Kako se samo digla 'kuka i motika' kad je uhapsen general Jovan Divjak a tek profesor i vlasnik privatnog univerziteta na Ilidzi, dr Ejup Ganic! Proteklih desetak dana za Nasera nije pokazana takva briga i to treba da je sramota svih izabranih Bosnjaka u organe vlasti u BiH. Ako je Haski tribunal kazao svoje, valjda Svicarci ne budu saucesnici u besramnoj velikosrpskoj kampanji i lovu na Nasera Orica!


Noviji postovi | Stariji postovi

burek
<< 04/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1899262

Powered by Blogger.ba