burek

Hasta la victoria siempre!

16.08.2015.

EP u kosarci do 16 godina: BOSNA I HERCEGOVINA PRVAK EVROPE

Nikada Bosna i Hercegovina od osamostaljenja 1992 godine nije bila prvak Evrope ili svijeta ni u jednoj sportskoj disciplini, ekipno, kao drzavna selekcija. Bila je u klupskom prvenstvu i to u sahu a to je ostvarila dok je granatirano Sarajevo 1992 g. a ucinili su ga bas Sarajlije iz SK `Bosna`, Predrag Nikolic, Bojan Kurajica itd., sve do veceras, kada su nas sve razgalili djecaci do 16 godina, na Evropskom prvenstvu u kosarci u Litvaniji.Maestralna partija protiv domacina Litvanije naseg najboljeg igraca Dzanana Muse, s 33 poena, pa Sanija Campare, Njegosa Sikirasa, Lazara Mutica, Emira Cerkezovica, Vedrana Mirkovica, Amara Barukcije, razgalila je srca svih Bosanaca i Hercegovaca. Cijeli mec finala BiH je vodila i izdrzala veliki pritisak u finisu koji je napravila domaca publika, ali i suci, s nekim neshvatljivim odlukama. Bosna i Hercegovina je prvak Evrope i ovi djecaci zasluzuju sutra docek kakav su imali fudbaleri, zanimljivo iz iste zemlje prije skoro dvije godine. Litvanija- Bosna i Hercegovina 83-85!!! Bravo, i veliko hvala nasoj djeci, kosarkaskoj buducnosti BiH!!

13.08.2015.

Plava poliklinika Tuzla: DEBELA KM KOVERTA I TRETMAN PACIJENATA KAO NA FABRIČKOJ TRACI!

Postovani, U julu sam vam, naski receno, 'nabacio' cak dva pacijenta iz Prijedora. Desilo se tako, ljudi posjetili Tuzlu i na pricu da bi se rado pregledali zbog nekih tegoba, predlozim im PLavu polikliniku. Nahvalio sam vas a da nisam ni znao sta hvalim, vodjen blesavim lokalpatriotizmom, pod dojmom nekih fotki iz vasih reklama. I razocarao se, na zalost, iskreno receno.
Ljudi su htjeli pregledati vid a dosli su pred sprave koje ima svaki ducan koji prodaje naocale, s vrlo povrsnim pregledom iz kojeg nista bitno nisu doznali sto su vec znali i iz tv emisija a koji je sveukupno trajao oko 5 minuta!? Sve je bilo isto i s gastroenteroloskim pregledom kao i pregledom debelog crijeva (rektoskopija).
Kao neko ko je sve gledao sa strane, gospodo, iznenadjen sam da pacijente bukvalno uzimate i tretirate kao na fabrickoj traci, jer ocigledno nemate vremena u silnoj zelji za zaradom. Isto misle i to dvoje supruznika, da ne pomislite drugacije, ali oni nemaju petlje da se pozale! Gdje je ona prica kako u privatnoj praksi napokon pacijenti dobiju malo vise ljudskog tretmana cega nema, zbog ogromnih redova i predugog cekanja na listama u drzavnim bolnicama!?
Znam da vam se ovo nece dopasti, ali govorim jer sam svemu bio svjedok u vasoj poliklinici gdje se u cekaonici i oko recepcije nije znalo 'ko pije a ko placa'. Necu vas vise nikome preporuciti jer ovi ljudi sta su dobili za 350 KM (penzija moje mame!) je - mizerno!"

Ovo je pismo koje je moja malenkost prosle sedmice napisao "Plavoj poliklinici" u Tuzli razocaran tretmanom pacijenata u ovoj privatnoj medicinskoj ustanovi u BiH a koja se hvali vrhunskom uslugom, opremom i cim sve ne.
Cetiri brzinska pregleda kao na traci, recepcija pritisnuta musterijama bez ikakvoga reda, ispiranje, recimo usiju jednoj curici gdje voda prsce skoro po nama pred recepcijom jer vrata se nemaju kad zatvoriti u takvoj guzvi i slicno samo je dio tog haoticnog dekora!? Ali zato jedna uposlenica na recepciji nosi kovertu u koju vise i ne moze stati novac od 'intervencija na traci'. Nabrekla je od kaemova, zaradilo se odlicno, slaze li slaze. Po pultu recepcije poredani jedan do drugog ljekarska uvjerenja, ona idu ekspresno, kazu nam. U hodnicima puno svijeta ceka upravo to. Grdne rane, kako kazu Krajisnici nasi, kako se samo to rutinski izdaje.
To je privatna praksa u BiH kojoj se hiljade ljudi prinudno okrecu iako i za najmanji pregled moras dati najmanje 80 KM! Ljudi nekako nadju pare jer su redovi u bolnicama predugi, ceka se po par mjeseci za obicnu intervenciju specijaliste! I da, dobio sam odgovor iz "Plave poliklinike". Izvinjavaju se, 'desava se', voljeli bi popraviti dojam i slicne frazetine stoje u e-mail poruci. Hvala, ali ne preporucio vas ja nikom vise!

10.08.2015.

Brega nacionalistickim mostarskim poskocima: "O, BELLA CIAO!"

Sedmog augusta, u petak, dakle, prije samo tri dana, Goran Bregovic je pod mostarskim Bijelim Brijegom odrzao veliki koncert Bijelog dugmeta, zapravo, batrljci koji su ostali od slavne grupe da sta zarade prije svih oni u njegovoj velikoj sjeni: Ale(n)Islamovic i Mladen Vojicic Tifa! Bio je tu i Goranov nezaoibilazni "Orkestar za svadbe i sahrane!" Dobra svirka bila, kazu mnogi. I zamislite, Goran koncert otvori s partizanskom pjesmom italijanskih antifasista "O, bella ciao!" I ne bude to dovoljno starom liscu koji je dosao nabrzaka zaraditi lovu prodajuci nostalgiju i lazne emocije Mostarcima i ostalim Hercegovcima tu vecer na kultnom travnjaku prognanog kluba FK "Velez". Goran zapjeva iz sveg glasa: "Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo, matero i maceho, tugo moja i utjeho!" I preko 5000 grla za njim zapjeva, hori sve, kazu svjedoci. Sta bi samo rekli danasnji Tutini i Stelini sljedbenici ratnih ideja na tzv. zapadnom dijelu obale, stolnom gradu Hrvata, kako je ljutito, valjda Bosnjacima, prije tri godine porucio Dragan Covic!? Navijaci "Svinjskog", HDZ junose i ostali, gdje li su samo bili!? Helem, ne sjecam se gdje je i kada posljednji put Brega pjevao "Pljuni i zapjevaj", jer nije bas pametno je imati na repertoaru, znamo svi, prije svih zbog hrvatskih desnicara i srbijanskih rojalista. Ali je tu vecer, Goran bas potegao partizansku "Bella ciao" i "Jugoslaviju" iz Dugmetovih bisaga, da se fasisti neki put, bar kasnije, kad se sjete ko i kako im je sukno u njihovom gradu, bar prekrste! Dok su dosli sebi, sta im uradi lukavi i mudri sarajevski mangup bez premca, Goran je vjerovatno vec presao Ivan sedlo! Iako mu vecina bh.patriota nije oprostila odlazak u Beograd 1992 godine, muzicar kome struka zamjera plagijatstvo i svasta nesto umio se cijeli bogati zivotni vijek dopasti i najvecim kriticarima pa i onima koji ga ne mogu smisliti zbog prevrtljivosti. Tako je pokupio i moje simpatije u petak navecer! Hej, smisljeno, sracunato ili ne, otpjevati "Bella ciao" i "Pljuni i zapjevaj, u brlogu hercegovackih nacionalistickih poskoka mi je uljepsalo dano!!? Golemo, brate!

06.08.2015.

BOSANAC KAMENKO LOVI GUNNAROV REKORD!

Gunnar Garfors (na slici) se pohvalio da je posjetio bukvalno svaku zemlju na svijetu, njih 198 i o tome objavio knjigu jednostavnog naslova - "198". Mediji spominju nevjerovatne fotografije koje je objavio iz najzabitijih dijelova svijeta. Bas zavidim tom covjeku s norveskim pasosem, ali ovog jutra se odmah prisjecam Bosanca iz Travnika, zove se Kamenko Bulic. Taj sociolog po zanimanju s amsterdamskom adresom, izrazito je radoznala dusa. Ako sam dobro zapamtio, vec je posjetio 130 zemalja svijeta i ne namjerava se okaniti. Svako malo mi raportira o posjeti toj i toj zemlji te planu za narednu destinaciju. Ali, za razliku od obicnih putnika, nas Kamenko ode po mjesec-dva u transilvanse sume, hoda bespucima Litvanije, Kanade, Koreje, Maroka, Juzne Afrike, sto bi rekli, posve temeljit putnik koji ne ide da bi tek upisao posjetu jednoj zemlji vec da je upozna u njenoj provinciji, brdima i susretima s najobicnijim ljudima, daleko od svjetala prijestolnice. Morat cu se danas javiti Kamenku i kazati za Gunnara. Red je da mu jos vise zapuse za vratom i izjednaci ovaj rekord. Sta je jos sezdesetak zemalja za posjetiti da se i on upise u odabrani citab - '198'!?

05.08.2015.

BOSANSKI GAZIJA, IZET NANIC (1995-2015)

Prije dvadeset godina, napustio nas je veliki buzimski vitez, rahmetli Izet Nanic. Malo je takvih junaka bosanska mati rodila. Od prvog do posljednjeg dana agresije na BiH rahmetli Izet je pokazao da ima srce koje nose samo pravi lavovi. Vodio je najbolju jedinicu Petog korpusa Armije BiH, bio komandant 505.Buzimske viteske brigade, kome su komplimente izricali i najozloglaseniji cetnicki oficiri koji su vodili nekoliko operacija u tom kraju u cilju sloma "Sile nebeske". Do posljednjeg dana je ostao neustrasiv i najmanje pazio na sebe. Samo da je nosio prsluk, sto je kao visoki oficir Armije BiH morao, posthumno odlikovani general Armije BiH Izet Nanic bi danas ponosno krocio svojom Bosanskom Krajinom. Nije, i zato ga je jedno zrno zauvijek otgnulo od Gazija Buzima. Neka je rahmet dusi prekaljenog ratnika zbog cega jos uvijek svicu slobodarske zore u Cazinskoj krajini! El-Fatiha!

04.08.2015.

TUZLANSKI VOLONTERI

Prije par dana razgovarah s dvojicom tuzlanskih volontera. Onih iz neformalne grupe volontera, kako ih stampa naziva, a sto su prije par dana cistili krug i postrojenja Fabrike deterdzenata "DITA". Uzivanje mi je bilo slusati dva mlada covjeka kako iz nicega, svojom energijom, troseci vlastite slobodne dane okupljaju i po 50 ljudi da pomognu jednoj firmi osudjenoj na vjesala. Nasli su i donatore za sendvice, osigurali besplatni prijevoz i lijepa prica je krenula. Velim im kako bi bilo divno da se formira Centrala volontera, tako nekako, po uzoru na zapadne zemlje, gdje bi se osmisljavale akcije i sirila svijest o dobrovoljnom radu od opce koristi jer neke zemlje, poput Holandije s 6 miliona volontera, naprosto ne bi mogle funkcionirati bez tih dobrovoljaca. U BIH je sve nekako u pionirskim koracima pa i volonterstvo, ali primjer iz Tuzle, gdje univerzitetski profesor ne zali sto ce obuci radno odijelo i lopatati, uzeti metlu i cistiti neku fabriku da ih ohrabri u nakani da stanu na zelenu granu. Bravo, Edine i ostali da iz Tuzle potice jos jedna kvalitetna ideja!

20.07.2015.

Završen 9.Burek blog Open: SAMED MULAHUSEJNOVIC ODBRANIO TITULU!

Sinoć je na terenima TK Zmaj od Bosne završen 9."Burek blog Open", Tuzla 2015, tradicionalno druzenje teniskih rekreativaca. Pobjednik je Samed Husejnovic iz Srebrenika, branilac pehara od prošle godine! Nakon zanimljivih kvalifikacionih mečeva u četvrtfinalu dvodnevnog turnira postignuti su slijedeci rezultati: Mirza Nukic-Edin Cipurkovic 6:4, Samed Mulahusejnovic- Edin Aganovic 6:2, Eldar Hadziefendic-Miralem Sabic 6:0, Danijel Stjepanovic-Samir Osmanović 6:1! Polufinale: Samed Mulahusejnovic -Eldar Hadziefendic 6:3 i Mirza Nukic -Danijel Stjepanovic 6:2! Finale je ponudilo najkvalitetniji tenis gdje je 23-godišnji Samed ipak pokazao vise od Tuzlaka Nukica. Konačni rezultat glasio je: Samed Mulahusejnovic -Mirza Nukic 9:4. Organizator je zadovoljan ukupnom atmosferom i još jednim ugodnim druženjem teniskih rekreativaca kojima se ove godine prvi put pridružio i jedan stranac! Bio je to Mark iz Škotske, tuzlanski zet, koji je uživao u igri i druženju s novom grupom bosanskih prijatelja! Za iduću godinu je najavljeno deseto jubilarno izdanje Burek blog Opena. Na slici Samed s pobjednickim peharom i finalistom NUrkicem.

12.07.2015.

9.'BUREK BLOG OPEN', TUZLA 2015 18 i 19 JULA

Narednog vikenda, 18 i 19 jula, subota i nedjelja, na rasporedu je 9."Burek blog Open", Tuzla 2015 godine, teniski turnir rekreativaca. Turnir ce se odrzati na terenima TK "Zmaj od Bosne" a za razliku od ranijih godina ovaj put su sponzori osigurali novcane nagrade za pobjednika i drugoplasiranog. Prema formatu takmicenja igraci ce biti razvrstani u cetiri grupe a prvi dan su predvidjene kvalifikacije. Drugi dan u istom terminu igrat ce se mecevi cetvrtfinala, polufinala i finala. Kao i do sada, igra se na jedan dobijen set a finale do devet osvojenih gemova. Kotizacija je 20 KM u sto je uracunato najmanje tri meca u grupnoj fazi za svakog ucesnika, zakup terena, nove loptice ya sva cetiri terena i pobjednicki pehar. Prijave se primaju do petka navece, 17 jula na telefon 062 633 362 ili e-mail burekblog@gmail.com. Turnir pocinje u subotu u 19 sati, a izvlacenje grupa je u 18 i 30 sati kada je i uplata kotizacije. Sponzor utirnira je kafe Pink Panter Stupine, Tuzla. Dobro dosli! Burek blog!

22.06.2015.

Zloslutna sutnja nakon hapsenja Orica u Svicarskoj: ZASTO NASER NIJE JOVAN DIVJAK?

Kako gledati i 'citati' poprilicnu sutnju nakon hapsenja srebrenickog generala u penziji Nasera Orica u Svicarskoj? Kada se sjetimo hapsenja generala Jovana Divjaka u Austriji i Ejupa Ganica u Engleskoj, osim reakcije SDA i uspavanih borackih udruzenja, Naser Oric izgleda kao da je dat u kurbane krvozednoj Srbiji, koja vjerovatno ne bi imala boljeg poklona za Vidovdan nego se docepati nesudjenog ratnog trofeja i napokon malo umiri nezadovoljne velikosrpske nacionaliste. Nije li neuobicajeno nediplomatskom izjavom to potvrdio i sam srbijanski premijer Vucic jucer: "Ko je taj majčin sin koji će tražiti da se Orić ne procesuira!?" Zasto Bosnjaci ili bolje kazano njena huda hadum bosnjacka politika nema vise ni glasa da krikne nakon hapsenja jednog od njenih ratnih heroja? Bakir Izetbegovic kao da je jedini koji nesto pokusava, ali sve lici kao da se nesto krupno valja iza brda pred dvadesetu godisnjicu tuznog sjecanja na genocid u Srebrenici, ali i Rezoluciju o istom gradu koja se sprema u Ujedinjenim narodima a zbog koje strepi Srbija vise no ikada u protekle dvije decenije. Najagilnija u svemu oko odbrane Orica u svicarskom zatvoru, njegov advokat Vasvija Vidovic, jucer je prvi put otvoreno priznala da je "jako zabrinuta za sudbinu srebrenickog komandanta"! Doslo je to nakon i sluzbenog zahtjeva Ministarstva pravde Srbije za izrucenje Nasera Orica toj zemlji sto je dodatno podiglo tenzije. Kako se samo digla 'kuka i motika' kad je uhapsen general Jovan Divjak a tek profesor i vlasnik privatnog univerziteta na Ilidzi, dr Ejup Ganic! Proteklih desetak dana za Nasera nije pokazana takva briga i to treba da je sramota svih izabranih Bosnjaka u organe vlasti u BiH. Ako je Haski tribunal kazao svoje, valjda Svicarci ne budu saucesnici u besramnoj velikosrpskoj kampanji i lovu na Nasera Orica!

18.06.2015.

Ramazan serif mubarek olsun!

S ezanom aksamskoga namaza sinoc, muslimani cijelog svijeta usli su u mjesec posta - ramazan, tokom kojeg od zore do aksama provode bez jela, pica, pusenja i seksualnih kontakata a uz pregrst ibadeta. Ramazanski bajram je u petak, 17 jula. Postacima zelimo lahak post i svako dobro u narednom mjesecu. Ramazan serif mubarek olsun!

27.05.2015.

Roland Garros: DAMIR DZUMHUR ZA HISTORIJU!

Danas je veliki dan tenisa u Bosni i Hercegovini. Vec sada mozemo kazati, najbolji teniser nase zemlje svih vremena, Damir Dzumhur, prosao je u trece kolo jednog od najvecih teniskih turnira u svijetu - Roland Garros. Nakon pobjede nad Rusom Mikhail Youzny (predaja kod 2:0 za naseg igraca) u prvom kolu, u drugom kolu pariske sljake u Bulonjskoj sumi, pao je Kipranin Marcos Baghdatis. Bilo je 3:1, 6:4, 6:3, 4:6 i 6:2 za mladoga Sarajliju. U pitanju jevelika pobjeda koja ce Damiru osigurati 90 ATP bodova i dobru zaradu - 85000 eura. Sve je danas funkcioniralo u Damirovoj igri, cvrsta igra s osnovne linije, solidan servis, odlicni drop shot udarci koji su izludili iskusnog Kipranina, do mirnoce u zavrsnim gemovima, koja mu nije bila saveznik u vecem dijelu karijere do sada. I kao slag na tortu je najava slijedecog kola. Damir ce kao za nagradu za veliki uspjeh na megdan najvecem teniseru kojega je ljudski rod mogao vidjeti - slavnom Rogeru Federeru. Mec se igra prekosutra i pretpostaviti je na centralnom terenu Philippe Chatrier. Bravo, Damire.

25.05.2015.

25.maj 1995-25 maj 2015: KAPIJA PAMTI!

Bilo je oko 20 sati i 35 minuta tog 25 maja 1995 godine, jos sam sjedio kuci na Brcanskoj Malti u Tuzli, obucen i spreman na izlazak. Gledao sam nezainteresirano tv pa ustajao i iz neobjasnjive nervoze isao u sobu pa se opet vracao i bacao pogled na neki bezvezni program neinventivne i sterilne lokalne tv i stalno odugovlacio polazak. "Hajd’ jos pet minuta, rano je, vidi nije se ni smrklo kako treba", kao da sam govorio sam sebi. Vec je par minuta proslo 21 sat kada sam napokon obucen krenuo ka izlaznim vratima. Upravo tada na lokalnoj TV Tuzla pojavio se crni telop "Specijalni program" ili Vanredne vijesti, tako nesto. Slika koja blago koci kretnju i ledi pogled. "Sta li je?" Iako se malo prije culo kao neka prigusena, detonacija, mislio sam, odnekud daleko, ili je pojacan tv nadjacao vanjske zvukove, ne znam, ali za par minuta cemo cuti da se deset minuta prije toga na Kapiji, srcu tuzlanske carsije, desio masakr. Tu noc, a da niko nije htio povjerovati u vijest, ni prije ni poslije, ubijen je 71 Tuzlak. Taj sok i uzas ‘tuzlanskog Dana mladosti’ i danas me jednako ‘presijece’ kad se prisjetim najstrasnijeg dana novije historije Tuzle. Prosjecna starost tih mladica i djevojaka nije bila veca od 23 g. a samo 10-15 minuta me dijelilo da budem zajedno s njima jer - gdje ces izaci u Tuzli a da ne odes ‘vopra’ na Kapiju. I bio sam tu skoro svaku noc, u isto vrijeme kada je granata 25 maja pokosila toliko mladih ljudi. Ipak, tu majsku noc nesto me zadrzalo kuci. Koliko znam zlocin u Tuzli najveca je smrt ‘u jednom trenu’ u Bosni i Hercegovini tokom agresije. Najbliza joj je cesto zaboravljen zlocin u Srebrenici, ne nakon pada tog grada u ruke srpskih zlocinaca nego nesto prije, na fudbalskom igralistu gdje je jedna granata ubila 67 Srebrenicana. Mozda zaborav pobijedi, ali taj muk i trenutak kada je zanijemio grad, nikada se nece zaboraviti. Znam da sam sutradan poranio i bio medju prvima na Kapiji i svjedocio zastrasujucu sliku: na malom prostoru, ogradjen policijskom trakom – kao da je jos cucala smrt. Iako su ubijeni i ranjeni vec bili na tuzlanskoj Klinici dijelovi ljudskog tijela jos su bili zalijepljeni, bukvalno zalijepljeni na okolne zgrade, na krovovima je bilo ljudskih stopala, otkinutih nogu…Jedna slika ostala je trajno u memoriji, ona na prosekturi Klinike u Tuzli, kada sam hodao medju vise od 60 lijepih i mladih lica ugaslog pogleda a oci suze, gusis se i hoces da puknes od tuge. Jedna mati je pronasla kcer i to je bilo previse tuge na tako malo kvadrata. Izletio sam napolje. Granata je pala tacno na mjesto gdje se svaku noc okupljalo bar 500 momaka i djevojaka, starijih u setnji, prodavaca kokica, sjemenki... Osim 71 poginulih zabiljezeno je preko 200 tesko i lakse ranjenih Tuzlaka. "Ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo, Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo Ovdje se i umire da bi se zivjelo" Ovi stihovi Maka Dizdara i danas stoje na spomen-obiljezju Kapija, u centru starog dijela grada, kao vjecno podsjecanje na zlocin i mladost cija je radost zgasla u jednom trenu. Sjecam se price pokojnog Branislava Pere Stumpfa, bivseg muzickog urednika Radio Tuzla. Njegova se kci negdje u 20 i 50 minuta nasla s momkom, bas negdje kod "Ismeta i Mese", u pjesackoj zoni, nekih 4-5 minuta pjeske od Kapije. Momak bio vrlo nepristojan i maliciozan, pricao nam je pokojni Pero. "Je l’ ti to, majke ti ‘maja’ od tate Pere?"- kazao je bezobrazno i nepristojno djevojci, Perinoj kcerki. "Sram te bilo", vrisnula je, okrenula se i u placu otrcala kuci. Prezivjela je zbog ‘tatine maje’. Momak je produzio prema Kapiji i bio tesko ranjen a Pero je u radio Tuzli, slusao sam ga, jednom prilikom rekao vrlo odlucno. "Ne daj Boze da su je ubili. Nasao bih tog dinamita, svezao ga, i sacekao negdje Radovana na pregovorima o BiH!" Puno je prica o tuzlanskoj Kapiji, jer je grad u to vrijeme bio prepun setaca pred vece, sto su dobro znali zlotvori iza haubica s Ozrena. Treba li uopce govoriti da su ozrenski velikosrpski ‘izvodjaci radova’ osim bosnjacke djece i odraslih ubili i desetak tuzlanskih Srba, Hrvata, djece iz mjesovitih brakova, da je medju ubijenim i ranjenim bilo studenata iz Gradacca, Gracanice, Srebrenice, Kalesije.. Tuzli, gradu koja se istinski, i tokom najteze agresije na BiH, vlastitim primjerom nametao kao spasonosni model opstanka multietnicke zemlje, bilo je planirano ubistvo 25 maja 1995 g. No, grad je prezivio i odbranio vrijednosti za koje ‘se i umire da bi se zivjelo’. Kapija, Tuzla i Bosna i Hercegovina – pamti! Neka je rahmet i mir dusama poginulih. Nikada ih zaboraviti necemo

29.04.2015.

Sadaka IZ BiH za Austriju: BOSANSKI SIROTANOVIĆI I BJEDNIĆI POMAŽU DIJASPORU U GRAZU!?

Vijest zvuci kao skec popularnih "Nadrealista": "Nakon dzume namaza u cijeloj BiH i bosnjackoj dijaspori narednog petka Islamska zajednica BiH organizira sergiju za pomoc izgradnji dzamije u austrijskom Grazu!?" Provjerim, fakat tacno, vijest je na zvanicnoj stranici Rijaseta IZ BiH koji je odlucio pomoci bh.dijasporu u drugom najvecem gradu Austrije gdje grade veliku dzamiju s munarom (na slici). Kao dijete, sjecam se, sedamnaesti dan ramazana bio je osim Dan pobjede na Bedru i tzv. Dan dijaspore. Tada se diljem BiH po svim dzematima skupljao novac kojim su se pomogali dzemati u Austriji, Njemackoj...U meni se nesto vec tada bunilo. Kako to da mi iz BiH pomazemo ljude koji na odmorima dolaze graditi goleme kuce, kupuju stanove i svi s dobrim autima? No, tako je bilo. Matica je smatrala da treba pomagati male dzemate bh. iseljenistva u nastajanju i nije bilo pobune, "hairli i halal bilo sto god skupimo'. Par decenija poslije nema vise Dana dijaspore, ali ima akcija. Iako po mnogim statistikama vise od pola BiH jedva prezivljava, familije su u ocaju kako pregurati mjesec ako se i ima kakva 'platica', Rijaset je donio nevjerovatnu odluku da bosanski 'sirotanovici i bjednici', nakon sutrasnje dzume dadnu nesto para Bosnjacima u austrijskom Grazu 'da bi i oni imali reprezentativni objekat kojim ce se ponositi', kako stoji u proglasu!? Prije 6-7 godina dolazio je ljubljanski muftija u Zenicu na donatorske iftare za otplatu vjerovatno u historiji ljudskog roda najskuplje placenog zemljista po m2 - 4,65 miliona eura. Uzeli pare od zenickih privrednika koji su donirali fine iznose, kako je prenijela stampa i - otisli. Halal olsun! Da se vratimo akciji za austrijski Graz. Nekoliko mi imama i uposlenika IZ BiH kratko govorilo, kao da se boji Big Brothera: "No comment", "Alasselamet" i slicno. Premda je baska pitanje prioriteta, jer BiH grca u problemima od siromastva na svakom koraku, postavlja se pitanja ima li kraja akcijama u kojima ponajsiromasnija zemlja Evrope, gdje samo Moldaviju uspijeva ostaviti na neslavnoj listi da joj gleda u ledja, pomaze vlastitu iseljenicku zajednicu! Baska je pitanje odkud obraz IZ Bosnjaka Austrije da trazi novac od jadne matice! Ovo fakat nidje na svijetu nema! Sta se desava s nama!? "Mene stid, nemam drugog komentara!" Tako mi i jedan bosanski efendija sinoc odgovorio, slozivsi se sa mnom! Evo i linka ko ne vjeruje: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=22183%3Au-petak-sergija-za-dzamiju-u-gracu&catid=201&Itemid=457

24.04.2015.

"Genocid" ili 'masakr" nad Jermenima?: "KAKVA SREBRENICA, A GENOCID TURAKA NAD NAMA!?"

Skoro dvije decenije, svaku priliku koristim da progovorim o genocidu u Srebrenici pa tako bi i jedared, prije desetak godina, u multinacionalnoj druzini u Amsterdamu. Bez velikih rijeci i emocija, drzeci se samo fakata i sudskih procesa u Haskom tribunalu zavrsio sam izlaganje o vise od 8000 nesretnika 'koji su bili u pogresno vrijeme na pogresnom mjestu, pa jos se zvali drugacije i bili druge vjere u odnosu na progonitelje", kad skoci jedna narogusena mrsavica i skoro prijeteci rece: "A sto su nas Turci pobili i genocid ucinili!?" "Kakvi Turci, o cemu vi pricate, vidite da je tema genocid u Srebrenici?", velim mladoj dami koja s debelim dzemperom na sebi nije imala 45 kg. Moderator je prekinuo kratku i besmislenu debatu koja sigurno ne bi vodila nicemu, a meni je brzo kroz glavu proslo da nema sumnje da je djevojka Jermenka, i da je vrisnula zbog boli koju nosi njen narod od proljeca 1915 godine u pozaru Prvog svjetskog rata. Dojam su mi ipak popravile dvije Filipinke. Pridju mi i kazu mi kako su znale o Srebrenici jos kad se genocid dogodio, dakle 1995 godine, dok su jos bile u njihovoj domovini. "Kakav uzas!", vele dvije sitne djevojke, s neskrivonom sucuti za najvecom bosanskom tragedijom. Zamislite, dvije mlade cure, na kraju svijeta, na nekom od filipinskih otoka cule su i nose spoznaju o genocidu u Srebrenici!? Helem, danas je ravno 100 godina od onoga sto Jermeni nazivaju genocidom nad njihovim narodoma, ali i sve veci broj zemalja svijeta, da budemo iskreni, dok ga Turci negiraju i nazivaju tek 'Jermenski masakr". Kako se tesko dolazi do suglasja o imenovanju uzasnog pogroma Jermena, tako nema jedinstva ni u broju zrtava. Po nekima je rijec o 800 000 ljudi ili manje dok jermenska strana tvrde da je ubijeno i cijelih 1,5 miliona ljudi. No, nema sumnje da su brojke goleme. Jermeni su pripadnici najstarije nacionalne crkve koja pripada tzv.istocnoj ortodoksiji pa je otuda od strane Osmanlija, cije je carstvo vec bilo u odumiranju, u Prvom svjetskom ratu, cijela jermenska manjina na istoku zemlje tretirana kao 'ruskim petokolonasima' jer Moskva i Stambol su, kao sto je poznato, bili na razlicitim stranama u ratu. U nauci su podijeljena misljenja a mi cemo prenijeti stav bivseg autora Burek bloga 'pro et contra" teme je li bio u pitanju genocid ili masakr! "Na historijskom procesu u Nürnbergu, sredinom XX vijeka su vodje nacisticke Njemacke osudjene za novi zlocin - genocid. Ova pravna kategorija primijenjena ja tada prvi put da se oznaci ono sto se desilo Zidovima u II svjetskom ratu. Pitanje koje se odmah moze postaviti je je li definicija genocida data ovom prvom presudom retroaktivna tj. - mogu li se i slicni zlocini iz proslosti okarakterizirati kao genocid? Razumno bi bilo pretpostaviti da se ne radi o retroaktivnoj kategoriji iz dva razloga: 1) Ako cemo se vracati unazad, zasto ne bi isli do Dzingis-Kana? On je napravio dosta tih genocida, hajde da ga osudimo. Iz ovog se vidi kako je sama pomisao da istrazujemo Dzingis-Kanove genocide ismijavanje pojma genocida, pa je svakom jasno da se negdje u historiji mora povuci crta prije koje se jedan zlocin ne smatra genocidom, a nakon koje se taj isti zlocin smatra genocidom. U nasoj civilizaciji i pravnoj nauci radi se o 1945. godini. 2) Tek 1945. je civilizacija dovoljno sazrela da definira i oznaci genocid kao neprihvatljivo ponasanje. Nazalost, svjedoci smo da se genocidno divljanje srbijanske vojske po Sandzaku i Kosovu 1912. itekako toleriralo a snom o velikoj Srbiji opijene vojnike je u divljackom orgijanju tada zaustavila tek jadranska obala u albanskoj luci Drach (iz koje su se kasnije morali povuci). U to doba bilo je sasvim u redu napasti iz cista mira drugu drzavu kad se osjetis da si jaci, pobiti, popaliti, popljackati i nastaviti dalje kao da se nista nije desilo. Nema UN-a, nema suda u Haagu, nema osude medjunarodne zajednice. Kada smo dovoljno sazreli da shvatimo kako takvo ponasanje nikud ne vodi (odnosno da vodi u totalnu osvetu i globalno unistenje koje je sa novim efikasnijim oruzjima postalo itekako moguce) uveli smo 1919. zlocin agresivnog rata a 1945. i zlocin genocida, ali ne da bismo istrazivali sta je bilo decenijama i stoljecima ranije nego da bi oni koji planiraju nesto slicno u buducnosti bili pokolebani u svojoj namjeri znajuci da ih ceka osuda i kazna. Armencima koji ovih dana oplakuju svoje mrtve iz I svjetskog rata i lobiraju za svoju stvar u cijelom svijetu puno srece i uspijeha, no isto tako i preporuka da kad se vec bave genocidima koji su se desili prije nego je zlocin genocida bio definiran pokusaju malo prouciti i stvari koje je radio Staljin. Razmjere genocida u bivsem SSSR-u kojeg je Armenija bila dio sigurno zasluzuju da budu istrazene i to ce armenskim naporima za otkrivanje istine barem dati notu dosljednosti. Hvala, Jasmine!

07.04.2015.

6 april 1992 - 6. april 2015 - ULAZAK U OPKOLJENO SARAJEVO!

Ne znam tačno kada ali znam da je bila druga polovica aprila kada su prvi put zaćutali topovi Radovana Durmitorskog oko Sarajeva. Bilo je to prvo tzv. primirje. Za sarajevskoga studenta, koji je otišao samo na vikend kući, idealna prilika da se vrati u grad jer zaboga, 'neće više valjda' a i ponio sam samo jedne farmerke i jaknu od garderobe! Džaba odgovaranja rodbine i prijatelja da su četnici svuda na putu - ništa me nije moglo odvratiti. Pravi primjer kad mladost srlja u smrt. Opet, ovog posta ne bi bilo da me spletom okolnosti sreća nije pomazila na 240 km dugom putu od nekih šest sati vožnje u oba pravca. Evo kako je to bilo. Odluku da krenem u grad na Miljacki i pored desetak dana zestokih napada na grad pojačala je slučajna vijest da se Eso, fini i čestiti električar, sprema u Sarajevo po kćer koja se liječila na Kliničkom centru Koševo pa mu zatrebalo drustvo. 'Da nisam sam, a i ti znas Sarajevo, pa cu lakse', rekao mi je. Djevojčica se zvala Nasiha i imala je 12-13 godina. Krenuli smo u starom, dobro očuvanom bijelom Mercedesu kao da ćemo na more. Do Kladnja nije bilo problema. Posve normalna vožnja. Iznad grada, prema Olovu, prve barikade. Vidimo čovjeka u maskirnoj uniformi s 'thompson' puškom i kratkom bradom kako diže ruku u znak. Stoj! Dolazi do auta oprezno i pita za dokumenta. Zagledam se bolje, vidim zasivenu oznaku TO BiH. Lijepo, vidi, imamo i 'thompsone', samo što nisam naglas rekao sav zadovoljan prizorom! Dade Eso vozačku. "Gdje ćete vi?" "U Sarajevo!" "Sarajevo?" - pita začuđeno momak u tridesetim godinama, s bradom od 4-5 dana, 'a la' Rasim Kadić iz vremena kada su 'Liberali' nešto i značili u BiH. "Da",odgovaramo uglas. "Pa, jeste li vi normalni, svuda su četnici na putu", pita nas u nevjerici što je impliciralo da smo rijetke budale koje je sreo s autom na putu za Sarajevo tih dana. "Pa, moram dijete pokupiti u bolnici, ne mogu je ostavit kad ne znam koliko će ovo trajati", veli Eso, iskreno kakav je uvijek bio, spreman da se čak i ubjeđuje s čovjekom. Upeo sam se i ja da dodam koju, ali je auto već krenulo posto je covjek vidio da nema fajde da nas uvjerava da odustanemo od puta. U retrovizoru gledam teritorijalca, potpuno bez riječi, kako vrti glavom s 'tompsonkom' u ruci koju sam premijerno vidio 'uživo'. Nismo vozili dugo, možda 1-2 km iznenada je pred nas iskočio pravi pravcati - ČETNIK! Ne znam sjećate li se lika koji drži ogromni mitraljez 'pedeset trojku' u "Povratku otpisanih" uperen na Tihog s brda, kad je već ovaj bio s Pavlom Vujisićem, šatro ministrom Jovićem iz srpske vlade i njegovom "sekretaricom" (Zlatom Numanagic), baš tako je izgledala spodoba pred nama. Debeo, mastan, s dugom bradom, subarom, redenicima i punom četničkom ikonografijom na sebi. Kako bismo rekli, četnik kakvog zamišlja prosječan naš čovjek. Jedino nije imao 'pedeset trojku". Kod ovog je visila automatska puška preko velikog stomaka. Na tren, pomislim da liči i na Breninog kontrabasistu iz "Slatkog greha". Digao je ruku, vrlo oprezno. Pretpostavljam da su sa strana ciljali mitraljezi na neočekivane goste koje nismo vidjeli, ali mi uopće nismo bili svjesni trenutka. Četnik prilazi autu polahko, korak po korak i gleda čas u vozača čas u suvozača. "Isprave?" Dade Eso. "Kuda?" "U Sarajevo, imam kćer bolesnu, pa da je vratim kuci!". Zagleda ga četnik dobro, pa mene, pa opet u onu vozačku. "Imate li oružja?" "Nemamo!". "Dobro, hajde". Ono što nisam znao tada a ni sada opisati jeste potpuno cool raspoloženje nas dvojice kao da razgovaramo s carinikom na granici. Ni sekunde pomisli na klanje Bosnjaka i Hrvata u Bijeljini i gornjem Podrinju, početkom aprila... Četnik kao da se zadivio i respektirao tu "hrabrost" a mogao nas je fino, serbes u stranu izdvojiti i po kratkom postupku sve zavrsiti. A i mercedes uopce nije bio los. Kod Olova opet, 'nasi' - TO BiH. Ista čuđenja i pitanja , jeste li vi ludi, te da cemo teško ući u grad jer je Sarajevo blokirano. "Ma, mi ćemo ući, moram dijete iz bolnice uzeti", ponavljao je Eso kao papagaj. "Jest, čovjek mora dijete uzeti, šta ba blokada", znam da sam ubjeđivao olovskog teritorijalca. Iznad Olova, malo dalje od motela "Montana", gdje su , "Centrotransovi" autobusi uobicajeno odmarali da vozaci prezalogaje i putnici protegnu noge i bezbeli naprave sta pazara motelu - 'ganc' nove maskirne uniforme, najbolje koje sam do tada vidio u ratu. Plava, uredna uniforma i šapke 'a la Arkan" odavali su neku dobro utreniranu i opremljenu specijalnu policiju. Kad smo stali vidio sam na naramenici 3-4 policajca malu srpsku trobojku sa četiri 'ocila', heklere preko glave spremne da svakog trenutka upotrijebe, čini mi se. Pitali su sve isto kao prethodni. I o oružju, naravno, malo zagledali u auto i odmahnuli rukom. "Haj'te, al' ne znam hoćete li ući u grad", kazao nam je onako usput 'vođa barikade', kao granicar koji vas upozorava na pazljivu voznju. Nastavili smo, kao pravednici kojima se taj dan nista ruzno ne moze desiti, uvjereni da svi drugi pretjeruju, i da cemo u Sarajevo uci bez problema. Zaboga, mi samo idemo po bolesnu djevojcicu na Kosevo! Ostavili smo na kontrolnom punktu zacudjene Radovanove 'specijalce" Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja će ubrzo dobiti današnje ime RS. Tek kad smo se počeli spuštati prema sarajevskoj kotlini, pazljiviji putnici na relaciji Tuzla-Sarajevo sjetit ce se nakon rata one porusene kuce s cuvenim grafitom BH liberala 'Mi nismo krali -mi nismo srali!, tek tu smo postali svjesni nepobitne cinjenice - sami smo na cesti vec skoro 90 km!! Nigdje žive duše do Srednjeg. Tragova rata, paljevina i rusevina nije bilo. Prva barikada će nas dočekati tek u Semizovcu. Pamtim duge i za mene, nekako uvijek odvratne poluautomatske puške s onim dugim bajonetima o desno rame sarolikog drustva vojnika JNA i srpskih rezervista. Kontrola i zagledanje u lica kao da smo pali s neba. 'Ne znam hoćete li moci ući u Sarajevo' - kaže rezervist pružajući nazad vozačku Esi. 'Ma, mi ćemo probati. Kud ćemo se sad vraćati kad smo stigli do pred sami grad - kaže mu zabrinuti otac male Nasihe. Na semizovačkoj petlji, tamo gdje danas preko mosta počinje autoput za Zenicu, svuda 'pincgaueri' i neki manji kamioneti JNA. S lijeve strane vidio sam dobro utvrđeno mitraljesko gnijezdo s debelim naslagama vreća s pijeskom, kao da je kadar iz filma 'Valter brani Sarajevo'. Bilo mi je nekako sve isto, samo umjesto kadra rahmetli Hajrudina Šibe Krvavca bili su to ipak pravi srpski vojnici u iščekivanju naredbe o hermetičkom zatvaranju grada iz kojeg se više neće moći ni ući a ni izaći. Gledam, pored onog mitraljesca ništa živo na cesti za Zenicu i Rajlovac nije moglo proći. Na mostu, bez ikakvog prometa, jako puno naoružanih ljudi u SMB uniformama, svi u nekoj zurbi. Prema izgledu, nesumnjivo najveci dio njih su srpski rezervisti, pristigli ko zna odkuda, a koje je tek čekao prljavi zločinacki posao i opsada grada, najveća nakon Drugog svjetskog rata u svijetu. Tek u Vogošći vidimo prve prave oziljke rata. Pravo ratno stanje oko ceste, zapaljena auta i tragovi borbi u gradu i okolo, što ćemo mi u 'tuzlanskom bazenu' kako bi kazao Salih Brkić, tek 15 maja doživjeti. Kod TAS-a posljednji četnički check-point. 'Gdje ćete'? - pita malo stariji srpski rezervista. 'U grad, moram po dijete u bolnicu'? 'A vi stvarno iz Tuzle krenuli u Sarajevo?, pita zacudjeno cim pročita podatke vozača. "Da." "Auuu. Ne znam, hajte vidite hoće li vas 'Zelene beretke' pustiti gore. Puca se, do sinoć je grmilo po gradu" - kaže borac za 'srpsku stvar'. "Vala kad smo dovde, valjda će nas pustiti" - ponavljao je Eso istu priču SMB uniformi. Čini mi se kod Donjeg Hotonja, nisam posve siguran, stigli smo do posljednje prepreke na ulasku u grad. Momci s beretkama na kojima su bili ljiljani vrlo oprezno prilaze autu. Zaključujem da iz tog pravca nisu imali susreta. Kontrolišu. Ne mogu vjerovati da smo prešli 120 km i 6 - 7 barikada. 'Hajte brate kad ste dovde stigli samo ne znam šta vam bi da krenete baš danas'-veli nam visoki srednjovječni teritorijalac, branitelj Sarajeva. 'Pa, zbog primirja. Čuli smo na TV-u - odgovorio je Eso dok je ohrndali Mercedes brektao i skoro bio nestrpljiv da krene u posljednji dio puta smrti do najljepšeg i najdražeg grada na planeti. Posvuda tragove borbi na okolnim zgradama i prvog utvrđivanja linija koji će ostati do kraja opsade grada, koliko znam, uz neka neznatna pomjeranja. Nakon Kobilje glave, na Koševu još vise tragova granata. Esu molim da napravimo 'giro' kroz centar, pored Miljacke, da vidim sto vise grada nakon teskih granatiranja, zagrlim ga i tu, po sredini, a i ne bi li bili brzi sa mnom. Svuda tragovi bombardovanja. Baščaršija puna. Izlazim kod Sebilja i objašnjavam Esi kako najbliže do Koševa jer ne poznaje grad. Obećavam mu doći na glavni ulaz u bolnicu u 14 sati. Na tramvajskoj stanici Baščaršija masa svijeta. Vidim mnogi uživaju u suncu i prvoj obustavi vatre. Jednog poznanika 'dervišanera',iz hora onog snimatelja Varakija, ugledah naslonjenog na izlog prodavnice obuće "Borovo". Guštera se, okreće lice suncu i uživa zatvorenih očiju. Bio je prelijep proljetni dan baš kao nekada kada smo znali ići na Darivu, ili na Vrelo Bosne. Ljudi su odahnuli nakon granatiranja i dana straha i strepnje, grad se ponadao da ce ludilo stati, vidjelo se to na svakom koraku. I ja sam se uklopio u to pa sam mislio da će pucanje prestati, bit će neki pregovori, neće valjda nastaviti rušiti tako lijep grad. Na Kovačima, na ledini prema Tabiji, tamo gdje su se nekad djeca sankala - mezarluci. Napunit će se do kraja rata to šehidsko mezarje najhrabrijim Sarajlijama. Ako zaboravim četnike i teritorijalce s brojnih barikada, to bi bio moj prvi pravi susret sa okrutnim posljedicama rata. Izbrojao sam 26 mezara, čini mi se, po bašlucima, mladih momaka, prvih branilaca Sarajeva koji su zaustavili četnike s Lapišnice i istočnih prilaza gradu. Učim Fatihu, a oči mi suze i brada podrhtava. Zamišljam da sam lahko mogao biti jedan od njih da sam ostao i prihvatio ponudu raje s Vratnika iz rezervnog sastava policije. Poznavao sam neke momke i jedan mi je kazao 'da budem spreman ako zapuca', posto sam prošao neki njihov 'screening'. Za par sedmica ću biti dobrovoljac Drugog korpusa Armije BiH pa ni u Sarajevu sigurno ne bih čekao mobilizaciju ili vojnu patrolu na vratima. Bio bih branilac Sarajeva, znam sebe. 'Vidi, rat, pravi, a mi pizde u Tuzli pričamo, nema rata i neće ga biti' - govorim naglas, dok gledam unatrag prema pekari 'Kod Mahira', gdje smo jeli najslađe pizze za dugih studentskih noći. U Lubinoj me dočekala prazna kuća. Znao sam da je gazda Enes zbris'o, kao i nas dvojica doduše. Otvaram i s vrata vidim tri komada usmrćenih povelikih miševa. Davno smo im Dževad i ja objavili rat, ali nikako da im dohakamo u prizemlju kuće koja nije održavana baš najbolje, pa smo tamo samo na brzinu znali spremiti ponekad večeru i bježati u sobe. Kad smo kretali, on se dosjetio kupiti lijepak i posuti ga oko dobrog komada hljeba i sira ne bi li ih namamili u stupicu. Pun pogodak. Iz tri pravca su jurišali i zauvijek ostali na bojištu prozirne tvari iz koje nije bilo ni nazad ni naprijed. Tako se meni odjednom činio naš zadatak koji je bio pred nama - vratiti se u Tuzlu. U studentskoj sobi prvo idem do glavnog razloga najrizičnijeg puta u životu - love koju sam sakrio u ormaru. Kao student koji je znao zaraditi podobro za džeparac, zbog lošeg iskustva krio sam novac u studentskoj sobi. Naime, gradski dzeparosi opljačkali su me u tramvaju na Skenderiji tako kvalitetno i maznuli par hiljada DM, da sam zapamtio za cijeli život pa sam gotovinu krio u knjigama,na polici, kakav bankovni račun. Lova je, srećom bila nedirnuta, mada mi se činila bezvrijednom kad se sjetim svih rizika putovanja toga dana. Sve drugo je bilo ispremetano po sobi. Kuća je bila provaljena i fino opljačkana - bilo je posve jasno. Gledam, nigdje mog luksuznog izdanja atlasa "The Times" za kojeg sam dao pola ušteđevine, negdje u februaru 1992 g. Znao je lopov šta treba prvo zgrabiti. Nema ni mojih dva nova reketa. Zbogom tenis, ionako je vrijeme za ratne igre. Preživio je Miroslav Krleža s njegovim izabranim djelima. Lopov je cijenio da Purger nema izgleda na sarajevskom buvljaku. Peke. Bolje išta nego ništa. Od garderobe ostali samo potkošulje i bezvezne sitne stvarčice. U torbu praktično nisam imao sta strpati. Zaključavam kuću i krećem na Koševo. Komšije, neki vazda neljubazni tipovi, prezivali su se Teftedarija i sve mislim da je onaj s NTV Hayat njegov sin, ili su sišli u grad ili zbrisali od rata. Kuća avetinjski pusta. Nigdje nikoga. Ponovo zastanem na mezarlucima i zagledam u imena i godišta. Bože, od 19 do 35 godina, mislim da nije bilo starijeg. Kontam svugdje bih sada svratio i pitao gdje su, recimo Meliha, Mahira, Almasa, jesu li žive (nažalost, u avgustu ce ih u Dairama sustići granata s Melihinom Esmom i sve ce izginuti, osim Amine), ali sam se sjetio Ese koji je možda već bio spreman za put i nisam smio ni pomisliti da gubim vrijeme. Čekao nas je povratak ponovo preko najmanje 6-7 barikada i možda sudbina miševa u onom smrtonosnom ljepilu u našoj kući u Lubinoj. Šta će biti s nama do Tuzle, dragi Bože, mislio sam u sebi, tek tada postavši svjestan svih opasnosti naše iznenadne ratne avanture, dok sam grabio prema Katedrali a potom preko Mejtaša nastavio prema bolnici Koševo. Eso je bio skoro spreman za polazak na kapiji koševske bolnice. Djevojčicino njezno lice je odavalo strah i tjeskobu zbog sinoćnjeg bombardovanja grada pa smo brzo sjeli u auto i krenuli u potpunu neizvjesnost povratka kuci. Zanimljivo, s Esom nikad više slova nisam prozborio o našoj najrizičnijoj životnoj avanturi, ali mogu samo zamisliti šta je jedan roditelj mogao pomisliti pred takav put na kojem je smrt vrebala na svakom koraku. Uzgred, Esina životna priča ogledalo je Bosne i Bošnjaka u modernoj historiji. Rodio se u Višegradu tokom Drugog svjetskog rata. Četnici su mu sve pobili, a on je kao beba, ipak nekako preživio, bez igdje ikoga, ko će znati kakvim linijama i vezom, našao usvojitelje daleko od rodne Drine. Imao je četiri kćerke, a silno je želio nasljednika. Bog mu je uslišao dove. Nekako pred rat, peto dijete je bio - sin! U Donjem Hotonju svratili smo kod njegovog zeta, visokog i statistog čovjeka, muzevnog lica, poput Stevena Seagala, porijeklom iz Istočne Bosne. U kratkom susretu ispričao nam je nevjerovatnu priču o prvih par sedmica rata u Sarajevu. Za nas iz 'mirne Tuzle', sve je zvučalo prilično čudno iako smo preko TV i radija podosta toga vidjeli! Taj skromni i čestiti čovjek, odmah se uključio u redove TO BiH a i kako ne bi, četnici su mu skoro došli pod kuću u Donjem Hotonju. Poslije sam čuo da je poginuo već u junu na linijama odbrane grada, da ga dragi Bog nagradi džennetom za njegovu šehidsku smrt. Barikada TO BiH će nas pustiti bez prevelikog zagledanja čim smo pokazali djevojčicu i otpusni list iz bolnice. I SMB vojnicima i rezervistima na srpskom check pointu taj papir i uplašena djevojčica na zadnjem sjedištu su bili dovoljni za prolaz. Dok smo izlazili iz Vogošće, na ranije spomenutoj petlji, ponovo zagledam u mitraljeska gnijezda s više strana dobro zaštićene vrećama pijeska. Grad je bio potpuno blokiran. U Semizovcu je tada jos bila uspravna džamija. Desetak-petnaest dana poslije, 2 maja, u džamijskoj kući pored nje desio se jedan od najstrašnijih zločina u tom kraju. Bez ikakvoga povoda zaklan je Hasib ef. Ramić i njegovo troje malodobne djece, žena i četveromjesečna beba koju su zločinci zadavili. Još par kontrola bili su ohrabrujući. Blizu ranije spomenutog motela ponovo specijalna policija Karadžićeve paradržave. Okružuju auto kao iz pokazne vjezbe. Ista pitanja i odgovori. Tip zagleda u vozačku i nalazi papirić. 'Aaa, imaš dozvolu za pištolj, ha? Gdje ti je pištolj? 'Da je bogdom da ga imam, momak', veli Eso a mene 'presiječe' po trbuhu od njegovog prostodušja. Da sam mogao, uštinuo bih ga, ili udario nogom, ali sve je bilo već prekasno. "To mi je dozvola koja mi je ostala tu, a nemam pištolja", htio je popraviti dojam siroti Eso, ali uzalud - čovjek je gospodar riječi sve dok je ne izgovori. 'Znaš šta, ako ti sad nađem pištolj, gotov si", urlao je pobješnjeli policijac dok je stezao spremni 'hekler' uperen na nas. Istjerali su nas iz auta i pretražili cijeli motor, sjedišta, bumpere da sam mislio da će prevrnuti auto naglavačke. Bijesan zbog nepronađenog ' krunskog dokaza' gleda specijalac i misli koje 'mjere' da preduzme. 'Hajde gubite se", jedva procijedi, a mi smo kao u filmu brzo ušli u auto i izgubili se prema barikadama TO BiH da se Radovanovi specijalci ne bi predomislili. S našima je ionako sve lakše. Sad je trebalo proći one četnike s redenicima, šubarama i 'šmajserima', velim u sebi dok vozimo bez ikakvoga razgovora. Ne znam šta se desilo, da li lijep dan, vijesti o primirju, ali one četnicke spodobe iznad Kladnja - nije bilo. Ulazak u taj gradić značio je kao ulazak u Tuzlu. Sad smo samo mogli imati barikade s ljiljanima a njih se nismo bojali. Kakvo olakšanje! Mislim da cijeli put u povratku nismo par riječi progovorili, ali sada sam više nego ubijeđen da je samo dragi Bog mogao umiješati Svoje prste na tako dugom putu putu načičkanom barikadama bosanskih rodoljuba i velikosrpskih zlikovaca. Bože, za što li si nas sačuvao? Onaj prvi četnik s redenicima kao iz serije "Povratak otpisanih" bio je tačno slika i prilika četnika koji je zaklao i palio Fočom, Višegradom, Zvornikom. Oni rezervisti na ulazu u Sarajevu bili su JNA i lažna i obećavajuća snaga na početku agresije koja nas je uvjeravala kao u Bijeljini, da svi 'muslimani predaju puške i da će sve biti u redu jer ih stiti JNA'. Specijalci kod motela "Montana" bili su Karadžićevi jurišnici 'u rukavicama' koji su trebali preuzeti kontrolu nad očišćenim i ubijenim gradovima glumeći 'pravnu srpsku državu'. Sve mi je stalo u tih 120 km neviđene iznenadne avanture koje sa strahom pričam ljudima a takvih je malo, mislim ne više od dva, od rodbine i prijatelja od kada se to desilo. Esin sukus poštenja, roditeljske brige za djetetom i naivnosti nikako se nije mogla porediti s mojom potrebom da vidim Sarajevo, napadano desetak dana iz svih oruđa i oružja. Znam da sam samo dva puta ronio suze tokom rata i oba puta su bila zbog grada na Miljacki a gotovina iz stana zbog koje odoh onog aprilskog dana po nezaboravno zivotno iskustvo ubrzo je ionako postala ništavna kada su zatvoreni putevi. I za kraj. Znam da ima puno važnijih svjedočenja početka agresije, ali meni se učinilo zgodnim, sada na 24-godisnjicu početka najduže opsade u historiji jednoga grada u moderno doba ispričati putesestviju prvog primirja iz Sarajeva na relaciji Tuzla - glavni grad BiH kada je jedan stari bijeli "Mercedes" prkosno i hrabro, ali istovremeno i naivno gazio redom sve barikade, možda posljednji put demonstrirajući suverenost Bosne i Hercegovine na njenom ne malom teritoriju. Put mi je nekako ipak napunio dusu i srce, vratio sam se zadovoljan, vidio sam voljeni grad premda ga je tek cekalo najgore, uzas skoro trogodisnje opsade, ali mi je i otvorio oči da sam znao šta mi je činiti. Našao sam preprodavce oružja iz Hrvatske i kupio dvije automatske puške 'kalasnjikov' za 800 DM, skoro posljednju ustedjevinu, i rekao rodbini i prijateljima: "LJUDI OVO JE RAT!, kako će tek dvije sedmice kasnije u dramaticnom tonu kazati Senad Hadžifejzović na dnevniku TV BIH. Ipak, i dalje je bilo naivnijih od mene koji su mislili da mi nije dobro, da pretjerujem, ali se sjećam da sam tada negdje rekao: "Ljudi, mi se moramo boriti, pa makar nas sve pobili, jebem li im majku!"

27.03.2015.

"Anne Frank House": OVDJE TREBAJU DOĆI MILORAD DODIK I MARKO PAVIĆ!

Cetvrtoga avgusta prosle godine navrsilo se 70 godina od provale Gestapoa u tajno skroviste u centru Amsterdama gdje se od progona SS-trupa krilo osam Jevreja. Jedno od njih bila je Anne Frank, koja je sve vrijeme skrivanja (25 mjeseci) pisala dnevnik koji ce je proslaviti nakon rata. Nazalost, posthumno, jer nije prezivjela logor Bergen-Belsen. Anne Frank je bila mladja kci njemacke familije Otta i Edith Frank. Bogati bijahu ti Jevreji. Ottov otac je bio uspjesni bankar a on sam je vrlo rano pokrenuo biznis koji ce ga dovesti u Amsterdam. Mozda bi i nadmasio oca samo da nije zivio u vrijeme povampirenoga nacizma koji je medju prvima planirao eliminirati Jevreje. U to sam se uvjerio nakon sto sam pazljivo slusao nase domacine Lauru i Paulu u "Anne Frank House", muzeju koji cuva uspomenu na nesretnu jevrejsku familiju Frank. Malo domisljatosti nase pametne Emine, malo zbog zalosnog povoda, dvadesete godisnjice od genocida u Srebrenici, pozvalo delegaciju Bosanaca i Hercegovaca u Holandiji da dodju i besplatno vide muzej, upoznaju se i mozda ostvare neku saradnju. I tako, polahko razgledamo tipicnu holandsku kucu, strmih stepenica i nekako nam blisko, majku mu, jer svi smo zrtve velikosrpske agresije, preturili preko glave ratna stradanja, svi osim male Sejle, koja je tada imala 3-4 godine. Posve razumijemo rat i strahote kroz koje je prosla trinaestogodisnja djevojcica Anne i njena familija. Omer mi veli da ga je odjednom zaboljela glava, muka mu, neki podrazaj iz zeluca, sta li, kad je vidio izbliza potresnu pricu amsterdamskih Jevreja jer se odmah sjetio zivota pod srpskom upravom s dokumentima 'srpske republike' u okupiranom dijelu BiH koji je sasvim potisnuo u memoriji. Emina mi nista nije rekla , iako znam da je nosila 'bijele trake" u Kozarcu da se dobro zna da nije Srpkinja a pretpostavljam da je imala slican osjecaj. Gledas i slusas kakvu bijedu od zivota covjek dobije preko noci samo zato sto je 'u pogresno vrijeme i na pogresnom mjestu", drugacije vjere i nacije od pozeljne u tom trenutku i slicno. Sjetio sam se i sjajnog filma "English Patient". S tugom se zagledamo u tijesne sobice koje su vise od dvije godine bile zamracene preko dana za osam odraslih ljudi a svjez zrak se samo hvatao nocu, na tavanu, gdje se prozor mogao otvoriti bez bojazni da ih neko vidi. Pustila nas Paula, mlada Njemica koja volontira u Muzeju, cak i u kabinet Otta Frank gdje je inace zabranjen pristup posjetiocima. Smijemo se i fotografisati iako je i to 'verboden'. Enterijer posve autentican,veli, osim ponekog predmeta da tek potpunije docara prostoriju kojoj ce se u proljece 1945 godine jedino Otto vratiti ziv. Guzva na svakom koraku i redovi. Svi slusaju s tv ekrana u multimedijalnoj projekciji tuznu zivotnu pricu Anne Frank koja da je pozivjela, sigurno bi bila slavna spisateljica ili novinarka, sto je potajno mastala. Zamisljeno i mi stojimo pred zidom na kojem stoje rijeci Otta Frank: "Bez poznavanja proslosti nema gradnje buducnosti!" I, hajde ti to reci 'vlasnicima' Republike Mrske danas, ili nacionalistima i na drugim stranama!? Onima, silno zainteresiranim da se sve zaboravi i ide dalje, jer, pobogu, s tim prtljagom i pricom o genocidu i zlocinima u Bosni, ko je koga i gdje, i kako, nigdje nismo prispjeli! Evo, mudri Jevrej, nakon sto su mu nacisti sve pobili, tvrdi suprotno. Popodne je vec, ali pred Muzejom jednako redovi od skoro stotinjak metara. Svaki dan, blizu 4000 posjetilaca iz cijelog svijeta posjeti Kucu Anne Frank. Godisnje oko 1,2 miliona. Podijelite to s 12 eura koliko kosta karta i eto oko 14 miliona eura. Pitam Lauru uz osmijeh, sta radite s tolikim novcem a ona spremno odgovara da su u pitanju brojni projekti i edukacijski programi sirom svijeta s partnerskim organizacijama koji se finansiraju i iz tog novca, uz 200 zaposlenih i veliki broj volontera. Odveli su nas domacini i na rucak, upoznali s jednom grupom mladih ljudi iz zemalja bivse Jugoslavije. Dosli Balkanci na 'workshop', pod nazivom 'Historija, istorija-povijest - lekcije za danas". Iz price brzo zakljucis da oni mozda i nisu trebali ovdje doci, momci i cure posve neoptereceno pricaju o svemu. U Anne Frank House treba dovesti Milorada Dodika i njegove pajdase iz Prijedora, recimo Marka Pavica, jednog od mocnika koji ne da da logorasi ni dan danas ostave bilo kakav trag o 32000 nesrba koji su prosli kroz srpske koncentracione logore u tom kraju.

22.03.2015.

Ogledalo BiH i Balkana: "KAKO SE 'ISPALITI' U HOLANDIJU" NAJCITANIJI POST NA BUREK BLOGU!

Ogledalo danasnje Bosne i Hercegovine, ali i zemalja Balkana su izmedju ostaloga i sta se najcesce pretrazuje i otvara u nepreglednim 'kutijicama' i poljima interneta. Tako nas Burek blog vec duze vrijeme na Live Traffic Feedu, vidljivoj svim posjetiocima na desnoj strani bloga, otkriva da je prilog "Kako se 'ispaliti' u Holandiju" jedan od najcitanijih tekstova! Ocigledno potraznja za srecom daleko od BiH i dalje raste, posebno medju mladjom populacijom koja u domovini ne vidi buducnost pa preko internet trazilica dolaze i do Burek bloga gdje smo potanko objasnili mogucnosti dolaska u zemlju tulipana i vjetrenjaca. I ne gugla se samo u trazilicama "kako se ispaliti u Holandiju" iz gradova i sela iz BiH vec i Srbije, Hrvatske i drugih drzava nastalih raspadom bivse zajednicke drzave. Vise ne zivimo pod istim drzavnim krovom, ali su ocigledno sudbine i usudi ostali zajednicki.

17.03.2015.

Ryanair Cheap Flights: U AMERIKU ZA 14 EURA!

Ryanair, poznati niskotarifni avioprevoznik za godinu dana uvodi aviolinije iz Evrope za SAD s najnizom mogucom kartom od 14 eura, pise danas Financial Times. Nevjerovatna vijest irskog avioprevoznika je potvrda ranijih najava vrlo uspjesne kompanije koja je jeftinim kartama proteklih godina stekla golemo povjerenje musterija u Evropi s velikim brojem avio operacija 'za malo para', pa je bilo i za ocekivati da bace oko na drugi najvazniji kontinent. Ryanair tako planira letiti na 14 destinacija u Americi iz Brussela (Zaventem), tvrde iz te kompanije. Ipak, niko ne zna kako ce izgledati ponuditi trzistu tako jeftinu kartu za tradicionalno skupe destinacije (najjeftinije, uglavnom oko 500 eura tokom cijele godine) pa cak ni sam Michael O'Leary, predsjednik uprave RyanAir-a, ne zna n AR ce ideja izaci. Posebno zbog konkurencije, prije svih mocne KLM koji leti iz Amsterdama, ali i drugih aviokompanija koji bi, logicno je, trebali brzo poceli gubiti trzisnu utakmicu s deset puta jeftinijim kartama. Ipak, hrabri Irac sanja da za 4-5 godina, kako veli, avioni ove kompanije lete za sve bitne aviodestinacije u SAD i zagospodare i tim dijelom avioperacija Evrope i Sjeverne Amerike. Strucnjaci iz aviosektora ipak isticu skepsu pa tvrde kako je prosle godine Norwegian pokusao slicno. Norvezani su krenuli s jeftinim letovima za Ameriku i brzo usli 'u crveno', kazu oni. O'Leary pak, smatra da je njegov Ryanair 'jaca marka' i da ce znati izboriti mjesto na trzistu. Uzgred, treba kazati, ko ne zna, Ryanair kao niskotarifna kompanija ne nudi nikakvu hranu, sto ce za tako dug let nuzno nositi nove izdatke putnicima a i za svaki kofer veci od standardnih 55 cm, koliko je gratis za licni prtljag, takodjer ce se morati placati ne mala naknada, posebno za familijarna putovanja. No, kada covjek vidi najjeftiniju kartu od 14 eura i sjeti se koliko je placao KLM, Lufthansi i ostalima, tesko je pomisliti da obicni putnik nece profitirati. Kako god, Ryanair hrabro ulazi u novu utakmicu na nebu. Negdje sam prije godinu-dvije procitao o stotinama narudzbi za nove avione ove kompanije kod Airbus-a sto je valjda znak sjajnih poslovnih rezultata! Ako Bog da, dogodine, Florida, Here We come! With Ryanair, of course! Link uz tekst iz Financial Times-a: http://www.ft.com/cms/s/0/4822a29e-c995-11e4-b2ef-00144feab7de.html#axzz3UerPFjNB

05.03.2015.

Popis 2013: ONAKO, DEJTONSKI!

Uskoro ce godina i po od popisa stanovnistva Bosne i Hercegovine a za sada se samo vrte nesluzbeni podaci. Po njima, najvise je, ocekivano, Bosnjaka - 48,4%, drugi po brojnosti su Srbi - 32,7% a treci Hrvati -14,6. Ima i nimalo zanemariva grupa 'ostalih", 4,3%! Tek u ljeto 2016 godine se ocekuju konacni podaci a nije malo onih koji ne mogu shvatiti zasto je potrebno toliko vremena, uz tako naprednu tehnologiju i softvere, da nas - izbroje! Zanimljivo da su opci podaci vec objavljeni i ozvaniceni, ali se namjerno etnicka kategorija gura kao posljednja koja ce se ozvaniciti!? Cudno. Nevladin sektor, posebno u Bosnjaka, svako malo izda saopcenje da tu nisu cista posla i da ce biti i tu, po njima, 'stimanja' podataka. Ponajvise je prigovora zbog neusvojenog tzv. "sifrarnika" koji bi u rubrici Bosnjaci kao takve uvrstio i Muslimane, kako se taj narod sluzbeno zvao na posljednjem popisu 1990 godine. Tu i jeste 'kvaka', ulicki receno. Evo i primjera. Vrlo dobra interaktivna stranica www.statistika.ba davno je ponudila nezvanicne rezultate popisa, gdje, zanimljivo, nema puno odstupanja i moze posluziti kao neki osnov za dalje, u iscekivanju sluzbenih rezultata Popisa 2013. Tamo je , primjerice, za Veliku Kladusu izracunato 43190 stanovnika na cijeloj opcini. U vrhu - Bosnjaka 12000, na dnu 'Ostalih"-31 100!? Ocigledno je u pitanju lokalna politika u kojoj glavnu rijec vode idolopoklonicka politicka opcija Fikreta Abdica, nekadasnjeg harizmaticnog direktora "Agrokomerca", koja iz obijesti prema SDA, sta li, rekla da ce se DNZ pristalice izjasniti kao - Muslimani. Ili su se opet, toliko puta izmanipulirani Velikokladusani, naprosto upisali kao -"Babini'. Ko ce ga znati? Kako god, prodju li zahtjevi iz Laktashenkove tvorevine po kojima treba brisati iz popisa sve koji nisu permanentni stanovnici, a zna se ko je dolazio na popis iz inozemstva u oktobru 2013 godine, te natezanja oko 'sifrarnika', lahko je zakljuciti da se broj Bosnjaka moze smanjiti na neku 'podnosljivu mjeru' kako nekima i odgovara. Onako, dejtonski! p.s. Link za zanimljivu stranicu o popisu 2013 godine -http://www.statistika.ba/?show=7&id=62

01.03.2015.

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI BiH

Svim patriotama Bosne i Hercegovine, cestitamo Dan nezavisnosti nase zemlje. Danas se prisjecamo referenduma za nezavisnu, suverenu i jedinstvenu BiH odrzanog 1 marta 1992 godine, gdje je skoro 2/3 Bosanaca i Hercegovaca dalo svoj glas "ZA", sto ipak Velikosrbima nije bilo dovoljno da pokusaju porobiti ovu ponosnu zemlju u nevidjenoj agresiji do kraja 1995 godine. Neka je rahmet i slava braniteljima BiH koju su oruzjem i tijelima branili njenu nezavisnost!


Noviji postovi | Stariji postovi

burek
<< 11/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
2627282930


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1817649

Powered by Blogger.ba