burek

Hasta la victoria siempre!

18.06.2015.

Ramazan serif mubarek olsun!

S ezanom aksamskoga namaza sinoc, muslimani cijelog svijeta usli su u mjesec posta - ramazan, tokom kojeg od zore do aksama provode bez jela, pica, pusenja i seksualnih kontakata a uz pregrst ibadeta. Ramazanski bajram je u petak, 17 jula. Postacima zelimo lahak post i svako dobro u narednom mjesecu. Ramazan serif mubarek olsun!

27.05.2015.

Roland Garros: DAMIR DZUMHUR ZA HISTORIJU!

Danas je veliki dan tenisa u Bosni i Hercegovini. Vec sada mozemo kazati, najbolji teniser nase zemlje svih vremena, Damir Dzumhur, prosao je u trece kolo jednog od najvecih teniskih turnira u svijetu - Roland Garros. Nakon pobjede nad Rusom Mikhail Youzny (predaja kod 2:0 za naseg igraca) u prvom kolu, u drugom kolu pariske sljake u Bulonjskoj sumi, pao je Kipranin Marcos Baghdatis. Bilo je 3:1, 6:4, 6:3, 4:6 i 6:2 za mladoga Sarajliju. U pitanju jevelika pobjeda koja ce Damiru osigurati 90 ATP bodova i dobru zaradu - 85000 eura. Sve je danas funkcioniralo u Damirovoj igri, cvrsta igra s osnovne linije, solidan servis, odlicni drop shot udarci koji su izludili iskusnog Kipranina, do mirnoce u zavrsnim gemovima, koja mu nije bila saveznik u vecem dijelu karijere do sada. I kao slag na tortu je najava slijedecog kola. Damir ce kao za nagradu za veliki uspjeh na megdan najvecem teniseru kojega je ljudski rod mogao vidjeti - slavnom Rogeru Federeru. Mec se igra prekosutra i pretpostaviti je na centralnom terenu Philippe Chatrier. Bravo, Damire.

25.05.2015.

25.maj 1995-25 maj 2015: KAPIJA PAMTI!

Bilo je oko 20 sati i 35 minuta tog 25 maja 1995 godine, jos sam sjedio kuci na Brcanskoj Malti u Tuzli, obucen i spreman na izlazak. Gledao sam nezainteresirano tv pa ustajao i iz neobjasnjive nervoze isao u sobu pa se opet vracao i bacao pogled na neki bezvezni program neinventivne i sterilne lokalne tv i stalno odugovlacio polazak. "Hajd’ jos pet minuta, rano je, vidi nije se ni smrklo kako treba", kao da sam govorio sam sebi. Vec je par minuta proslo 21 sat kada sam napokon obucen krenuo ka izlaznim vratima. Upravo tada na lokalnoj TV Tuzla pojavio se crni telop "Specijalni program" ili Vanredne vijesti, tako nesto. Slika koja blago koci kretnju i ledi pogled. "Sta li je?" Iako se malo prije culo kao neka prigusena, detonacija, mislio sam, odnekud daleko, ili je pojacan tv nadjacao vanjske zvukove, ne znam, ali za par minuta cemo cuti da se deset minuta prije toga na Kapiji, srcu tuzlanske carsije, desio masakr. Tu noc, a da niko nije htio povjerovati u vijest, ni prije ni poslije, ubijen je 71 Tuzlak. Taj sok i uzas ‘tuzlanskog Dana mladosti’ i danas me jednako ‘presijece’ kad se prisjetim najstrasnijeg dana novije historije Tuzle. Prosjecna starost tih mladica i djevojaka nije bila veca od 23 g. a samo 10-15 minuta me dijelilo da budem zajedno s njima jer - gdje ces izaci u Tuzli a da ne odes ‘vopra’ na Kapiju. I bio sam tu skoro svaku noc, u isto vrijeme kada je granata 25 maja pokosila toliko mladih ljudi. Ipak, tu majsku noc nesto me zadrzalo kuci. Koliko znam zlocin u Tuzli najveca je smrt ‘u jednom trenu’ u Bosni i Hercegovini tokom agresije. Najbliza joj je cesto zaboravljen zlocin u Srebrenici, ne nakon pada tog grada u ruke srpskih zlocinaca nego nesto prije, na fudbalskom igralistu gdje je jedna granata ubila 67 Srebrenicana. Mozda zaborav pobijedi, ali taj muk i trenutak kada je zanijemio grad, nikada se nece zaboraviti. Znam da sam sutradan poranio i bio medju prvima na Kapiji i svjedocio zastrasujucu sliku: na malom prostoru, ogradjen policijskom trakom – kao da je jos cucala smrt. Iako su ubijeni i ranjeni vec bili na tuzlanskoj Klinici dijelovi ljudskog tijela jos su bili zalijepljeni, bukvalno zalijepljeni na okolne zgrade, na krovovima je bilo ljudskih stopala, otkinutih nogu…Jedna slika ostala je trajno u memoriji, ona na prosekturi Klinike u Tuzli, kada sam hodao medju vise od 60 lijepih i mladih lica ugaslog pogleda a oci suze, gusis se i hoces da puknes od tuge. Jedna mati je pronasla kcer i to je bilo previse tuge na tako malo kvadrata. Izletio sam napolje. Granata je pala tacno na mjesto gdje se svaku noc okupljalo bar 500 momaka i djevojaka, starijih u setnji, prodavaca kokica, sjemenki... Osim 71 poginulih zabiljezeno je preko 200 tesko i lakse ranjenih Tuzlaka. "Ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo, Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo Ovdje se i umire da bi se zivjelo" Ovi stihovi Maka Dizdara i danas stoje na spomen-obiljezju Kapija, u centru starog dijela grada, kao vjecno podsjecanje na zlocin i mladost cija je radost zgasla u jednom trenu. Sjecam se price pokojnog Branislava Pere Stumpfa, bivseg muzickog urednika Radio Tuzla. Njegova se kci negdje u 20 i 50 minuta nasla s momkom, bas negdje kod "Ismeta i Mese", u pjesackoj zoni, nekih 4-5 minuta pjeske od Kapije. Momak bio vrlo nepristojan i maliciozan, pricao nam je pokojni Pero. "Je l’ ti to, majke ti ‘maja’ od tate Pere?"- kazao je bezobrazno i nepristojno djevojci, Perinoj kcerki. "Sram te bilo", vrisnula je, okrenula se i u placu otrcala kuci. Prezivjela je zbog ‘tatine maje’. Momak je produzio prema Kapiji i bio tesko ranjen a Pero je u radio Tuzli, slusao sam ga, jednom prilikom rekao vrlo odlucno. "Ne daj Boze da su je ubili. Nasao bih tog dinamita, svezao ga, i sacekao negdje Radovana na pregovorima o BiH!" Puno je prica o tuzlanskoj Kapiji, jer je grad u to vrijeme bio prepun setaca pred vece, sto su dobro znali zlotvori iza haubica s Ozrena. Treba li uopce govoriti da su ozrenski velikosrpski ‘izvodjaci radova’ osim bosnjacke djece i odraslih ubili i desetak tuzlanskih Srba, Hrvata, djece iz mjesovitih brakova, da je medju ubijenim i ranjenim bilo studenata iz Gradacca, Gracanice, Srebrenice, Kalesije.. Tuzli, gradu koja se istinski, i tokom najteze agresije na BiH, vlastitim primjerom nametao kao spasonosni model opstanka multietnicke zemlje, bilo je planirano ubistvo 25 maja 1995 g. No, grad je prezivio i odbranio vrijednosti za koje ‘se i umire da bi se zivjelo’. Kapija, Tuzla i Bosna i Hercegovina – pamti! Neka je rahmet i mir dusama poginulih. Nikada ih zaboraviti necemo

29.04.2015.

Sadaka IZ BiH za Austriju: BOSANSKI SIROTANOVIĆI I BJEDNIĆI POMAŽU DIJASPORU U GRAZU!?

Vijest zvuci kao skec popularnih "Nadrealista": "Nakon dzume namaza u cijeloj BiH i bosnjackoj dijaspori narednog petka Islamska zajednica BiH organizira sergiju za pomoc izgradnji dzamije u austrijskom Grazu!?" Provjerim, fakat tacno, vijest je na zvanicnoj stranici Rijaseta IZ BiH koji je odlucio pomoci bh.dijasporu u drugom najvecem gradu Austrije gdje grade veliku dzamiju s munarom (na slici). Kao dijete, sjecam se, sedamnaesti dan ramazana bio je osim Dan pobjede na Bedru i tzv. Dan dijaspore. Tada se diljem BiH po svim dzematima skupljao novac kojim su se pomogali dzemati u Austriji, Njemackoj...U meni se nesto vec tada bunilo. Kako to da mi iz BiH pomazemo ljude koji na odmorima dolaze graditi goleme kuce, kupuju stanove i svi s dobrim autima? No, tako je bilo. Matica je smatrala da treba pomagati male dzemate bh. iseljenistva u nastajanju i nije bilo pobune, "hairli i halal bilo sto god skupimo'. Par decenija poslije nema vise Dana dijaspore, ali ima akcija. Iako po mnogim statistikama vise od pola BiH jedva prezivljava, familije su u ocaju kako pregurati mjesec ako se i ima kakva 'platica', Rijaset je donio nevjerovatnu odluku da bosanski 'sirotanovici i bjednici', nakon sutrasnje dzume dadnu nesto para Bosnjacima u austrijskom Grazu 'da bi i oni imali reprezentativni objekat kojim ce se ponositi', kako stoji u proglasu!? Prije 6-7 godina dolazio je ljubljanski muftija u Zenicu na donatorske iftare za otplatu vjerovatno u historiji ljudskog roda najskuplje placenog zemljista po m2 - 4,65 miliona eura. Uzeli pare od zenickih privrednika koji su donirali fine iznose, kako je prenijela stampa i - otisli. Halal olsun! Da se vratimo akciji za austrijski Graz. Nekoliko mi imama i uposlenika IZ BiH kratko govorilo, kao da se boji Big Brothera: "No comment", "Alasselamet" i slicno. Premda je baska pitanje prioriteta, jer BiH grca u problemima od siromastva na svakom koraku, postavlja se pitanja ima li kraja akcijama u kojima ponajsiromasnija zemlja Evrope, gdje samo Moldaviju uspijeva ostaviti na neslavnoj listi da joj gleda u ledja, pomaze vlastitu iseljenicku zajednicu! Baska je pitanje odkud obraz IZ Bosnjaka Austrije da trazi novac od jadne matice! Ovo fakat nidje na svijetu nema! Sta se desava s nama!? "Mene stid, nemam drugog komentara!" Tako mi i jedan bosanski efendija sinoc odgovorio, slozivsi se sa mnom! Evo i linka ko ne vjeruje: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=22183%3Au-petak-sergija-za-dzamiju-u-gracu&catid=201&Itemid=457

24.04.2015.

"Genocid" ili 'masakr" nad Jermenima?: "KAKVA SREBRENICA, A GENOCID TURAKA NAD NAMA!?"

Skoro dvije decenije, svaku priliku koristim da progovorim o genocidu u Srebrenici pa tako bi i jedared, prije desetak godina, u multinacionalnoj druzini u Amsterdamu. Bez velikih rijeci i emocija, drzeci se samo fakata i sudskih procesa u Haskom tribunalu zavrsio sam izlaganje o vise od 8000 nesretnika 'koji su bili u pogresno vrijeme na pogresnom mjestu, pa jos se zvali drugacije i bili druge vjere u odnosu na progonitelje", kad skoci jedna narogusena mrsavica i skoro prijeteci rece: "A sto su nas Turci pobili i genocid ucinili!?" "Kakvi Turci, o cemu vi pricate, vidite da je tema genocid u Srebrenici?", velim mladoj dami koja s debelim dzemperom na sebi nije imala 45 kg. Moderator je prekinuo kratku i besmislenu debatu koja sigurno ne bi vodila nicemu, a meni je brzo kroz glavu proslo da nema sumnje da je djevojka Jermenka, i da je vrisnula zbog boli koju nosi njen narod od proljeca 1915 godine u pozaru Prvog svjetskog rata. Dojam su mi ipak popravile dvije Filipinke. Pridju mi i kazu mi kako su znale o Srebrenici jos kad se genocid dogodio, dakle 1995 godine, dok su jos bile u njihovoj domovini. "Kakav uzas!", vele dvije sitne djevojke, s neskrivonom sucuti za najvecom bosanskom tragedijom. Zamislite, dvije mlade cure, na kraju svijeta, na nekom od filipinskih otoka cule su i nose spoznaju o genocidu u Srebrenici!? Helem, danas je ravno 100 godina od onoga sto Jermeni nazivaju genocidom nad njihovim narodoma, ali i sve veci broj zemalja svijeta, da budemo iskreni, dok ga Turci negiraju i nazivaju tek 'Jermenski masakr". Kako se tesko dolazi do suglasja o imenovanju uzasnog pogroma Jermena, tako nema jedinstva ni u broju zrtava. Po nekima je rijec o 800 000 ljudi ili manje dok jermenska strana tvrde da je ubijeno i cijelih 1,5 miliona ljudi. No, nema sumnje da su brojke goleme. Jermeni su pripadnici najstarije nacionalne crkve koja pripada tzv.istocnoj ortodoksiji pa je otuda od strane Osmanlija, cije je carstvo vec bilo u odumiranju, u Prvom svjetskom ratu, cijela jermenska manjina na istoku zemlje tretirana kao 'ruskim petokolonasima' jer Moskva i Stambol su, kao sto je poznato, bili na razlicitim stranama u ratu. U nauci su podijeljena misljenja a mi cemo prenijeti stav bivseg autora Burek bloga 'pro et contra" teme je li bio u pitanju genocid ili masakr! "Na historijskom procesu u Nürnbergu, sredinom XX vijeka su vodje nacisticke Njemacke osudjene za novi zlocin - genocid. Ova pravna kategorija primijenjena ja tada prvi put da se oznaci ono sto se desilo Zidovima u II svjetskom ratu. Pitanje koje se odmah moze postaviti je je li definicija genocida data ovom prvom presudom retroaktivna tj. - mogu li se i slicni zlocini iz proslosti okarakterizirati kao genocid? Razumno bi bilo pretpostaviti da se ne radi o retroaktivnoj kategoriji iz dva razloga: 1) Ako cemo se vracati unazad, zasto ne bi isli do Dzingis-Kana? On je napravio dosta tih genocida, hajde da ga osudimo. Iz ovog se vidi kako je sama pomisao da istrazujemo Dzingis-Kanove genocide ismijavanje pojma genocida, pa je svakom jasno da se negdje u historiji mora povuci crta prije koje se jedan zlocin ne smatra genocidom, a nakon koje se taj isti zlocin smatra genocidom. U nasoj civilizaciji i pravnoj nauci radi se o 1945. godini. 2) Tek 1945. je civilizacija dovoljno sazrela da definira i oznaci genocid kao neprihvatljivo ponasanje. Nazalost, svjedoci smo da se genocidno divljanje srbijanske vojske po Sandzaku i Kosovu 1912. itekako toleriralo a snom o velikoj Srbiji opijene vojnike je u divljackom orgijanju tada zaustavila tek jadranska obala u albanskoj luci Drach (iz koje su se kasnije morali povuci). U to doba bilo je sasvim u redu napasti iz cista mira drugu drzavu kad se osjetis da si jaci, pobiti, popaliti, popljackati i nastaviti dalje kao da se nista nije desilo. Nema UN-a, nema suda u Haagu, nema osude medjunarodne zajednice. Kada smo dovoljno sazreli da shvatimo kako takvo ponasanje nikud ne vodi (odnosno da vodi u totalnu osvetu i globalno unistenje koje je sa novim efikasnijim oruzjima postalo itekako moguce) uveli smo 1919. zlocin agresivnog rata a 1945. i zlocin genocida, ali ne da bismo istrazivali sta je bilo decenijama i stoljecima ranije nego da bi oni koji planiraju nesto slicno u buducnosti bili pokolebani u svojoj namjeri znajuci da ih ceka osuda i kazna. Armencima koji ovih dana oplakuju svoje mrtve iz I svjetskog rata i lobiraju za svoju stvar u cijelom svijetu puno srece i uspijeha, no isto tako i preporuka da kad se vec bave genocidima koji su se desili prije nego je zlocin genocida bio definiran pokusaju malo prouciti i stvari koje je radio Staljin. Razmjere genocida u bivsem SSSR-u kojeg je Armenija bila dio sigurno zasluzuju da budu istrazene i to ce armenskim naporima za otkrivanje istine barem dati notu dosljednosti. Hvala, Jasmine!

07.04.2015.

6 april 1992 - 6. april 2015 - ULAZAK U OPKOLJENO SARAJEVO!

Ne znam tačno kada ali znam da je bila druga polovica aprila kada su prvi put zaćutali topovi Radovana Durmitorskog oko Sarajeva. Bilo je to prvo tzv. primirje. Za sarajevskoga studenta, koji je otišao samo na vikend kući, idealna prilika da se vrati u grad jer zaboga, 'neće više valjda' a i ponio sam samo jedne farmerke i jaknu od garderobe! Džaba odgovaranja rodbine i prijatelja da su četnici svuda na putu - ništa me nije moglo odvratiti. Pravi primjer kad mladost srlja u smrt. Opet, ovog posta ne bi bilo da me spletom okolnosti sreća nije pomazila na 240 km dugom putu od nekih šest sati vožnje u oba pravca. Evo kako je to bilo. Odluku da krenem u grad na Miljacki i pored desetak dana zestokih napada na grad pojačala je slučajna vijest da se Eso, fini i čestiti električar, sprema u Sarajevo po kćer koja se liječila na Kliničkom centru Koševo pa mu zatrebalo drustvo. 'Da nisam sam, a i ti znas Sarajevo, pa cu lakse', rekao mi je. Djevojčica se zvala Nasiha i imala je 12-13 godina. Krenuli smo u starom, dobro očuvanom bijelom Mercedesu kao da ćemo na more. Do Kladnja nije bilo problema. Posve normalna vožnja. Iznad grada, prema Olovu, prve barikade. Vidimo čovjeka u maskirnoj uniformi s 'thompson' puškom i kratkom bradom kako diže ruku u znak. Stoj! Dolazi do auta oprezno i pita za dokumenta. Zagledam se bolje, vidim zasivenu oznaku TO BiH. Lijepo, vidi, imamo i 'thompsone', samo što nisam naglas rekao sav zadovoljan prizorom! Dade Eso vozačku. "Gdje ćete vi?" "U Sarajevo!" "Sarajevo?" - pita začuđeno momak u tridesetim godinama, s bradom od 4-5 dana, 'a la' Rasim Kadić iz vremena kada su 'Liberali' nešto i značili u BiH. "Da",odgovaramo uglas. "Pa, jeste li vi normalni, svuda su četnici na putu", pita nas u nevjerici što je impliciralo da smo rijetke budale koje je sreo s autom na putu za Sarajevo tih dana. "Pa, moram dijete pokupiti u bolnici, ne mogu je ostavit kad ne znam koliko će ovo trajati", veli Eso, iskreno kakav je uvijek bio, spreman da se čak i ubjeđuje s čovjekom. Upeo sam se i ja da dodam koju, ali je auto već krenulo posto je covjek vidio da nema fajde da nas uvjerava da odustanemo od puta. U retrovizoru gledam teritorijalca, potpuno bez riječi, kako vrti glavom s 'tompsonkom' u ruci koju sam premijerno vidio 'uživo'. Nismo vozili dugo, možda 1-2 km iznenada je pred nas iskočio pravi pravcati - ČETNIK! Ne znam sjećate li se lika koji drži ogromni mitraljez 'pedeset trojku' u "Povratku otpisanih" uperen na Tihog s brda, kad je već ovaj bio s Pavlom Vujisićem, šatro ministrom Jovićem iz srpske vlade i njegovom "sekretaricom" (Zlatom Numanagic), baš tako je izgledala spodoba pred nama. Debeo, mastan, s dugom bradom, subarom, redenicima i punom četničkom ikonografijom na sebi. Kako bismo rekli, četnik kakvog zamišlja prosječan naš čovjek. Jedino nije imao 'pedeset trojku". Kod ovog je visila automatska puška preko velikog stomaka. Na tren, pomislim da liči i na Breninog kontrabasistu iz "Slatkog greha". Digao je ruku, vrlo oprezno. Pretpostavljam da su sa strana ciljali mitraljezi na neočekivane goste koje nismo vidjeli, ali mi uopće nismo bili svjesni trenutka. Četnik prilazi autu polahko, korak po korak i gleda čas u vozača čas u suvozača. "Isprave?" Dade Eso. "Kuda?" "U Sarajevo, imam kćer bolesnu, pa da je vratim kuci!". Zagleda ga četnik dobro, pa mene, pa opet u onu vozačku. "Imate li oružja?" "Nemamo!". "Dobro, hajde". Ono što nisam znao tada a ni sada opisati jeste potpuno cool raspoloženje nas dvojice kao da razgovaramo s carinikom na granici. Ni sekunde pomisli na klanje Bosnjaka i Hrvata u Bijeljini i gornjem Podrinju, početkom aprila... Četnik kao da se zadivio i respektirao tu "hrabrost" a mogao nas je fino, serbes u stranu izdvojiti i po kratkom postupku sve zavrsiti. A i mercedes uopce nije bio los. Kod Olova opet, 'nasi' - TO BiH. Ista čuđenja i pitanja , jeste li vi ludi, te da cemo teško ući u grad jer je Sarajevo blokirano. "Ma, mi ćemo ući, moram dijete iz bolnice uzeti", ponavljao je Eso kao papagaj. "Jest, čovjek mora dijete uzeti, šta ba blokada", znam da sam ubjeđivao olovskog teritorijalca. Iznad Olova, malo dalje od motela "Montana", gdje su , "Centrotransovi" autobusi uobicajeno odmarali da vozaci prezalogaje i putnici protegnu noge i bezbeli naprave sta pazara motelu - 'ganc' nove maskirne uniforme, najbolje koje sam do tada vidio u ratu. Plava, uredna uniforma i šapke 'a la Arkan" odavali su neku dobro utreniranu i opremljenu specijalnu policiju. Kad smo stali vidio sam na naramenici 3-4 policajca malu srpsku trobojku sa četiri 'ocila', heklere preko glave spremne da svakog trenutka upotrijebe, čini mi se. Pitali su sve isto kao prethodni. I o oružju, naravno, malo zagledali u auto i odmahnuli rukom. "Haj'te, al' ne znam hoćete li ući u grad", kazao nam je onako usput 'vođa barikade', kao granicar koji vas upozorava na pazljivu voznju. Nastavili smo, kao pravednici kojima se taj dan nista ruzno ne moze desiti, uvjereni da svi drugi pretjeruju, i da cemo u Sarajevo uci bez problema. Zaboga, mi samo idemo po bolesnu djevojcicu na Kosevo! Ostavili smo na kontrolnom punktu zacudjene Radovanove 'specijalce" Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja će ubrzo dobiti današnje ime RS. Tek kad smo se počeli spuštati prema sarajevskoj kotlini, pazljiviji putnici na relaciji Tuzla-Sarajevo sjetit ce se nakon rata one porusene kuce s cuvenim grafitom BH liberala 'Mi nismo krali -mi nismo srali!, tek tu smo postali svjesni nepobitne cinjenice - sami smo na cesti vec skoro 90 km!! Nigdje žive duše do Srednjeg. Tragova rata, paljevina i rusevina nije bilo. Prva barikada će nas dočekati tek u Semizovcu. Pamtim duge i za mene, nekako uvijek odvratne poluautomatske puške s onim dugim bajonetima o desno rame sarolikog drustva vojnika JNA i srpskih rezervista. Kontrola i zagledanje u lica kao da smo pali s neba. 'Ne znam hoćete li moci ući u Sarajevo' - kaže rezervist pružajući nazad vozačku Esi. 'Ma, mi ćemo probati. Kud ćemo se sad vraćati kad smo stigli do pred sami grad - kaže mu zabrinuti otac male Nasihe. Na semizovačkoj petlji, tamo gdje danas preko mosta počinje autoput za Zenicu, svuda 'pincgaueri' i neki manji kamioneti JNA. S lijeve strane vidio sam dobro utvrđeno mitraljesko gnijezdo s debelim naslagama vreća s pijeskom, kao da je kadar iz filma 'Valter brani Sarajevo'. Bilo mi je nekako sve isto, samo umjesto kadra rahmetli Hajrudina Šibe Krvavca bili su to ipak pravi srpski vojnici u iščekivanju naredbe o hermetičkom zatvaranju grada iz kojeg se više neće moći ni ući a ni izaći. Gledam, pored onog mitraljesca ništa živo na cesti za Zenicu i Rajlovac nije moglo proći. Na mostu, bez ikakvog prometa, jako puno naoružanih ljudi u SMB uniformama, svi u nekoj zurbi. Prema izgledu, nesumnjivo najveci dio njih su srpski rezervisti, pristigli ko zna odkuda, a koje je tek čekao prljavi zločinacki posao i opsada grada, najveća nakon Drugog svjetskog rata u svijetu. Tek u Vogošći vidimo prve prave oziljke rata. Pravo ratno stanje oko ceste, zapaljena auta i tragovi borbi u gradu i okolo, što ćemo mi u 'tuzlanskom bazenu' kako bi kazao Salih Brkić, tek 15 maja doživjeti. Kod TAS-a posljednji četnički check-point. 'Gdje ćete'? - pita malo stariji srpski rezervista. 'U grad, moram po dijete u bolnicu'? 'A vi stvarno iz Tuzle krenuli u Sarajevo?, pita zacudjeno cim pročita podatke vozača. "Da." "Auuu. Ne znam, hajte vidite hoće li vas 'Zelene beretke' pustiti gore. Puca se, do sinoć je grmilo po gradu" - kaže borac za 'srpsku stvar'. "Vala kad smo dovde, valjda će nas pustiti" - ponavljao je Eso istu priču SMB uniformi. Čini mi se kod Donjeg Hotonja, nisam posve siguran, stigli smo do posljednje prepreke na ulasku u grad. Momci s beretkama na kojima su bili ljiljani vrlo oprezno prilaze autu. Zaključujem da iz tog pravca nisu imali susreta. Kontrolišu. Ne mogu vjerovati da smo prešli 120 km i 6 - 7 barikada. 'Hajte brate kad ste dovde stigli samo ne znam šta vam bi da krenete baš danas'-veli nam visoki srednjovječni teritorijalac, branitelj Sarajeva. 'Pa, zbog primirja. Čuli smo na TV-u - odgovorio je Eso dok je ohrndali Mercedes brektao i skoro bio nestrpljiv da krene u posljednji dio puta smrti do najljepšeg i najdražeg grada na planeti. Posvuda tragove borbi na okolnim zgradama i prvog utvrđivanja linija koji će ostati do kraja opsade grada, koliko znam, uz neka neznatna pomjeranja. Nakon Kobilje glave, na Koševu još vise tragova granata. Esu molim da napravimo 'giro' kroz centar, pored Miljacke, da vidim sto vise grada nakon teskih granatiranja, zagrlim ga i tu, po sredini, a i ne bi li bili brzi sa mnom. Svuda tragovi bombardovanja. Baščaršija puna. Izlazim kod Sebilja i objašnjavam Esi kako najbliže do Koševa jer ne poznaje grad. Obećavam mu doći na glavni ulaz u bolnicu u 14 sati. Na tramvajskoj stanici Baščaršija masa svijeta. Vidim mnogi uživaju u suncu i prvoj obustavi vatre. Jednog poznanika 'dervišanera',iz hora onog snimatelja Varakija, ugledah naslonjenog na izlog prodavnice obuće "Borovo". Guštera se, okreće lice suncu i uživa zatvorenih očiju. Bio je prelijep proljetni dan baš kao nekada kada smo znali ići na Darivu, ili na Vrelo Bosne. Ljudi su odahnuli nakon granatiranja i dana straha i strepnje, grad se ponadao da ce ludilo stati, vidjelo se to na svakom koraku. I ja sam se uklopio u to pa sam mislio da će pucanje prestati, bit će neki pregovori, neće valjda nastaviti rušiti tako lijep grad. Na Kovačima, na ledini prema Tabiji, tamo gdje su se nekad djeca sankala - mezarluci. Napunit će se do kraja rata to šehidsko mezarje najhrabrijim Sarajlijama. Ako zaboravim četnike i teritorijalce s brojnih barikada, to bi bio moj prvi pravi susret sa okrutnim posljedicama rata. Izbrojao sam 26 mezara, čini mi se, po bašlucima, mladih momaka, prvih branilaca Sarajeva koji su zaustavili četnike s Lapišnice i istočnih prilaza gradu. Učim Fatihu, a oči mi suze i brada podrhtava. Zamišljam da sam lahko mogao biti jedan od njih da sam ostao i prihvatio ponudu raje s Vratnika iz rezervnog sastava policije. Poznavao sam neke momke i jedan mi je kazao 'da budem spreman ako zapuca', posto sam prošao neki njihov 'screening'. Za par sedmica ću biti dobrovoljac Drugog korpusa Armije BiH pa ni u Sarajevu sigurno ne bih čekao mobilizaciju ili vojnu patrolu na vratima. Bio bih branilac Sarajeva, znam sebe. 'Vidi, rat, pravi, a mi pizde u Tuzli pričamo, nema rata i neće ga biti' - govorim naglas, dok gledam unatrag prema pekari 'Kod Mahira', gdje smo jeli najslađe pizze za dugih studentskih noći. U Lubinoj me dočekala prazna kuća. Znao sam da je gazda Enes zbris'o, kao i nas dvojica doduše. Otvaram i s vrata vidim tri komada usmrćenih povelikih miševa. Davno smo im Dževad i ja objavili rat, ali nikako da im dohakamo u prizemlju kuće koja nije održavana baš najbolje, pa smo tamo samo na brzinu znali spremiti ponekad večeru i bježati u sobe. Kad smo kretali, on se dosjetio kupiti lijepak i posuti ga oko dobrog komada hljeba i sira ne bi li ih namamili u stupicu. Pun pogodak. Iz tri pravca su jurišali i zauvijek ostali na bojištu prozirne tvari iz koje nije bilo ni nazad ni naprijed. Tako se meni odjednom činio naš zadatak koji je bio pred nama - vratiti se u Tuzlu. U studentskoj sobi prvo idem do glavnog razloga najrizičnijeg puta u životu - love koju sam sakrio u ormaru. Kao student koji je znao zaraditi podobro za džeparac, zbog lošeg iskustva krio sam novac u studentskoj sobi. Naime, gradski dzeparosi opljačkali su me u tramvaju na Skenderiji tako kvalitetno i maznuli par hiljada DM, da sam zapamtio za cijeli život pa sam gotovinu krio u knjigama,na polici, kakav bankovni račun. Lova je, srećom bila nedirnuta, mada mi se činila bezvrijednom kad se sjetim svih rizika putovanja toga dana. Sve drugo je bilo ispremetano po sobi. Kuća je bila provaljena i fino opljačkana - bilo je posve jasno. Gledam, nigdje mog luksuznog izdanja atlasa "The Times" za kojeg sam dao pola ušteđevine, negdje u februaru 1992 g. Znao je lopov šta treba prvo zgrabiti. Nema ni mojih dva nova reketa. Zbogom tenis, ionako je vrijeme za ratne igre. Preživio je Miroslav Krleža s njegovim izabranim djelima. Lopov je cijenio da Purger nema izgleda na sarajevskom buvljaku. Peke. Bolje išta nego ništa. Od garderobe ostali samo potkošulje i bezvezne sitne stvarčice. U torbu praktično nisam imao sta strpati. Zaključavam kuću i krećem na Koševo. Komšije, neki vazda neljubazni tipovi, prezivali su se Teftedarija i sve mislim da je onaj s NTV Hayat njegov sin, ili su sišli u grad ili zbrisali od rata. Kuća avetinjski pusta. Nigdje nikoga. Ponovo zastanem na mezarlucima i zagledam u imena i godišta. Bože, od 19 do 35 godina, mislim da nije bilo starijeg. Kontam svugdje bih sada svratio i pitao gdje su, recimo Meliha, Mahira, Almasa, jesu li žive (nažalost, u avgustu ce ih u Dairama sustići granata s Melihinom Esmom i sve ce izginuti, osim Amine), ali sam se sjetio Ese koji je možda već bio spreman za put i nisam smio ni pomisliti da gubim vrijeme. Čekao nas je povratak ponovo preko najmanje 6-7 barikada i možda sudbina miševa u onom smrtonosnom ljepilu u našoj kući u Lubinoj. Šta će biti s nama do Tuzle, dragi Bože, mislio sam u sebi, tek tada postavši svjestan svih opasnosti naše iznenadne ratne avanture, dok sam grabio prema Katedrali a potom preko Mejtaša nastavio prema bolnici Koševo. Eso je bio skoro spreman za polazak na kapiji koševske bolnice. Djevojčicino njezno lice je odavalo strah i tjeskobu zbog sinoćnjeg bombardovanja grada pa smo brzo sjeli u auto i krenuli u potpunu neizvjesnost povratka kuci. Zanimljivo, s Esom nikad više slova nisam prozborio o našoj najrizičnijoj životnoj avanturi, ali mogu samo zamisliti šta je jedan roditelj mogao pomisliti pred takav put na kojem je smrt vrebala na svakom koraku. Uzgred, Esina životna priča ogledalo je Bosne i Bošnjaka u modernoj historiji. Rodio se u Višegradu tokom Drugog svjetskog rata. Četnici su mu sve pobili, a on je kao beba, ipak nekako preživio, bez igdje ikoga, ko će znati kakvim linijama i vezom, našao usvojitelje daleko od rodne Drine. Imao je četiri kćerke, a silno je želio nasljednika. Bog mu je uslišao dove. Nekako pred rat, peto dijete je bio - sin! U Donjem Hotonju svratili smo kod njegovog zeta, visokog i statistog čovjeka, muzevnog lica, poput Stevena Seagala, porijeklom iz Istočne Bosne. U kratkom susretu ispričao nam je nevjerovatnu priču o prvih par sedmica rata u Sarajevu. Za nas iz 'mirne Tuzle', sve je zvučalo prilično čudno iako smo preko TV i radija podosta toga vidjeli! Taj skromni i čestiti čovjek, odmah se uključio u redove TO BiH a i kako ne bi, četnici su mu skoro došli pod kuću u Donjem Hotonju. Poslije sam čuo da je poginuo već u junu na linijama odbrane grada, da ga dragi Bog nagradi džennetom za njegovu šehidsku smrt. Barikada TO BiH će nas pustiti bez prevelikog zagledanja čim smo pokazali djevojčicu i otpusni list iz bolnice. I SMB vojnicima i rezervistima na srpskom check pointu taj papir i uplašena djevojčica na zadnjem sjedištu su bili dovoljni za prolaz. Dok smo izlazili iz Vogošće, na ranije spomenutoj petlji, ponovo zagledam u mitraljeska gnijezda s više strana dobro zaštićene vrećama pijeska. Grad je bio potpuno blokiran. U Semizovcu je tada jos bila uspravna džamija. Desetak-petnaest dana poslije, 2 maja, u džamijskoj kući pored nje desio se jedan od najstrašnijih zločina u tom kraju. Bez ikakvoga povoda zaklan je Hasib ef. Ramić i njegovo troje malodobne djece, žena i četveromjesečna beba koju su zločinci zadavili. Još par kontrola bili su ohrabrujući. Blizu ranije spomenutog motela ponovo specijalna policija Karadžićeve paradržave. Okružuju auto kao iz pokazne vjezbe. Ista pitanja i odgovori. Tip zagleda u vozačku i nalazi papirić. 'Aaa, imaš dozvolu za pištolj, ha? Gdje ti je pištolj? 'Da je bogdom da ga imam, momak', veli Eso a mene 'presiječe' po trbuhu od njegovog prostodušja. Da sam mogao, uštinuo bih ga, ili udario nogom, ali sve je bilo već prekasno. "To mi je dozvola koja mi je ostala tu, a nemam pištolja", htio je popraviti dojam siroti Eso, ali uzalud - čovjek je gospodar riječi sve dok je ne izgovori. 'Znaš šta, ako ti sad nađem pištolj, gotov si", urlao je pobješnjeli policijac dok je stezao spremni 'hekler' uperen na nas. Istjerali su nas iz auta i pretražili cijeli motor, sjedišta, bumpere da sam mislio da će prevrnuti auto naglavačke. Bijesan zbog nepronađenog ' krunskog dokaza' gleda specijalac i misli koje 'mjere' da preduzme. 'Hajde gubite se", jedva procijedi, a mi smo kao u filmu brzo ušli u auto i izgubili se prema barikadama TO BiH da se Radovanovi specijalci ne bi predomislili. S našima je ionako sve lakše. Sad je trebalo proći one četnike s redenicima, šubarama i 'šmajserima', velim u sebi dok vozimo bez ikakvoga razgovora. Ne znam šta se desilo, da li lijep dan, vijesti o primirju, ali one četnicke spodobe iznad Kladnja - nije bilo. Ulazak u taj gradić značio je kao ulazak u Tuzlu. Sad smo samo mogli imati barikade s ljiljanima a njih se nismo bojali. Kakvo olakšanje! Mislim da cijeli put u povratku nismo par riječi progovorili, ali sada sam više nego ubijeđen da je samo dragi Bog mogao umiješati Svoje prste na tako dugom putu putu načičkanom barikadama bosanskih rodoljuba i velikosrpskih zlikovaca. Bože, za što li si nas sačuvao? Onaj prvi četnik s redenicima kao iz serije "Povratak otpisanih" bio je tačno slika i prilika četnika koji je zaklao i palio Fočom, Višegradom, Zvornikom. Oni rezervisti na ulazu u Sarajevu bili su JNA i lažna i obećavajuća snaga na početku agresije koja nas je uvjeravala kao u Bijeljini, da svi 'muslimani predaju puške i da će sve biti u redu jer ih stiti JNA'. Specijalci kod motela "Montana" bili su Karadžićevi jurišnici 'u rukavicama' koji su trebali preuzeti kontrolu nad očišćenim i ubijenim gradovima glumeći 'pravnu srpsku državu'. Sve mi je stalo u tih 120 km neviđene iznenadne avanture koje sa strahom pričam ljudima a takvih je malo, mislim ne više od dva, od rodbine i prijatelja od kada se to desilo. Esin sukus poštenja, roditeljske brige za djetetom i naivnosti nikako se nije mogla porediti s mojom potrebom da vidim Sarajevo, napadano desetak dana iz svih oruđa i oružja. Znam da sam samo dva puta ronio suze tokom rata i oba puta su bila zbog grada na Miljacki a gotovina iz stana zbog koje odoh onog aprilskog dana po nezaboravno zivotno iskustvo ubrzo je ionako postala ništavna kada su zatvoreni putevi. I za kraj. Znam da ima puno važnijih svjedočenja početka agresije, ali meni se učinilo zgodnim, sada na 24-godisnjicu početka najduže opsade u historiji jednoga grada u moderno doba ispričati putesestviju prvog primirja iz Sarajeva na relaciji Tuzla - glavni grad BiH kada je jedan stari bijeli "Mercedes" prkosno i hrabro, ali istovremeno i naivno gazio redom sve barikade, možda posljednji put demonstrirajući suverenost Bosne i Hercegovine na njenom ne malom teritoriju. Put mi je nekako ipak napunio dusu i srce, vratio sam se zadovoljan, vidio sam voljeni grad premda ga je tek cekalo najgore, uzas skoro trogodisnje opsade, ali mi je i otvorio oči da sam znao šta mi je činiti. Našao sam preprodavce oružja iz Hrvatske i kupio dvije automatske puške 'kalasnjikov' za 800 DM, skoro posljednju ustedjevinu, i rekao rodbini i prijateljima: "LJUDI OVO JE RAT!, kako će tek dvije sedmice kasnije u dramaticnom tonu kazati Senad Hadžifejzović na dnevniku TV BIH. Ipak, i dalje je bilo naivnijih od mene koji su mislili da mi nije dobro, da pretjerujem, ali se sjećam da sam tada negdje rekao: "Ljudi, mi se moramo boriti, pa makar nas sve pobili, jebem li im majku!"

27.03.2015.

"Anne Frank House": OVDJE TREBAJU DOĆI MILORAD DODIK I MARKO PAVIĆ!

Cetvrtoga avgusta prosle godine navrsilo se 70 godina od provale Gestapoa u tajno skroviste u centru Amsterdama gdje se od progona SS-trupa krilo osam Jevreja. Jedno od njih bila je Anne Frank, koja je sve vrijeme skrivanja (25 mjeseci) pisala dnevnik koji ce je proslaviti nakon rata. Nazalost, posthumno, jer nije prezivjela logor Bergen-Belsen. Anne Frank je bila mladja kci njemacke familije Otta i Edith Frank. Bogati bijahu ti Jevreji. Ottov otac je bio uspjesni bankar a on sam je vrlo rano pokrenuo biznis koji ce ga dovesti u Amsterdam. Mozda bi i nadmasio oca samo da nije zivio u vrijeme povampirenoga nacizma koji je medju prvima planirao eliminirati Jevreje. U to sam se uvjerio nakon sto sam pazljivo slusao nase domacine Lauru i Paulu u "Anne Frank House", muzeju koji cuva uspomenu na nesretnu jevrejsku familiju Frank. Malo domisljatosti nase pametne Emine, malo zbog zalosnog povoda, dvadesete godisnjice od genocida u Srebrenici, pozvalo delegaciju Bosanaca i Hercegovaca u Holandiji da dodju i besplatno vide muzej, upoznaju se i mozda ostvare neku saradnju. I tako, polahko razgledamo tipicnu holandsku kucu, strmih stepenica i nekako nam blisko, majku mu, jer svi smo zrtve velikosrpske agresije, preturili preko glave ratna stradanja, svi osim male Sejle, koja je tada imala 3-4 godine. Posve razumijemo rat i strahote kroz koje je prosla trinaestogodisnja djevojcica Anne i njena familija. Omer mi veli da ga je odjednom zaboljela glava, muka mu, neki podrazaj iz zeluca, sta li, kad je vidio izbliza potresnu pricu amsterdamskih Jevreja jer se odmah sjetio zivota pod srpskom upravom s dokumentima 'srpske republike' u okupiranom dijelu BiH koji je sasvim potisnuo u memoriji. Emina mi nista nije rekla , iako znam da je nosila 'bijele trake" u Kozarcu da se dobro zna da nije Srpkinja a pretpostavljam da je imala slican osjecaj. Gledas i slusas kakvu bijedu od zivota covjek dobije preko noci samo zato sto je 'u pogresno vrijeme i na pogresnom mjestu", drugacije vjere i nacije od pozeljne u tom trenutku i slicno. Sjetio sam se i sjajnog filma "English Patient". S tugom se zagledamo u tijesne sobice koje su vise od dvije godine bile zamracene preko dana za osam odraslih ljudi a svjez zrak se samo hvatao nocu, na tavanu, gdje se prozor mogao otvoriti bez bojazni da ih neko vidi. Pustila nas Paula, mlada Njemica koja volontira u Muzeju, cak i u kabinet Otta Frank gdje je inace zabranjen pristup posjetiocima. Smijemo se i fotografisati iako je i to 'verboden'. Enterijer posve autentican,veli, osim ponekog predmeta da tek potpunije docara prostoriju kojoj ce se u proljece 1945 godine jedino Otto vratiti ziv. Guzva na svakom koraku i redovi. Svi slusaju s tv ekrana u multimedijalnoj projekciji tuznu zivotnu pricu Anne Frank koja da je pozivjela, sigurno bi bila slavna spisateljica ili novinarka, sto je potajno mastala. Zamisljeno i mi stojimo pred zidom na kojem stoje rijeci Otta Frank: "Bez poznavanja proslosti nema gradnje buducnosti!" I, hajde ti to reci 'vlasnicima' Republike Mrske danas, ili nacionalistima i na drugim stranama!? Onima, silno zainteresiranim da se sve zaboravi i ide dalje, jer, pobogu, s tim prtljagom i pricom o genocidu i zlocinima u Bosni, ko je koga i gdje, i kako, nigdje nismo prispjeli! Evo, mudri Jevrej, nakon sto su mu nacisti sve pobili, tvrdi suprotno. Popodne je vec, ali pred Muzejom jednako redovi od skoro stotinjak metara. Svaki dan, blizu 4000 posjetilaca iz cijelog svijeta posjeti Kucu Anne Frank. Godisnje oko 1,2 miliona. Podijelite to s 12 eura koliko kosta karta i eto oko 14 miliona eura. Pitam Lauru uz osmijeh, sta radite s tolikim novcem a ona spremno odgovara da su u pitanju brojni projekti i edukacijski programi sirom svijeta s partnerskim organizacijama koji se finansiraju i iz tog novca, uz 200 zaposlenih i veliki broj volontera. Odveli su nas domacini i na rucak, upoznali s jednom grupom mladih ljudi iz zemalja bivse Jugoslavije. Dosli Balkanci na 'workshop', pod nazivom 'Historija, istorija-povijest - lekcije za danas". Iz price brzo zakljucis da oni mozda i nisu trebali ovdje doci, momci i cure posve neoptereceno pricaju o svemu. U Anne Frank House treba dovesti Milorada Dodika i njegove pajdase iz Prijedora, recimo Marka Pavica, jednog od mocnika koji ne da da logorasi ni dan danas ostave bilo kakav trag o 32000 nesrba koji su prosli kroz srpske koncentracione logore u tom kraju.

22.03.2015.

Ogledalo BiH i Balkana: "KAKO SE 'ISPALITI' U HOLANDIJU" NAJCITANIJI POST NA BUREK BLOGU!

Ogledalo danasnje Bosne i Hercegovine, ali i zemalja Balkana su izmedju ostaloga i sta se najcesce pretrazuje i otvara u nepreglednim 'kutijicama' i poljima interneta. Tako nas Burek blog vec duze vrijeme na Live Traffic Feedu, vidljivoj svim posjetiocima na desnoj strani bloga, otkriva da je prilog "Kako se 'ispaliti' u Holandiju" jedan od najcitanijih tekstova! Ocigledno potraznja za srecom daleko od BiH i dalje raste, posebno medju mladjom populacijom koja u domovini ne vidi buducnost pa preko internet trazilica dolaze i do Burek bloga gdje smo potanko objasnili mogucnosti dolaska u zemlju tulipana i vjetrenjaca. I ne gugla se samo u trazilicama "kako se ispaliti u Holandiju" iz gradova i sela iz BiH vec i Srbije, Hrvatske i drugih drzava nastalih raspadom bivse zajednicke drzave. Vise ne zivimo pod istim drzavnim krovom, ali su ocigledno sudbine i usudi ostali zajednicki.

17.03.2015.

Ryanair Cheap Flights: U AMERIKU ZA 14 EURA!

Ryanair, poznati niskotarifni avioprevoznik za godinu dana uvodi aviolinije iz Evrope za SAD s najnizom mogucom kartom od 14 eura, pise danas Financial Times. Nevjerovatna vijest irskog avioprevoznika je potvrda ranijih najava vrlo uspjesne kompanije koja je jeftinim kartama proteklih godina stekla golemo povjerenje musterija u Evropi s velikim brojem avio operacija 'za malo para', pa je bilo i za ocekivati da bace oko na drugi najvazniji kontinent. Ryanair tako planira letiti na 14 destinacija u Americi iz Brussela (Zaventem), tvrde iz te kompanije. Ipak, niko ne zna kako ce izgledati ponuditi trzistu tako jeftinu kartu za tradicionalno skupe destinacije (najjeftinije, uglavnom oko 500 eura tokom cijele godine) pa cak ni sam Michael O'Leary, predsjednik uprave RyanAir-a, ne zna n AR ce ideja izaci. Posebno zbog konkurencije, prije svih mocne KLM koji leti iz Amsterdama, ali i drugih aviokompanija koji bi, logicno je, trebali brzo poceli gubiti trzisnu utakmicu s deset puta jeftinijim kartama. Ipak, hrabri Irac sanja da za 4-5 godina, kako veli, avioni ove kompanije lete za sve bitne aviodestinacije u SAD i zagospodare i tim dijelom avioperacija Evrope i Sjeverne Amerike. Strucnjaci iz aviosektora ipak isticu skepsu pa tvrde kako je prosle godine Norwegian pokusao slicno. Norvezani su krenuli s jeftinim letovima za Ameriku i brzo usli 'u crveno', kazu oni. O'Leary pak, smatra da je njegov Ryanair 'jaca marka' i da ce znati izboriti mjesto na trzistu. Uzgred, treba kazati, ko ne zna, Ryanair kao niskotarifna kompanija ne nudi nikakvu hranu, sto ce za tako dug let nuzno nositi nove izdatke putnicima a i za svaki kofer veci od standardnih 55 cm, koliko je gratis za licni prtljag, takodjer ce se morati placati ne mala naknada, posebno za familijarna putovanja. No, kada covjek vidi najjeftiniju kartu od 14 eura i sjeti se koliko je placao KLM, Lufthansi i ostalima, tesko je pomisliti da obicni putnik nece profitirati. Kako god, Ryanair hrabro ulazi u novu utakmicu na nebu. Negdje sam prije godinu-dvije procitao o stotinama narudzbi za nove avione ove kompanije kod Airbus-a sto je valjda znak sjajnih poslovnih rezultata! Ako Bog da, dogodine, Florida, Here We come! With Ryanair, of course! Link uz tekst iz Financial Times-a: http://www.ft.com/cms/s/0/4822a29e-c995-11e4-b2ef-00144feab7de.html#axzz3UerPFjNB

05.03.2015.

Popis 2013: ONAKO, DEJTONSKI!

Uskoro ce godina i po od popisa stanovnistva Bosne i Hercegovine a za sada se samo vrte nesluzbeni podaci. Po njima, najvise je, ocekivano, Bosnjaka - 48,4%, drugi po brojnosti su Srbi - 32,7% a treci Hrvati -14,6. Ima i nimalo zanemariva grupa 'ostalih", 4,3%! Tek u ljeto 2016 godine se ocekuju konacni podaci a nije malo onih koji ne mogu shvatiti zasto je potrebno toliko vremena, uz tako naprednu tehnologiju i softvere, da nas - izbroje! Zanimljivo da su opci podaci vec objavljeni i ozvaniceni, ali se namjerno etnicka kategorija gura kao posljednja koja ce se ozvaniciti!? Cudno. Nevladin sektor, posebno u Bosnjaka, svako malo izda saopcenje da tu nisu cista posla i da ce biti i tu, po njima, 'stimanja' podataka. Ponajvise je prigovora zbog neusvojenog tzv. "sifrarnika" koji bi u rubrici Bosnjaci kao takve uvrstio i Muslimane, kako se taj narod sluzbeno zvao na posljednjem popisu 1990 godine. Tu i jeste 'kvaka', ulicki receno. Evo i primjera. Vrlo dobra interaktivna stranica www.statistika.ba davno je ponudila nezvanicne rezultate popisa, gdje, zanimljivo, nema puno odstupanja i moze posluziti kao neki osnov za dalje, u iscekivanju sluzbenih rezultata Popisa 2013. Tamo je , primjerice, za Veliku Kladusu izracunato 43190 stanovnika na cijeloj opcini. U vrhu - Bosnjaka 12000, na dnu 'Ostalih"-31 100!? Ocigledno je u pitanju lokalna politika u kojoj glavnu rijec vode idolopoklonicka politicka opcija Fikreta Abdica, nekadasnjeg harizmaticnog direktora "Agrokomerca", koja iz obijesti prema SDA, sta li, rekla da ce se DNZ pristalice izjasniti kao - Muslimani. Ili su se opet, toliko puta izmanipulirani Velikokladusani, naprosto upisali kao -"Babini'. Ko ce ga znati? Kako god, prodju li zahtjevi iz Laktashenkove tvorevine po kojima treba brisati iz popisa sve koji nisu permanentni stanovnici, a zna se ko je dolazio na popis iz inozemstva u oktobru 2013 godine, te natezanja oko 'sifrarnika', lahko je zakljuciti da se broj Bosnjaka moze smanjiti na neku 'podnosljivu mjeru' kako nekima i odgovara. Onako, dejtonski! p.s. Link za zanimljivu stranicu o popisu 2013 godine -http://www.statistika.ba/?show=7&id=62

01.03.2015.

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI BiH

Svim patriotama Bosne i Hercegovine, cestitamo Dan nezavisnosti nase zemlje. Danas se prisjecamo referenduma za nezavisnu, suverenu i jedinstvenu BiH odrzanog 1 marta 1992 godine, gdje je skoro 2/3 Bosanaca i Hercegovaca dalo svoj glas "ZA", sto ipak Velikosrbima nije bilo dovoljno da pokusaju porobiti ovu ponosnu zemlju u nevidjenoj agresiji do kraja 1995 godine. Neka je rahmet i slava braniteljima BiH koju su oruzjem i tijelima branili njenu nezavisnost!

25.02.2015.

Breaking news: BLOGGER.BA IDE DALJE!

Kada su svi poceli odbrojavati dane do odlaska u historiju nekada vrlo popularnog blog servisa blogger.ba a vecina se uglavnom pozdravila i poselamila s citaocima s oprostajnim prilozima, bas kao i mi na Burek blogu, stigla je vijest - ima da ga bude! Tako je blogger.ba servis umjesto kraja u nedjelju 1. marta, dobio jos jednu sansu. Pomalo neocekivano i neshvatljivo kao i vecina stvari u BiH, ali pojas spasa nije stigao iz nase zemlje vec iz - Novog Sada. Spasiteljica se zove Dragana Djermanovic cija kompanija "Pepper Communications" je u posljednji tren otkupila blogger.ba od sarajevskih vlasnika. Rijec je, kako se kaze, o strastvenoj blogerici koja je lijepo zivjela od bloga, jako cijeni njegov drustveni znacaj pa je prepoznala i poslovni interes u spasavanju prvog i najveceg be-ha blog servisa iz susjedne zemlje. "Ovo za mene nije akvizicija ili kupovina, već prilika da unaprijedim blogosferu. Mnogi bi takvu priliku odbili i da im plate, ja sam platila da bih je dobila. Za mene je ovo veliki lični i profesionalni poduhvat. Blogosfera je zapuštena, blogeri su mnogo manje povezani nego 2009. ili 2010. godine, a njihov doprinos razvoju javnog dijaloga možda nikad nije bio potrebniji društvu", kazala je Dragana. Obecala je Dragana potpunu autonomnost blogerima, mogucnost da i sami zaradjuju od posjeta, da blokiraju oglasivace koje to zele, lakse pristupaju objavi vijesti i ostalih sadrzaja na blogu, sto zvuci privlacno, no da li ce biti i ostvarivo s necim sto odavno nema bas neku atraktivnost u virtualnom svijetu BiH i zemalja na nasem govornom podrucju, tek cemo vidjeti. Ne znam kako ce sve ovo ici s Burek blogom, ali ako nam je data sansa, hajdemo je pokusati iskoristiti, pa kako Bog da!

23.01.2015.

Kraj blogger.ba: A SAD ADIO!

Kao sto smo se i pribojavali, bilo je pitanje dana a sada je i ozvaniceno, blogger.ba od 1.marta prestaje s radom i ko je sta napisao-napisao je, moze download tekstove koje je napisao, ili se halaliti. Sta da se radi. Ako jos neko navrati na Burek blogovu trpezu do 1marta, zahvalit cemo mu se kao i svima koji su nas citali, pratili ili doprinijeli da ovaj blog bude u uskom krugu najcitanijih, vec vise od osam godina. Objavili smo 1977 postova, imali preko 12500 reakcija, dugo imali od 1000-1500 posjeta dnevno sto je bilo vrlo dobro da nas je drzalo u Top 10 jako dugo. pa i do posljednje liste, ako pritisnite 'najposjeceniji' blogovi. Hvala i svako dobro!

13.01.2015.

dr Slavoj Zizek: IZOLACIJA JE PUT ZA MIROLJUBIV ZIVOT BEZ RATOVA!

Citam odlican intervju dr Slavoja Zizeka Jutarnjem listu gdje govori kako se ratovi i postosenja mogu izbjeci i ponudio primjer nekih civilizacija. "U Japanu, šogunat obitelji Tokugawa, Edo razdoblje, to je bilo 17., 18. i 19. stoljeće - vlast šoguna svjesno se odlučila za izoliran, miroljubiv život. Uspjelo im je to održati punih 250 godina. Nisu ratovali i lijepo su živjeli, razvijala se kultura, pjesništvo... Dakle, moguće je", veli dr Zizek. Iskreno, blisko mi je ovo, slicno sam razmisljao jedared, ali kako se izolirati u dananjem dobu, kako cijele narode i drustva izdvojiti, odvojiti od svjetskih tokova gdje ako nisi aktivni onda si - pasivni igrac? (...)"Danas je neko opasno razdoblje. Vidim neku opasnu paralelu sa stanjem prije prvog Svjetskog rata, kad je Engleska počela slabjeti, Njemačka jačati. Sad se slično događa Sjedinjenim Američkim Državama, a pojavile su se dvije nove super sile. To su Kina i Rusija. Prije sto godina centar nesporazuma bio je Balkan, danas je to Bliski istok. Uz to, užasno je kako nas mediji posljednjih mjeseci bombardiraju: “novi hladni rat, treći Svjetski rat...”. Prije Prvog svjetskog rata svi su bili svjesni što se sprema, znali su to apstraktno i intelektualno - ali nitko, zapravo, nije zaista vjerovao da se može desiti veliki rat. Onda se dogodilo. To je zanimljiv psihološki mehanizam", dodaje dr Zizek.

06.01.2015.

Putovanja Burek bloga: "PUTUJTE DA BISTE VIDJELI KAKO SU PROSLI ONI PRIJE VAS!"

Godinama smo na Burek blogu ispisivali i putopise s nasih brojnih putovanja. Vecina je dobila poveliku citalacku paznju, uz ne malo vrlo ugodnih komplimenata kao i, a ne bismo bili to sto jesmo, podsmijeha, zluradih opaski i slicno. Naravno, pisali smo s ciljem da navratimo jos nekoga ko zaluta na ovu stranicu ili nekim cudom je izgugla, kako je uobicajeni ulaz na blogger.ba posljednjih godina i ode i vidi sto su nase oci vidjele. Rukovodili smo se i onom kur'anskom: Putujte da biste vidjeli kako su prosli oni prije vas", u cemu je nesumnjivo golema mudrost. Putovanja moje malenkosti su, simbolicki, pocela s Orijenta. Iz Istanbula, dva puta, a zavrsila, bar za sada, na rubovima sirokog Mediterana. Putovanja oplemenjuju, sire vidike, obrazuju, i u normalnim komunikacijama s ljudima ne treba puno da shvatite kako su svjetski putnici - jednostavni i nagodni ljudi, neoptereceni, 'siroki', prije svega jer su vidjeli drugacije i drugo od onog kutka gdje si rodjen i odrastao. Nema onog osjecaja tjeskobe ljudi kojima je 'kucni prag najveca planina' Iako mislimo da smo tek na pola puta, podari li nam dragi Bog jos zivota, i danas rado podijelimo s prijateljima i poznanicima korisna iskustva s posjeta mnogim selima i gradovima zemalja, prije svega mediteranskog okruzenja. S radoscu se sjetim istanbulskog Fatiha, Fenera, azijskog dijela grada, crvene tvrdjave u Malagi, carobne Alhambre u Granadi, divne Meskite u Kordobi, portugalskog Algarve, Lagosa, Sagresa, divnog Lissabona, Khanije na Kreti, Marrakesha o kojem je najljepse price ispricao rahmetli Zulfikar Zuko Dzumhur, Tenerifa, Palma de Mallorce, Sicilije, Azurne obale i bisernih gradova poput Nice, Cannesa, Monte Carla, Barcelone, Pariza, Engleske...a oci sve gladnije i zeljnije novih, nevidjenih slika mjesta o kojima smo tek citali ili culi. Bitno je kazati da nam je poslo za rukom da u ovim putovanjima temeljito vidimo cijele otoke, regije, mnostvo gradova jer se nikada nismo zadovoljili 'penzionerskim' izlezavanjem na plazi sto mnogi nasi cine. Helem, nedavno sam pricao s prijateljima koji nikako da se otmu tegu koji ih prizemljuje i ne da maci na duzi put u Tuzli, a nije da nemaju novca. Kazu, nema vremena! Modernom covjeku i jeste vrijeme najveci problem i on je upravo prag kao najveca planina Bosancu, iz price o trebinjskom begu a koju je pozajmio i Ivo Andric. Osigurate li budzet, vrijeme se naprosto mora ukrasti od svakodnevnice na koju smo navikli i tada vise prepreka nema.Ako je bh.iseljenistvo bilo u golemoj prednosti s jeftinijim aranzmanima, dolazak low cost aviokompanije WizzAir na tuzlanski aerodrom iz vec desetak evropskih gradova, znacajno je snizio cijenu svakog buduceg putovanja i Bosanaca i Hercegovaca. Svaki 'travel' nije nuzno i skup, kako se uvrijezeno misli, a tu morate pokazati vjestinu i strpljivost u direktnim 'booking' od aviona, hotela do 'rent a car'. I ne zaboravite se podrobno informirati o lokalnim adetima. Iako smo to dobro znali i p primijenili u praksi, jedan posjetilac nam se pokusao narugati na putopis iz Maroka sto smo se, recimo cjenkali s taksistom na aerodromu u Agadiru a rijec je o prvoj preporuci putnika u tu zemlju. Naime, Marokanci ne poznaju rijec taksimetar, kao sto ne znaju, niti ih zanima sta je 'airco', kako smo pojasnili u tom putopisu. Otvoris prozor, zapravo oba, i - eto ti 'airco!, kako nam je pojasnio jedan taksista! :) Javit cemo se ubuduce s jos nekim prakticnim savjetima za putovanja koje cemo rado podijeliti s nasim citaocima a koja su nama pomogla.

05.01.2015.

SRETNA NOVA 2015 GODINA

"Najvece je slovo sto se samo sluti, najdublje je ono, sto u nama - cuti" (Mak Dizdar) S malim zakasnjenjem , Sretna nova 2015 godina.

29.11.2014.

"Zbijeg-Put u Srebrenicu", Hasan Nuhanovic: EP O CETVEROGODISNJEM GENOCIDU NAD BOSNJACIMA PODRINJA!

Sinoc sam zavrsio citanje knjige "Zbijeg-Put u Srebrenicu", autora Hasana Nuhanovica, tragicno stivo o srpskoj kampanji etnickog ciscenja gornjeg i srednjeg Podrinja, preciznije Vlasenice, Bratunca i Srebrenice i okoline od aprila 1992 godine do ljeta 1993 godine. Knjiga mi jos ne da mira iako sam ih jako puno procitao od rane mladosti, jer Hasanov uzbudljivi ratni roman je tesko usporediv i sa jednom.
Prosto je neshvatljivo s cim se sve nije suocio jedan 24-godisnjak od proljeca 1992 godine iz solitera u Vlasenici u vrlo zgusnutom periodu svakodnevne borbe za goli zivot i prezivljavanje u potpunom neznanju i naivnosti da je s porodicom upao u vrtlog, vise od tri godine pazljivo spremanog genocida u Bosni i Hercegovini.
U ovoj knjizi mozete pronaci nesto od drame nesretne Anne Frank, ili nekog recimo jevrejskog autora o stradanju Jevreja od Varsavskoga geta koji ce prezivjeti sve strahote nacizma, odlaska u logore smrti pa mozda iznenadnog povratka u neku fabriku spasa iz filma "Schindlerova lista" koja ce ga ostaviti medju zivima. Hasan Nuhanovic, u domovini i iseljenistvu siroko poznat kao 'bivsi prevodilac Holandskog bataljona' dobro je zadeverao drzavu Holandiju 13 godisnjim sudskim procesima (uzgred dokazao krivicu i dobio spor) zbog odgovornosti holandskih vojnika u genocidu ljeta 1992 godine a sada se uspjesno okusao autorski i drugom knjigom, nakon sjajne knjige-dokumenta "Pod zastavom UN-a-medjunarodna zajednica i i zlocin u Srebrenici".
Zahvaljujuci snaznoj memoriji, Hasan za cetiri godine pisanja, nevjerovatno precizno prenosi na papir svjedocanstvo etnickog ciscenja u Vlasenici i sirem dijelu Podrinja u proljece 1992 godine. Ima tu puno pocetnog lutanja i nesnalazenja u osnovi vrlo pacifisticke i sekularne bosnjacke familije sta ciniti u zoru izvjesnoga rata o kojem nisu mogli ni sanjati da je vec temeljeito pripremljen a njegova glava je uspjesni prijeratni biznismen Ibrahim koji se do kraja iskazao kao postenjacina i brizni roditelj koji se ipak nece najbolje snaci u ekstremnim uslovima rata i prezivljavanja. Naprotiv.
Knjiga pocinje Hasanovim sluzenjem vojnog roka u JNA, studentskim zivotom u Sarajevu (Masinski fakultet) odlaskom na bajram majkinoj familiji u Zvornik, i zanimljivim informacijama kako su planuli svi nozevi u prodavnicama u gradu (jedino oruzje Bosnjaka?) povratkom u Vlasenicu sablasno pustom cestom, bjekstva u rodno selo mnogih Nuhanovica (Stoborane) gdje ce i docekati rat a odakle i krece nevjerovatna golgota jednog naroda osudjenog na progon i nestajanje.
Cijeli rat sam proveo u BiH (Tuzla), bio dobrovoljac Armije BiH, svakodnevno zivio pod stresom prezivljavanja, neimastine, opasnosti od granata, kasnije poslom cesto isao na prve linije odbrane, dakle, nosim rat kao najvece moguce zivotno iskustvo, kako to kaze anticki historiograf Herodot, ali citajuci Hasanovu pripovijest, saznajuci sta moze stati u samo 12 mjeseci zivota jednog bosanskog covjeka u njenoj najtezoj godini od Drugog svjetskog rata, skoro me stid kazati da sam bio u ratu. Hasan i njegova porodica, s nekoliko nabrzinu skupljenih torbi, skoro da su neprestano bili pod cetnickim granatama i mitraljezima od proljeca 1992 do proljeca 1993 godine i to na najuzasniji nacin: prezivjeli su strasne cetnicke ofanzive na Stoborane i zaledje Zepe, cak i avio napade iz Srbije koja, je li nije bila nicim ukljucena u rat. Probijala se kasnija ova skupina nesretnika bespucima izmedju cetnickih linija ne bi li izbjegli granatiranje i dokopali se sigurnije teritorije, pri tome savladivsi po hladnoci i snijegu visoke podrinjske planine, ali ponovo dolaze pod granate srbijanske artiljerije s desne obale Drine, ipak uspiju prezivjeti proboj jedinim preostalim puticima spasa iz Zepe za Srebrenicu i na 200 m visokim liticama iznad Drine, bez ikakve staze, po skliskim stijenama, iako ih je tek cekala avantura s camcima na Drini, gdje su bili kao glineni golubovi pred vojnicima Srbije s druge strane obale. Sve je to prodeverala porodica Nuhanovic a da ih je sve vrijeme pratilo najvece iskusenje - uzasna glad i neimastina, kako se komotno mogla zvati ova knjiga.
Mislili su nesretnici da ce im u Srebrenici biti bolje, ali ce vam narednih 200 stranica tek pokazati sta je bila mizerija od zivota Bosnjaka enklave Srebrenica, u okruzenju, bez skoro icega i svakodnevnim gledanjem smrti u oci. Koliko god znali o stradanju bosanskohercegovackih enklava Bihac, Srebrenica i Cerska, Gorazda, tek iz ove knjige cete vidjeti da zapravo niste mogli ni dokuciti razmjere tragedije tzv.srebrenicke enklave, oko 60 000 ljudi na malom prostoru, koji preko tri godine gladuje, pod granatama i stalno u smrtnoj opasnosti a da pri tome nece vidjeti drugog svjetla navece osim lampe i fenjera.
Za neke je Hasanova knjiga najbolje poslijeratno ostvarenje na bosanskom jeziku poslije rata a licno bih mogao stranice ispisati o utiscima koje je proizvela nakon mog citanja. Hasan na jednostavan nacin prepricava kako su borci Nasera Orica isli u akcije skupljanja hrane i tako srusio srpski mit o Kravici, tom vjestacki pumpanoj prici o 'pogromu i stradanju hiljada Srba" e da bi se ikako opravdao genocid u Srebrenici zbog navodnog masakra Naserove vojske na pravoslavni Bozic 1993 godine u tom selu.
Autor potanko pise kako i zasto dolazi do malobrojnih vojnih akcija slabo naoruzanih grupa, ali i ponosnih i srcanih ratnika zasluznih za odbranu sve manje slobodne teritorije a koji su opet samo u Sarajevu mogli biti smatrani organiziranom Armijom BiH. Hasan ce vas na mjestima znati i nasmijati i u trenucima bezizlaza zbjega u hladnim podrinjskim sumama i planinama, ali i vise puta dovesti do suza prisjecajuci se drame, prije svih njegove porodice da prezivi. Vjerovatno nisam jedini koji ce nakon citanja knjige kazati: pa zar ljudi koji su u samo jednoj godini toliko patnje prezivjeli nisu zasluzili da docekaju slobodu u ljeto 1995 godine, kad su se vec bili dokopali kampa Holandskog bataljona u Potocarima?
Nazalost, Hasanovi roditelji i brat nisu i to je kosmicka nepravda, rekli bismo i tragizam u cijeloj prici. I jos nesto, kamo srece kad bi makar svaki stoti Bosanac procitao ovu knjigu, bilo bi vise razumijevanja Srebrenice i Srebrenicana kao i blagosti medju nama.
Neka je rahmet dusama Hasanovih roditelja i brata, mucki ubijenih, nevinih zrtava genocida u Srebrenici a njemu hvala sto je sacuvao pismeni trag pravog epa o cetveregodisnjem genocidu nad Bosnjacima Podrinja!

21.11.2014.

Haris, Rasim i Nermin medju Srbima Kantona Sarajevo! - E, SAD CEMO MI VAMA 'DODIKOVE BOSNJAKE'!

Danas je konstituirana Skupstina Kantona Sarajevo. U vijesti je najzanimljiviji podsmijeh zastupnika kada je predsjedavajuci citao imena zastupnika. Naime, Haris Pleho, Rasim Smajic i Nermin Bjelak izjasnili su se ni manje ni vise nego kao - Srbi!? Da nema nikakvog govora o vracanju 'korenima' kao sto je svoj cin obrazlozio Emir Kusturica, filmski reziser, govore izjave samih zastupnika proteklih sedmica u odgovorima na novinarska pitanja. Rijec je, naime, o smisljenom cinu da se trojica sarajevskih skorojevica brzebolje udome u federalni Dom naroda, koji se formira nakon konstituiranja kantonalnih skupstina a po osnovu nacionalne opredijeljenosti. Prva dvojica su duo stranke BOSS koju vodi vjecni predsjednik Mirnes Ajanovic i ne smatraju nista lose i odurno u svom cinu vec mogucnoscu da profitiraju a uz to kaze da ih je rukovodio 'ne nacionalni nego interes gradjana"!? Kako god, budzet te tri familije mjesecno ce biti odlican na osnovu dva skupstinska pausala (minimalno 5000 KM) a zahvaljujuci prije svega blesavom i nakaradnom ustroju BiH. No, pohlepa i politicko sljepilo politicki glupave sarajevske trojke tek moze doci na naplatu. Kako? Pa, ako vec na narednim izborima Milorad Laktashenko u esalon ne podijeli svoje Srbe da se izjasne kao Bosnjaci i legitimno , naravno glasovima njegovih Srba, budu izabrani u Parlament Republike Mrske a Koalicija "Domovina" i ostale nazovi bh. patriotske stranke ostanu bez ijednog zastupnika. Tada ce biti kasno kukati kako je to nedemokratski i perfidno od srpskih vlasti iz manjeg bh. entiteta jer iz Banja Luke ce fino kazati - pa mi samo prepisujemo od Bosnjaka iz Sarajeva! Zato, neka je sram i stid ublehaskih sicardzija: Harisa Plehe (na slici), Rasima Smajica i Nermina Bjelaka kada par hiljada KM mogu staviti ispred obraza, postenja te elementarnih interesa BiH. Sta kazati nego, tugo nasa, ima li kraja bosnjackoj politickoj kratkovidosti i blesavosti!? P.S. Sinoc me Mirnes Ajanovic, predsjednik BOSS-a, kad je procitao ovaj clanak, uvjeravao da nismo dobro informirani jer trojka nece dobiti po novom zakonu ni centa za angazman u Domu naroda. Ono sto me zabrinulo je da Ajanovic uopce ne osudjuje potez stranackih jurisnika iz Sarajeva jer kao "kad Bosnjaci biraju Komsica za predsjednika Hrvatima, to je u redu"!! I jos je dodao da su mu kolege 'zabili prste u oci nacionalistickom izjasnjavanju u BiH"(!!?) Drag si mi Mirnese, ali ovo ne mogu podrzati! Nikako!

08.11.2014.

Den Haag: "Za one koji ne mogu da govore", by Jasmila Zbanic - KAKO JE JASMILA ZGAZILA KUSTURICIN ANDRICGRAD NA DRINI!

Sinoc sam pogledao film "Za one koji ne mogu da govore" ("For Those Who Can Tell No Tales"), Jasmile Zbanic na festivalu "Eastern Neighbors" u Den Haagu. Filmska prica je istiniti dozivljaj australske glumice Kym Vercoe (u filmu glumi sama sebe) za koju je darovita i visestruko nagradjivana mlada Sarajka slucajno cula. Radoznala zena ce zbog Andricevog romana "Na Drini cuprija" iz Beograda, gdje je prisustvovala nekom workshopu 2008 godine posjetiti Visegrad i osjetiti nevjerovatnu i neobjasnjivu tjeskobu na konaku u hotelu "Vilina Vlas", 5 km nedaleko od grada. Zainteresirat ce se poslije i otkriti da je u njemu preko 200 bosnjackih zena i djevojaka sistematski silovano u kasno proljece i ljeto 1992 godine od strane zlocinacke vojske tzv.Republike Srpske i dobiti odgovore zasto nije mogla spavati na istim krevetima gdje su se neljudi izivljavli nad slabijim bicima. Zato ce se kasnije ponovo vratiti u taj grad, uzasnuta da takaz zlocin se nicim ne komemorira , i ne samo to, zlocinci se slave, a Jasmila ce joj na koncu, kad je odgledala njen pozorisni komad napravljen u Australiji na tu temu, ponuditi da snimi film, po meni odlican, a citao sam i neke prominentne balkanske filmske kriticare koji takodjer ne stede komplimente. Nece u filmu bh.redateljica imati sjajnih i nezaboravnih scena kao zlatnim medvjedom nagradjenoj "Grbavici" ili "Na putu", ali je ipak na umjetnicki nacin vrisnula o zlocinu koji se i danas negira ili svjesno zeli zaturiti i jos jednom pokazala kako mrak jos nije napustio prostor Republike Mrske, gdje god zagazili. Tako cete i danas, bas kako ce to vjesto pokazati redateljica u filmu, dobiti predavanje lokalnih Srba o skoro Bozijoj misiji srpske vojske da uredi prostor gdje zive Srbi, osveti nakon 500 godina turske vladavine, s zestokom negacijom ubistava, silovanja i progona svega sto nije imalo srpsko ime. Jasmila je to i s distance, bez topova, kami i krvi uspjela postaviti na filmsko platno te snazno uzburkati emocije gledalaca, kad Australka cak ukrade ruze ispred neke visegradske kuce pa pocne ih kidati i brojati do 200 na krevetu hotelske sobe, iz pijeteta prema 200 nesretnih zena s obala Drine. Film je kostao 1,1 milion eura i samo upornoscu i akrobacijama uporne redateljice (donator je cak bila i mama australske glumice) uspjela osigurati budzet koji je puno vredniji zbog trajnog svjedocanstva i uspomene na nevine zrtve Milana Lukica i ostale zlocinacke bagre iz Visegrada. U svemu licno vidim i trijumf Jasmile Zbanic koja je artom (umjetnoscu) zgazila smisljeni i ciljani projekat "Andricgrada", Emira Kusturice u istom gradu kojem je zadatak negiranje jos jednog genocida nad Bosnjacima na Drini. Film ce, a to mu je nemjerljiva vrijednost, sigurno nadzivjeti sve balkanske barbare koji su se upinjali da uniste jednu zemlju i jedan narod od 1992-1995 godine i steta sto to sinoc nisu vidjeli nasi Bosanci, posebno Sarajlije, cesti posjetioci 'bosanskih svetkovina' u zemlji tulipana. Vidjao sam ih na istom festivalu ako je u pitanju projekcija filma o "Plavom orkestru" i slicno, ali na Jasmilin filmski 'hommage' zrtvama sistematskog silovanja u Visegradu, eto nisu stigli jer su imali preca posla! Dvorana je ipak bila rasprodana, da se zna! Hvala ti, Jasmila za odlican film i cuvanje od zaborava tragedije bosnjackih zena gornjeg Podrinja!

29.10.2014.

Kapetan Hajro (1992-2014): JUNAK O KOJEM NEMA NI CESTITOG SPOTA NA YOUTUBE!?

Sutra ce se navrsiti 22 godine od pogibije brigadnog generala Armije BiH Hajrudina Mesica, u narodu opjevanog kao Kapetan Hajro. Ima Bosna a i Hercegovina i rahmetli Izeta Nanica, Midhata Hujdura Hujku, Zaima Imamovica, Safeta Zajku, Envera Pamukcica, Mihajla Petrovica, Safeta Isovica, Marijana Baltu, a legendarnog gaziju Gorana Cisica vjecno ce pamtiti Gornji Vakuf, ali malo je bosanskih majki rodilo junaka kao Kapetana Hajru! Zna to ponajbolje narod Podrinja kojima je Kapetan bio jedina nada i utjeha u ljeto progona i ubijanja 1992 godine, a posebno branioci Armije BiH koji su hrabro stali iza tihog, ali odlucnog komandanta. Zbog nevidjene hrabrosti te junake brzo su prozvali “Lavovi Teocaka” a s njima je pocela da zivi i legenda o “Kapetanu Hajri’. Gerilskom borbom, s puskama i ponekim rucnim bacacem, neustrasivi komandant je brzo oslobodio veliki dio zaledja Zvornika i Teocak a da ga u 2;korpusu ABiH nisu ni upoznali kako treba. Nije imao vremena za sastanke. U pripremi odsudnih bitki za spajanje zvornicke teritorije s Cerskom simbol bosanskog otpora u Podrinju gine na neshvatljivo bizaran nacin, posve nedolican za takvoga ratnika, od ‘gluhe’ granate niotkud, u pauzi bitke, dok je odmarao sa suborcima. Jedan mali geler bio je smrtonosan za kapetana bivse JNA rodom iz Srednje Trnove kod Ugljevika. Bio je to najbolniji dan Podrinja tokom agresije na BiH, ako se izuzme tragedija Srebrenice tri godine poslije. Ipak, sto je Kapetan Hajro oslobodio, odrzalo se. Iako nemam nista s Podrinjem, vec dugo vremena se poput kakve zabetine upinjem da o rahmeti Kapetanu bar na ‘youtube’ postavim cestit spot uz veliki ratni muzicki hit “Lavovi Teocaka”, koji je u zimu 1992 godine otpjevao Faruk Nadzakovic Fare. Lijepa pjesma, uz koju mnogim bh. patriotama i danas trnci skacu kao kvrge, uzburka emocije kao u ranu jesen 1992 g., ali snimci koji postoje u nekoliko postavljenih numera na ‘youtube’ jedva da su vidljivi! Povlacim tako za rukav ratne snimatelje i montazere tv stanica u Tuzli, koji u vlastitoj ili arhivi tv kuca imaju rijetke ‘master’ snimke s ratista sa slavnim ratnikom, ali mi nikako ne polazi za rukom. Dobra ideja, vele, ali nema se vremena, trka za nafakom i slicno poznate su isprike. Sramotno da ni nakon 22 godine nemamo ‘youtube uspomenu’ na Div junaka iz Teocaka o kojem, treba li to naglasiti, nije snimljen ni dostojan dokumentarni film izuzev nekih skromnih uradaka!? Dok se to ne dogodi, mozemo se sjecati velikog Kapetana Hajre, cuvati uspomenu na njegovo junastvo, i danas i sutra pokazati djeci, makar i na losim snimcima na youtube koga je Podrinje izgubilo 30 oktobra 1992 g., kod Nezuka, u brdima iznad Drine, gdje Bosna nikada nije pala!.


Noviji postovi | Stariji postovi

burek
<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1726535

Powered by Blogger.ba