burek

Hasta la victoria siempre!

22.06.2012.

Bruxelles: BARROSO, CEKAMO TE U OMARSKOJ 6 AVGUSTA!

Prezivjeli logorasi 'Omarske', prije svih okupljeni oko Facebook grupe 'Cuvari Omarske/Guardians of Omarska', nastavljaju pritisak prema medjunarodnim zvanicnicima u Bruxellesu ne bi li zahtjevi za izgradnjom Memorijalnog centra i bar dostojanstvenog obiljezavanja godisnjica teskog stradanja nesrpskog stanovnistva dobili tretman kakav zasluzuju. Evo eha posljednjeg pisma upucenog Manuelu Barroso, predsjednika Evropske komisje.

"Nakon sastanka između Predsjednika Evropske Komisije, gospodina Jose Maunel Barrosa i Predsjednika Srbije, gospodina Tomislava Nikolića, 14. juna 2012. i pisma koje je inicirala Grupa ''Cuvari Omarske,'' potpisanog od strane velikog broja organizacija i pojedinaca, 18. juna 2012., jedan od članova Kabineta gospodina Barrosa stupio je u kontakt i obavio telefonski razgovor sa jednim od predstavnika Grupe ''Čuvari Omarske.

Tom prilikom smo informisani da je gospodin Barroso izrazio zadovoljstvo napretkom koji je učinila Srbija na putu ka evropskim integracijama i da je izrazio svoje očekivanje da će Srbija ostati u potpunostu privržena evropskom putu. Predsjednik Barroso je takođe naglasio jasnu poziciju Evropske Unije po pitanju genocida u Srebrenici. Osim toga on je dodao da Srbija mora nastaviti sa konstruktivnom saradnjom i pomirenjem sa drugim zemljama Zapadnog Balkana kako bi mogla nastaviti u pravcu punopravnog članstva u Evropskoj Uniji.

Još jednom, gospodin Barroso je pozvan da posjeti bivši koncentracioni logor u Omarskoj i to 6. augusta 2012. na 20. godišnjicu početka raspuštanja ovog logora. Osim toga, sugerisali smo da delegacija grupe Čuvari Omarske, zajedno sa predstavnicima nekih drugih organizacija koje su potpisale pismo za gospodina Barrosa obave sastanak sa predstavnicima Evropske Unije radi daljeg razmatranja situacije u Bosni i Hercegovini, pogotovo po pitanju kršenja osnovnih ljudskih prava."

Neka sada neko kaze da se ne isplati vrsiti pritisak pismima, saopcenjima, pozivima prema centrima moci. Naravno, pravi bi uspjeh u ovom slucaju bio dolazak Barrosa, ili bar njegovog izaslanika 6 augusta u Omarsku, ali cuda se desavaju, zar ne!

Aferim, agilnoj grupi 'Cuvari Omarske'! 

18.06.2012.

Wimbledon: DAMIR DZUMHUR ZA HISTORIJU BH. TENISA

Za nekoliko minuta pocinju kvalifikacije za najveci i najvazniji teniski turnir u svijetu - Wimbledon. Turnir iz reda Grand Slam, jedini koji se igra na travi od takva cetiri, i to na terenima All England Club, na periferiji Londona, i ove godine ce okupiti najbolje tenisere i teniserke svijeta.

Za nagradni fond od nesto preko 16 miliona funti u muskoj konkurenciji ce se boriti Djokovic, Nadal, Federer, Murray, Berdych i ostali iz teniske krema bijelog sporta a za pehar u zenskoj konkurenciji i skoro identicnoj novcanoj nagradi najvise sanse imaju proslogodisnja finalistica Sharapova, Azarenka, Kvitova, branilac trofeja, sestre Williams...

Prvi turnir je odrzan davne 1877 g. i ponos Engleza do danas je malo toga sta promijenio. Samo ono na sto su bas bili prinudjeni. Sjetite se kako je tesko prosao najprakticniji zahtjev za ugradnju pokretnog krova na Center Court-u koji je tv kompanije dovodio do ludila u visednevnim prekidima zbog dosadne otocke kise.

Nekada obavezna zabava plemstva danas je postao jedan od najvecih biznisa u svijetu. Milionska glavna nagrada za pobjednika  novac cak i za poraz u prvom kolu kvalifikacija mame sve igrace da niposto ne propuste 'svetu travu Wimbledona'. Do karata se tesko dolazi, iako su papreno skupe, kao i sve u i oko terena gdje se za tri sedmice pojede na tone obaveznih jagoda sa slagom ciji kup kosta oko 7 funti!

Danas je vazan dan i za ljubitelje tenisa u BiH. Za sat i po, pod zastavom Bosne i Hercegovine na wimbledonsku travu ce izaci i najveca teniska nada BiH - Damir Dzumhur, koji ovog ponedjeljka biljezi ranking karijere- 204 mjesto u svijetu a tek je napunio 20 godina. Mladi Sarajlija, kojem ce ovo biti premijerni nastup u Londonu  ide na megdan Cehu Dusanu Lojdi, 196 igracem svijeta, i posve mu je takmac po mjeri. Damir nikako nije bez izgleda, ponajprije jer je u subotu ostvario najveci rezultat karijere probojem u polufinale challengera u slovackim Kosicama pa sve brojniji njegovi navijaci s pravom prizeljkuju prolazak u drugo kolo gdje bi ga trebao cekati Francuz Gensse.

Ovaj dan je mogao biti jos vazniji za bijeli sport u BiH. Ocekivali smo, naime nastup na Wimbledonu dva igraca iz BiH , sto se do sada nikad nije desilo od kada se ova lijepa igra u svijetu, ali je povreda na terenima Queens Club prije desetak dana sprijecila pojavu Amera Delica na nezvanicnom teniskom orvenstvu svijeta u tenisu, kako neki vole reci za Wimbledon.

Helem, drzimo fige mladom Sarajliji i pozelimo brz oporavak Tuzlaku Delicu pa da ih obojicu gledamo na US Openu, krajem avgusta.

15.06.2012.

Čija će biti Bosna?: ‘’ BOSNA JE VEĆ BOŠNJAČKA JER BOŠNJAKA JE SKORO 55%!'

Prije neke dvije godine, Bojan Bajic, neuspjesni lider Nase stranke na posljednjim bh. izborima, napisao je vrlo zanimljiv autorski tekst o etno-politickoj buducnosti Bosne i Hercegovine. Prema njemu, Bosnjaci mogu biti potpuno mirni koliko god je ocajno stanje unutar ovog korpusa po mnogim parametrima a pravi gubitnici ce biti - bosanski Srbi i Hrvati jer - Bosnjaci su skoro 55% danasnje BiH, tvrdi ovaj bivsi politicar iz Rudog!? Ko nije do sada procitao - preporucujemo!
(...)Za razliku od prošlog vijeka, XXI vijek stavlja Bošnjake u potpuno drugačiju poziciju. Bošnjaci su sada u međunarodno priznatoj državi BiH ključni faktor za opstanak BiH, za čiji opstanak su zaslužni, jer su Srbi i Hrvati išli na ’’cijepanje’’ koje nije uspjelo. Danas Bošnjaci čine između 53 i 55% stanovništva BiH (po zadnjim demografskim procjenama) i nastanjeni su na (za opstanak BiH) ključnim geopolitičkim područjima u BiH, na malo više od 30% teritorije Bosne i Hercegovine sa daljom tendencijom postajanja vecine u nekoliko opcina koje 95. nisu bile po bosnjackim uticajem: Jajce,Novi Travnik,Busovaca i as u rukavu-Bosnjaci su opet relativna vecina u distriktu Brcko- tu je presjecena velikosrpska idela podjele i zdruzivanja Srba na istoku i sjeveru Bosne. To znači da nasuprot bošnjačkoj ’’povoljnoj’’ geopolitici, s druge strane stoji vrlo ’’nepovoljna’’ i nemoguća (u smislu održivosti i samostalnosti) srpska geopolitika, koja je i jedini razlog zašto se otcjepljenje RS-a ne može sprovesti u djelo. Zapravo, apsolutno bošnjačka, na karti jasno zelena područja su jedina  veza između zapadne i istočne Republike Srpske, što znači da bi RS bezbošnjačkih područja geografski uvijek bila uvijek u  šah-mat poziciji. Da budem krajnje precizan, Republika Srpska može postojati jedino u BiH, jer bez BiH njeno postojanje nije moguće. Treba se sjetiti da su prije Dejtona bile lansirane razne ideje o razmjeni teritorija, koje su tada izgledale kao glasine i nebuloze, ali se sada vidi da je neko ipak razmišljao o geopolitici i geografiji kao ključnim pretpostavkama za neku buduću podjelu BiH. Naime, tada je kolala priča da će Republici Srpskoj pripasti Tuzla, a Federaciji Banja Luka, tj. da će doći do razmjene ljudi i teritorija. Ako zanemarimo činjenicu da su ovakve i slične ideje o ’’humanim’’ preseljenjima i razmještanjima stanovništva u ex Yu bile apsolutno neprihvatljive i fašističke, mora se odati priznanje tadašnjim planerima da su jako dobro znali šta govore. To jest, da kojim slučajem Tuzla pripada RS-u, a Banja Luka Federaciji (misli se na širu regiju, na na same gradove), BiH bi se raspala treći dan nakon kosovske nezavisnosti, jer bi se vrlo jednostavno istočna polovina države odvojila od zapadne najobičnijom odlukom Narodne Skupštine RS-a. Ne postoji mirovni sporazum i ništa na svijetu što bi spriječilo takvu RS da se otcijepi. Dakle, BiH opstaje i opstaće samo iz razloga nemoguće geopolitike i geografije RS-a, a ne neke specijalne želje i neizmjerne ljubavi svijeta spram BiH.
Strateška prednost Bošnjaka
Tako da na početku XXI vijeka dobijamo potpuno drugačiju ’’podjelu karata’’ u BiH u korist Bošnjaka u odnosu na prošli vijek. Dvije su sile koje će kao konstanta uticati na sliku BiH u budućnosti, a druge dvije sile će imati potencijalnu mogućnost da utiču na sadržaj te budućnosti. Prva konstantna sila je volja bošnjačkog naroda da BiH opstane i postoji, koji opet ima dvije prednosti u odnosu na druga dva naroda (natalitet i vezivnu geopolitičku rasprostranjenost populacije). Druga konstantna sila je ’’bosanska gravitacija ili bosanska centrifuga’’ koja BiH neupitno drži na okupu, a proizvode je tri dejstva: a) volja Bošnjaka da BiH opstane, b) bosanskohercegovačka geografija omeđena moćnim rijekama i planinama koja sama po sebi proizvodi logiku opstanka jedinstvene društveno-političke zajednice na BH tlu, i c) ’’manevarski geopolitički ćorsokak’’ srpske politike s aspekta otcjepljenja RS-a, što onda apsolutno onemogućava i uslovljava hrvatsku politiku otcjepljenja ’’Herceg Bosne’’. Dakle, ’’Herceg Bosna’’ bi se mogla otcijepiti samo pod uslovom da to uspje Republici Srpskoj, a RS-u to onemogućava volja Bošnjaka. Dakle, Bošnjake je istorijski proces doveo u poziciju posjedovanja strateške prednosti i učinio volju Bošnjaka presudnijom za buduću BiH od volje Srba i Hrvata. Šahovskim rječnikom iskazano bi bilo: ’’imati nekog u stalnom šahu’’.Zbog svega rečenog, zaključujem da postoje dvije moguće slike budućnosti BiH:1. BiH, kao multietnička i multikulturalna država i zajednica, i 2. BiH, kao klasična nacionalna država Bošnjaka.To znači da Bošnjacima u BiH ’’odgovara’’ bilo kakvo vođenje politike od strane Srba i Hrvata, dok Srbima i Hrvatima odgovaraju samo određene vrste bošnjačke politike (ne sve).Ranije sam pomenuo da pored dvije konstantne sile u BiH (volja Bošnjaka i ’’bosanska centrifuga’’), postoje i dvije potencijalne sile koje mogu uticati na sadržaj budućnosti BiH, a to su srpske i hrvatske političke sile koje svojom politikom mogu uticati na stvaranje BiH kao: a) multietničke zemlje ili b) klasične nacionalne države Bošnjaka. Sa pozicija sadašnjih hrvatskih, a naročito srpskih politika, na ovaj izbor se gleda po klasifikaciji loš, gori i najgori, dok se sa bošnjačke strane svaki srpsko-hrvatski izbor može sagledati u gradaciji: dobar, bolji i najbolji. Proizilazi da u interesu stvaranja BiH kao multietničke zajednice predstoje radikalni zaokreti hrvatske i srpske politike spram BiH kao vlastite države, dok Bošnjaci moraju prestati da paralelno vode dvostruku politiku: a) deklarativno zalaganje za multietničku BiH, b) faktičko pretvaranje BiH u klasičnu nacionalnu državu Bošnjaka muslimana.Stvaranje klasične nacionalne države Bošnjaka
Kao što je Hrvatska nacionalna država Hrvata i ostalih, Srbija nacionalna država Srba i ostalih, tako u ishodištu ove opcije stoji da BiH postane država Bošnjaka i ostalih. Ova opcija je postala dominantni trend od Dejtona do danas sa velikom vjerovatnoćom da se nastavi i u budućnosti. Ovakvoj budućnosti doprinosi kontradiktorno savezništvo sve tri nacionalističke politike u BiH, iako zvuči nevjerovatno, ali i srpska i hrvatska aktuelna politika pomažu bošnjačke nacionalističke ciljeve u ovom smjeru. Ne svjesno, naravno.
Ako se osvrnemo na moderna građanska društva, koja su uglavnom nastajala nakon ere konstituisanja nacionalnih država (evropa) ili na principu ’’krećemo iz početka s livade’’ kao što su nastale SAD kao građanska država, vidjećemo da je u tom kontekstu nemoguće govoriti o BH kao građanskoj državi dok se prethodno ne konstituiše harmonična tronacionalna država ili dvonacionalna ili jednonacionalna. Naprosto govoreći, u BiH nije moguće preslikati američki model, a pokušaji stvaranja nadnacije u BiH su već potrošeni modeli u prošlosti. Kada se nije stvorila (nadnacija) pod Austrougarskom i u SFRJ, sada apsolutno nema nikakve šanse.
Koncept nacionalnih država je u svojoj suštini veoma vezan za demografiju i brojke, jer ako udio konstitutivnog naroda u nekoj državi padne ispod kritične tačke to predstavlja veliku prijetnju po budućnost te zemlje. Ne može me niko uvjeriti u tezu da bi Njemačka i dalje bila Njemačka, kada bi etnički Nijemci sa 90% spali na 30%, a etnički Turci sa sadašnjih (oko 5%) porasli na 70%. Bez obzira na državljanstvo i jednaka građanska prava svih pred ustavom i zakonom, bilo bi veoma upitno kakve bi odluke donosio novi ’’noseći narod’’ u Njemačkoj. Ili kad bi Mađari u Slovačkoj porasli na 80% ili kad bi Albanci u Makedoniji porasli na 65%, itd. Zbog toga će demografska politika biti presudni faktor i u BiH, gdje će se u narednih dvadesetak godina iskristalisati brojke koje će tačno pokazati da li se radi o tro-dvo ili jednonacionalnoj državi. U ovom smislu je korisno pogledati popise stanovništva u BiH do 1991. godine, koji su je i teoretski i praktično činile multietničkom tronacionalnom zemljom, jer u trajanju od 150 godina do 1991. godine nikad niko nije imao nadpolovičnu većinu preko 50%.
Još u 19.vijeku niko u BiH nije imao nadpolovičnu većinu, što pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabilježeno 46,3% pravoslavnih, 30,7% muslimana i 22,7% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od čega: pravoslavci – 571.250 ili 42.76%, muslimani – 492.710 ili 36.88%, rimokatolici – 265.788 ili 19.89%, židovi – 5.805 ili 0.43%, ostali – 538 ili 0.04%. Sličan odnos u okviru etničke strukture bilježe svi austrougarski popisi, pa i posljednji 1910. godine (43,5% pravoslavnih, 32,2% muslimana i 23,3% katolika). Većinsko pravoslavno stanovništvo zabilježeno je i popisima u periodu između dva svjetska rata (1921. i 1931.), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnička struktura stanovništva bivše SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna većina (39,6% muslimana, 37,2% Srbi i 20,6% Hrvati). Popis 1991. godine u BiH pokazuje: Muslimani – 43.47%, Srbi – 31.21%, Hrvati 17.38%.
Bez obzira na primjedbe Bošnjaka da je u kraljevini i prvoj polovini egzistencije SFRJ bilo rasipanja muslimanskih glasova jer nije postojala rubrika za sopstveno izjašnjavanje već se uglavnom koristila rubrika ostali/neopredjeljeni/Jugosloveni itd., može se pouzdano zaključiti da niko nije imao nadpolovičnu većinu.
Međutim, šta imamo danas? Po prvi put, nakon 150 godina, javlja se nadpolovična većina jednog naroda. Ova činjenica je isto tako jak istorijski događaj za BiH, kao gore pomenuti istorijski datumi u XX vijeku, a vrlo vjerovatno i prekretnica BH budućnosti. Uzmimo samo procjenu Agencije za statistiku BiH: ukupan broj stanovnika u BiH je 3.447.156. Po entitetima: Federacija 64.2% ili 2.213.074, RS  33.8% ili 1.165.138 , Brčko 2% ili 68.943. Ako su tačne biskupske procjene da je optimistična prognoza za broj Hrvata u BiH negdje do 450.000 ili 12~13%, dok s druge strane Srba ima maksimalno 1.100.000 ili ~32%, preostaje da Bošnjaka ima oko 1.900.000 ili 55-56%. Pored ovoga, Agencija za statistiku je obznanila jedan još alarmantniji podatak, a to je prosječna starost stanovništva u RS-u koja je za 3.8 godina veća nego u Federaciji. Ovo je posljedica odseljavanja mladih ljudi iz RS-a u Srbiju, što govori da se u RS-u povećava udio starih u odnosu na mlade. Ovaj trend osigurava siguran rast broja Bošnjaka u budućnosti u odnosu na Srbe i Hrvate, a proces će se postepeno ubrzavati kako se procentualna razlika bude povećavala.
Ako se ova činjenica pridruži gore već pomenutoj strateškoj geopolitičkoj rasprostranjenosti Bošnjaka (koja onemogućava raspad BiH), pa se ovome dodaju izvještaji zavoda za statistiku RS-a i Federacije koji iz godine u godinu pokazuju pad nataliteta u RS-u, a rast u Federaciji (s tim da hrvatska područja takođe pokazuju negativnu stopu rasta), pa onda napomenemo trend konstantnog odlaska Srba i Hrvata iz uglavnom ruralnih područja BiH ka Srbiji i Hrvatskoj, a nasuprot tome kažemo da teče stalni proces doseljavanja Bošnjaka/muslimana iz Sandžaka u Sarajevo, onda ne preostaje druga vjerovatnoća, nego da će za dvadesetak godina jedan narod dosegnuti dvotrećinsku većinu od 67%. To bi bilo negdje oko 2025. godine, što i nije tako daleko, ako uzmemo brzinu kojom je ’’proletilo’’ 13 godina od Dejtona do danas.
(nastavak u komentarima)
14.06.2012.

Nele Karajlic o agresiji na BiH: 'NEKA SE ZNA KO JE GAZDA U KUCI!"

Pogledao sam neki dan dokumentarni film u produkciji TV Beograd o mogucnosti obnavljanja/ujedinjenja kultne sarajevske grupe 'Zabranjeno pusenje', koje se, izbijanjem agresije na BiH podijelilo kao i sve u nasoj zemlji - na tzv. istocno i zapadno, iliti beogradsku i sarajevsku verziju. Ovu prvu predvodi dr Nele Karajlic, pravog imena Nenad Jankovic dok je u drugoj ostao najveci broj muzicara proslavljene grupe sredinom 80-tih godina: Sejo Sexon, Elvis J.Kurtovic, Boris Siber, 'Minka' itd.. Rodjeni Sarajlija je dobro zastranio tokom rata i poslije nastupima u manjem bh. entitetu i vrlo ruznim izjavama o rodnom gradu to je poznato pa ne cudi, s toga da se beogradskoj verziji 'Pusenja' kao basista primakao i Emir Nemanja Kusturica, slavni sarajevski reziser koji nastupa kad god moze.

I tako, navalila novinarka s pitanjem moze li se iz dvoje sastaviti ponovo zajednicki bend. Bi Sejo Saxon, iz prve, ali Nele - jok.

'To nije realno', odovorio je za par mjeseci vec 50-godisnjak, sin cuvenog profesor arapskoga jezika na studiju orijentalistike Filozofskoga fakulteta u Sarajevu i naprasno prekinuo razgovor skoro povrijedjen pitanjem jer - 'mora ici, cekaju ga djeca'!!?

Opet, baska sve to. Cekao sam da cujem pricu ponovo o ratu u BiH i stradanju Sarajeva i ulozi strane kojoj se primakao kad ga je rodni grad najvise trebao.

'Hah, pa, to je bilo da se pokaze ko je gazda u kuci'- hladno je rekao bivsi Sarajlija!?

Ko je zainteresiran da pogleda jos jednu zanimljivu storiju o popularnoj grupi, njenim pocecima i nekim neobjavljenim snimcima do sada, te kako na sve gleda danas dr Karajlijic iz Beograda, dokumentarac moze pogledati na ovom linku.

08.06.2012.

IZ BiH i dzemati u dijaspori: I EFENDIJE TJERAJU, ZAR NE?

Bh. iseljenistvo, posebno Bosnjaci u njoj, dramaticno se mijenja posljednjih godina, kazu mnogi. Dokaz tome je i posljednja vijest iz Rotterdama. Tamo je dzematska skupstina IKC 'Selam' dala otkaz imamu Nermin ef. Canicu zbog vrlo losih rezultata u dosadasnjem radu, kako je receno. Neko ce reci, pa sta, nije prvi. Tacno. Prije godinu dana ili nesto vise, bosnjacki IKC iz Chicaga otjerao je jednog od najkvalitetnijih imama bh. dijaspore, h. Senad ef. Agica, intelektualca, sufiju, prevodioca, vaznog cimbenika u multireligijskom dijalogu u SAD zbog cega je nagradjen s dva 'molitvena dorucka' u Bijeloj kuci. Dzaba, opet ga - otpustilo. Doslo bezmalo i do suda. Zamjeranje, bosnjacka pakost, zaisicenje, vehabijsko 'crvanje', sta je razlog, ne znam, ali je covjek otjeran.

U Rotterdamu se desilo nesto slicno, ali po sadrzaju problema, ipak drugacije. Dugogodisnje nezadovoljstvo ucinkom , kako kazu u Rotterdamu, anemicnog i lijenog ef. Canica, prijetilo je raskidu ljubavi ranije, ali se desilo tek sada, skoro sedam godina od njegovog dolaska u Holandiju. Ogromna vecina dzematlija predvodjena Jusufom Elezovicem, predsjednikom dzemata, rekla je, nakon dramaticnog zasijedanja  - dosta i uskoro ce pokrenuti proceduru za dolazak novog imama. 'Popravnog vise nema',  bio je rezolutan Elezovic, a te rijeci je prenio i bh list Dnevni avaz.

Ranije je u bh. iseljenistvu skoro bilo nemoguce dati otkaz i posve losem imamu kako zbog poslovicnog nezamijeranja, komplicirane procedure dolaska novog imama koja je odbijala svaku pomisao da se posegne za otkazom itd.. U najlosijoj varijanti, ako bi se nesto desilo takvo, imam bi poveo jedan broj sljedbenika koji bi formirali novi dzemat pa je razumljivo i njihovo komotno ponasanje i kad dodje do 'zategnutih odnosa'. Dzematima su tako uglavnom bile vezane ruke a imama neradnika je uvijek bilo i - bit ce.

Otkaz imamu iz Rotterdama mogao bi ipak otvoriti novu stranicu kvalitetnijeg i uredjenijeg importa imama iz domovine u iseljenistvo, posebno na relaziciji IZ Bosnjaka u iseljenistvu-Rijaset IZ BiH u Sarajevu koji jos uvijek kontrolira dolazak imama u dijasporu premda nekad samo da potvrdi vec neciji izlobirani dolazak. To nam je rekao i jedan dzematlija iz Rotterdama. Evo njegove zanimljive reakcije povodom smjene ef. Canica u gradu na Maasu.

"Zalosno je sto je ovoliko vremena proslo (7 godina) u kome su izgubili mnogo i Selam i IZBN.
Mislim da je ovo veliki korak za nas dzemat ICC Selam, IZBN i IZ u BiH uopste, jer salje vrlo vaznu poruku, da su prosla vremena podobnih (citaj onih koji se postavljaju preko raznih veza), vec da vjernici traze za vjerske vodje sposobne! 
Smatram da prilikom izbora novog imama dzemata 'Selam' Rotterdam, naravno izmedju vise kandidata, treba odbaciti akvizicije, sansu pruziti mladim i perspektivnim imamima koji posjeduju diplome za visoko strucno znanje i sposobnosti da budu vodje, koji imaju zelju i volju da se dokazuju u svom radu i postanu uspjesni. Pored strogog kriterijuma izbora, buduci kandidat bi morao svojim radom i rezultatima toga rada opravdati ukazano povjerenje. Onima koji opravdaju povjerenje, treba dati sanse da napreduju u funkcijama za Glavnog Imama IZBN. Onima koji ne uspiju da se dokazu u radu, ne treba dozvoliti da godinama drze dzemat Selam, IZBN i siru zajednicu Benelux-a u klinickoj smrti, da je vuku unazad, a da mi kao dzematlije to godinama slijepo i indolentno posmatramao, a zajednice ispastaju. Uvedeni proces ocjenivanja imama treba nastaviti prakticirati a proces nagradjivanja odnosno otkaza imama pojednostaviti.
Svijest bosnjackog vjernika na zapadu pocinje da se mijenja. Kod dzematlija vise ne prolaze suplje price, vec traze stvarnu akciju imama i opipljive rezultate, isto onako kako se to ovdje na zapadu u firmama od njih trazi na njihovom radnom mjestu. Izgleda da je vrijeme debelih hladovina, uz visoka primanja, zauvijek proslo!', rekao je u otvorenoj i iskrenoj reakciji jedan od pripadnika IKC 'Selam' Rotterdam pod uvjetom anonimnosti.

 

03.06.2012.

In memoriam - Nisvet Dzanko: ODLAZAK 'DIVA DOBROTE'

Neko mi je davno rekao, ili sam negdje procitao, ne znam,  svi visoki ljudi su - dobrice! Nisu me bas nesto uvjerili u to jer su me do tada u zivotu nekako uvijek zapadali niski ljudi. Ipak, na te rijeci me podsjetilo kad sam negdje pocetkom rata, u Tuzli upoznao Nisveta Dzanku, dvometrasa iz Foce, sarajevskog diplomca Prirodno-matematickog fakulteta koji je vrlo dobro 'skinuo' akcenat carsije na Miljacki, profesora geografija, neobicno duhovitog novinara i pisca, dobricu koji je umio s ljudima kao malo ko koga sam sreo u zivotu. Njega su jucer, majci zemlji vratili rodbina, prijatelji i brojni postovaoci u mezarju sarajevskog dzemata Buca Potok nakon uspjesne transplantacije jetre u UKC 'Tuzla',  i nesretne embolije pluca koja je bila fatalna za ovog 49-godisnjaka mehke duse i  dobrog, predobrog srca.

Kao izbjeglicu u Tuzli, zapao ga je podstanarski zivot u stancicu s jednim namcorom i karakterno teskoom osobom koji bi se, cini mi se, posvadjao s vlastitim cipelama. Dok je Nisvet plijenio oko sebe dobrim vibrama, konobarice iz tuzlanskih kafica, kao u 'Djugumu' recimo,  jedva cekale da dodje na kafu i cuju neki dobar prijedlog za knjigu, vic ili neki fini geg iz literature ili obicnog zivota, taj nesretnik mu je ponekad sakrivao kljuc, mijenjao bravu - samo da ne moze prespavati, premda su zajedno koristili prostor koji su placali!? Covjek bi pukao od muke, potukao se, ali on mi je miran govorio, 'sta cu, ne moze se tu nista, potrazim konak drugdje dok se M. ne odobrovolji. Procitao sam vagon knjiga, ali ono u literaturi nisam pronasao!'- rekao mi je tada o nemiloj epizodi u tuzlanskom naselju Slatina. Ostao je s M. u svakodnevnoj komunikacviji kao da se nikad nista nije desilo a s izbjeglickom sudbinom se nosio iznimno dostojanstveno, da nikad nisam cuo kukanje i nezadovoljstvo zivotom da sam u potpunosti razumio Jasmina D., neki dan, koji rece:' s njim su sve bosanske tegobe bivale podnosljive'.

Pisao je s lahkocom, najcesce novinske kozerije, opustene ruke koje su do suza znale zasmijati. U obicnoj prici bio je majstor metafore, skracenog poredjenja. Jednom tako govori o nekoj curi i da skrati pricu kakva je, veli mi, znas, 'to su one cure sto pjevaju na ekskurzijama"! Kakav majstor, ne treba trositi pet recenica, on bi to znao u par rijeci kazati.

Pozvalo ga u Armiju BiH. Bio skoro godinu i po na Majevici. Kad bi se vratio promrzao, nikad to necu zaboraviti, zavalio bi se u fotelju i jedva ugurao golema stopala u lavor vruce vode i njegovim prepoznatljivim osmijehom pricao viceve koji su odvodili daleko od ratne zbilje.

Vec mi tada nije bilo jasno zasto ovakav majstor rijeci nije dobio prostora u nekim ozbiljnijim redakcijama. Prepoznao je to neko, ipak, i nakon kratke profesure u tuzlanskoj Behrambegovoj medresi na predmetu geografija, pozvao ga 1997 g. u Sarajevo. Poceo pisati za 'Dane', gdje ispocetka objavljuje unikatne filmske recenzije. 'Projekat' je bio da on kao 'federalac', pise istovremeno s izvjesnim Rajkom R. iz Banja Luke.

'Ako ne posalje Rajko tekst, nema ni meni sanse za honorar', veli mi podigavsi ramena i razvucen osmijeh. Zvao sam ga tih godina 'Rajko'.

A onda su na FTV, vise prijateljskim linijama, pozvali ovog suvremenog bosanskog 'Zuku Dzumhura' u 'Sivi dom' i tako je nastala 'Pozitivna geografija'. Ostalo je historija.

Poslije se dugo nismo culi ni vidjeli, samo se jednom javio kako je cuo 'da sam otisao na visoke skole u inostranstvo'. Bilo je to tako receno kao da govori neki dobri bosanski did. S uzitkom sam citao ako bi negdje nesto objavio , a onda su, kao grom iz vedra neba, mediji javili o cirozi jetre 'karirane kosulje' pod kojom je bilo vise Bosne i ljubavi za ljude nego pod hiljadama - placenika za taj posao.

Do suza me dovela vijest iz UKC 'Tuzla'. Taman sam pomislio jedno jutro, nakon uspjesne transplantacije jetre, e, kad sad sjedne Nisvet i napise tekst o zivotu s zenskom jetrom (donor mu je bila 55-godisnja zena iz Zivinica), bit ce to citateljska gozba! Nazalost, taj tekst nikad nece otici na novinski prelom i niko od nas nece vise uzivati u njegovoj pisanoj i isgovorenoj rijeci.. Kako god, nadam se da ce neko sjesti i sakupiti njegove sjajne ratne kozerije i napise iz bh. stampe u jednu knjigu ne bi li i na taj nacin njegova kcerka dobila kakvu-takvu podrsku odrastanja bez njeznoga oca. Vise zbog same knjige-svjedocanstva kakvog je oca imala nego zarade od prodaje.

I jos nesto. Cvrsto vjerujem da je sinoc-melekima ispitivacima znao odgovoriti na tri jednostavna pitanja koja cekaju svakog od nas prije nego sto dusa zaplovi u 'Alemi-berzeh' i saceka susret s Gospodarom svih svjetova. Znamo svi, volio je 'Jovanovo serbe  i drustvo, ali onoj dobroti ce, nadam se dragi Bog halaliti, 'namignuti' za sve i nagraditi nekim dzennetskih hladom koje zasluze 'divovi dobrote', kakav je bio ovaj Focak iz Sarajeva.

Neka ti je rahmet dusi, dragi nas Nisvete!

 

 

31.05.2012.

Pismo prijateljima povodom 31.maja: BIJELU TRAKU SAM 1992' MOGAO NOSITI I U TUZLI

Dosta ljudi nije upoznato sa ovom akcijom. Ovo je moje pismo njima, ali i onima koji ovu akciju potcjenjuju.

  

Dragi prijatelji,

Stavio sam bijelu traku, a vi radite šta hoćete i govorite šta hoćete! Štagod pomislili, znajte da je nošenje nekog obilježja, bila to roza trakica kojom se obilježava solidarnost sa ženama oboljelim od raka dojke ili crvena trakica za solidarnost sa oboljelim od HIV-a nešto što je društveno prihvatljivo u današnjem svijetu. Stoga, neka se niko ne ibreti i ne pravi od sebe nesolidarnu osobu (da ne upotrijebim neku drugu, grublju riječ) kada vidi nekoga sa bijelom trakom oko ruke. Naravno, nisam očekivao široku podršku, ali i ovo je dobro i mislim da će iz godine u godinu rasti svjesnost o poricateljima genocida i važnosti sjećanja na genocid nad Bošnjacima, ne samo u Srebrenici, nego i na mnogim drugim mjestima gdje su organizovani koncetracioni logori. Samo na području opčina Prijedor formirano je čak 57 logora. U cjeloj BiH je napravljeno 653 logora, u Srbiji 27, u Crnoj gori 12, u Hrvatskoj 3. Sve ukupno: 695 logora, za koje znamo. Ovdje nećemo nabrajati ni godine u kojima su počinjavani genocidi.

Ovo nošenje bijele trake je posebno teško shvatiti nekim muškarcima, ali mnogo lakše ženama koje su pokrivene zato što su one uvijek u poziciji da budu "prozvane" zato što se "prave pobožnijim od ostalog svijeta i glume neku nevinašcad". Stavite bijelu traku i osjetite kako je biti prozvan da "glumite žrtvu" i "podsjećate na ono što stvara razdor među narodom" ili da budete optuženi da "dirate ratne rane". Naprotiv! Upravo je zaborav i ignorisanje sjećanja ne genocid infekcija na ranama naših žrtava....

Da bi shvatili o čemu govorimo, podsjetiću da se prema dr Gregoriju Stentonu, predsjedniku Genocide Watch-a, genocid razvija u osam etapa:

1.  Razvrstavanje (klasifikacija): ljudi se dijele na „mi" i „oni".

2. Označavanje (simbolizacija): „Skupa sa mržnjom, članovima prokaženih grupa mogu, protivno njihovoj volji, biti nametnuta obilježja (simboli)...

3. Obesčovječavanje (dehumanizacija): „Obesčovječavanjem se prevazilazi normalna ljudska odbojnost prema ubistvu."

4. Organizovanje: „Genocid je uvijek organizovan... Posebne vojne, paravojne ili milicijske jedinice se često obučavaju i naoružavaju..."

5. Polarizovanje: „Grupe koje stoje iza mržnje emituju polarizujuću propagandu..."

6.  Identifikovanje: „Žrtve se identifukuju i izdvajaju zbog svoje etničke ili vjerske pripadnosti..."

7.  Istrebljivanje: „Na ovom stupnju, samo hitna, brza i nadmoćna oružana intervencija može zaustaviti genocid. Moraju biti uspostavljene stvarne sigurne zone ili koridori za evakuaciju izbjeglica sa teško naoružanom međunarodnom zaštitom."

8. Poricanje: „Počinioci... poriču da su počinili ikakav zločin... Od-govor na poricanje jeste kazna izrečena pred međunarodnim tribunalom ili državnim sudovima."


Na ovaj način, označavanjem (simbolizacijom) se prisjećamo i solidarišemo sa žrtvama genocida. To je mogao biti bilo ko od nas. Prisjećamo se kako su posljednjeg dana maja 1992. godine, vlasti bosanskih Srba u Prijedoru izdale naređenje da nesrpsko stanovništvo u ovom gradu mora obilježiti svoje kuće isticanjem bijelih čaršafa ili zastava i da pri izlasku iz kuće oko ruke moraju nositi bijele trake.


Ovo je naređeno moglo biti izdato i u Tuzli. Ali i u Sarajevu, Zenici...

29.05.2012.

"Guardians of Omarska": POSTANITE I VI 'CUVAR' ISTINE I PAMCENJA O JEDNOM GENOCIDU

Jos samo prije mjesec i po bilo je rijeci o dobroj inicijativi a danas je to vec jedan veliki pokret. Rijec je o Facebook grupi 'Cuvari Omarske/Guardians of Omarska', koja okuplja bivse logorase iz srpskog koncentracionog logora smrti "Omarska" i sve one koji ove nesretnike, pored borbe za nezaborav i istinu o stradanju preko 5000 ljudi od maja do avgusta 1992 godine,  podrzavaju u njihovom glavnom cilju - izgradnji Memorijalnog centra "Omarska". Grupa raste iz dana u dan i vec je stigla na brojku od oko 6000 clanova.

Kao sto je poznato, srpske vlasti manjeg bh. entiteta osim sto negiraju genocid i progon nesrpskog stanovnistva ne dozvoljavaju ni bilo kakvu pricu o gradnji obiljezja. Dapace, na mjestima gdje treba biti spomenik stotinama ubijenih civila grade spoimenike - srpskim borcima i navodno srpskim zrtvama. Posljednjih dana u tome prednjaci prijedorski gradonacelnik Pavic koji ne pokazuje ni trun sucuti za najvece stradalnike Bosanske Krajine prije 20 godina. Zato je nekolicina Prijedorcana i prijatelja Bosne, na celu s Elminom Kulasic, Allison Sluiter i Satkom Mujagicem pokrenula Facebook grupu  "Guardians of Omarska", zgodnom aluzijom na britanski list "Guardian", koji je iz pera Ed Vulliamy, u ljeto 1992 godine, prvi objavio zastrasujucu pricu da na kraju dvadesetog stoljeca hiljade pripadnika jedne etnicke grupe ogradjuju u zicu, ubijaju, tuku i siluju.

Preksinoc je ista grupa imala sjajan program u Amsterdamu a vrijedi istaci svakodnevni 'update' aktivnosti na Facebook stranici neumornih administratora da time, prije svih porade na mobilizaciji prezivjelih, patriota i istinoljubivih ljudi koji ne nasijedaju na falsifikate o agresiji na BiH i izvrse politicki pritisak prema srpskim vlastima u Prijedoru da popuste s odbijanjem zahtjeva za gradnju memorijalnog centra jednako kao i britanskoj kompaniji "Arcelor-Mittal", koja u krugu bivseg logora smrti danas drzi istoimeni rudnik.

Zato, bez obzira odakle ste, koliko vas je dotakao rat u Bosni i Hercegovini, ako stojite iza zahtjeva ovih bosanskih pacenika kojima ne dopustaju ni gradnju obiljezja za stradanja nevinih ljudi - uclanite se u Facebook grupu i podrzite ovaj mali pokret hrabrih i ustrajnih ljudi u borbi za njihova elementarna ljudska prava.

 

27.05.2012.

O poštenim dezerterima i nečasnim patriotama: DNEVNA MORA

Ima ljudi koji nisu dovoljno dobri da spriječe loše od činjenja zla! Poneki, koji ima hrabrost, loše prođu, nekad izvuče glavu (vidi prvi komentar), a nekad ne, poput Srđana Aleksića. Na to me je podsjetio članak o dezerteru iz vojske RS, koji zapravo nije želio učestvovati u genocidu (vidi drugi komentar). On je svoj lijek na vrijeme potražio u Vojvodini.
Toliko tolerisanja kretena među srpskim narodom, toliki propust osuđivanja četničke ideologije - tuga golema! Nesposbni da srpski nacionalizam razluče od nacističko-fašističkog poriva za liječenje frustracije od potčinjenosti ispod Osmanske imperije, rezultirao je ovakvim predsjednikom.
Milošević je otišao u Den Haag, ali je ideja ostala u Srbiji. Zamislite da je suđeno Hitleru u Hagu, a da je stranka (u bilokojem obliku) i ljudi ostali da žive u političkom životu.
Zbog toga je više od pola Srbije izborom "grobara" pokazala svoje lice, mada se iz Tadićevog (polu)profila činilo da nije takvo cijelo lice. Ono što im je zajedničko je da vole RS - i Dodik i Tadić i Grobar. Po cijenu č/etničkog čišćenja... Spremni su ti žrtvovati pokojeg generala i političara, narode moj... Tako je kad većina voli mitove i gusle! A kada imaš neprosvijećenu masu (odn. krkane) koje možeš potpaliti na priču o "predziđu kršćanstva" u bilokojem obliku, onda nemaš da brineš o biločemu. Demokratija postaje to što doista jeste - glas naroda kojem došaptavaš medijima šta da misli, a šta da vjeruje. A vjeruju i da su nebeski i da smo mi Bošnjaci muslimani, historijska greška koju treba pobrisati kao gumicom. Razmeljaće se krv po karti, ali - biće čisto, beli...

Vrlo se teško naviknuti da nam komšiluk nije kao iz snova. Ne mora biti iz snova, može biti i zaježljiv, ali u našem slučaju on je - dnevna mora.

Jadna majka onom ko misli da se ovo ne može ponoviti.
Da, jesam za suživot, ali očito - pobrinuli su se da se razdijelimo. Niko nije htio napustiti svoj grad. Protjerivanje je njihov izum...

A šta me je navelo da o ovom pišem? Ovaj video:

posmrtnica...
posmrtnica...


25.05.2012.

Tuzla 25 maj 1995-25.maj 2012: KAPIJA PAMTI

Bilo je oko 20 sati i 35 minuta 25 maja 1995 g. dok sam jos sjedio kuci na Brcanskoj Malti u Tuzli. Gledao sam tv i svako malo odugovlacio da krenem.
Hajd’ jos pet minuta, rano je, vidi nije se ni smrklo kako treba-govorio sam sebi. Vec je bilo proslo 21 sat kada sam napokon obucen krenuo ka izlaznim vratima. Upravo tada na lokalnoj TV Tuzla vidio sam telop Specijalni program ili Vanredne vijesti, tako nesto. Tada cemo cuti da je deset minuta prije toga na Kapiji, od cetnicke granate s Ozrena, ubijen 71 Tuzlak.
Taj sok i uzas ‘tuzlanskog Dana mladosti’ i danas me jednako ‘presijece’ kad se prisjetim najstrasnijeg dana novije historije Tuzle. Prosjecna starost tih mladica i djevojaka nije bila veca od 21 g. a samo 10-15 minuta me dijelilo da budem zajedno s njima jer - gdje ces izaci u Tuzli a da ne odes ‘vopra’ na Kapiju. I bio sam tu skoro svaku noc u isto vrijeme, ali eto tu, 25 majsku noc, nesto me zadrzalo u kuci. Koliko znam zlocin u Tuzli najveca je smrt ‘u jednom trenu’u Bosni i Hercegovini tokom agresije. Najbliza joj je cesto zaboravljen zlocin u Srebrenici, ne nakon pada tog grada u ruke srpskih zlocinaca nego nesto prije, na fudbalskom igralistu gdje je jedna granata ubila 67 Srebrenicana.
Nikad necu zaboraviti taj muk i trenutak kada je zanijemio grad. Znam da sam sutradan poranio i bio medju prvima na Kapiji i svjedocio zastrasujucu sliku: na prostoru ogradjen policijskom trakom – jos je cucala smrt. Iako su ubijeni i ranjeni vec bili na tuzlanskoj Klinici dijelovi ljudskog tijela jos su bili zalijepljeni, bukvalno zalijepljeni na okolne zgrade, na krovovima je bilo ljudskih stopala, otkinutih nogu…Nikad necu zaboraviti sliku na prosekuturi Klinike u Tuzli kada sam hodao medju vise od 60 lijepih i mladih lica ugaslog pogleda. Granata je pala tacno na mjesto gdje se svaku noc okupljalo bar 500 momaka i djevojaka. Osim 71 poginulih zabiljezeno je preko 200 tesko i lakse ranjenih Tuzlaka.
Ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo,
Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo
Ovdje se i umire da bi se zivjelo
Ovi stihovi Maka Dizdara i danas stoje na spomen-obiljezju Kapija, u centru starog dijela grada, kao vjecno podsjecanje na zlocin i mladost cija je radost zgasla u jednom trenu.
Sjecam se price pokojnog Branislava Pere Stumpfa, bivseg muzickog urednika Radio Tuzla. Njegova se kci negdje u 20 i 50 minuta nasla s momkom, negdje kod danasnjeg Burger Kinga u bivsoj ‘zgradi Suda’ kako su je stari Tuzlaci zvali, nekih pet minuta pjeske od Kapije. Momak bio vrlo nepristojan i maliciozan, pricao nam je pokojni Pero.
Je l’to majke ti ‘maja’ na tebi od tate Pere?-kazao je podrugljivo i bezobrazno.
Sram te bilo, kazala je, okrenula se djevojka i u placu otrcala kuci. Prezivjela je zbog ‘tatine maje’. Momak je produzio prema Kapiji i bio tesko ranjen.Slicnih je prica na desetine, mozda i stotine, jer je grad u to vrijeme bio prepun setaca sto su dobro znali zlotvori iza haubica s Ozrena.Treba li uopce govoriti da su ozrenski velikosrpski ‘izvodjaci radova’ osim bosnjacke djece ubili i desetak tuzlanskih Srba, Hrvata, djece iz mjesovitih brakova, da je medju ubijenim i ranjenim bilo studenata iz Gradacca, Gracanice, Srebrenice, Kalesije..
Tuzli, gradu koja se istinski, i tokom najteze agresije na BiH, vlastitim primjerom nametala kao jedini spasonosni model opstanka multietnicke zemlje, bilo je planirano ubistvo 25 maja 1995 g. No, grad je prezivio i odbranio vrijednosti za koje ‘se i umire da bi se zivjelo’.
Kapija, Tuzla i Bosna i Hercegovina – pamti!
Neka je rahmet i mir dusama svih poginulih.
24.05.2012.

U posjeti Kini: DOK JE BERLINSKI ZID PAO, KINESKI JOS STOJI!

Koliko poznajete ljudi cija je noga krocila na kinesko tlo? Licno samo dvojicu, a jedan od njih, moj dragi prijatelj dr Ahmed Pasic, vratio se iz visednevne posjete toj dalekoj zemlji tek prije nekoliko sedmica. Zivi u Singapouru i Kina mu, dabome nije tako daleko kao nama. Evo njegove zanimljive price o zemlji bogate kulturno-historijskog naslijedja i novog ekonomskog diva.

Kada neko spomene Kineze ili Kinu, naša raja obično pomisli na rižu, Bruce Lee, jeftine (nekvalitetne proizvode?) i kineski zid. Još do skoro ljudi nisu puno putovali, pogotovo u udaljenije krajeve jer su putovanja bila skupa. Kina je bila dodatno “otežavajuća zemlja” za turiste zbog zatvorenog režima tek početkom 90-ih godina se otvara zahvaljujući naprednoj politici Den Xiao Pinga. Danas je stvar ipak drugačija. Ljudi sve više putuju pa je tako i moja malenkost dobila priliku obići dva kineska velegrada, Šanghaj i Peking. Kina je treća najveća država u svijetu s oko milijardu i 300 mil. stanovnika, bogatom kulturom i civilizacijom od nekoliko hiljada godina.
Šanghaj
Šanghaj je finansijski centar Kine i u njemu živi oko 24 mil. stanovnika. Često se u američkim filmovima Šanghaj prikazuje kao velegrad s ogromnim brojem nebodera po kojima skače “nemam ništa pametnije raditi” Tom Cruise u filmu “Misija nemoguće” međutim takav je Šanghaj samo u strogom centru koji se zove Pudong. Sam aerodrom djeluje moderno, ali i hladno. Na svakom koraku je policija koja u prilično strogom stilu usmjerava putnike do slobodnog šaltera. Nakon kontrole pasoša, izađete vani gdje veoma brzo dobijete taksi kojim se vozite skoro sat vremena do samog centra. U toku vožnje shvatite da je Šanghaj zaista ogroman. Blok za blokom…nešto poput džinovske Dobrinje ili Alipašinog polja…dobijete onaj poznati osjećaj kada se putuje istočnom Europom gdje su urbanisti i planeri za vrijeme komunizma vršili genocid nad arhitekturom i pokrajinom. I dok tako prestravljeni gledate kroz prozor, stižete u centar i tek tada obraćate pažnju na činjenicu da je taksista u nekakvoj poluzatvorenoj kabini, doslovice zagrađen od putnika iza njega. Šofer ljubazno objašnjava da je to zbog učestalih napada na taksiste u zadnje vrijeme. Bez obzira na rigorozne kazne za kriminal. Platim čovjeku i uđem u hotel. Kina se tek razvija u turističkom smislu pa je teško naći osobu koja govori engleski. Čak šta više, većina, pogotovo starija populacija, ne zna čitati latinsko pismo. Kada želite uzeti taksi, pametno je imati adresu napisanu u kineskim slovima jer jedino tako će znati vašu destinaciju. Taksi nije skup u usporedbi s Evropom. Isto važi i za trgovine, restorane itd. Kada sam otišao u strogi centar gdje se nalazi TV toranj, primjetio sam da je većina turista iz drugih kineskih krajeva, što se potvrdilo kasnije i u Pekingu. Ljudi su generalno prilično glasni kada razgovaraju i ako ne poznajete njihov mentalitet, imate osjećaj da se svađaju. Veoma je “popularno” pljuvanje na trotoaru, što je za nas iz Evrope prilično neobično. Raja na ulici je obično ljubazna, ali i oni vazda žure “negdje”. Kapitalistički sistem i način života u smislu “radna košulja – piđama – radna košulja” se širi i u Kinu, pogotovo u većim gradovima. Veliko je takmičenje na tržištu radne snage i karijera im mnogo znači. Zbog takvih i sličnih razloga, Kinezi se obično žene i udaju prilično kasno (poslije 30.-te) i imaju jedno dijete. Kineska zvanična politika naime još uvijek ima zakon koji dozvoljava samo jednog potomka.
Jedno od najpoznatijih mjesta u Šanghaju koja vrijedi posjetiti je sigurno “Bund”. To je veliko šetalište uz rijeku Huangpu dok se preko puta nalaze 52 kolosalne zgrade u stilu evropske arhitekture. Pravi boom je doživio krajem 19. i početkom 20. stoljeća kada su brojne evropske zemlje počele ekonomski surađivati sa Kinom. Ono što je meni bilo interesantno je bio pogled preko rijeke prema poslovnom centru. Tek kada smo se pokušali forografisati, vidjeli smo koliko je zagađen Šanghaj, pogotovo zbog gustog saobraćaja.  “Bund” i poslovni centar na drugoj strani rijeke povezuje tunel za pješake koji je veoma lijepo ukrašen svijetlima u modernom stilu. Kada sam vidio taj lijepi tunel, odmah sam pomislio: “Da je ovo u Bosni, koliko dana (sati) bi ova svjetla ostala čitava?” Kasno popodne smo krenuli do 'Narodnog trga' koji je posvećen pobjedi komunističke revolucije 1949. godine. Trg je ogroman i upotrebljava se za obilježavanje bitnih dogadjaja, dok se preko puta trga nalazi Narodni muzej. Nakon toga idemo u Nanjing ulicu gdje se nalaze trgovine s poznatim markama, nešto poput sarajevske Ferhadije. Cijene su prilično skupe pa insan ima dojam da se više – manje šeta, a ne kupuje. Interesantan događaj se desio u jednom restoranu gdje smo večerali. Naše je društvo otišlo u restoran kojeg drže Ujguri, muslimani turskog porijekla na zapadu Kine koji imaju jaku zajednicu u Šanghaju. Kada smo ušli u restoran, desio se tipični muslimanski paradoks. Na zidu je bio “halal certifikat” i dok smo naručivali hranu, došao je još jedan konobar i pitao nas, šta ćemo popiti dodajuci nam meni s alkoholnim pićima. Pitao sam, kako to da se u restoranu s halal hrnmom prodaje alkohol, a on se samo stidljivo nasmijao. Često mi se to desi, da muslimani sami sebe podsjećamo na činjenicu zašto smo danas u haman svim sferama donji. Kada ne poštuješ samog sebe, kako ćeš očekivati da te poštuju drugi?
Sljedeći dan smo odlučili obići poznate bašče Yuyuan. Ogroman kompleks bašči se nalazi u starom dijelu grada gdje prevladava kineski stil arhitekture i tek tu sam dobio jači osjećaj da se nalazim u Kini za razliku od poslovnog dijela. Yuyuan bašče su nastale krajem 16. stoljeća za vrijeme Ming dinastije. Kompleks je interesantna kombinacija kamena, drveta i vode. Djeluje mistički i atmosfera je opuštena bez obzira što se oko vas nalazi “kamara” turista. Table vas na svakom koraku upozoravaju da budete dostojanstveni i tihi. Bez obzira što su bašče bile prilično oštećene za vrijeme japanske okupacije u drugom svjetskom ratu, one su ponovo obnovljene i otvorene za javnost 1962. godine. Ako posjetite Šanghaj, obavezno obiđite Yuyuan bašče. Nakon posjete bašče odlučili smo kupiti nekih stvarčica i tu se ponovo pokazalo koliko vrijedi sposobnost “cjenkanja”. Postoji jedno pravilo: kakva je god cijena, sabija se barem za trećinu, za bijelce barem za polovicu. Naime, kineski prodavači misle da su svi bijelci veoma bogati tako da su produkti za pripadnike te rase obično skuplji. Poslije dugog shoppinga vraćamo se u hotel gdje su počele posljednje pripreme za sutrašnji let u Peking.

Peking

Bio je petak dopodne, kada sam imao let iz Šanghaja za Peking. Let traje tri sata i kada smo se počeli približavati tom gradu, kroz prozor se vide veliki pustinjski predjeli, pogotovo zapadno i sjeverno od Pekinga. Iz pustinje često puta naleti jak vjetar koji nosi žuti pijesak koji doslovice prekrije grad na nekoliko dana što prouzrokuje mnoge probleme, pogotovo u saobraćaju. Slijetio sam na Beijing International Airport koji je sagrađen zbog olimpijskih igara 2008. godine. Djeluje veoma moderno i odmah se primjete jake sigurnosne snage na svakom koraku. Poslije kontrole sam uzeo taksi i prema već uhodanom pravilu (taksisti sam dao adresu s kineskim slovima) krenuo prema starom dijelu grada u kojem se nalazio moj hotel. Vožnja od aerodroma do centra traje sat vremena. Prvo sam prošao kroz Novi Peking u kojem se nalaze mnoge banke i hoteli, a onda uđete u stari dio Pekinga. Cesta prolazi ispred samog “Zabranjenog grada” na čijem ulazu se smješi slika Mao Ce Tunga i veoma brzo sam bio na ulazu samog hotela. Nakon kratke administracije dobijam ključ, ostavljam torbu i odmah izlazim vani kako bih iskoristio još jedan sat prije zalaska sunca. Prelazim cestu i već sam na “Nebeskom trgu” – Tianmen. Ovdje je počela studentska revolucija 1989. godine kada su tenkovi kineske armije pregazili i rastjerali demonstrante.  Stojim na trgu i okrećem se. Na jednoj strani muzej…na drugoj ogroman spomenik revoluciji ispred kojeg stoje vojnici (uspomene na Jugoslaviju?)…na trećoj “Zabranjeni grad”. Na svakom ulazu trga postoji punkt sa 5-6 policajaca koji će pregledati vašu torbu. Sigurnosne mjere su veoma jake. Tianmen je najveći trg na svijetu i djeluje veoma imponzantno. Na samom trgu se nalazi ogroman display na kojem se vrte video klipovi o Kini, njezinim kulturama, narodima itd. Krenem prema sjevernom dijelu trga gdje se nalazi “Zabranjeni grad”. Ibretim se. Gledam u objekat koji je simbol kineske imperije za vrijeme Ming i Qing dinastija u periodu od 1420. godine do 20. stoljeća, a na samom ulazu se smije Mao Ce Tung, vođa komunističke partije. “Zabranjeni grad” ima površinu kvadratnog kilometra i ograđen je sa 8 metara visokom zidom. Tu sam uradio nekoliko fotografija i krenuo nazad (već se tamnilo), kada do mene prilazi veća grupa Kineza koja se želi slikati sa mnom. Samo zbog toga jer sam bijelac. Kinezi inače zovu bijelce “Ang Moh” što u prijevodu znači “Šejtan crvene kose” što se odnosi na konflikt s evropskim zemljama, pogotovo za vrijeme Opijumskih ratova u 19. stoljeću. Tianmen poslije 20h djeluje poput trga duhova. Nigdje nikoga. Polahko se vraćam u hotel i počnem se pripremati za sutrašnji izlet na Kineski zid. Probudio sam se rano ujutro i nakon sabaha krenuo do recepcije gdje nas je pokupio kombi s objašnjenjem da vožnja do Kineskog zida traje dva sata. Vozimo se kroz pokrajinu s malim brdašcima i napokon stižemo do dijela Kineskog zida koji se zove Mutianyu. Do zida možete doći žičarom (karta košta oko 20 USD) ili pješice što će vam uzeti oko pola sata “brdske šetnje”. Ja sam se odlučio za “pješadiju”. Hodao sam zajedno sa dvojicom Malezijaca koje sam upoznao na ulaznoj tački i u prijatnoj atmosferi smo polahko hodali prema zidu, uživajući u prelijepoj prirodi. Kada smo stigli na vrh i popeli se na zid, zaista smo se iznenadili ljepotom i osjećajima! To je to! Slavni Kineski zid!!! Stajao sam na zidu sa svojim prijateljima i divio se toj arhitekturi! Dokle god vam leti pogled, vidi se zid. Kineski zid je dugačak 8,851 km a gradnja je počela 220 godina prije naše ere. Njegova svrha je bila zaustaviti nomadska (mongolska) plemena koja su nadirala sa sjevera, rušeći sve ispred sebe da bi se nakon pljačke vraćali nazad. Interesantan je paradoks da su upravo nomadska plemena kasnije okupirala Kinu i držali vlast gotovo stoljećima. Zid je visok otprilike 6-8 metara a širine je 5-6 metara. Svakih 150-200 metara se nalazi toranj odnosno stražarsko mjesto u kojem su se nalazili stražari čiji je pogled bio uperen prema (mongolskom sjeveru). Zid je inače pun turista, pogotovo azijskih i evropskih. Pošto smo imali lijepo vrijeme, veoma smo uživali u pogledima oko zida jer se vide mnoga brda a sama pokrajina je prelijepa. Kada šetate zidom, na određenim dijelovima se stepenice uspinju prilično visoko. Za sat-dva možete obići možda 5 kilometara što je sasvim dovoljno jer je zid više-manje isti bez obzira koliko hodali. Većina turista na zidu ostane sat-dva i onda se spuste nazad. Kada smo krenuli nazad, još uvijek pod jakim utiscima, na početnoj tački vas dočeka “vašar” jeftine robe na kojem se prodaje raznorazna plastika što nekako kvari utisak kojeg ste imali na zidu. Nešto slično sam dozivio na Baščaršiji koja bi trebala biti zaštićena od raznoraznog kiča.

Kratka šetnja ulicom Hutong pored “Zabranjenog grada” je donijela nova iskustva i relaksaciju prije spavanja. Navečer sam se u hotelu polahko spremio za sutrašnji let i napuštanje zemlje. Kina ima hiljade godina civilizacije i veoma malo toga se može vidjeti u sedmici dana, međutim ja sam zahvalan i na tome jer putovanje donosi nova iskustva koja šire naše znanje i opšte poglede na druge kulture.


Dr. Ahmed Pašić

22.05.2012.

20 godina TV LUkavac: 'NEKA CUJE, VIDI I ZNA - OZREN!"

Na molbu nekih dragih ljudi iz Lukavca napisao sam povodom 20 godina od formiranja lokalne tv (LTV) jedno podsjecanje na dane nezaborava kada sam jednoj grupi mladih ljudi bio - urednik na istoj tv stanici. Procitajte sta sam napisao tim povodom.
"Bio sam dobrovoljac Armije BiH, negdje je kraj juna. Dan se tesko razlikovao od onog koji dolazi: rov, kuca, knjiga, pa opet rov, kuca... Pamtim, tih dana sam citao posljednji primjerak iz sjajne edicije ‘Muslimanska knjizevnost u 25 knjiga’, koju je priredio dr Enes Durakovic, kad se iznenada na Lukavackoj TV (LTV) pojavio ‘telop’ –za audiciju. Trazi LTV novinare, pa ko hoce – bujrum u zgradu ‘Komiteta’. Prijavim se, iako nije bilo jednostavno dokazati prof. Nedzadu Ibrahimovicu da sam vec objavio na desetine novinskih priloga kao sarajevski student. Nigdje dokaza a i ovo gdje bih kao novinario je – televizija. Kamera je sve snimala, kandidati nesto kao citali pokusavajuci ostaviti sto bolji utisak da bi oni koji odlucuju poslije pregledali i odlucili se izmedju desetina kandidata. Prime me i tako zapocnu nezaboravni dani ‘nase male televizijice’ u zgradi Edinog (Edhem Muftic) ‘Komiteta’.
U redakciji, uglavnom sarajevski i tuzlanski studenti, bivsi ili tadasnji i nekoliko srednjoskolaca: Ako, Nikola, Bozo, Šestan, Edo, Denis, Olivera, Janja, Andrijana, Rade, Jasmina Dajdzicka pa Jasmina Kapetanovicka, Vesna, Snjeza, Fatima, Saša, Šefik, Fuci, Jaca, Edbera pa najiskusniji medju nama, pjesnik Atif, urednik Nedzad, Nehru, tehnicari Zlaja, Dzeri, Buco i Pepeljak…Milina. Dabome, bilo je sramota pitati za radno vrijeme a uzbudjenje od pojavljivanja pred tv kamerom nije prestajalo iz dana u dan.
Ne sjecam se da nam je iko striktno kazao sta nam je primarni cilj osim – prenijeti istinu o jednoj agresiji. Granatiranja civilnih ciljeva, progon nesrpskog stanovnistva od Doboja do sela na obroncima Ozrena koji su svakodnevno punili grad, davali su dovoljno materijala za tv priloge kojih se ne bi postidjele ni ozbiljnije tv kuce.
Mene je zapalo uredjivanje ‘Dnevnika’, “Stop magazin’, koji sam radio s Bozom Tunjicem i ‘Emisija za vjernike’, koju sam radije htio podjoniti od ‘Nadrealista’ kao – “Jednopušje”, ali nije se dalo, mi smo bili ozbiljniji.
Imena ljudi koji su potpisivali priloge i emisije hranili su I bodrili, na moment posrnuli optimizam da sve ima itekako smisla. Gavricka, Božo, Snjeza, Janja, Olivera, Andrijana, Havelka, Saša, Rade, kasnije Srećko, Goca, bili su ogledalo onoga u sto smo cvrsto zajednicki vjerovali – Bosna kakva je bila i kakva mora ostati.
‘Neka cuje, vidi i zna – Ozren’, govorio sam u sebi jezikom zanesenjaka - ‘onoj’ strani.
Zvucat ce poput fraze, ali odista nista nas nije moglo pokolebati da damo maksimum i ponudimo tacnu i kvalitetnu informaciju od ‘devet ujutro do devet navece’, kada bismo obicno tek kretali kucama iako je dobar broj nas bio tek na novinarskim pocecima. Ni elementarni nedostatak potrebne opreme za produkciju programa, kamera, osim kucnih ‘VHS’ koje su donijeli novopecani snimatelji,  ‘stiklanje’ slika i snimljenog govora u montazi, koji su tako nervirali i uzimali dragocjeno vrijeme jer dvokanalne miksete nije bilo itd. Sanjali smo da neciju pricu mozemo ‘pokriti’ slikom, a da Musa i Edo ne zahmetimo oko montazerskog stola. Mjesecima smo tako mogli tek ‘lijepiti’ snimljeno u prilozima. Kada je u nekom konvoju, negdje u septembru ili oktobru, stigla dvokanalna mikseta bilo je to slavlje, pretjerat cu, ali ravno dobitku reportaznih kola u danasnjim uvjetima!
No, najveca iskusenja su tek slijedila. Zlocin u Dobosnici 26 avgusta nad oko osamdesetak neduznih civila, ubistvo kompletne familije Salibasic od 12 clanova, prakticno pad odbrane Lukavca sa zapadnih prilaza gradu zbog izvlacenja Srba iz Smoluce, sve je iz temelja promijenio. Bili su to najveci dani kusnje i za nas na LTV, ali je neki inat izvukao najbolje iz svih nas, sto ce potvrditi mnogi prilozi koji se danas mogu pogledati u ‘Arhivu’ u Tuzli.
Nikada necu zaboraviti malu Jovanovicku, djevojcicu lukavackog vatrogasca, jednu od prvih civilnih zrtava u gradu, raskomadano tijelo izvjesnog Jusufovica i mlade djevojke, uposlenika ‘Merhameta” , tamo gdje je ‘Katastar’ a kojima smo prvi prisli i sve snimili nas dvojica, s kamerom, bez imalo straha dok su fijukale granate na sve strane, izvrsnog Atifovog dokumentarca iz Dobosnice dok se dim jos nije ni stisao iz spaljenih domova oko 4000 ljudi, priloga o borcima s ratista…Ipak, kraj avgusta je sve promijenio.
Konvoji su izvlacili sve vise Lukavcana. Medju njima i nasu lijepu spikericu Vesnu Gavric, Rade se odjednom izgubio, a otisla je i lukavacka ljepotica Andrijana.
Ipak, LTV je prezivio, uprkos teskom stanju na frontu krajem avgusta, srusenom moralu boraca i obicnih ljudi koji su odjednom, masovno kod Srabovica podnijeli zahtjeve ‘samo na sedmicu da vide zenu i dijete u Hrvatskoj’, borbi izmedju SDP i SDA ko ce preuzeti politicku kontrolu nad lokalnom ‘tv kutijom’.
I pored teskih iskusenja, ne pamtim ni jednu direktnu rijec mrznje da je otisla u eter nekog od nas u brojnim prilozima cak i najosjetljivijeg sadrzaja o pocinjenim zlocinima i to je najveca satisfakcija koju danas, dvadeset godina poslije, s ponosom mogu istaci.  
Premda sam tek nekolicinu iz te nezaboravne i mozda najvaznije novinarske redakcije u zivotu sreo proteklih petnaestak godina, ‘Facebook’ je bar s jednim dijelom povezao davno uspostavljena pa prekinuta bliska prijateljstva. 
Njima, koji su danas od Australije (Dajdzicka), Beograda (Vesna i Rade), Njemacke (Andrijana) do Sarajeva, Zagreba  zelim cestitati i zahvaliti na nezaboravnim danima borbe za istinu o stradanju jedne zemlje i neduznog naroda. Danasnjim urednicima i novinarima pak da nastave gdje je nekad krenula ‘nasa mala velika televizijica’, u zgradi ‘Komiteta’!
15.05.2012.

"Neka je rat!" : KAKO SE (OD)BRANILA TUZLA 15 MAJA 1992!

Prije 20 godina, tacno na danasnji dan, 15 maja 1992 g., Tuzla je odigrala najtezu ratnu bitku ciji ce ishod odluciti sudbinu u ratu tzv. najvece slobodne teritorije pod kontrolom Armije BiH. Iako se vec 40 dana ubijalo u Podrinju, napadalo zestoko Sarajevo, JNA pokusala kidnapovati i ubiti predsjednika Izetbegovica, Blitz Krieg Vozda sa Dedinja nije dobio zeljeni epilog u gradu na Jali.

Posto su bestidno uzeli kompletno naoruzanje TO BiH iz hangarova tzv. JNA je sve potrpala u svoj konvoj i manekenski htjeli kao izaci iz grada iako su namjere bilo potpuno drukcije, sto ce pokazati kasniji dogadjaji. Skoro pet minuta veci dio rezervista pucao je iz kolone i provocirao sukob s braniocima grada. Sve do trenutka kada su dobro rasporedjeni pripadnici MUP Tuzle uzvratili vatrom. Sjecam se, svi smo bili pored tv jer je gradska TV FS-3 direktno sa tornja Kule, najvece zgrade u gradu snimala cijelu bitku, koja je zapravo kratko trajala. Od razmjene paljbe pogodjeni su kamioni s municijom pa je pucalo na sve strane od detonacija a da niko nije okinuo. Na taj su nacin potpuno unisteni neki stanovi u Skojevskoj i ubijeni ljudi a velikosrpska propaganda do dana danasnjega od toga iskonstruirala pricu o najvecem masakru u tzv.Tuzlanskoj koloni.

Iako bestidno lazu 15 godina da je ubijeno 200 vojnika pravi je broj stradalih vojnika i rezervista bio 49 sto je lahko provjeriti u predmetu u Haskom tribunalu protiv S.Milosevica a potvrda ovome je i brojka od 35 tijela koja su ekshumirana 1999 g. na gradskom groblju koji su predati Komisiji za nestale iz Banja Luke. No, skoro u sjeni bitke na Brcanskoj Malti je cuveni razgovor gradonacelnika Selima Beslagica i Tomislava Pracera, zamjenika komandanta aerodroma Dubrave kod Tuzle.
Proglasite, bre neku autonomiju i kazite da zelite zivjeti u Jugoslaviji, govorio je Pracer Selimu a ovaj odgovorio: Ma, necu, bolan.
Jebiga, onda je rat, kazao je drski major.
E, neka je rat, ja nemam druge drzave osim Bosne i Hercegovine!-odgovorio je Beslagic sto je ostalo upamceno jer su vezisti TO BiH ubrzo ponudili tajno snimljeni razgovor svim medijima. Beslagic je pokazao vitesko drzanje jednog bh politicara sa bahatim oficirima tzv.JNA zbog cega ce zadrzati ponajvece mjesto u historiji grada Tuzle. Ostat ce zabiljezeno da je u prvim kolonama koje su stitili iz kasarne u Skojevskoj grad napustili vladika Kacavenda a jedno mjesto je bilo rezervisano i za tuzlanskog efendiju, njegovog narocito dobrog prijatelja. Molio ga je, ovaj se neckao i na kraju-izabrao pravu stranu.Nikad necu zaboraviti kako su mjesoviti brakovi preko noci ostali bez oca ili majke jer se jednostavno preko SDS-a uskakalo u kolonu bez i pozdrava sa suprugom i djecom. Znam nekoliko takvih slucajeva a jedan od njih, ostavljenih malih djecaka zajedno s mamom (suprugom) od 'pocetnicenog' oca i muza - Igor Ilic, izvrstan je danas plivac tuzlanskog Zmaja od Bosne. Neki ce reci da je lahko biti pametan nakon 40 dana iskustva kroz koji je proslo pola BiH. Nikako, zvijer zvanu JNA tako poraziti i od ratnog plijena naoruzati dvije brigade mogao je samo izvrsno koordinarana vlast a kojoj niko nikada nije mogao reci da je bila 'muslimanska'. Jedan od njih, Ilija Jurisic, nimalo slucajno, prije 4 dana uhapsen na aerodoromu u Beogradu, jer mu Srbija kao hoce suditi za zlocin u Tuzli 15 maja 1992 g. Osim Selima, Mese Bajrica, Jasmina Imamovica, Refika Ahmedinovica, Ilije Jurisica, grad su u opcinskim strukturama branili i Stanislav Petrovic, Sinisa Mihajlovic, Zdravko Djuranovic, Igor Rajner i bezbroj istinskih patriota koji su odlicno odigrali najtezu bitku za grad poslije kojeg nista nije bilo isto. Cetnici i njihovi pomagaci su potisnuti tako daleko u Majevicu da su mogli samo nasumice preko brda gadjati grad bez znacajnijeg ucinka tokom cijelih tri i po godine agresije.
Zato danas treba zahvaliti svim onima koji su znali donijeti prave odluke u pravom trenutku 15 maja 1992 g. Hvala ti, Selime.

13.05.2012.

Edin Dzeko osvojio engleski Premiership: BOSANSKA ZASTAVA U NAJVAZNIJEM SPORTSKOM DOGADJAJU DANA

Veceras su navijaci fudbalske reprezentacije BiH imali razloga za puno zadovoljstva. Edin Dzeko, najbolji igrac naseg nacionalnog tima dao je gol i osvojio prvu titulu za Manchester City u infarkt zavrsnici kakva se ne pamti u engleskom Premiership-u. Bilo je 1:2 i u sudijskoj nadoknadi, u samo tri minuta prvo je poravnao bh. reprezentativac na 2:2 a samo minutu prije kraja, stadion je digao na noge omaleni Argentinac Aguero i slavlje je moglo poceti.

Na proslavi titule, ogrnut zastavom BiH, u glavnom tv kadru kada kapetan Vincent Kompany dize toliko cekani trofej a koji je gledalo na stotine miliona gledalaca sirom svijeta u prvom planu bio je nas napadac rodom iz Sarajeva.

Divna slika i potvrda ko je najbolji ambasador Bosne i Hercegovine danas u svijetu.

Cestitke bisem napadacu sarajevskog Zeljeznicara , kasnije ceskih Teplica i njemackog Wolsfburga koji je nastavio nisku trofeja. Nakon titule u Njemackoj, proslogodisnjeg trofeja FA kupa u Engleskoj stigla je jos jedna - najveca u kolijevci fudbala - titula prvaka Premiership-a.

Aferim!

13.05.2012.

In memoriam Danilo Krstanovic: OTISAO JE SMIRENI I BLAGI, DANILO!

Prijatelj ovog bloga, Mladen Pikulic, napisao je dirljiv 'hommage' povodom iznenadne smrti Danila Krstanovica, izvrsnog sarajevskog fotoreportera, njegovog dugogodisnjeg prijatelja i radnog kolege. Tekst donosimo u cijelosti.

"Sta ima veze? Bila je mantra i nonsalantna upitna recenica Danila Krstanovica koji je na smiren i blag nacin uvijek reletivirao probleme u foto redakciji Oslobodjenja. Njegova blagost te je jednostavno prikovala za stolicu da si se kao hipnotisan sam sebe upita pa stvarno sta ima veze?
Volio je sport, pa je svake nedelje godinama stajao iza gola da li na Kosevu ili Grbavici to njemu nije bilo vazno. Vazna je bila dobra i kvalitetna fotografija. Znao se nama kolegama pozaliti da mu je samo Nikonom objektiv 300 mm 2,8 kakve bi tek onda fotke pravio.
To je jedina primjedba koju sam ikada cuo do njega.
Taj objektiv mu je izgleda bio san, ali i sa onom “ne sportskom opremom” pravio je genijalne fotke.
Fotografiju je smatrao toliko ozbiljnom da ju je zamijenio za nedeljni porodicni rucak.
Ne, Ninu i Renatu je naravno, vise spominjao i volio  od fotografije, ali bio je tradicionalno odgojen a ipak : “ sluzba je sluzba”
Nije ni cudno.
Poticao je iz fotografske porodice i sve je naucio od svog oca Slobodana cuvenog majstora fotografije. Sta bi vise fotograf mogao pozeljeti: otac fotograf, stric se bavi fotografijom a ti upravo zavrsio fotografsku skolu i radis u elitnim dnevnim novinama.
Jos samo taj objektiv 300 mm 2,8 znao je ponekad reci.
Dnevna novina je ziva hektika. Telefoni stalno zvone i nikada ne znas da li zove dezurni urednik panicno trazeci fotografiju da je zakaci uz tekst; da li zovu sa deska panicno zeleci imati fotografiju na uvid ili pak stamparija panicno zove jer ne mogu krenuti sa rotacijom jer nema fotografije. U svoj toj gunguli i organizovanom haosu samo bi Danilo znao budisticki smireno reci: Sta ima veze?
Od prvog dana rata zajedno smo krstarili sarajevskim ulicama. Njemu je prijalo moje drustvo a meni njegova smirenost dok nam granate fijucu iznad glava. Njegova opustenost je tako bila apsurdna u ratnom desavanju da mi se cinilo da sve oko mene nije realno, jer upravo Danilova smirenost negira stotine granata koje padaju po gradu. Dodjem u apsurdnu situaciju kome da povjerujem; Danilu koji se ne obazire na granate ili upravo na granate koje ruse kuce i ubijaju ljude?
On je bio u tom trenutku kao apaurin za smirenje ili dva gutljaja konjaka da dodzes sebi.
Preselio se u raj. Sta ima veze? Pa to je i zasluzio. Sigurno slika derbi Zeljo Sarajevo sa objektivom 300 mm 2,8. A sta bi drugo?

Mladen Pikulic

11.05.2012.

Koridor Vc: ENO GA, NAZIRE SE I S JUGA!

Naletih na lijepu sliku s juga Bosne i Hercegovine. Na potezu Bijaca-Kravice uveliko su odmakli radovi na dijelu Koridora Vc koji povezuje BiH s Hrvatskom. Pored ove fotografije pogledali smo i privodjenje kraju radova na jednom mostu na istoj dionici (pogledati u fotogaleriji uz ovaj post) i dionica od 4,1 km bi, ako je suditi po prilozenome, vjerovatno mogla biti gotova mozda i do kraja ove godine ili najkasnije u prvoj polovici naredne..

Ipak, iako je auto cesta 'napadnuta" na pet mjesta, kako se voli reci iz Vlade F BiH i nadlezne JP Autoceste FBiH, nikako da se i materijalizuje ta cijela prica jer izvodjaci radova, posebno slovenski, vec dva puta, su bankrotirali ili pred bankrotom sto znantno usporava nametnuti tempo.

No, ova slika s hercegovackim pejzazom ipak - ohrabruje.

 

07.05.2012.

Kozarcani povodom 20 godina od genocida u Prijedoru: VELIKI SKUP U AMSTERDAMU 27 MAJA

Iako malo udruzenje, "Sedra' koja okuplja raseljene Kozarcane u Holandiji prihvatila se velikog posla - organizacije skupa povodom 20 godina od genocida u Prijedoru.

Mala skupina Bosanaca iz ovog potkozarskog gradica koja zivi daleko od rodnoga kraja pokazala je visoki stepen patriotizma i nezaborav za hiljade nevino ubijenih sugradjana u krvavoj agresiji na BiH pripremom visesatnog skupa s izlozbama, promocijama i debatom u kojoj ce ucestvovati ugledni holandski pisci i novinari, gosti iz Prijedora okupljeni oko udruzenja "Izvor" te prezivjeli logorasi Omarske koji ce govoriti o proslosti ali i perspektivama u buducnosti kraja koji je nepravedno zapostavljen u memoriji Bosanaca i Hercegovaca. Samo je Srebrenica vece stratiste nesrpskog stanovnistva u srpskoj agresiji na BiH od prijedorskoga kraja a manifestacija u Holandiji treba i zeli i na to skrenuti paznju javnosti.

Skup ce se odrzati u nedjelju 27 maja u Kulturno-debatnom centru "De Balie" u Amsterdamu sa pocetkom u 18 sati pa ko god je u prilici taj dan ne bi trebao propustiti dolazak u holandsku prijestolnicu.

25.04.2012.

Tenis: ODLICNI NASTUPI DAMIRA DZUMHURA U BRAZILU

Najveca teniska nada Bosne i Hercegovine Damir Dzumhur nastavlja sa sjajnim nastupima u dalekom Brazilu. U samo petnaest dana, na turnirima iz kategorije challenger, mladi Sarajlija je odigrao 12 meceva i ostvario - deset pobjeda. Sinoc je upisao pobjedu nad Kolumbijcem Carlosom Salamanca (176 igrac svijeta) s uvjerljivih 2:0 u setovima a singl trijumfu pridodao je i dubl skalp u paru sa Slovencem Blazom Kavcicem.

Sjajan je to napredak 19-godisnjeg Sarajlije koji kvalitetom defanzivne igre podsjeca na ulazak u profesionalce Novaka Djokovica, iako je to on ucinio sa samo 17 godina. I on je na nivou challengera nizao po pobjedu-dvije u prvim mjesecima, a kasnije je eksplodirao na najvisem ATP nivou. Damiru se smijesi slican scenarij jer prakticno na prvim turnirima iz kategorije gdje igraju i igraci iz Top 100 najboljih u svijetu, mladi Sarajlija ulazi bez kompleksa u sve meceve kao da se radi o iskusnom ATP igracu. Kako je samo prelomio mec protiv Kavcica,, kada bi svaki mladji igrac digao ruke on je nasao snagu da izvojuje najvecu pobjedu u dosadasnjoj karijeri (Slovenac je dojucerasnji Top 100 igrac a danas 104).

Damira danas u Sao Paulu (35 000 dolara, zemljana podloga) ceka Italijan Brizzi i nadamo se novoj pobjedi i prolasku u cetvrtfinale. S posljednjim pobjedama Damir je skoro sigurni ucesnik kvalifikacija Roland Garrosa koji pocinje krajem maja. Bit ce to historijski dan za bh. tenis - prvi put pod zastavom BiH dva igraca - Amer Delic i Damir Dzumhur! Bravo, djecace nas!

22.04.2012.

Promocija knjige „Orwelland“: ORWELL U TUZLI

Promocija knjige „Orwelland“ i projekcija „TvTuzlarija“ - Obilježavanje Svjetskog dana knjige u Tuzli: Prva promocija na kojoj su promotori „s onog svijeta“. Na sceni i Orwell.

U ponedjeljak, 23. aprila 2012., u 19 sati, u čast Svjetskog dana knjige, na velikoj sceni Bosanskog kulturnog centra u Tuzli, bit će upriličeno predstavljanje nove knjige Fatmira Alispahića „Orwelland i rubni eseji“, a poslije toga podsjećanje na prvu tuzlansku tv emisiju iz 1991. – TvTuzlarije sa Fatmirom Alispahićem – te projekcija nekoliko emisija (Joldo Šinter, Tuzlanski hašišari, Romi iz Bankerove, Macca Krawich, i dr.). Ovo će biti i svojevrsni hepening, pošto će se na promociji pojaviti i „George Orwell“, odnosno, „Veliki Brat“. Bit će to i prva promocija na kojoj se publici, sa velikog ekrana, obraćaju promotori „s onog svijeta“ - koji više nisu među živima. Uz projekciju „TvTuzlarija“ publika će moći uživo vidjeti i čuti neke od likova koji su se prije 20 godina pojavili u prvoj tuzlanskoj tv emisiji.
Prije nešto više od godinu dana je na istoj sceni upriličena neobična promocija miksmedijalnog romana Fatmira Alispahića „Zatočenik slike“, na kojoj se prodavala polovna roba, erotski masažeri, tahan-halva, suhomesnati proizvodi, a glavni junak romana Fikret Vršanin je, uz zvuke pjesme „Sandokan“, spušten sa krova BKC-a. Skraćeni snimak ove promocije prikazivat će se prije 19 sati, prilikom ulaska publike na veliku scenu BKC-a.

***

ORWELLAND I RUBNI ESEJI
* Prvi bosanski rad o književnosti Georgea Orwella * Prvo istraživanje o utjecaju stripa na književnost i književnosti na kolumne * O bosanskom duhu u književnosti, od austrijskih vremena do 60-tih godina * Knjiga ima 200 stranica i oko 190 ilustracija, u vidu faksimila naslovnica, fotografije, stripa, filma, pozorišta, te fotografija autora koji su citirani * Prvi naučni rad ilustriran umjetničkim fotografijama (Emine Džambegović) na kojima se pojavljuje glumac u ulozi Georgea Orwella (Đony Džananović) * Mentori: Akademik prof. dr. Tvrtko Kulenović, prof. dr. Nirman Moranjak Bamburać, prof. dr. Muhamed Dželilović, prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, prof. dr. Vedad Spahić *

Indira Kučuk Sorguč:
„Orwelland“ je svojevrstan nagovještaj neophodne intermedijalizacije naučnog teksta, ali i naučne prakse, koja u mnogim sferama postaje multidisciplinarna, te je i logično da se realizira kroz miksmedijalne oblike.

Mirzet Ibrišimović:
„Orwelland” nam suptilno izoštrava reflekse za vrijeme u kome će književnost sve manje biti autonomna estetska djelatnost, a sve više interžanrovska i intermedijalna prožetost, čija će se autohtonost mjeriti otvorenošću za umrežena pisanja i čitanja.

18.04.2012.

Dvije price kako dijaspora tajno pomaze BiH: "POSLAO SAM TI JOS KNJIGA ZA PRODATI - TI TO RADIS NAJBOLJE!"

Dok ih jedni ne mogu smisliti, cesto i bez ikakvog valjanog razloga i drugih koji otvoreno priznaju da ne bi mogli prezivjeti bez pomoci rodbine iz tudjine, duzan sam ispricati dvije price kako bh. dijaspora, cesto posve tajno, po onoj 'da desnica ne zna sta daje ljevica'- pomaze mnoge nase ljude u domovini Bosni.

Prica prva: U jednoj zemlji zivi okretni i promucurni Bosanac koji umije zaraditi pare, sto bi se reklo 'hoce ga', ali i voli pomoci mnoge u nevolji. Voli i pisanu rijec i sprijateljio se tako, u brojnim posjetama bh. pisaca dijaspori s jednim od njih i kad je nas knjizevnik vidio da je covjek dobre duse pa jos ima 'menadzerskog dara', produbio je jedno poznanstvo u prijateljstvo pa svako malo mu posalje najnoviji naslov da prodaje u gradu medju Bosancima gdje zivi. Ubrzo se Iznenadio koliko mu proda knjiga i posalje novca svake godine. Nedavno mu se javio opet:

"Znas, niko ne umije kao ti prodati knjigu, poslao sam ti od tog i tog iz Hamburga, pa od onog i Minhena, sve sto je kod njih ostalo da ti to prodajes pa dok se ne vidimo", glasila je sms poruka.

Pitam prijatelja, kad mi je to ispricao, znajuci kako Bosnjaci vole knjigu, da to nije malo prenapuhano i pretjerano.

"Ama, eto, moram ti kazati istinu", otvorio se moj drug iz djetinjstva. "Nemam srca da i njemu priznam, ali njegovih knjiga je pun moj podrum, niko to ne kupuje. Posaljem mu novac kao da je sve prodao, naravno iz vlastitog dzepa  a knjige samo slazem u podrum. Pun je, sta cu, znam da tesko zivi, znas kako je nasim piscima u Bosni, kako cu im ne pomoci, a evo vidim da je ovaj otisao u krajnost i stalno mo zove a da ne znam kud cu vise", bio je najiskreniji sto se moze biti, ali i zabrinut gdje ga je odvela njegova dobrota. Ostao bez teksta i snage da ista kazem.

Prica druga: Sarajevo ima puno dobrih fotografa i nisu bas svi u Reutersu , AFP i drugim stranim agencijama. Prosla su ta vremena, koga vise zanima zemljica Bosna. Neki zive jako tesko, poznato je, kao uostalom i vecina Bosanaca danas. Jedan Sarajlija iz Holandije mi govori za dragog prijatelja u glavnom gradu BiH da uopce ne zna kako prezivljava jer im je poznato da nema stalni izvor prihoda a ima djecu pa su odlucili da mu pomognu.

"Moja zena i ja smo mu predlozili da nam posalje svoje fotografije i da ih mi pokusamo ovdje u Holandiji prodati. I tako, s vremena na vrijeme mu posaljemo po 500 ili 1000 eura da smo tu i tu fotografiju  prodali, a naravno da nismo, eno fotografija u ostavi. Nemamo srca da mu to kazemo a nama je tesko zivjeti u saznanju da prakticno nema sredstava za zivot a podize djecu a dobar fotograf"- veli mi moj plemeniti sarajevski dobri drug a ja opet nista nisam imao za kazati. Steglo se u grlu i ne zna covjek sta bi rekao.

Aferim nasi plemenitim i dobrodusnim ljudima u iseljenistvu za cija dobra djela niko ne zna.


Noviji postovi | Stariji postovi

burek
<< 11/2014 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1153185

Powered by Blogger.ba