burek

Hasta la victoria siempre!

12.07.2018.

11. juli u Den Haagu: DZENAZA POSVADJALA HOLANDJANE I BOSANSKE ORGANIZACIJE!

Vec sest godina bosanskohercegovacka zajednica u Holandiji povodom 11 jula i genocida u Srebrenici organizira Mars mira (Vredesmars) od Wassenaara do Den Haaga. Tako je bilo i jucer a nakon simbolicnih 11 km ucesnicima se u 15 sati na centralnoj komemoraciji ´´Srebrenica herdenking´´, na glavnom trgu (Het Plein) pridruzi jos par stotina Bosanaca i Hercegovaca i manji broj Holandjana.

Vec tri godine u program je ubaceno i klanjanje dzenaze namaza u odsustvu koja je bila predmetom ozbiljnih nesporazuma bh.zajednice i holandskih nevladinih organizacija. Nije tesko dokuciti ko je bio za dzenazu a ko protiv.
Zustri evaluacijski sastanci u septembru rezultirali su i raspadom nekih godinama uspjesnih holandsko-bosanskih udruzenja kao i povlacenjem par holandskih nevladinih udruzenja koji su 20 godina stajali na celu kompletne organizacije komemoracije 11.jula.
Saradnja bosanskog i holandskog nevladinog sektora u Kraljevini Holandiji kojoj smo se nekad dicili, posebno u projektima vezanim za Srebrenicu, nakon skoro dvije i po decenije nikad nije bila na nizim granama.

Posto je bh.zajednica u Holandiji tacnije njena krovna kuca ´´Platforma BiH´´ skoro pa zamrla s radom zbog unutarnjih podmetanja i svadja sve je palo na pleca manjoj grupi bosanskih aktivista iz Srebrenice koji rade veliki i naporan posao, ali im se prije svega zbog nezamijeranja iz godine u godinu potkradaju greske i propusti u organizaciji.

Tako je i na ovogodisnjem Marsu mira, na prvoj stanki kod zatvora Scheveningen, mikrofona se docepala jedna Bosanka iz Holandije, samozvani prozaista i pisac. Malo je kazati da je bilo mucno i tegobno slusati gospodju koja je nesto napisala i valjda to jos objavila u knjizi. Tvrdimo da bi svaki srednjoskolac iz BiH a neki i is iseljenistva mogao bez problema parirati ´´gospodji sa sesirom´´.
Bez ikakvih filtera pojedinci se tako dograbe mjesta i publike koju ne zasluzuju.

Na centralnoj manifestaciji u Den Haagu bode u oci vjerski program s dzenazom koji je odjednom ubacen 2016 godine i od holandsko-bosanske vrlo uspjesne komemoracije postao prakticki samo bosanski skup ako se gleda po organizatorima. Iako je tesko egzaktno reci, ali cini se da nikad manje nije bilo holandskih prijatelja koji podrzavaju nasa okupljanja 11 jula, ako izuzmemo ponekog bosanskog zeta ili snahu iz ove zemlje.

Dzenaza u odsustvu kao prvo nije fardi ajn (najstroziji farz) vec obaveza odpada samim cinom klanjanja ´´naseg dzemata´´ iz Bosne u Potocarima. Da ne govorimo o ozbiljnijem problemu da mozda i 90% prisutnih klanja dzenazu bez abdesta jer ga nema gdje uzeti!!
Kompletna komemoracija je 20 godina bila sekularni i gradjanski skup u spomen na 8372 srebrenicke zrtve genocida na koji ozbiljne primjedbe nije bilo. Naprotiv, pobrala je visoke ocjene, privukla mnoga lica iz politickog i kulturnog zivota 11.jula da dodju i stanu medju Bosance na Het Plein u 15 sati. No, sada je dzenaza dala novu boju ovom okupljanju, a pravi vaz roterdamskog efendije pred sami namaz, bas kao da je u Potocarima, bitno mijenja karakter skupa.

Raspricao se Aldin ef. da je horilo kroz haske ´´luke i kadiluke´´ preko nikad jaceg razglasa a prepuni okolni kafici zbunjeni i u nevjerici gledali improvizirani bosnjacki dzemat s imamom na celu kako pred Holandskim parlamentom - stoji u molitvi.
Nije zgoreg nekad uci bar na tren u kozu Holandjana u ovakvim prilikama pa zamisliti kako se oni osjecaju kada vam neko 10 minuta govori na nepoznatom jeziku na skupu gdje ste draga srca dosli a potom jos i gledate molitvu na arapskom jeziku!

Druge manjine u Holandiji prave programe na holandskom i(li) engleskom uz obavezno podijeljeni letak  da se zna o cemu se govori ako nema simultanog prevodioca.
Naravno, rade to i bosanski organizatori u Den Haagu. Odstampaju kompletan program dvojezicno, ali na holandskom i bosanskom, i podijele prisutnima. To kosta novca dabome ali se za mikrofonom svake godine pojavi neka djevojka koja cita prevod na bosanski bez ikakve potrebe.
Umjesto da se mozda neki ´´summery´´ kaze na engleskom zbog ponekog gosta iz diplomatskog kora, i dalje se dupla program i na bosanskom jeziku zbog ´´poneke nane i djeda koji ne razumiju holandski´´. Neshvatljivo. Nije li ovaj performans za Zapad a ne za Istok, da pojednostavimo stvari! A zalimo se sto nam mali broj domacih dolazi na nase skupove i programe posvecene Srebrenici i slicno. Pa, kako ce doci kad ih pravimo samo - sebe i nasu publiku iako zivimo u Rotterdamu, Amsterdamu...!
Znam pouzdano da je i ove godine ponovo bilo prigovora od Holandjana i Bosanaca i Hercegovaca, kako zbog dzenaze tako i zbog ponovo nekih propusta u organizaciji. Nakon toliko godina neke prvi put nismo vidjeli. Daj Boze, ali i nakon nove evaluacije u septembru nema sumnje da ce i naredne godine Den Haagom zvoniti bosanski na sve strane a Aldin ef. vaziti kao da je u Grivicama kod Banovica.

09.07.2018.

Srebrenica i Tajland: STA JE POVEZNICA TAJLANDSKE NESRETNE DJECE IZ SPILJE I SREBRENICANA 1995 g.!

Cijeli svijet prati spasavanje grupe djece u Tajlandu koja su gluposcu i naivnoscu prije desetak dana usla u duboke spilje gdje su ih monsunske kise otjerale duboko u utrobu zemlje.
Dva najbolja ronioca na svijetu iz Engleske su ih nekim cudom nasli i vec treci dan sve svjetske tv mreze s paznjom prate njihovu evakuaciju koja je mozda najspektakularnija u historiji s obzirom na tezinu akcije i brojne izazove koje spasioci moraju proci u vrletima sjevernog Tajlanda.

Cinjenica da samo u jednom pravcu moraju da hodaju, pentraju se i rone po 5-6 sati, uz to provlaceci se kroz vrlo uske spilje da ni boce s kisikom na ledjima ne mogu nositi vec ih guraju pred sobom, dovoljno govori o kako vanrednom naporu se radi.Ipak, evo u ponedjeljak popodne vec je spasen osmi djecak i akcija je prakticki skoro vec u potpunosti uspjela.

Prekosutra je godisnjica genocida u Srebrenici. Prije samo 22 godine, u tehnoloski ne bitno skromnije doba, mozda samo s manje drustvenih mreza i snage interneta da sve ´´tako brzo saznas i izmijenis informacije´´, cijeli svijet je pratio lov na desetak hiljada Srebrenicana koje su poduzele srpske snage predvodjene osudjenim ratnim zlocincem Ratkom Mladicem.

Nekih stotinjak kilometara izmedju Srebrenice i Tuzle bila je golema nepoznanica iako smo svi slutili najgore - pokolj neduznih ljudi. Tek kasnije ce doci na vidjelo satelitski snimci grobnica mucki ubijenih Srebrenicana koje su Srbi krili. U Tajlandu su u potrazi i spasavanju djece americka vojska i skoro cijeli svijet stavili sve resurse, ljudske i tehnicke da se djeca spasu. U Srebrenici se cekalo da Ratko i njegovi zlocinci obave posao pa da nam samo isporuce satelitske snimke da znamo gdje je bar vecina ubijenih. Naime, znalo se da bez tog dokaza nema smisla ni 1993 g. pokrenuti Haski tribunal i privodjenje pravdi zlocinaca pa ni kasnije dovodjenje reda na Balkanu. Ali ´´bosnjacko pustanje krvi u Srebrenici´´, kao da se moralo desiti. Nesumnjivo se gledalo u nekim centrima ´´live´´ pokolj ljudi, e da bi balkanska ratna prica mogla dobiti neku zavrsnu formu. Ne odmah, nego tek 1998 g. Milosevicevim fijaskom na Kosovu!

Sjecam se da su kasno ljeto americke znage stacionirane na aerodromu Dubrave, tadasnju bazu ´´Eagle´´ digli mocne helikoptere ´´Kiowa Warrior´´ koji su mogli senzorima otkriti ljude koji se kriju u pecinama. To je sva utjeha koja je ponudjena Bosnjacima u tuzno i kataklizmicko ljeto 1995 godine da eto kao pokusaju bar prezivjele pronaci.

Na Tajladu se pokazalo kako se ujedinjen svijet moze nositi i s najvecim izazovima. Mogli su nesumnjivo i u Srebrenici i Bosni i Hercegovini 1995 godine iako je bio krvavi rat uciniti isto. U Podrinju je bilo preko 8000 muskaraca od kojih bi danas hiljade imali desetak hiljada bosnjacke djece...Ali nema ih!
01.07.2018.

Bolesti modernoga doba: ZABOLJELO GA KOLJENO A ONDA SU MU REKLI JOS 3-4 MJESECA!

Prekjuce smo na bolji svijet ispratili Sanela. Imao je samo 38 godina taj nas Prijedorcanin. Koliko sam samo tuge svjedocio na jednom mjestu, Boze dragi. Prekjuce u Amsterdamu.

Gledati oca koji se slama nad kovcegom munjevito otrgnutoga sina. Sokirane i ukocene prijatelje i poznanike s nevjericom na licu da poznato lice vise necemo gledati.
Ima li vece nesrece i boli nego one kad roditelj spusta u mezar vlastito dijete? Nema.

Sanel je odrastao u Amsterdamu kao dijete prvih generacija gastarbajtera u Holandiji. Poznavali smo se godinama. Nemiran duh srednjoskolca je skoro nestao kad je pronasao druzicu svoga zivota. U Bosni, u Prijedoru, zavicaju roditelja.
Zaposlio se, dobio dvoje djece. Trenirao borilacke vjestine. Stasit i krupan izgledao je skoro kao Badr Hari. Miran i zadovoljan zivot je prekinula posjeta ljekaru krajem prosle godine. Zaboljelo ga koljeno. Mislio udario ga sin kad bi se od dragosti zaigrao s njim i ucio ga nekim zahvatima i udarcima...A onda su mu rekli koliko mu je preostalo mjeseci. Rak!

Odakle, kako, otkud bas on? Tako zdravo i sportski zivio...

Novo doba, vrijeme koje zivimo cini se nikad nije bilo vise pokriveno neizvjesnom sutrasnjicom, strahovima, bolestima.
Prijatelji mi u Tuzli kazu kako se narod boji otici na najobicnije pretrage u bolnicu.

´´Svima nesto nadju pa ljude strah i otici kad imaju nekih tegoba´´, vele mi. A hodnici zakrceni da imate osjecaj da je pola kantona bolesno. Svaki dan.

Kuda ide ovaj svijet? Stresan zivot i trka za nafakom, losa ishrana i navike, losi geni, opce su rijeci kojima se strucno opisuje bolesti modernoga covjeka. Iako armija ljudi pokusava nesto uciniti, mijenjati zivotne navike,, trcati u prirodi, jesti zdravije, neki i vise putovati ne bi li smanjili pritiske na zivotnu svakodnevnicu bolesti i smrti kao da nikad nije bilo vise oko nas. A nije ni rat ni velika epidemija.
Neka je rahmet i milost Sanelovoj dusi.
22.06.2018.

Fudbal: ´´AJMO, VATRENI!´´ NA SAT I PO UJEDINILO BALKAN!

Vjerovatno je malo onih koji sinoc nisu gledali veliku pobjedu Hrvatske protiv Argentine na SP u fudbalu u Rusiji. Sjajna igra hrvatskih fudbalera i bukvalno razbijanje jedne od najvecih reprezentacija svijeta predvodjenih carobnjakom Lionelom Messijem odjeknula je u svijetu. Svi cestitaju Modricu, Rakiticu, Mandzukicu a najponosniji su, dabome u Hrvatskoj a tek u Hercegovini i hrvatskoj dijaspori. Tamo se tradicionalno najvise radovalo i pjevalo hrvatskom uspjehu.

Zanimljivo je bilo pratiti reakcije u komsiluku.

U Srbiji su nacionalisticki mediji ostro kritizirali komentatore RTS sto su nedvosmileno navijali za Hrvate jer to smatraju sramnim i necasnim (!?) nakon ratova devedesetih godina proslog stoljeca. Nazalost, to je jos jedan bjelodani dokaz da ratovi u glavama mnogih na Balkanu nisu zavrsili i jos uvijek su najveci uteg da se krene naprijed.

Srbijanski mediji su tako listom objavili objavu Novaka Djokovica na Instagramu ´´Ajmo, Vatreni!´´ (na slici).
Bivsi svjetski teniski No.1 neskriveno je, posve normalno porucio da navija za susjede, ali se skoro vise od pola komentatora ispod kratkog teksta na citanim srbijanskim portalima sablaznjavalo zbog njegove podrske dok je dobar dio pozdravio takav stav teniske zvijezde.

´´Zar cemo jos zivjeti u proslosti i u ratovima´´, porucili su takvi zadriglim nacionalistima koji su Djokoviceve dvije rijeci protumacili bezmalo veleizdajom. Tako je posvadjani Balkan nekih sat i po bar donekle ujedinio jedan srbijanski sportas. Bravo, napokon.

Tako uspjesni i popularni sportisti mozda danas mogu u balkanskim zemljama vise uraditi na pomirbi naroda i drzava nego politicari. Njima svakako uglavnom nije ni stalo da do toga dodje. Osim toga, kada jedan uspjesni sportista, Srbin otvoreno podrzi Hrvate za ocekivati je da to javno uskoro uradi i neki Hrvat, mozda bas veceras u mecu Srbija-Svicarska.

Tako ce radovanje komsijskom uspjehu prestati biti novinska vijest. Nas komsiluk nije isti kao Francuske i Njemacke, Svicarske i Italije jer balkanski narodi su stoljecima izmijesani dijelili istu sudbinu i zivote u zajednickim drzavno-pravnim okvirima iako su cesto okretali puske i nozeve jedni protiv drugih.

Namjerno gore nisam govorio o reakcijama Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i dijaspori nakon pobjede Hrvatske sinoc.
Znano je da odavno najveci dio bosanskih muslimana osjeca radost kada zapadni susjedi ostvare sportske pobjede. Mozda je to nesto manje i ravnodusnije u Mostaru i Stocu, ali radovati se da po onoj narodnoj ´´komsiji crkne krava´´ je vrlo malo u Bosnjaka.

Ne moramo se voljeti, tesko da ce to ikada biti na brdovitom Balkanu, ali mozemo se koliko toliko ljudski postovati, komsijski, bar aplauzom cestitati pa i navijati za pobjedu drugih, bili oni Slovenci, Hrvati, Bosanci, Srbi, Makedonci, Kosovari ili Crnogorci i tako odnekle krenemo u normalizaciju odnosa od Vardara do Triglava.
14.06.2018.

SP u fudbalu u Rusiji: PRAVOSLAVLJE KAO LIJEK ZA DEPRU!

Danas je otvoreno Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Rusiji. Najveca smotra najboljih fudbalskih reprezentacija svijeta privukla je veliku paznju medija kao i publike i prati se sve. I tako ce i biti sve dok je u pitanju najpopularniji sport na svijetu, od Australije do Amerike. Mediji prate sve i svasta sto se zbiva oko reprezentacija pa mozemo vala i mi.

Upravo gledam utakmicu izmedju Rusije i Saudijske Arabije i malo mi upalo u oci ime dobrog ruskog napadaca Samedova. Po imenu, nemoguce da je rijec o pravom bacuski i bratu pravoslavcu.
Malo zakopate po internetu i brzo nadjete odgovor.

Aleksandar Samedov (na slici), jedan od najiskusnijih ruskih reprezentativaca je etnicki Azer, musliman, ili bi tako trebao biti po ocu koji dolazi iz Azerbejdzana. Posto je rodjen u bivsem SSSR-u kada je Azerbejdzan bio republika te velike zemlje pomijesali su se i osjecaji i privrzenosti kao i nasih Bosnjaka po Balkanu gdje su neki sto i jesu, o cemu nema rasprave, neki Muslimani, neki Srbi ili Hrvati islamske vjere i slicno.
Sta god bilo, junak ove nase price rodjen je u Moskvi gdje se Aleksandar i ozenio Yulijom, koja je ruska pravoslavka kao i njegova mama.
Ako je vjerovati wikipediji, kada ga je spopao neki bedak 2012 godine i pao u depresiju, njegova supruga ga je nagovorila da spas potrazi u hriscanstvu.

Nas Aco Azer je objerucke prihvatio pa prezimenu dodao i majcino-Sergeyevich. I evo ga na SP u rodnoj zemlji, igra dobro.
Koga briga veceras za prostrani Azerbejdzan, etnicko porijeklo njegovog oca i slicno nakon izvjesne glatke pobjede nad Saudijcima. Depra je ionako proslost i pobijedjena. Neko ce zakljuciti - pravoslavljem.
Sta god bilo, neka je sretan predstojeci mjesec fudbalske srece i uzitka, iako je Bosna i Hercegovina, kako navijaci tako i njeni reprezentativci, uz tv aparate naredni mjesec, nazalost.
07.06.2018.

Sinan Sakic (1956-2018): SVI GRESIMO, SVI GRESIMO...

Krajem prosle sedmice napustio nas je Sinan Sakic (61), poznati interpretator onoga sto se u bivsim YU republikama zvalo i zove novokomponovana narodna muzika a ciji su konzumenti bili najsire narodne mase.
Vijest je rastuzila mnoge postovaoce njegove muzike jer je Sinan odista skoro cetiri decenije bio velika muzicka zvijezda bivse Jugoslavije i zemalja nastalih njenom disolucijom. Bio je to pjevac koji je znao puniti dvorane u duplom i troduplom dnevnom terminu kada bi kretao na turneje od Vardara do Triglava s njegovim ´´Juznim vetrom´´´. Sicusni Rom iz Loznice imao je osebujan glas koji je lahko dizao raspolozenje, posebno radnicke klase bivse Jugoslavije.

Na njegove nastupe dolazili su i rok muzicari u Sarajevu, priznali su to tek ovih dana neki jer kad Sinan zapjeva ´´Hej od kad sam se rodio´´, ´´Svi gresimo´´ i ostale njegove hitove dvorana bi zaigrala u transu i brzo horski nadpjevala izvodjaca.
Negdje 1987 godine, kad su Semsa, Dragana, Mile, Sinan, Kemal i njihov orkestar ´´Juzni vetar´´ bili skoro na apsolutnom vrhuncu karijere i mene srednjoskolca je nesto odvelo u sarajevsku Zetru na unaprijed rasprodanom koncertu.
Iako sam odrastao uz ´´Bijelo dugme´´, ´´Merlina´´, ´´Azru´´, ´´Parni valjak´´, ´´EKV´´ napadna reklama koncerta natjerala me da jedini put u zivotu svjedocim zivom nastupu Sinana Sakica. Jucer cu na Fb saznati da je istom koncertu prisustvovala i sarajevska alternativna scena, s Nadrealistima, recimo.
Malo toga je ostalo u sjecanju od prije tri decenije, ali slike krcate i zadimljene Zetre, veliki stejdz i mala pojava u bijeloj kosulji i sakou i dan danas su jasne kao dan.
Znam da je bas ta ´´Hej od kad sam se rodio´´ digla sve na tribinama dok je prepuni parter odavno skakao i pjevao. Tako smo i mi krenuli, pjevajuci i skacuci, sudarajuci se s prvim do nas. Nikad necu zaboraviti omalenog Salku maturanta cija se dzins jakna dizala visoko iznad pupka kad god bi se odvojio od drvene stolice s podignutim rukama.
Sinan Sakic je bio muzicka mega zvijezda jednog vremena ciste i nepatvorene emocije kakvu valjda imaju samo nasi Romi kad zapjevaju.

Tesko se nosio sa slavom i brzo stecenom bogatstvu, sto je i sam priznao.
Od cigareta i alkohola se nije odvajao niti jedan dan ´´iako se to na sceni nikad nije dalo primijetiti, tamo sam bio od pocetka do kraja pribran da odradim sto se od mene ocekuje´´, govorio je. Dosla je i droga sto ce ga u konacnici kostati teskog oboljenja i prerane smrti sesnaestoga dana mubarek ramazana.
Premda je pred kraj zivota pokazivao interes za budizmom Sinan Sakic je na drugi svijet ispracen dzenazom i muslimanskim obicajima a ukopan na muslimansku parcelu gradskog groblja u Loznici u prisustvu velikog broja njegovih kolega s estrade i javnoga zivota Srbije i Bosne i Hercegovine gdje je i stekao najvecu slavu i postovanje.

Koliko god se neko od nas danas pomalo stidio to priznati, a ima takvih na sve strane, Sinan, nesumnjivi kralj novokomponovane naredne muzike bivse Jugoslavije je bio vazan dio nasih zivota bez obzira koju muziku slusali i kako bili odgojeni.
Neka je rahmet dusi Sinanovoj.
17.05.2018.

Holandija: 10 AUTOBUSA TURAKA SAMO IZ AMSTERDAMA DOLAZI NA ERDOGANOV MITING U SARAJEVU!

''Znate, cak 10 autobusa nas Turaka iz Amsterdama dolazi na Erdoganov miting u Sarajevo u srijedu'', rece mi jucer turski trgovac u centru Amsterdama kad je doznao odakle smo. Pomislio sam da sam pogresno cuo.

''Mislite iz cijele Holandije?''
''Ne, ne, samo iz Amsterdama. Bit ce i iz drugih gradova puno'', dodaje samouvjereno uz osmijeh brkati Turcin uz opasku da je ozbiljan problem smjestaja jer svi su sarajevski hoteli puni pa se spavanje za dvije noci pojavilo kao neocekivani problem za Erdoganove pristase iz Holandije koji obavezno zele podrzati turskog predsjednika u gradu na Miljacki.

Nisu im dali u Holandiji, Njemackoj, pa sada serbes zele vrisnuti u znak podrske sultanu Tayyipu pa makar to bilo i na 1800 km udaljenom Sarajevu. Sretno bilo, velim u odlasku, a i dalje ne shvatam otpore u Sarajevu zbog dolaska turskog predsjednika u glavni grad BiH na predizbornimiting.
Zanimljivo, u medijskim izvjestajima s negativnim stavom prednjace Bosnjaci i partije ciji su oni vecinski glasaci jer se drugih to i manje tice pa smatraju da je to ''Bakirova igranka''.

Srecom, pojavio se dr Zlatko Lagumdzija, koji je velikim intervjuom u jednom bh.listu prije 7-8 dana obrazlozio zasto nema potrebe biti sumnjicav i zabraniti miting aktuelnog turskog lidera.

''Napunit ce nam hotele, trositi par dana u Sarajevu, dakle profitirat cemo, a ne vidim toliko stete, pa i ja sam isao na slicne mitinge u inozemstvo, idu i drugi politicari u svijetu, pa sta?'', otprilike je rekao bivsi lider SDP BIH. Vrlo inteligentno i racionalno. Posve nepotrebna dreka dijela bosnjacke politike koji smatra da nas Turci drze kao jadnom kolonijom gdje mogu raditi sta hoce dok ozbiljne biznise prave u Srbiji i drugdje. Premda tu ima istine, dolazak predsjednika Erdogana u subotu u Sarajevo je nepotrebno docekan na noz.

Nas su toliko posljednjih 20 godina raspametili unutrasnjim politickim igrama oko ''bosanskog prijestolja'', oslabili pricama o nadmocnoscu komsija i susjeda gdje smo mi kao gole jade, isprepadali pricom o raspadu zemlje, iskompleksirali iznutra islamizacijom s Istoka gdje je burka haman na putu za bosanske zene, poglavitim strahom od Arapa i Turaka (''sta ce oni ovdje'') i slicno da vise ni tako jednostavne i pozitivne stvari od koristi za BiH i nasu ekonomiju ne vidimo.

Sarajevski hotelijeri i trgovci naredni vikend, iako ce mnogi Turci ostati i duze, rekli su mi, zaradit ce mozda i par miliona KM neplaniranog novca a mi kmecimo - sta hoce taj Erdogan.

Dobro dosli Turci u Sarajevo, dobro dosao predsjednice Erdogan!

16.05.2018.

Ramazan i muslimanski ummet: A VI CETE ZAPOSTITI U CETVRTAK, ZAR NE?

''Vi cete zapostiti tek u cetvrtak, zar ne?'', ''Postite li vi od srijede ili cetvrtka?'', ''Znate li vi tacno kada krece ramazanski post, ili se ne zna kao u Marokanaca?'', samo su neka od pitanja koja kruze ovih dana i slusam ih medju muslimanima.
Nema, cini mi se jadnijeg osjecaja koji mi licno donese pocetak ramazana a da nije sami post nego - pitanje hidzretskoga kalendara.
Muslimanski ummet nikako da dogovori jedinstven kalendar pa ce i ove godine vise od pola ummeta, Sudijska Arabija, Indonezija, Malezija, Maroko, muslimanske zajednice u Australiji, dijaspori, zapostiti u cetvrtak dok je manji dio, Turska, Pakistan, Afganistan, Egipat, Bosna i Hercegovina, jutros ustao na prvi sehur.
I prijatelj Ahmed iz Singapura ce zapostiti sutra iako je Bosnjak. Tamosnja Islamska zajednica prihvatila je stav uleme iz Mekke ''da mladjak nije primijecen na puno mjesta'', iako je u pitanju gledanje golim okom, samo da se zna.
''Kad se ne mozemo dogovoriti oko kalendara, kako cemo se tek o kompleksnijih stvari'', rezignirano mi je tipkao Ahmed sinoc.
Drugi friend iz Zagreba je jos ogorceniji. ''Ummet je toliko dominirao svijetom u srednjem vijeku s poznavanjem astronomije, algebre, medicine, a danas duge saudijske dzalabe iz skupih rolce-roysova to ne zeli koristiti vec gleda golim okom ima li mladjaka ili ne! Sramota i tuga danasnjih muslimana'', napisao mi je sinoc Ahmed iz hrvatske prijestolnice a mene muka spopala da bih najradije opsovao, i to dobro.

Nema nikakvoga opravdanja da muslimani do posljednjega sata jucer u Rabatu, Mekki, Kuala Lumpuru, Dzakarti ne znaju kad im pocinje mubarek i najvazniji mjesec u godini. Nema, jer astronomija je danas toliko razvijena da su odstupanja minimalna i takvu blagodat ne koristiti za racunanje kalendara je naprosto grijeh.
No, saudijske dzalabe i na taj nacin vuku za nos ummet. Samo golim okom gledati i traziti mladjaka na obzoru je ispravno, selefijsko shvatanje o pocetku ramazana sve ostalo je nistavno!

I pored mucnine zbog ove neshvatljive sramote muslimana u 21 stoljecu treba reci da je ovaj mubarek mjesec najodabraniji u 11 mjesecevih polja u godini, ne samo zbog posta veci po nekoliko drugih vrednota: pocetak objave Casnog Kur´ana u noci Lejletu-l-Kadr, Bitka na Bedru, sedamaneaste noci ramazana itd. sto je skup dana i noci koji se ne mogu naci u drugim mjesecima. Zbog toga muslimani od Masriqa do Magriba, kako se zna reci, uz dane posta pojacaju ibadete, dnevne namaze, ucenje Kur´ana, dijele vise sadaku i pomazu one u stanju potrebe itd. Neka su vam hairli i sretni naredni dani posta i ibadeta a valjda se i ummet prije Kijametskoga dana dozove i bar napravi jedinstveni kalendar.
Ramazan mubarek oslun!

02.05.2018.

Nana Almasa Zvirac: U ŠUJICI KOD DUVNA OSTALO JOŠ 15 BOŠNJAČKIH KUĆA!

Davno prijateljstvo potpisnika ovih redova sklopljeno s familijom Ejuba i Almase Zvirac iz Šujice kod Tomislavgrada, izdržao je rat i različiti životni puti koji su nas razdvojili pune 24 godine. Sreli smo se nedavno, a skoro četvrt stoljeća ostavilo je traga i u ovom dijelu Hercegovine. Jedva se prisjećamo sokaka, ali na upit starijih Šujičana svi znaju koga tražimo.

‘Skrenite tu desno pa pravo i nakon mosta prvi sokak lijevo, e tu vam je nana Almasa (na slici)!’

Među 1500 stanovnika, većinski etničkih Hrvata, prije rata je u malom zaseoku živjelo i tridesetak bošnjačkih familija, preciznije, prema popisu stanovništva 1991 godine - 119 Bošnjaka. Rat i migracije do danas su prepolovili taj broj. Jedan dio je pod pritiskom iselio jer na bošnjačke kuće se znalo pripucati iz različitih oruđa iako su linije odbrane bile daleko. Među njima je bila i starica Almasa, ali se ova ponosna hanuma iz familije Huseinagić i u sedmoj deceniji života vratila na toprak. Nije je uzdrmala ni smrt muža Ejke 1997 godine.

‘Rat je ostavio traga, naši ljudi su odlazili pa danas iznajmljuju kuće a neke su i prodate, na zalost. Ostalo nas je tek petnaest stalnih domaćinstava i oko 60 Bošnjaka’, tužno priča nana.
Dane prekraćuje s familijama Karaga, Huseinagić, Salihagić, Novalić i Ðonlagić a sreći nema kraja kada se na vrata pomole sinovi Zlatko i Fetah te kćerka Fatma iz Sarajeva s unucima.

‘Bogme, ne dolaze samo bajramima, nego često i vikendom i tada se svi lijepo okupimo u mojoj avliji i ispričamo’, veli Almasa, ponosna na uspješne karijere djece, ali i unuka. Njena kuća je u najljepšem dijelu sela gdje na površinu zemlje izranja ponornica Šujica koja ljeti i u jesen stvara prekrasnu zelenu oazu hladne vode na hercegovačkom kamenu.

Nedaleko od rijeke je 2008 godine obnovljena džamija, minirana 1994 godine.

‘Džamija drži duhovno na okupu još ovaj preostali broj Bošnjaka, posebno uz ramazan kada se klanjaju teravije i bajram. Tada se šujički Bošnjaci druže s ramazanskim softom koji po sedmicu boravi i u mojoj kući koja je teško oštećena od jednog lokalnog ekstremiste 1994 g. Obnovila sam je nakon rata uz pomoć djece. Bogme, da mi nije mojih iz Sarajeva s ovom malom penzijom ne znam kako bih’, iskrena je nana. I u devetoj deceniji života vrlo je pokretljiva, vesela i čila a i ove godine bez problema je ispostila cijeli ramazan. I dan danas odlično kuha a unuke iz Sarajeva uvijek čekaju omiljeni kolači.                                                                                                                       

‘Pucali su na mene tokom rata, evo ovdje sam se krila dok su fijukali meci i čekala dok ne prođe. Onda su teško oštetili krov tako da sam morala izbjeći u Šibenik. Danas tom istom koji je pucao na moju kuću rucnim bacacem opet fino kažem ‘dobar dan’, uzdignute glave a on sklanja pogled’, priča nana o najtežim ratnim iskušenjima uz opasku da s većinom komšija Hrvata ni prije ni danas nije imala problema.
                                     
Nisam se cuo s nanom Almasom vec skoro dvije godine. Nadam se da djeci i unucima, od prije par godina i praunucima i dalje na cestim porodicnim okupljanjima u njenoj prostranoj avliji sprema najukusnija jela, posebno kolace te da ce docekati ramazan za dvije hefte i radovati se bajramu s najdrazima na bajramskom rucku, ako Bog da.
06.04.2018.

Otvorena Trebevićka žičara: SARAJEVO ZATVORILO POSLJEDNJU STRANICU RATA!

Danas je otvorena Trebevicka zicara. Nakon 26 godina, dika Sarajeva ponovo gondolama povezuje gradske ulice s Trebevicem, brdom iznad grada na koji su generacije glavnog grada rado odlazile na izlete, setnje, ili samo kafu i kolace do restorana na vidikovcu, restoranu u sklopu dolazne stanice.
Ako su presude ratnom zlocincu Ratku Mladicu i tzv. hercegbosanskoj sestorki pri Haskom tribunalu prosle godine simbolicki oznacili kraj agresije na BiH, zavrsetak rata i u nasim glavama, onda je danasnji dan zatvorio mozda posljednju stranicu obnove Sarajeva, bas na Dan oslobodjenja grada od fasizma u Drugom svjetskom ratu, a time i zacijeljenog lica najljepseg grada na svijetu, srusenog i izmrcvarenog u trogodisnjoj srpskoj opsadi.

Obnovljeni su Vijecnica, Zetra, Dom mladih, i drugi, ratnih oziljaka skoro da vise nigdje nema pa je mozda vrijeme okrenuti se buducnosti, ako je to ikako moguce. I moja je mladost bila utopljena u caroliju Trebevicke zicare krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih godina.

Vozili smo se, najcesce vikendom, za vrlo malo novca pa onda satima, kako to srednjoskolci umiju tumarali po i najstrmijim dijelovima Trebevica, zavlacili se u grmlje, gledali u plavo nebo nad nama a potom se nadvirivali nad grad, otkrivajuci uvijek nesto novo od njegove ljepote.
Malo ko od nas nije zicarom odveo curu na Trebevic, prvi put se poljubio u gondoli ili u nekoj zastiti grmlja, slicno kao i gospodin Offerman, ta holandska dobricina s americkim pasosem koji je zbog Sarajke Amre Serdarevic, njegove supruge, poklonio 7 miliona KM da zicara sto prije bude obnovljena.Uspjelo je to tek u mandatu mladjahnog Sarajlije Abdulaha Skake, potomka cuvene porodice koja se unazad par stoljeca bavila sunecenjem djece.

Ako se radost Sarajlija moze ocitati na svakom licu zbog jos jedne pobjede dobra, ljepote i upornosti da grad obnovi svoje simbole, znamo i kome je danas mozda nelagodno. Onim istim barbarima koji su grad drzali skoro 40 mjeseci u opsadi.
Jadovan i Ratko su u haskim kazamatima a Sarajlije ponovo idu na svoje omiljeno izletiste. Ne autima ili biciklima nego- zicarom.
Sve drugo ce proci - Sarajevo ce biti!

22.03.2018.

Zaboravljena historija BiH: LJILJANI NA VOJNOJ PARADI U PARIZU 9 MAJA 1995 GODINE

Koliko Bosanaca i Hercegovaca zna da je 9 maja 1995 godine, u jeku agresije na BiH, nasa zemlja dobila lijepo medjunarodno priznanje i podrsku iz Pariza? Vjerujemo da ih nema puno, ali sada cemo ukratko napisati kratko podsjecanje na ovaj dogadjaj.

Toga je dana, uzgred ne bilo kojeg vec Dana kada se u cijelom svijetu slavi pobjeda nad fasizmom, francuska vlada pozvala predstavnike Armije RBiH da posalju svoje predstavnike na svecanu vojnu paradu u francusku prijestolnicu. Rijec je o nesumnjivo najvecoj vojnoj svecanosti u svijetu kojom se slavi pobjeda nad fasizmom 1995 godine.

Priznanje je dosla mozda pomalo i iznenadjujuce, kada se zna od koga je-tokom agresije na BiH prosrpski opredijeljenoj francuskoj vladi na celu s predsjednikom Midteranom a cija se politika neznatno promijenila dolaskom Chiraca. Ta politika nije ustuknula ni pred poraznom cinjenicom da su izgubili 80 vojnika u mirovnoj misiji u BiH od kojih je poveliki broj nastradao od napada vojske ratnog zlocinca Ratka Mladica.

Cast da nosi zastavu BiH u svecanom defileu vojski iz vecine zemalja svijeta, kao sto se moze vidjeti na ovoj slici, pripala je Semiru Drljevicu Lovcu, proslavljenom komandantu 41.Mostarske slavne i viteske brigade Armije R BiH.

Bilo je to nesumnjivo golemo priznanje svim Mostarcima koji su gotovo u nemogucim uvjetima, vjerovatno najtezim nego bile gdje u BiH, u tri i po godine odbranili drzavnost BiH, istocnu obalu Mostara i spasili desetine hiljada civila od povampirenih fasista, prvo pod komandom generala Momcila Perisica sa srpske a kasnije i poludjelog rezisera Slobodana Praljka, brzo unaprijedjenog u generala, sa hrvatske strane.

Ova slika i zastava BiH s ljiljanima ostat ce vjecno urezana u sjecanja i memoriju svih patriota BiH. Dan kada je BiH ravnopravno bila u antifasistickom stroju, u Parizu, pred cijelim svijetom koji je slavio 9.maj. Armija R BiH i njeni pripadnici bili su u najizazovnijem vremenu rata na pravoj strani antifasista i to niko nikada nece moci izbrisati.

07.03.2018.

Nasi mali fasisti medj' Bosnjacima: ZASTO ME JUTROS STID PRED PREDRAGOM KOJOVICEM!

Jutros me bas stid i sram pred Predragom Kojovicem (na slici), zastupnikom u Skupstini Kantona Sarajevo ispred Nase stranke, iako covjeka poznajem samo iz medija.

Njega je ponovo neki SDA junosa iz istih parlamentarnih klupa nazvao - cetnikom na sto je on odgovorio u cetverominutnom obracanju kantonalnom parlamentu i javnosti.

Stid me sto je poznato da je rijec o cestitoj porodici Kojovic ciji su svi clanovi ostali u Sarajevu pod cetnickom opsadom iako su mogli otici gdje su htjeli jer je Predragov otac kao specijalista na Klinickom centru Kosevo to mogao. I nudili su mu. Prvi odmetnuti Srbi s Pala. Nije htio. Cak je i platio visoku cijenu hapsenjem od strane cetnika i kazamatom zbog ''izdaje srpskog naroda''.  Ostao je u Sarajevu i Predrag koji se javio na mobilizaciju i kao takav rasporedjen u agenciju ''Reuters'' u rodnom gradu pod kisom granata skoro svaki dan.

Stid me i sto tako olahko bacamo pod noge vrijednosti za koje smo se borili u odbrani od agresije na Bosnu i Hercegovinu u kojoj su i mnogi nebosnjaci dali zivot, sto kao borci, sto kao civilne zrtve rata.

Posebno me stid sto u mozda najteze poratne dane za nasu zemlju ponovo dajemo materijala velikosrbima i velikohrvatima, posebno zagovornicima secesionizma i podjele BiH da je i bosnjacka politika ista - nacionalisticka, iskljuciva, ksenofobna, kadkad i fasisticka, i ''da je najbolje da se podijelimo''. Ovdje bi bilo nepotrebno jos nabrajati Kojovicev doprinos kvalitetnom radu kantonalnog parlamenta u Sarajevu proteklih osam godina gdje Nasa stranka postize sve bolje rezultate.

Tzv.bosnjacki narodni deputati, posebno iz vladajuce SDA, umjesto da ''dva put mjere a jednom odsijeku'' u javnim istupima, pazljivo i s mjerom vagaju ono sto ce reci a posebno cijene sve probosanske Srbe i Hrvate koji i pored tolike polarizacije u drustvu javno nastupaju s pozicija odbrane vrijednosti BiH i njenog pluralnog drustva.
Ocigledno i mi Bosnjaci jos uvijek imamo nacionaliste i fasiste u svojim redovima.

Zato me jutros obuzima stid pred Predragom Kojovicem.

Ispod je KOjovicev emotivni istup u Skupstini KS a iza njega sjedi SDA buldog koji ga je fizicki napao, ako se dobro sjecam prije dvije godine.

01.03.2018.

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI BiH

Danas je 1.mart, Dan nezavisnosti BiH.
Prije 26 godina, referendumom, a na preporuku medjunarodne zajednice, Bosanci i Hercegovci iz svih etnickih grupa u ovoj zemlji odlucili su skoro dvotrecinski da Bosna i Hercegovina nakon disolucije Jugoslavije treba nastaviti put kao suverena, nezavisna, slobodna, demokratska i ravnopravna zemlja svih njenih naroda.

I pored najtezih ratnih iskusenja BiH je opstala, izranjavana od ratnih stradanja i krhkog unutrasnjeg uredjenja i jedinstva, s brojnim negatorima njenog postojanja, ali ipak s medjunarodnim legitimitetom u granicama Une, Save, Drine i pomorskog dijela Jadranskoga mora u duzini od 27 km, koji joj niko ne moze oduzeti.
I tako ce i biti i ostati dok je zivih svih onih koji vole ovu zemlju.

Zato, neka je sretan Dan nezavisnosti BiH svim Bosancima i Hercegovcima.

26.02.2018.

Sarajevski ratni vremeplov: JADOVAN U OTETOJ KABINI TREBEVICKE ZICARE

Dok Sarajlije za pet i po sedmica iscekuju otvorenje potpuno rekonstruisane Trebevicke zicare ne treba zaboraviti rijetko zabiljezenu fotografiju iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 godine kada su na padinama iznad grada bili poredani srpski topovi, tenkovi i mitraljezi, a medju njima i lider srpske pobune dr Radovan Karadzic.

Jedan dokumentarac u kojem je snimljeno cuveno pucanje po Sarajevu iz ´´sijaca smrti´´  ruskog pisca Limonova, Jadovan je iskoristio i da se ´´s terena´´ vojnom vezom, pokusa javiti zeni, scucuren, u poluraspadnutoj korpi Trebevicke zicare, posto je prethodno okruzio grad vojnicima JNA i srpskim dobrovoljcima iz reda SDS-a.

Rijetka fotografija koja je ostala zabiljezena u nepreglednoj arhivi youtube probudit ce bolne emocije prezivjelih opsade Sarajeva ali i zadovoljstvo za sve njegove branioce i patriote.

Radovan Durmitorski danas gleda u plafon zatvora u Scheveningenu dok ceka eventualni premjestaj u zatvor neke druge zemlje gdje ce nastaviti izdrzavanje 40 godisnje robije za genocid i krsenja Zenevske konvencije i obicaja ratovanja u pobuni protiv Bosne i Hercegovine 1992 godine. Ocekivanja su da tamo ako Bog da i skonca zivot porazenog politickog lidera prvog i jedinog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Ratno politicko (Radovan Karadzic) i vojno (general Ratko Mladic) vodjstvo bosanskih Srba odavno je na izdrzavanju sto dozivotne sto visegodisnje robije zbog pocinjenog genocida a na ovu fotografiju treba podsjetiti u narednim sedmicama kada s nestrpljenjem iscekujemo svecanost otvorenja Trebevicke zicare 6 aprila.

Sarajevu ce se vratiti gondole Trebevicke zicare a projektanti genocida ce istruhnuti u kazamatima, kako su i zasluzili.

11.02.2018.

Mirza Bašić, teniser: TRIJUMF BOSANSKE VOLJE I UPORNOSTI!

Veceras je u bugarskoj prijestolnici Sofiji Mirza Basic (na slici) osvojio prvu ATP titulu i tako se pridruzio kolegi iz reprezentacije BiH Damiru Dzumhuru s peharom najviseg teniskog razreda u svijetu. S ovim trijumfom nas teniser se probio na 76 poziciju u svijetu, osvojio 250 ATP bodova i zaradio 89 453 eura.
A prije samo tri i po godine 26-godisnji bosanskohercegovacki teniser je ozbiljno razmisljao o prekidu karijere. Slomljen na 355 ATP poziciji u svijetu, stalno u minusu kad podvuce crtu prihoda i rashoda jedva se ugurao u kvale challengera u Eckentalu i Andrii gdje je otisao do cetvrtfinala i polufinala, ali je valjalo ponovo po bespucima Antalije skupljati bod po bod, ali ni tada nije islo. Kad se sjetim od koga je sve gubio, mnogi bi odustali.

Vratili su ga u zivot upravo spomenuti indoor hard na dva turnira da moze. I dokazao je to cijelom teniskom svijetu danas 11.februara. Mislim da na Tour-u ima vrlo malo igraca koji su u tako kratkom vremenu iz kvala dolazili u zavrsnicu ch turnira a sada je to pokazao za vrlo krartak period plasmanom u finale, polufinale i cetvrtfinale ATP turnira u Sankt Peterburgu, Dohi i Sofiji te da je na posljednjem podigao i pehar a prvo mu finale u karijeri. Ne znam da li ima takvih.

To je trijumf volje jer kvalitet je bio neosporan, ali trebalo je to na terenu pokazati. Hvala Meyersu sto je vjerovao u tebe kao i moja malenkost jos iz dana kada je tek krenuo u profesionalne vode a posebno onda kada su mnogi sumnjali i rugali mu se po bh. forumima.

Ako se teniski mecena Meyers zeznuo s Aldinom Setkicem koji vjerovatno nikad nece osvojiti ni challenger titulu, bar si ti Mirza Basicu osvjetlao bosanski teniski obraz i donio ''Hope and Spirit'' prvu ATP titulu!
Hvala i dr Ejubu sto je ustrajao, malobrojnim sponzorima poput BH poste, Olimpijskom komitetu BiH jer najtezi period je iza njega, sada krece zetva zelenih novcanica. Prakticno naredna tri GS sigurno ce igrati u MD kao i puno vecih turnira pa nemamo razloga ne sumnjati da narednu godinu udje i kao Top 50 tenisera svijeta.

Ne treba zaboraviti da je pored treninga i nastupa na turnirima mirni i skromni Mirza zavrsio medicinsku skolu iako nema sumnje da ce i vecerasnjom titulom ostaviti dovoljan trag u tenisu a i zaradi da nikad ne bude morao davati instrumente hirurzima.

Z arazliku od mnogih, niko ne zna ni kako mu se zove cura a on se moze sresti s njegovim golfom na putu do Zetre ili onog ''balona'' na Stupu. Divno vece bosanskohercegovackog tenisa u kojoj je Mirza Basic pokazao da nasom tvrdoglavom upornoscu i vjerom u sebe mozemo dostici i najvece svjetske pozornice i priznanja. Cak i iz male i sirotinjske Bosne.
Aferim, Mirza i hvala ti na velikoj pobjedi BiH!

09.02.2018.

Heroji Žepe: ''OD BUDUĆIH ŠEHIDA ŽEPE BUDUĆIM ŠEHIDIMA!''

Nekim slucajem nabasasmo sinoc na youtube, toj velikoj filmskoj internet biblioteci, na vrlo dirljiv video zapis iz Žepe, skupini herojskih sela u istocnoj Bosni koja je od ljeta 1992 godine do jula 1995 godine organizirala odbranu, odsjecena, sama, odolijevala svim napadima i opsadi puno nadmocnijih srpskih snaga u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Na snimku napravljenom 16.12.1994 godine, u predahu borbi i cuvanja linija odbrane, pjevaju dva mlada, lijepa momka, vojnika Armije RBiH iz enklave Žepa koje je vodio nesutrasivi komandant, rahmetli Avdo Palic (na slici).

Pjesma ''Sanjo sam te sinoc brate u odijelu šehidskome'', ovih bosanskih junaka mozda samo nece rasplakati naseg blogera Umorni ili bivseg koautora ovog bloga Smash a tesko ikoga drugog ce ostaviti ravnodusnim.

Koliko samo iskazanoga ponosa u par minuta pjesme, prkosa, ali i emocije i sucuti za poginule saborce te ljubavi za domovinom koja im nikad nije uzvratila brigom i paznjom, posebno u posljednjim danima pred pad ove enklave. Molili su pomoc od politickog i vojnog vrha u Sarajevu, bar pregovore da kupe vrijeme i spase narod i vojsku. Na kraju, kada je vidio da je glavni zalog cetnickog vrha na celu s Ratkom Mladicem, rahmetli komandant Avdo Palic ce sam otici na pregovore u stab Vojske RS s Mehmed ef. Hajricem, predsjednikom Ratnog Predsjenistva Žepe. Ni jedan od njih se ziv nisu vratili a narod je sam trazio spas preko bosanskih planina i vrleti te prelaskom u Srbiju.

Pjesmu sam poslusao nekoliko puta sa suzama u ocima. Momci su je ocigledno sami napisali, ili potice iz toga kraja. Vrlo je emotivna, pravi manifest hrabrog naroda istocne Bosne u brdima oko Žepe a odpjevali su je nepogresivo pred okupljenim saborcima koji su im i cestitali na izvedbi. Sreca da je neko tada imao kameru i ukljucio je u pravom trenutku pa da znamo i za ovu stranu žepljanske ratne historije koju su ispisali njeni junaci, nadaleko poznati po otporu puno snaznijem neprijatelju. Dvije hiljade boraca Žepe posljednje borbe u julu 1995 godine docekalo je tek s oko 10000 metaka sto znaci da je svaki imao tek 5 na raspolaganju.

Na kraju pjesme jedan borac iz grupe ce u saljivom tonu dobaciti a kamera zabiljeziti, i to mi vec drugi dan zvoni u usima, kako je ova pjesma ''od buducih sehida buducim sehidima''!
Eto kakvi su bili branioci Žepe. 

Dva Žepljaka pjevaju:

''Svi sehidi sto ste pali
vjecno vam je, brate fala,
za Bosnu ste zivot dali
zbog vas sva je i ostala''

Neka je rahmet i dzennet sehidima Žepe.


27.01.2018.

IZ BiH između vjere i političke Turske: OTKUD DOVA U BEGOVOJ DŽAMIJI ZA TURSKE VOJNE OPERACIJE U SIRIJI?

''U dvije najpoznatije sarajevske džamije u petak (jucer, 26.1.2018 g.)je održana molitva za vojnike vojske Republike Turske i njihovu kampanju u Siriji. Molitva ili dova proučene su u Gazi Husrev-begovoj i Carevoj džamiji u znak podrške akciji “Maslinova grana” koja se vodi na sjeveru Sirije. Riječ je o turskom vojnom pritisku koji je počeo 20. januara, a za cilj ima eliminaciju snaga Demokratske Federacije Sjeverne Sirije i kurdskih pobunjenika''.

Ovako je glasila vijest koju su danas prenijeli najcitaniji portali u BiH. Malo je reci kako smo ostali u nedoumici kuda ide IZ BiH.

Zar smo toliko u bedaku, sto bi rekli susjedi Hrvati, i zivotu u sjeni ''majcice Turske''? A mozda je sve samo do lukavog atasea za vjerska pitanja Ambasade Republike u Turske u Sarajevu koji je samo vjesto iskoristio momentum i isposlovao ovu dovu od reisa Kavazovica pa skorasnji susret Bakira Izetbegovica i Aleksandra Vucica kod Recepa Tayyipa Erdogana u Istanbulu, nezabiljezen u historiji diplomatskih odnosa ove dvije balkanske drzave s Bosforom, vidio kao u sansu da prikupi neki poen kod sefova u Stambolu a mi nepripremljeni kao mulci, rekli ''moze, sto da ne za bracu Turke''. U pitanju je ''sigurnosna prijetnja s juga Republike Turske'', je li, pa da poguramo i nasim dovama.
Dakle, jednostavno receno, dotle je doslo da ce ne Stambol ''iz daleka'', vec turska ambasada u Saraj'vu i telefonom za ''tursku stvar'' narucivati ne samo dove u Begovoj dzamiji vec i demonstracije a sutra i jos nesto vise od hudih i nezasticenih Bosnjaka Bosne i Hercegovine.

Znamo da danas nije lahko biti ni reisu-l-ulema u BiH a jos gore ono sto se kolokvijalno zove bosnjacko politicko rukovodstvo koje nekad izgleda kao guske izgubljene u magli, a i mi zajedno s njim. Ali cemu, pobogu brate dove i uzdignute bosnjacke ruke u Begovoj i Carevoj dzamiji za turske vojnike koji idu da biju gerilce Demokratske Federacije Sjeverne Sirije i kurdske pobunjenike, dakle, drugu grupu muslimana, kakvi su da su, ali muslimana?

Niko BiH nije pomogao tokom agresije na nasu zemlju kao Islamska republika Iran, to sam cuo iz vise ozbiljnih izvora pa hocemo li i njima sutra uciti dove za vojne operacije ''proiranskog Hezbollaha'' u Libanu, neke buduce upade i selektivne akcije mozda Revolucionarne garde u Siriji, Iraku i slicno?

Osjecam se tako jadno i bijedno ovo subotnje jutro citajuci vijest s pocetka ovog posta i pitam se zar nismo bar kao politicki narod, ''bez kojeg se nista vise u i oko BiH ne moze odluciti'', kako nam drcno i prkosno znaju kadkad poruciti nasi nacionalni lideri s govornica, mogli bar IZ BiH zastititi i ostaviti cistom kakva je bijela ahmedija imamska u vec preko sest stoljeca dugoj tradiciji ispovijedanja islama u BiH?
Dokle i zasto se ono malo preostalog dostojanstva hudih i nesretnih Bosnjaka gazi i potire? Dokle cemo saginjatu glavu i ispunjavati zelje i kojekakvim moralistima za vjeru iz turske ambasade?
Zasto smo si to dopustili, reis efendija Kavazovicu?

26.01.2018.

Trebevićka žičara: POVRATAK SIMOBOLA SARAJEVA

Za nekih pola sata obavit ce se prva testna voznja gondole na Trebevickoj zicari, jednom od simbola prijeratnoga Sarajeva. Bit ce to kruna visemjesecnog posla svjetski poznate kompanije Leitner iz Italije koja je glavni isporucilac opreme i konstruktor zicare.

Ne treba ni pominjati kako ce se danas osjecati svaki Sarajlija kada iznad grada ugleda gondolu ofarbanu u bojama zastave Bosne i Hercegovine (na slici).
Nakon 25 godina, kada je nasilno, agresijom vojske Srbije i Crne Gore zaustavljen normalni razvoj i zivot nase zemlje, obustavljen je i rad sarajevske zicare koja je duboko u memoriji ne samo njenih Sarajlija nego i svih Bosanaca i Hercegovaca a i sire.

Prije skoro 60 godina bila je to jedina zicara u bivsoj Jugoslaviji mimo ski centara i s njom su generacije odrastale diveci se s padina Trebevica sarajevskoj zlatnoj dolini.

I kada su mnogi pomislili da ce ostariti ili cak i umrijeti a nece vidjeti njenu obnovu zbog stalnog odlaganja i zapetljavanja u obecanjima nekoliko ranijih gradonacelnika Sarajeva, sredinom prosle godine napokon je pokrenut projekat s mrtve tacke u izvedbi mladjahnog Abdulaha Skake, gradonacelnika koji dolazi iz porodice cuvenih sarajevskih berbera.

Iako do zvanicnog otvorenja ostaje nesto vise od dva mjeseca, 6 aprila na dan oslobodjenja Sarajeva od fasizma, danasnji dan ce biti posebno radostan za sve Sarajlije i bosanske domoljube kada krene gondola u bojama BiH s polazne stanice ka Vidikovcu, gdje se uzurbano rade radovi na zavrsetku dolazne stanice.

Vjerovatno cemo svi na trenutak zaboraviti jad i cemer svakidasnjice, tugu i ocaj zbog otete cetvrtine stoljeca u kojoj smo gledali rat, stradanja i srusenu i sprzenu Trebevicku zicaru.
Danas ce, kao i Stari most u Mostaru, i zicara na Trebevicu iznad najljepseg grada na svijetu izroniti za one sto vole ovaj grad i - Bosnu i Hercegovinu!

18.01.2018.

Da li Srebrenica stvarno ne zna za Ahmiće?: DRAGA MUNIRA, ŠTA TI JE?

Prije desetak godina bio sam na godisnjoj skupstini Mladi BiH Holandije, omladinskog udruzenja srednjoskolaca, studenata i mladjih poslovnih ljudi koji zele sacuvati uspomenu na BiH i ojacati veze izmedju BiH odakle su njihovi roditelji ili oni sami s novom zemljom koja im je dala boravak i pasose. Slusao sam im pricu. Oni bi puno toga ali nemaju vremena i slicno i na kraju uputio konkretan prijedlog za njihovu agendu.
''Zasto ne bi neko od vas, a znam da vas ima s dobrim univerzitetskim diplomama, tokom ljetnog ferija besplatno odrzao workshop/radionicu za Muniru Subasic, Kadu Hotic i ostalih, najmanje desetak eksponiranih predstavnika zrtava genocida u Srebrenici, Prijedoru i drugim krajevima BiH s temom ''Public relations i nastupi u medijima''?'', rekao sam svim prisutnim ''deputatima.
Razlog je sto nekolicina nasih srebrenickih nesrecnica vrlo cesto je u prilici nastupati pred kamerama i mikrofonima domacih i stranih medija a nerijetko budu nespretne, s viskom emocija sto i ne cudi jer vecina nema ozbiljniju naobrazbu.
Vrtili su glavom, pomalo s arogancijom kakva i prilici mladosti koja misli da zna sve i da niko nista bolje od njih ne umije. Ipak je dvoje reklo da je prijedlog dobar i da ce vidjeti da to urade. Ne vjerujem da su to uradili, cuo bih sigurno, a toga sam se sjetio sinoc kad sam procitao kako je Munira Subasic na susretu s hrvatskom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarovic jucer rekla, valjda da joj se sto vise dopadne, kako je njena briga Srebrenica i nedolazak politickih lidera tamo da se poklone zrtvama genocida u tom gradicu a da za Ahmice i ne zna sta se tacno tamo desilo!?
Ostao sam sokiran i zatecen. Zar je moguce da prezivjeli srebrenickog genocida, pa jos zena i majka koja je izgubila najblize u tom strasnom genocidu a predstavlja hiljade majki Podrinja tako bescutno moze govoriti o teskom masakru u drugom dijelu BiH a koji su pocinili hrvatski vojnici z sastava HVO a o kojem zna i svaki balkanski Hrvat a eto ona ne jer joj se ne uklapa u kasniju recenicu da je Kolinda za nju i dalje ''kraljica Balkana''.
Nije bitno vise ni zasto su takve sokantne rijeci izasle iz usta Munire Subasic a na koje se zgrozila kompletna bosnjacka i probosanska javnost jucer i jutros, ali toj nasoj predstavnici hudih Podrinjki treba izmedju ostaloga i bar kurs o odnosima s javnoscu, kako nastupiti u medijima, sta potencirati, sta po svaku cijeni precutati, kako zonglirati, jednostavnije receno s rijecima dok zuje kamere i svijet te gleda.
Ono jucerasnje Munirino obracanje hrvatskoj predsjednici je samo dno i nikad se vise ne bi smjelo desiti. Ne zbog zrtava Ahmica, jednog od najstrasnijih zlocina u agresiji na BiH, nego zbog samih srebrenickih majki i silnih udruzenja zrtava genocida u Podrinju.

29.12.2017.

SRETNA NOVA 2018 GODINA!

Dvadeset pet godina od sticanja nezavisnosti Bosna i Hercegovina ulazi u mozda najtezu godinu njenog bitisanja. Tako kazu. A kada joj nije bilo tesko? Unutrasnje podjele i podmetanja, secesionizam i ekonomsko propadanje je konstanta nase zemlje, ali dva dogadjaja obiljezili su godinu na izmaku: dozivotni zatvor kalinovackom domuzu, ratnom zlocincu Ratku Mladicu pred Haskim sudom te potvrdjena visoka zatvorska kazna hercegbosanskoj cetvorki za tzv.udruzeni zlocinacki poduhvat Republike Hrvatske s paradrzavnim snagama tzv.Herceg-Bosne tokom agresije na BiH 1992-1995 godine.
Medjunarodni sud u Den Haagu tako je presudio velikosrpskom i velikohrvatskom projektu koji se 25 godina upinje dokazati da nije bilo agresije, zlocina, silovanja, progona neduznih ljudi. Sada napokon imamo crno na bijelo, premda smo to i bez Haskog tribunala znali. Tako je bilo i ostat ce zapisano do Sudnjega dana. S te strane gledajuci Bosna i Hercegovina nikada nije bolje stajala. I komsije i susjedi morat ce smanjiti dozivljaj, komsije zbog euroatlantskih integracija gdje ih ceka niz uvjeta za pristup Evropskoj Uniji a susjedi ionako vec godinama slusaju zapovijedi iz Brisela.

Samo malo mudrosti svih probosanskih snaga u zemlji mogli bi donijeti puno vise radosti i lijepih dana nasem obicnom covjeku u narednim godinama. I pored polupraznog novcanika.
Sretna vam i bolja bila nova 2018 godina.


Stariji postovi

burek
<< 07/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1955368

Powered by Blogger.ba