burek

Hasta la victoria siempre!

18.09.2018.

Airbnb fenomen: NA ODMOR SEDMICU-DVIJE PA IZNAJMITE STAN TURISTIMA!

Nekoliko puta sam citao o fenomenu Airbnb, popularnoj platforme za izdavanje stanova i kuca u cijelom svijetu. Ponuda je odista jako siroka i imate dojam da pola grada, cak i tamo gdje zivite, iznajmljuje stan na dan, dva sedam...

Koliko je privlacan saznao sam posve slucajno na primjeru - komsije.
Mladji bracni par je prosle godine kupio poprilicno skup stan s bascom u prizemlju nase zgrade u Amsterdamu. Mislim da ga nije kupio ispod 320 000 eura.

Dobro su ga sredili. Mladi Zidov i njegova Portugalka s bebom od godinu dana nisu stedjeli novca da prosire kupatilo i postignu maksimalni komfor u stanu od 60 m2. Uselili su se prosle godine u septembru.

No, vec duze vrijeme primijetili smo, cim odu na odmor, a to zna potrajati i po tri sedmice, odjednom, vec sutradan ispod nas cujemo zamor.
Neki ljudi pricaju a ne bas ugodni miris dzointa nadje brzo prolaz do nas na prvom spratu.

Prvo sam mislio njihovi prijatelji iz Izraela ili Portugala jer smo culi hebrejski i portugalski. No, kad sam cuo nedavno kineski, rekao sam si, ovo nikako ne mogu biti prijatelji.

Da li je moguce da mi komsija iznajmi stan preko Airbnb cim ode na odmor, cak i od sedam dana, pitao sam se.
Za par minutica se pretpostavka pokazala tacnom.

Dobro namjesten stan uz pregrst fotografija naseg komsije se na Airbnb iznajmljuje po dnevnoj osnovi za 175 eura, pa bujrum ko hoce.
A nije da je malo takvih gostiju jer covjek ekspresno izda stan po cijeni koja je cak skuplja od vecine amsterdamskih hotela. No ocigledno je rijec o ljudima koji vole komfor stana i bascu da im vrati osjecaj doma i na odmoru u velikoj metropoli i 175 eura dnevno im nije skupo.

Razmisljam i nikako ne mogu uci u kozu komsije koliko god privlacno zvuci da za 20 dana mozes zaraditi kao od sale 3000 eura, sto ce reci da ti pokrije i skuplji odmor na Gran Canaria!

Zaradi se u tom slucaju i vise, ali ako odbijes naknadu Airbnb i ono sto pripada cistacicama, to je nesto iznad navedene cifre.
Sve je to privlacno uhu, ali da popisujes sta ti je u kuci da ne bude otudjeno, da strepis da ti neko ne lupi flasom vina po zidu, mozda umnozi kljuc od ulaznih vrata i da nekom lopovu i slicno da bez ikakvog straha obidje stan kad pozeli...

No way!
05.09.2018.

Bosnjaci u Drugom svjetskom ratu: ´´BOSNJACI SEBE PRVO VIDE KAO EVROPLJANE PA TEK ONDA KAO MUSLIMANE!´´

Citam vrlo dobru i preglednu knjigu ´´Hitlerovi inozemni dobrovoljci´´ autora Christofera Ailsby (u originalu ´´Hitler´s Renegades´´) gdje se podrobno bavi svim evropskim kvislinskim pokretima koji su pohitali pod Hitlerove skute izmedju 1941 i 1943 godine.

Bezbeli, bavi se Christofer i balkanskim kvislinzima gdje je Treci Reich vjesto koristio etnicke netrpeljivosti i aferime iz ranije historije. Dokacio se tako i nasih ´´handzarovaca´´.

No, na jednom drugom mjestu u knjizi gdje govori o Indijcima u SS trupama navest cemo zanimljivo otkrice jednog njemackog oficira koji je sondirao trziste potencijalnih Hitlerovih dobrovoljaca medju muslimanskim narodima.

U to vrijeme, lokomotiva tih nastojanja bio je izrazito antibritanski nastrojeni jordanski muftija Amin Al-Husseini, veliki muftija Jerusalema, koji je puzio po Hitlerovim minderima u nastojanjima da njegovom ahmedijom i autoritetom u muslimanskome svijetu okupi sto vise muslimana u Wehrmacht. Imao je finih uspjeha Amin ef., ali se taj nesretnik nije ni po cemu vrijednom upisao u historiju, naprotiv, ukaljao je ahmediju zauvijek i ispisao jedno od najruznijih poglavlja Drugog svjetskog rata iz galerije autoriteta islamskoga svijeta.


Helem, da se vratimo Gottlobu Bergeru, njemackom SS Obergruppenfuhreru, koji je direktno Himmleru raportirao o uspjesima regrutiranja muslimana u jedinice njemacke armije.

Naime, taj mudrac je htio da pod jedan bajrak okupi indijske i bosanske muslimane mislivsi da im je vjera dovoljna platforma da se uhvate pod ruku.

U njegovom izvjestaju novembra 1941 godine on pise Himmleru slijedece: ´´Indijski muslimani sebe na prvom mjestu vide kao Indijce a Bosanci kao Evropljane i ovo nece ici´´.

Tako je i bilo. Nista nije bilo od indijsko-bosanskih handzarovaca.

To sramotno poglavlje historije Bosnjaka u Drugom svjetskom ratu, u kojem srecom nije bilo masovnijeg odziva, daleko je iza nas, a moja malenkost je eto izdvojila jedan mali pasus za nase usamljene posjetioce iz blog zajednice.

Vidite, u novembru 1941 g. Bosnjaci porucuju Himmleru da su oni prvo Europejci pa tek onda muslimani!

03.09.2018.

Miljenko Jergovic: KADA BI BOSNA IMALA GRUDI, IMALA BI TRI SRCA!

Miljenko Jergovic, Sarajlija s adresom u Hrvatskoj, prominentni i visestruko nagradjivani pisac, napisao je inspirativni tekst o Bosni i Hercegovini danas koji se moze smatrati nekom vrstom piscevog manifesta.

Posebno je zanimljiv posljednji pasus i za zamisliti je se nad njegovim redovima, posebno Bosnjaci.
Procitajte:

´´ Bosne nema ako su jedni pobjednici, a drugi i treći poraženi. Nema je ni ako su jedni vječite žrtve, a drugi vječiti krivci. Bosna bi se trebala konstituirati na neprestanom pokušaju da se razumije onoga drugog. Bosna nije troglava zemlja, ali jest, ili bi trebala biti, zemlja u čijim bi grudima, kada bi zemlja imala grudi, kucala tri srca. Nikada otkucaji sva tri srca neće udarati istim ritmom, kao što istim ritmom ne kucaju ni srca milijuna njezinih ljudi, onih koji žive tu i onih koji su raseljeni. Samo što svaki čovjek umire sam za sebe, dok s jednim narodom umire cijela zemlja.

Mogu Hrvati nestati iz većeg dijela Bosne i Hercegovine – ne mogu iz Čitluka, Ljubuškog, Gruda i, naravno, Neuma – mogu nestati čak i Srbi, ali na mjestu njihova nestanka ne može nastati ništa. I čak se ni to ništa tada ne može zvati Bosna. Ne treba valjda ponavljati da isto to važi i za Bošnjake.
Problem onda i jeste to što Bosne i svega u Bosni može nestati, ali na njenom mjestu ne može nastati ništa što bi moglo imati i najdalje veze s bilo kim od nas. U tom slučaju, umjesto Bosne bit će tu novi Grendland, zemlja vječnoga leda u kojoj će živjeti Inuiti, koji vjeruju da svijetom upravljaju duše umrlih i u čijem jeziku ne postoji riječ za rat. Dakle, nema načina da Bosna, ili bilo tko u Bosni, preživi, osim da se prihvati ono što se svima čini neprihvatljivo. Ali to što je neprihvatljivo jedino je moguće.

Da bi se Bosnu prihvatilo i voljelo trebalo bi se prihvatiti i voljeti sve ono neprihvatljivo, nespojivo, nepodnošljivo. Bosna je, u stvarnosti kao i u mašti, ukoliko ta mašta nije kolektivizirana, spoj nemogućeg i nepodnošljivog. Ako čovjek misli o sadržaju pojma, a ne samo o njezinom imenu, ako je, dakle, stvarno, prema vlastitom tragičnom osjećaju svijeta i doma Bosanac – svejedno koje vjere i nacije – tada u sebi kao svoje rođeno nosi sve to. I sve tri nacionalno-identitetske legende, i sva tisuću i tri nepodnošljiva zlodjela proizašla iz tih legendi, plus sva hiljadu i tri nepodnošljiva zlodjela koja je za sobom ostavio socijalizam na bosansko-jugoslavenski način.

Misliti o Bosni je misliti o nečemu strašnom i beznadnom. Pritom, ne može se biti ekskluzivni Bosanac, koliko god i to neki pokušavali na raznim popisima stanovništva. Ekskluzivni Bosanac danas je isto ono što je prije trideset godina bio ekskluzivni Jugoslaven. Ekskluzivni Bosanac onaj je koji odbija biti Srbin, Hrvat, Bošnjak, dok je inkluzivni onaj koji se osjeća i kao Srbin, i kao Hrvat, i kao Bošnjak.
Razlika između dva osjećaja je ogromna. Izkluzivnost podrazumijeva empatiju i razumijevanje za one najmanje i najslabije, a ekskluzivnost vodi pristajanju uz one najveće i najbrojnije. Oni malobrojniji bivaju krivi, jer, eto, imaju potrebu da se razlikuju. Oni, pak, većinski manje su krivi, jer su najbrojniji i već su samim tim najsličniji idealu univerzalnog Jugoslavena, pardon Bosanca…
Iz te vrste isključivosti slijedi prirodno utapanje u većinski identitet ili tupo razočaranje. Može se biti samo inkluzivni, uključujući Bosanac, onaj koji u sebe i svoj identitet između ostalog uključuje i ono što je u Bosni najgore i najteže. Prvenstveno to. Bosna nije laka zemlja, ali je mnogo lakša od, recimo, Izraela.

Biti Bosanac znači, dakle, biti izdajnik, jer se inkluzivnost na sve tri strane podjednako, s različitim argumentima, ali uz istovjetne izraze proklinjanja, smatra aktom izdaje. Biti Bosanac znači otežati si život do krajnjih granica, sebi i svojim bližnjima, i biti osuđen da te progone oni koje voliš i na koje projiciraš vlastiti identitet. Samo takav čovjek voli Bosnu na način prve rečenice u ovom tekstu, na način na koji Aleksandar Genis voli Izrael. Da, naravno da je lako Izrael tako voljeti iz New Yorka. Naravno, mimo naših iskaza, ovakvih i onakvih, postoji živa i neiskazana zbilja.

Bosna je tokom svoje povijesti obično i bila zemlja neiskazane zbilje. Otud višak legende, a manjak historije. Živjelo se u neiskazanoj zbilji zato što se nikad, ni jedne sekunde, nije živjelo u slobodi. A čim se nije živjelo u slobodi, nije se moglo živjeti ni u istini. I to je onda postalo tako, nepromjenjivo do dana današnjeg. U toj neiskazanoj zbilji postoje ljudi koji svakodnevno žive razgovarajući sa susjedima s kojima je posvađana njihova nacionalna legenda. Obilaze se, trguju, svađaju se, žive…
I sasvim neosviješteno ispunjavaju smisao rečenice od koje je sve počelo. Oni svojim životom, premda to nikad ne bi tako rekli, a možda to nikome ne bi ni priznali, vole Bosnu, ali ne samo onu koja je u njihovoj glavi, nego i onu koja je u glavi onog s kime se svađaju, obilaze, mire, trguju i razumijevaju. Tu možda i nije riječ o emociji. Sasvim sigurno nije riječ o nečemu što je osviješteno. I dobro je da je tako. Dok god je neosviješteno, a postoji, to neće biti ugroženo. To je istina koja nije izrečena. Istina koja i postoji samo dok nije izrečena. Ali istina koja se neće sačuvati ako ne bude izrečena.´´
01.09.2018.

Peticija Bosanaca i Hercegovaca iz Holandije: ZBOG ČEGA DŽENAZA NAKON 20 GODINA U DEN HAAGU?

Grupa Bosanaca i Hercegovaca u Kraljevini Holandiji uputila je otvoreno pismo Organizacionom odboru manifestacije ´´Srebrenica herdenking´´ koji se svake godine 11 jula odrzava na centralnom gradskom trgu Het Plein u Den Haagu a povodom godisnjice genocida u Srebrenici.

Razlog je neshvatljivo ubacivanje dzenaze namaz u program, vaz imama pred klanjanje namaza i nastup dzematskih horova koji je posve promijenio gradjanski karakter tog skupa po cemu je 20 godina bio prepoznatljiv i siroko prihvacen.
Ova promjena je nakon duzih rasprava i napetosti rastjerala nase holandske prijatelje, kojeg li apsurda, istih onih koji su iz saosjecanja prema tragediji Srebrenice i bosnjackoga naroda pokrenuli tuznu komemoraciju odmah nakon prestanka agresije na BiH tako da su sada u organizaciji ostali samo bh.udruzenja!?

Pravo je pitanje, sta je to ´´Srebrenica herdenking´´ 11 jula u Den Haagu dobila a sta izgubila dzenazom i vazom roterdamskog efendije?

Pismo prenosimo u cijelosti:

Postovani clanovi Organizacionog odbora ´´Srebrenica herdenking´´ u Den Haagu,

U posljednjih nekoliko godina mi, Bosanci i Hercegovci u Holandiji, svjedoci smo da je ´´Srebrenica herdenking´´ 11 jula u Den Haagu u dobroj mjeri promijenio karakter kakav je imao skoro 20 godina.
Tu mislimo prije svega na ubacivanje u program dzenaze namaz te nastup dzematskih horova sto izaziva glasne komentare kako medju nasim holandskim prijateljima tako i medju Bosancima i Hercegovcima na Het Pleinu.

Cinjenica da se i nekoliko holandskih nevladinih udruga nakon 20 godina povuklo iz organizacije skupa mnoge ne ostavlja ravnodusnim.

Zbog svega navedenoga, iz najboljih namjera predlazemo da uzmete u razmatranje nekoliko opaski i prijedloga:

1. Smatramo da je uvodjenje dzenaze namaz bio nepotreban korak. Ako je vec nemoguce dzenazu posve ukinuti naredne 2019 godine i vratiti program u okvire gradjanskog komemorativnog skupa kakav je bio skoro 20 godina onda bar sam vjerski cin treba svesti na dzenazu namaz a ne i govor imama na Het Pleinu koji se cini posve neprikladnim.

2. Dvojezicni program je gubljenje vremena s obzirom da se prisutnima, ukoliko ne razumiju neki od jezika, unaprijed podijeli stampana verzija kompletnog programa na holandskom i bosanskom. Treba razmisliti o prevodu dijela programa na engleskom jeziku zbog gostiju iz diplomatskog kora.

3. Ucesce horova iz IZ Bosnjaka Holandije treba svesti na manju mjeru. Nije li jedan hor dovoljan za izvodjenje uzivo ilahije ´´Nemoj zalit suzama´´ koja je ranijih godina pustana s DVD aparata? Izvodjenje himne bi mogao izvesti i neki nas muzicar iz Holandije.

4. ´´Srebrenica herdenking´´ u Den Haagu moze dati prostora za obracanje i ambasadora BiH u Holandiji kao zvanicnog predstavnika drzave Bosne i Hercegovine cime bi se podigao i nivo komemoracije. Davanje prostora samozvanim piscima s bezvrijednim i pateticnim tekstovima o Srebrenici tokom ´´Marsa mira´´ nepotrebno krnji ugled tog dijela programa.

5. Cinjenica da u organizaciji ´´Srebrenica herdenkinga´´ vise nema holandskih asocijacija slabi snagu i domete okupljanja 11 jula u Den Haagu. Treba pokusati naci bar jednu probosanski opredijeljenu holandsku nevladinu organizaciju koja bi s bh.udruzenjima zajednicki stala iza ove u svijetu prepoznatljive komemoracije.

S postovanjem,
Grupa Bosanaca i Hercegovaca iz Holandije
(imena i prezimena potpisnika peticije poznata Burek blogu)
15.08.2018.

Tuzla opet prva: SRBIN IZ BIJELJINE OTVORIO SLASTICARNU U CENTRU TUZLE

Malo je optimista koji danas u Bosni i Hercegovini mogu naslutiti bolju poziciju manjinskih naroda u FBIH a pogotovo u manjem entitetu BiH. Mrznja i nepovjerenje su svuda a nacionalisticke politike, posebno u izbornim godinama - dominantne! Ipak, u obicnom narodu ima primjera koji su jos uvijek tesko zamislivi. Evo primjera br.1. Gdje ste culi da Bosnjak iz Sarajeva, primjerice ode otvoriti kafanu u centru Pala ili Srbin iz Visegrada da otvori ducan na Skenderiji. E to se desilo prije nepunu godinu u Tuzli. Bijeljinac, Srbin, dakle nikako povratnik u grad, otvorio je caffe slasticarnu u mozda najatraktivnijem dijelu grada -naselju Stupine. Radnja je puna cijeli dan, odlicne i raznovrsne torte na celu s cheescake se prodaju “k’o halva”, mnogi ugledni Tuzlaci dolaze vrlo rado i posao cvjeta novom stanovniku Tuzle. I mnogi to znaju i ponasaju se posve normalno. Ljude zanima dobra ponuda kolaca, posebno specijalno ukrasenih rodjendanskih torti. Tuzla opet prednjaci u BiH. E, kada bi jos samo i u drugom pravcu, recimo poduzetni Bosnjak iz Tuzle otvorio najobicniju kafanu u Bijeljini, gdje bi nam bio kraj!

23.07.2018.

Hatidza Mehmedovic 1952-2018: OZALOSCENI - NEMA, POBIJENI U SREBRENICI!

Sinoc je na bolji svijet preselila Hatidza Mehmedovic, predsjednica udruzenja Majke Srebrenice.

Njena posmrtnica ledi krv u zilama, zaustavlja dah, i srce kao da stane na tren. Na uobicajenom mjestu posmrtnice gdje iza ´´Ozalosceni´´ stoje imena najblizih koji ce umrlu ispratiti s ovoga svijeta, prouciti neko poglavlje iz Kur´ana i orositi suze zbog gubitka najblize - prazno mjesto.

Nema ozaloscenih.

Nema.

Ne zato sto se rahmetli Hatidza nije udavala i nema djece.

Hatidza je bila sama na ovom svijetu vec 23 godine jer su joj 11 jula 1995 godine ubijeni muz Abdulah (44), dva sina, Azmir (21) i Almir (18) i brat. I za njom nema ko zaplakati od najblizih. U Hatidzinoj posmrtnici ozalosceni su porodice Bektic, Mehmedovic, Pasalic...

Ima li vece tuge, jace i potresnije slike o srebrenickom neprobolu danas, 23 jula 2018 godine? Nema!

Hatidza, koja je tako dostojanstveno nosila svoju bol, tako odmjereno govorila i nastupala u 23 godine ustrajne borbe za istinu o stradanju nevinih Srebrenicana. Hatidza, s onom njenom mahramom bila je mozda i simbol i najtuzniji srebrenicki cvijet istovremeno pred vise od 8000 bijelih sehidskih nisana u njenim Potocarima.

I ne samo tamo. I u Tuzli, Sarajevu, Den Haagu i drugim svjetskim mjestima gdje se kao predstavnica udruzenja Majke Srebrenice pojavljivala.

Neka je rahmet dusi Hatidzinoj.

Rahmetullahi alejha we rahmeten wasiah.
12.07.2018.

11. juli u Den Haagu: DZENAZA POSVADJALA HOLANDJANE I BOSANSKE ORGANIZACIJE!

Vec sest godina bosanskohercegovacka zajednica u Holandiji povodom 11 jula i genocida u Srebrenici organizira Mars mira (Vredesmars) od Wassenaara do Den Haaga. Tako je bilo i jucer a nakon simbolicnih 11 km ucesnicima se u 15 sati na centralnoj komemoraciji ´´Srebrenica herdenking´´, na glavnom trgu (Het Plein) pridruzi jos par stotina Bosanaca i Hercegovaca i manji broj Holandjana.

Vec tri godine u program je ubaceno i klanjanje dzenaze namaza u odsustvu koja je bila predmetom ozbiljnih nesporazuma bh.zajednice i holandskih nevladinih organizacija. Nije tesko dokuciti ko je bio za dzenazu a ko protiv.
Zustri evaluacijski sastanci u septembru rezultirali su i raspadom nekih godinama uspjesnih holandsko-bosanskih udruzenja kao i povlacenjem par holandskih nevladinih udruzenja koji su 20 godina stajali na celu kompletne organizacije komemoracije 11.jula.
Saradnja bosanskog i holandskog nevladinog sektora u Kraljevini Holandiji kojoj smo se nekad dicili, posebno u projektima vezanim za Srebrenicu, nakon skoro dvije i po decenije nikad nije bila na nizim granama.

Posto je bh.zajednica u Holandiji tacnije njena krovna kuca ´´Platforma BiH´´ skoro pa zamrla s radom zbog unutarnjih podmetanja i svadja sve je palo na pleca manjoj grupi bosanskih aktivista iz Srebrenice koji rade veliki i naporan posao, ali im se prije svega zbog nezamijeranja iz godine u godinu potkradaju greske i propusti u organizaciji.

Tako je i na ovogodisnjem Marsu mira, na prvoj stanki kod zatvora Scheveningen, mikrofona se docepala jedna Bosanka iz Holandije, samozvani prozaista i pisac. Malo je kazati da je bilo mucno i tegobno slusati gospodju koja je nesto napisala i valjda to jos objavila u knjizi. Tvrdimo da bi svaki srednjoskolac iz BiH a neki i is iseljenistva mogao bez problema parirati ´´gospodji sa sesirom´´.
Bez ikakvih filtera pojedinci se tako dograbe mjesta i publike koju ne zasluzuju.

Na centralnoj manifestaciji u Den Haagu bode u oci vjerski program s dzenazom koji je odjednom ubacen 2016 godine i od holandsko-bosanske vrlo uspjesne komemoracije postao prakticki samo bosanski skup ako se gleda po organizatorima. Iako je tesko egzaktno reci, ali cini se da nikad manje nije bilo holandskih prijatelja koji podrzavaju nasa okupljanja 11 jula, ako izuzmemo ponekog bosanskog zeta ili snahu iz ove zemlje.

Dzenaza u odsustvu kao prvo nije fardi ajn (najstroziji farz) vec obaveza odpada samim cinom klanjanja ´´naseg dzemata´´ iz Bosne u Potocarima. Da ne govorimo o ozbiljnijem problemu da mozda i 90% prisutnih klanja dzenazu bez abdesta jer ga nema gdje uzeti!!
Kompletna komemoracija je 20 godina bila sekularni i gradjanski skup u spomen na 8372 srebrenicke zrtve genocida na koji ozbiljne primjedbe nije bilo. Naprotiv, pobrala je visoke ocjene, privukla mnoga lica iz politickog i kulturnog zivota 11.jula da dodju i stanu medju Bosance na Het Plein u 15 sati. No, sada je dzenaza dala novu boju ovom okupljanju, a pravi vaz roterdamskog efendije pred sami namaz, bas kao da je u Potocarima, bitno mijenja karakter skupa.

Raspricao se Aldin ef. da je horilo kroz haske ´´luke i kadiluke´´ preko nikad jaceg razglasa a prepuni okolni kafici zbunjeni i u nevjerici gledali improvizirani bosnjacki dzemat s imamom na celu kako pred Holandskim parlamentom - stoji u molitvi.
Nije zgoreg nekad uci bar na tren u kozu Holandjana u ovakvim prilikama pa zamisliti kako se oni osjecaju kada vam neko 10 minuta govori na nepoznatom jeziku na skupu gdje ste draga srca dosli a potom jos i gledate molitvu na arapskom jeziku!

Druge manjine u Holandiji prave programe na holandskom i(li) engleskom uz obavezno podijeljeni letak  da se zna o cemu se govori ako nema simultanog prevodioca.
Naravno, rade to i bosanski organizatori u Den Haagu. Odstampaju kompletan program dvojezicno, ali na holandskom i bosanskom, i podijele prisutnima. To kosta novca dabome ali se za mikrofonom svake godine pojavi neka djevojka koja cita prevod na bosanski bez ikakve potrebe.
Umjesto da se mozda neki ´´summery´´ kaze na engleskom zbog ponekog gosta iz diplomatskog kora, i dalje se dupla program i na bosanskom jeziku zbog ´´poneke nane i djeda koji ne razumiju holandski´´. Neshvatljivo. Nije li ovaj performans za Zapad a ne za Istok, da pojednostavimo stvari! A zalimo se sto nam mali broj domacih dolazi na nase skupove i programe posvecene Srebrenici i slicno. Pa, kako ce doci kad ih pravimo samo - sebe i nasu publiku iako zivimo u Rotterdamu, Amsterdamu...!
Znam pouzdano da je i ove godine ponovo bilo prigovora od Holandjana i Bosanaca i Hercegovaca, kako zbog dzenaze tako i zbog ponovo nekih propusta u organizaciji. Nakon toliko godina neke prvi put nismo vidjeli. Daj Boze, ali i nakon nove evaluacije u septembru nema sumnje da ce i naredne godine Den Haagom zvoniti bosanski na sve strane a Aldin ef. vaziti kao da je u Grivicama kod Banovica.

09.07.2018.

Srebrenica i Tajland: STA JE POVEZNICA TAJLANDSKE NESRETNE DJECE IZ SPILJE I SREBRENICANA 1995 g.!

Cijeli svijet prati spasavanje grupe djece u Tajlandu koja su gluposcu i naivnoscu prije desetak dana usla u duboke spilje gdje su ih monsunske kise otjerale duboko u utrobu zemlje.
Dva najbolja ronioca na svijetu iz Engleske su ih nekim cudom nasli i vec treci dan sve svjetske tv mreze s paznjom prate njihovu evakuaciju koja je mozda najspektakularnija u historiji s obzirom na tezinu akcije i brojne izazove koje spasioci moraju proci u vrletima sjevernog Tajlanda.

Cinjenica da samo u jednom pravcu moraju da hodaju, pentraju se i rone po 5-6 sati, uz to provlaceci se kroz vrlo uske spilje da ni boce s kisikom na ledjima ne mogu nositi vec ih guraju pred sobom, dovoljno govori o kako vanrednom naporu se radi.Ipak, evo u ponedjeljak popodne vec je spasen osmi djecak i akcija je prakticki skoro vec u potpunosti uspjela.

Prekosutra je godisnjica genocida u Srebrenici. Prije samo 22 godine, u tehnoloski ne bitno skromnije doba, mozda samo s manje drustvenih mreza i snage interneta da sve ´´tako brzo saznas i izmijenis informacije´´, cijeli svijet je pratio lov na desetak hiljada Srebrenicana koje su poduzele srpske snage predvodjene osudjenim ratnim zlocincem Ratkom Mladicem.

Nekih stotinjak kilometara izmedju Srebrenice i Tuzle bila je golema nepoznanica iako smo svi slutili najgore - pokolj neduznih ljudi. Tek kasnije ce doci na vidjelo satelitski snimci grobnica mucki ubijenih Srebrenicana koje su Srbi krili. U Tajlandu su u potrazi i spasavanju djece americka vojska i skoro cijeli svijet stavili sve resurse, ljudske i tehnicke da se djeca spasu. U Srebrenici se cekalo da Ratko i njegovi zlocinci obave posao pa da nam samo isporuce satelitske snimke da znamo gdje je bar vecina ubijenih. Naime, znalo se da bez tog dokaza nema smisla ni 1993 g. pokrenuti Haski tribunal i privodjenje pravdi zlocinaca pa ni kasnije dovodjenje reda na Balkanu. Ali ´´bosnjacko pustanje krvi u Srebrenici´´, kao da se moralo desiti. Nesumnjivo se gledalo u nekim centrima ´´live´´ pokolj ljudi, e da bi balkanska ratna prica mogla dobiti neku zavrsnu formu. Ne odmah, nego tek 1998 g. Milosevicevim fijaskom na Kosovu!

Sjecam se da su kasno ljeto americke znage stacionirane na aerodromu Dubrave, tadasnju bazu ´´Eagle´´ digli mocne helikoptere ´´Kiowa Warrior´´ koji su mogli senzorima otkriti ljude koji se kriju u pecinama. To je sva utjeha koja je ponudjena Bosnjacima u tuzno i kataklizmicko ljeto 1995 godine da eto kao pokusaju bar prezivjele pronaci.

Na Tajladu se pokazalo kako se ujedinjen svijet moze nositi i s najvecim izazovima. Mogli su nesumnjivo i u Srebrenici i Bosni i Hercegovini 1995 godine iako je bio krvavi rat uciniti isto. U Podrinju je bilo preko 8000 muskaraca od kojih bi danas hiljade imali desetak hiljada bosnjacke djece...Ali nema ih!
01.07.2018.

Bolesti modernoga doba: ZABOLJELO GA KOLJENO A ONDA SU MU REKLI JOS 3-4 MJESECA!

Prekjuce smo na bolji svijet ispratili Sanela. Imao je samo 38 godina taj nas Prijedorcanin. Koliko sam samo tuge svjedocio na jednom mjestu, Boze dragi. Prekjuce u Amsterdamu.

Gledati oca koji se slama nad kovcegom munjevito otrgnutoga sina. Sokirane i ukocene prijatelje i poznanike s nevjericom na licu da poznato lice vise necemo gledati.
Ima li vece nesrece i boli nego one kad roditelj spusta u mezar vlastito dijete? Nema.

Sanel je odrastao u Amsterdamu kao dijete prvih generacija gastarbajtera u Holandiji. Poznavali smo se godinama. Nemiran duh srednjoskolca je skoro nestao kad je pronasao druzicu svoga zivota. U Bosni, u Prijedoru, zavicaju roditelja.
Zaposlio se, dobio dvoje djece. Trenirao borilacke vjestine. Stasit i krupan izgledao je skoro kao Badr Hari. Miran i zadovoljan zivot je prekinula posjeta ljekaru krajem prosle godine. Zaboljelo ga koljeno. Mislio udario ga sin kad bi se od dragosti zaigrao s njim i ucio ga nekim zahvatima i udarcima...A onda su mu rekli koliko mu je preostalo mjeseci. Rak!

Odakle, kako, otkud bas on? Tako zdravo i sportski zivio...

Novo doba, vrijeme koje zivimo cini se nikad nije bilo vise pokriveno neizvjesnom sutrasnjicom, strahovima, bolestima.
Prijatelji mi u Tuzli kazu kako se narod boji otici na najobicnije pretrage u bolnicu.

´´Svima nesto nadju pa ljude strah i otici kad imaju nekih tegoba´´, vele mi. A hodnici zakrceni da imate osjecaj da je pola kantona bolesno. Svaki dan.

Kuda ide ovaj svijet? Stresan zivot i trka za nafakom, losa ishrana i navike, losi geni, opce su rijeci kojima se strucno opisuje bolesti modernoga covjeka. Iako armija ljudi pokusava nesto uciniti, mijenjati zivotne navike,, trcati u prirodi, jesti zdravije, neki i vise putovati ne bi li smanjili pritiske na zivotnu svakodnevnicu bolesti i smrti kao da nikad nije bilo vise oko nas. A nije ni rat ni velika epidemija.
Neka je rahmet i milost Sanelovoj dusi.
22.06.2018.

Fudbal: ´´AJMO, VATRENI!´´ NA SAT I PO UJEDINILO BALKAN!

Vjerovatno je malo onih koji sinoc nisu gledali veliku pobjedu Hrvatske protiv Argentine na SP u fudbalu u Rusiji. Sjajna igra hrvatskih fudbalera i bukvalno razbijanje jedne od najvecih reprezentacija svijeta predvodjenih carobnjakom Lionelom Messijem odjeknula je u svijetu. Svi cestitaju Modricu, Rakiticu, Mandzukicu a najponosniji su, dabome u Hrvatskoj a tek u Hercegovini i hrvatskoj dijaspori. Tamo se tradicionalno najvise radovalo i pjevalo hrvatskom uspjehu.

Zanimljivo je bilo pratiti reakcije u komsiluku.

U Srbiji su nacionalisticki mediji ostro kritizirali komentatore RTS sto su nedvosmileno navijali za Hrvate jer to smatraju sramnim i necasnim (!?) nakon ratova devedesetih godina proslog stoljeca. Nazalost, to je jos jedan bjelodani dokaz da ratovi u glavama mnogih na Balkanu nisu zavrsili i jos uvijek su najveci uteg da se krene naprijed.

Srbijanski mediji su tako listom objavili objavu Novaka Djokovica na Instagramu ´´Ajmo, Vatreni!´´ (na slici).
Bivsi svjetski teniski No.1 neskriveno je, posve normalno porucio da navija za susjede, ali se skoro vise od pola komentatora ispod kratkog teksta na citanim srbijanskim portalima sablaznjavalo zbog njegove podrske dok je dobar dio pozdravio takav stav teniske zvijezde.

´´Zar cemo jos zivjeti u proslosti i u ratovima´´, porucili su takvi zadriglim nacionalistima koji su Djokoviceve dvije rijeci protumacili bezmalo veleizdajom. Tako je posvadjani Balkan nekih sat i po bar donekle ujedinio jedan srbijanski sportas. Bravo, napokon.

Tako uspjesni i popularni sportisti mozda danas mogu u balkanskim zemljama vise uraditi na pomirbi naroda i drzava nego politicari. Njima svakako uglavnom nije ni stalo da do toga dodje. Osim toga, kada jedan uspjesni sportista, Srbin otvoreno podrzi Hrvate za ocekivati je da to javno uskoro uradi i neki Hrvat, mozda bas veceras u mecu Srbija-Svicarska.

Tako ce radovanje komsijskom uspjehu prestati biti novinska vijest. Nas komsiluk nije isti kao Francuske i Njemacke, Svicarske i Italije jer balkanski narodi su stoljecima izmijesani dijelili istu sudbinu i zivote u zajednickim drzavno-pravnim okvirima iako su cesto okretali puske i nozeve jedni protiv drugih.

Namjerno gore nisam govorio o reakcijama Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i dijaspori nakon pobjede Hrvatske sinoc.
Znano je da odavno najveci dio bosanskih muslimana osjeca radost kada zapadni susjedi ostvare sportske pobjede. Mozda je to nesto manje i ravnodusnije u Mostaru i Stocu, ali radovati se da po onoj narodnoj ´´komsiji crkne krava´´ je vrlo malo u Bosnjaka.

Ne moramo se voljeti, tesko da ce to ikada biti na brdovitom Balkanu, ali mozemo se koliko toliko ljudski postovati, komsijski, bar aplauzom cestitati pa i navijati za pobjedu drugih, bili oni Slovenci, Hrvati, Bosanci, Srbi, Makedonci, Kosovari ili Crnogorci i tako odnekle krenemo u normalizaciju odnosa od Vardara do Triglava.
14.06.2018.

SP u fudbalu u Rusiji: PRAVOSLAVLJE KAO LIJEK ZA DEPRU!

Danas je otvoreno Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Rusiji. Najveca smotra najboljih fudbalskih reprezentacija svijeta privukla je veliku paznju medija kao i publike i prati se sve. I tako ce i biti sve dok je u pitanju najpopularniji sport na svijetu, od Australije do Amerike. Mediji prate sve i svasta sto se zbiva oko reprezentacija pa mozemo vala i mi.

Upravo gledam utakmicu izmedju Rusije i Saudijske Arabije i malo mi upalo u oci ime dobrog ruskog napadaca Samedova. Po imenu, nemoguce da je rijec o pravom bacuski i bratu pravoslavcu.
Malo zakopate po internetu i brzo nadjete odgovor.

Aleksandar Samedov (na slici), jedan od najiskusnijih ruskih reprezentativaca je etnicki Azer, musliman, ili bi tako trebao biti po ocu koji dolazi iz Azerbejdzana. Posto je rodjen u bivsem SSSR-u kada je Azerbejdzan bio republika te velike zemlje pomijesali su se i osjecaji i privrzenosti kao i nasih Bosnjaka po Balkanu gdje su neki sto i jesu, o cemu nema rasprave, neki Muslimani, neki Srbi ili Hrvati islamske vjere i slicno.
Sta god bilo, junak ove nase price rodjen je u Moskvi gdje se Aleksandar i ozenio Yulijom, koja je ruska pravoslavka kao i njegova mama.
Ako je vjerovati wikipediji, kada ga je spopao neki bedak 2012 godine i pao u depresiju, njegova supruga ga je nagovorila da spas potrazi u hriscanstvu.

Nas Aco Azer je objerucke prihvatio pa prezimenu dodao i majcino-Sergeyevich. I evo ga na SP u rodnoj zemlji, igra dobro.
Koga briga veceras za prostrani Azerbejdzan, etnicko porijeklo njegovog oca i slicno nakon izvjesne glatke pobjede nad Saudijcima. Depra je ionako proslost i pobijedjena. Neko ce zakljuciti - pravoslavljem.
Sta god bilo, neka je sretan predstojeci mjesec fudbalske srece i uzitka, iako je Bosna i Hercegovina, kako navijaci tako i njeni reprezentativci, uz tv aparate naredni mjesec, nazalost.
07.06.2018.

Sinan Sakic (1956-2018): SVI GRESIMO, SVI GRESIMO...

Krajem prosle sedmice napustio nas je Sinan Sakic (61), poznati interpretator onoga sto se u bivsim YU republikama zvalo i zove novokomponovana narodna muzika a ciji su konzumenti bili najsire narodne mase.
Vijest je rastuzila mnoge postovaoce njegove muzike jer je Sinan odista skoro cetiri decenije bio velika muzicka zvijezda bivse Jugoslavije i zemalja nastalih njenom disolucijom. Bio je to pjevac koji je znao puniti dvorane u duplom i troduplom dnevnom terminu kada bi kretao na turneje od Vardara do Triglava s njegovim ´´Juznim vetrom´´´. Sicusni Rom iz Loznice imao je osebujan glas koji je lahko dizao raspolozenje, posebno radnicke klase bivse Jugoslavije.

Na njegove nastupe dolazili su i rok muzicari u Sarajevu, priznali su to tek ovih dana neki jer kad Sinan zapjeva ´´Hej od kad sam se rodio´´, ´´Svi gresimo´´ i ostale njegove hitove dvorana bi zaigrala u transu i brzo horski nadpjevala izvodjaca.
Negdje 1987 godine, kad su Semsa, Dragana, Mile, Sinan, Kemal i njihov orkestar ´´Juzni vetar´´ bili skoro na apsolutnom vrhuncu karijere i mene srednjoskolca je nesto odvelo u sarajevsku Zetru na unaprijed rasprodanom koncertu.
Iako sam odrastao uz ´´Bijelo dugme´´, ´´Merlina´´, ´´Azru´´, ´´Parni valjak´´, ´´EKV´´ napadna reklama koncerta natjerala me da jedini put u zivotu svjedocim zivom nastupu Sinana Sakica. Jucer cu na Fb saznati da je istom koncertu prisustvovala i sarajevska alternativna scena, s Nadrealistima, recimo.
Malo toga je ostalo u sjecanju od prije tri decenije, ali slike krcate i zadimljene Zetre, veliki stejdz i mala pojava u bijeloj kosulji i sakou i dan danas su jasne kao dan.
Znam da je bas ta ´´Hej od kad sam se rodio´´ digla sve na tribinama dok je prepuni parter odavno skakao i pjevao. Tako smo i mi krenuli, pjevajuci i skacuci, sudarajuci se s prvim do nas. Nikad necu zaboraviti omalenog Salku maturanta cija se dzins jakna dizala visoko iznad pupka kad god bi se odvojio od drvene stolice s podignutim rukama.
Sinan Sakic je bio muzicka mega zvijezda jednog vremena ciste i nepatvorene emocije kakvu valjda imaju samo nasi Romi kad zapjevaju.

Tesko se nosio sa slavom i brzo stecenom bogatstvu, sto je i sam priznao.
Od cigareta i alkohola se nije odvajao niti jedan dan ´´iako se to na sceni nikad nije dalo primijetiti, tamo sam bio od pocetka do kraja pribran da odradim sto se od mene ocekuje´´, govorio je. Dosla je i droga sto ce ga u konacnici kostati teskog oboljenja i prerane smrti sesnaestoga dana mubarek ramazana.
Premda je pred kraj zivota pokazivao interes za budizmom Sinan Sakic je na drugi svijet ispracen dzenazom i muslimanskim obicajima a ukopan na muslimansku parcelu gradskog groblja u Loznici u prisustvu velikog broja njegovih kolega s estrade i javnoga zivota Srbije i Bosne i Hercegovine gdje je i stekao najvecu slavu i postovanje.

Koliko god se neko od nas danas pomalo stidio to priznati, a ima takvih na sve strane, Sinan, nesumnjivi kralj novokomponovane naredne muzike bivse Jugoslavije je bio vazan dio nasih zivota bez obzira koju muziku slusali i kako bili odgojeni.
Neka je rahmet dusi Sinanovoj.
17.05.2018.

Holandija: 10 AUTOBUSA TURAKA SAMO IZ AMSTERDAMA DOLAZI NA ERDOGANOV MITING U SARAJEVU!

''Znate, cak 10 autobusa nas Turaka iz Amsterdama dolazi na Erdoganov miting u Sarajevo u srijedu'', rece mi jucer turski trgovac u centru Amsterdama kad je doznao odakle smo. Pomislio sam da sam pogresno cuo.

''Mislite iz cijele Holandije?''
''Ne, ne, samo iz Amsterdama. Bit ce i iz drugih gradova puno'', dodaje samouvjereno uz osmijeh brkati Turcin uz opasku da je ozbiljan problem smjestaja jer svi su sarajevski hoteli puni pa se spavanje za dvije noci pojavilo kao neocekivani problem za Erdoganove pristase iz Holandije koji obavezno zele podrzati turskog predsjednika u gradu na Miljacki.

Nisu im dali u Holandiji, Njemackoj, pa sada serbes zele vrisnuti u znak podrske sultanu Tayyipu pa makar to bilo i na 1800 km udaljenom Sarajevu. Sretno bilo, velim u odlasku, a i dalje ne shvatam otpore u Sarajevu zbog dolaska turskog predsjednika u glavni grad BiH na predizbornimiting.
Zanimljivo, u medijskim izvjestajima s negativnim stavom prednjace Bosnjaci i partije ciji su oni vecinski glasaci jer se drugih to i manje tice pa smatraju da je to ''Bakirova igranka''.

Srecom, pojavio se dr Zlatko Lagumdzija, koji je velikim intervjuom u jednom bh.listu prije 7-8 dana obrazlozio zasto nema potrebe biti sumnjicav i zabraniti miting aktuelnog turskog lidera.

''Napunit ce nam hotele, trositi par dana u Sarajevu, dakle profitirat cemo, a ne vidim toliko stete, pa i ja sam isao na slicne mitinge u inozemstvo, idu i drugi politicari u svijetu, pa sta?'', otprilike je rekao bivsi lider SDP BIH. Vrlo inteligentno i racionalno. Posve nepotrebna dreka dijela bosnjacke politike koji smatra da nas Turci drze kao jadnom kolonijom gdje mogu raditi sta hoce dok ozbiljne biznise prave u Srbiji i drugdje. Premda tu ima istine, dolazak predsjednika Erdogana u subotu u Sarajevo je nepotrebno docekan na noz.

Nas su toliko posljednjih 20 godina raspametili unutrasnjim politickim igrama oko ''bosanskog prijestolja'', oslabili pricama o nadmocnoscu komsija i susjeda gdje smo mi kao gole jade, isprepadali pricom o raspadu zemlje, iskompleksirali iznutra islamizacijom s Istoka gdje je burka haman na putu za bosanske zene, poglavitim strahom od Arapa i Turaka (''sta ce oni ovdje'') i slicno da vise ni tako jednostavne i pozitivne stvari od koristi za BiH i nasu ekonomiju ne vidimo.

Sarajevski hotelijeri i trgovci naredni vikend, iako ce mnogi Turci ostati i duze, rekli su mi, zaradit ce mozda i par miliona KM neplaniranog novca a mi kmecimo - sta hoce taj Erdogan.

Dobro dosli Turci u Sarajevo, dobro dosao predsjednice Erdogan!

16.05.2018.

Ramazan i muslimanski ummet: A VI CETE ZAPOSTITI U CETVRTAK, ZAR NE?

''Vi cete zapostiti tek u cetvrtak, zar ne?'', ''Postite li vi od srijede ili cetvrtka?'', ''Znate li vi tacno kada krece ramazanski post, ili se ne zna kao u Marokanaca?'', samo su neka od pitanja koja kruze ovih dana i slusam ih medju muslimanima.
Nema, cini mi se jadnijeg osjecaja koji mi licno donese pocetak ramazana a da nije sami post nego - pitanje hidzretskoga kalendara.
Muslimanski ummet nikako da dogovori jedinstven kalendar pa ce i ove godine vise od pola ummeta, Sudijska Arabija, Indonezija, Malezija, Maroko, muslimanske zajednice u Australiji, dijaspori, zapostiti u cetvrtak dok je manji dio, Turska, Pakistan, Afganistan, Egipat, Bosna i Hercegovina, jutros ustao na prvi sehur.
I prijatelj Ahmed iz Singapura ce zapostiti sutra iako je Bosnjak. Tamosnja Islamska zajednica prihvatila je stav uleme iz Mekke ''da mladjak nije primijecen na puno mjesta'', iako je u pitanju gledanje golim okom, samo da se zna.
''Kad se ne mozemo dogovoriti oko kalendara, kako cemo se tek o kompleksnijih stvari'', rezignirano mi je tipkao Ahmed sinoc.
Drugi friend iz Zagreba je jos ogorceniji. ''Ummet je toliko dominirao svijetom u srednjem vijeku s poznavanjem astronomije, algebre, medicine, a danas duge saudijske dzalabe iz skupih rolce-roysova to ne zeli koristiti vec gleda golim okom ima li mladjaka ili ne! Sramota i tuga danasnjih muslimana'', napisao mi je sinoc Ahmed iz hrvatske prijestolnice a mene muka spopala da bih najradije opsovao, i to dobro.

Nema nikakvoga opravdanja da muslimani do posljednjega sata jucer u Rabatu, Mekki, Kuala Lumpuru, Dzakarti ne znaju kad im pocinje mubarek i najvazniji mjesec u godini. Nema, jer astronomija je danas toliko razvijena da su odstupanja minimalna i takvu blagodat ne koristiti za racunanje kalendara je naprosto grijeh.
No, saudijske dzalabe i na taj nacin vuku za nos ummet. Samo golim okom gledati i traziti mladjaka na obzoru je ispravno, selefijsko shvatanje o pocetku ramazana sve ostalo je nistavno!

I pored mucnine zbog ove neshvatljive sramote muslimana u 21 stoljecu treba reci da je ovaj mubarek mjesec najodabraniji u 11 mjesecevih polja u godini, ne samo zbog posta veci po nekoliko drugih vrednota: pocetak objave Casnog Kur´ana u noci Lejletu-l-Kadr, Bitka na Bedru, sedamaneaste noci ramazana itd. sto je skup dana i noci koji se ne mogu naci u drugim mjesecima. Zbog toga muslimani od Masriqa do Magriba, kako se zna reci, uz dane posta pojacaju ibadete, dnevne namaze, ucenje Kur´ana, dijele vise sadaku i pomazu one u stanju potrebe itd. Neka su vam hairli i sretni naredni dani posta i ibadeta a valjda se i ummet prije Kijametskoga dana dozove i bar napravi jedinstveni kalendar.
Ramazan mubarek oslun!

02.05.2018.

Nana Almasa Zvirac: U ŠUJICI KOD DUVNA OSTALO JOŠ 15 BOŠNJAČKIH KUĆA!

Davno prijateljstvo potpisnika ovih redova sklopljeno s familijom Ejuba i Almase Zvirac iz Šujice kod Tomislavgrada, izdržao je rat i različiti životni puti koji su nas razdvojili pune 24 godine. Sreli smo se nedavno, a skoro četvrt stoljeća ostavilo je traga i u ovom dijelu Hercegovine. Jedva se prisjećamo sokaka, ali na upit starijih Šujičana svi znaju koga tražimo.

‘Skrenite tu desno pa pravo i nakon mosta prvi sokak lijevo, e tu vam je nana Almasa (na slici)!’

Među 1500 stanovnika, većinski etničkih Hrvata, prije rata je u malom zaseoku živjelo i tridesetak bošnjačkih familija, preciznije, prema popisu stanovništva 1991 godine - 119 Bošnjaka. Rat i migracije do danas su prepolovili taj broj. Jedan dio je pod pritiskom iselio jer na bošnjačke kuće se znalo pripucati iz različitih oruđa iako su linije odbrane bile daleko. Među njima je bila i starica Almasa, ali se ova ponosna hanuma iz familije Huseinagić i u sedmoj deceniji života vratila na toprak. Nije je uzdrmala ni smrt muža Ejke 1997 godine.

‘Rat je ostavio traga, naši ljudi su odlazili pa danas iznajmljuju kuće a neke su i prodate, na zalost. Ostalo nas je tek petnaest stalnih domaćinstava i oko 60 Bošnjaka’, tužno priča nana.
Dane prekraćuje s familijama Karaga, Huseinagić, Salihagić, Novalić i Ðonlagić a sreći nema kraja kada se na vrata pomole sinovi Zlatko i Fetah te kćerka Fatma iz Sarajeva s unucima.

‘Bogme, ne dolaze samo bajramima, nego često i vikendom i tada se svi lijepo okupimo u mojoj avliji i ispričamo’, veli Almasa, ponosna na uspješne karijere djece, ali i unuka. Njena kuća je u najljepšem dijelu sela gdje na površinu zemlje izranja ponornica Šujica koja ljeti i u jesen stvara prekrasnu zelenu oazu hladne vode na hercegovačkom kamenu.

Nedaleko od rijeke je 2008 godine obnovljena džamija, minirana 1994 godine.

‘Džamija drži duhovno na okupu još ovaj preostali broj Bošnjaka, posebno uz ramazan kada se klanjaju teravije i bajram. Tada se šujički Bošnjaci druže s ramazanskim softom koji po sedmicu boravi i u mojoj kući koja je teško oštećena od jednog lokalnog ekstremiste 1994 g. Obnovila sam je nakon rata uz pomoć djece. Bogme, da mi nije mojih iz Sarajeva s ovom malom penzijom ne znam kako bih’, iskrena je nana. I u devetoj deceniji života vrlo je pokretljiva, vesela i čila a i ove godine bez problema je ispostila cijeli ramazan. I dan danas odlično kuha a unuke iz Sarajeva uvijek čekaju omiljeni kolači.                                                                                                                       

‘Pucali su na mene tokom rata, evo ovdje sam se krila dok su fijukali meci i čekala dok ne prođe. Onda su teško oštetili krov tako da sam morala izbjeći u Šibenik. Danas tom istom koji je pucao na moju kuću rucnim bacacem opet fino kažem ‘dobar dan’, uzdignute glave a on sklanja pogled’, priča nana o najtežim ratnim iskušenjima uz opasku da s većinom komšija Hrvata ni prije ni danas nije imala problema.
                                     
Nisam se cuo s nanom Almasom vec skoro dvije godine. Nadam se da djeci i unucima, od prije par godina i praunucima i dalje na cestim porodicnim okupljanjima u njenoj prostranoj avliji sprema najukusnija jela, posebno kolace te da ce docekati ramazan za dvije hefte i radovati se bajramu s najdrazima na bajramskom rucku, ako Bog da.
06.04.2018.

Otvorena Trebevićka žičara: SARAJEVO ZATVORILO POSLJEDNJU STRANICU RATA!

Danas je otvorena Trebevicka zicara. Nakon 26 godina, dika Sarajeva ponovo gondolama povezuje gradske ulice s Trebevicem, brdom iznad grada na koji su generacije glavnog grada rado odlazile na izlete, setnje, ili samo kafu i kolace do restorana na vidikovcu, restoranu u sklopu dolazne stanice.
Ako su presude ratnom zlocincu Ratku Mladicu i tzv. hercegbosanskoj sestorki pri Haskom tribunalu prosle godine simbolicki oznacili kraj agresije na BiH, zavrsetak rata i u nasim glavama, onda je danasnji dan zatvorio mozda posljednju stranicu obnove Sarajeva, bas na Dan oslobodjenja grada od fasizma u Drugom svjetskom ratu, a time i zacijeljenog lica najljepseg grada na svijetu, srusenog i izmrcvarenog u trogodisnjoj srpskoj opsadi.

Obnovljeni su Vijecnica, Zetra, Dom mladih, i drugi, ratnih oziljaka skoro da vise nigdje nema pa je mozda vrijeme okrenuti se buducnosti, ako je to ikako moguce. I moja je mladost bila utopljena u caroliju Trebevicke zicare krajem osamdesetih i pocetkom devedesetih godina.

Vozili smo se, najcesce vikendom, za vrlo malo novca pa onda satima, kako to srednjoskolci umiju tumarali po i najstrmijim dijelovima Trebevica, zavlacili se u grmlje, gledali u plavo nebo nad nama a potom se nadvirivali nad grad, otkrivajuci uvijek nesto novo od njegove ljepote.
Malo ko od nas nije zicarom odveo curu na Trebevic, prvi put se poljubio u gondoli ili u nekoj zastiti grmlja, slicno kao i gospodin Offerman, ta holandska dobricina s americkim pasosem koji je zbog Sarajke Amre Serdarevic, njegove supruge, poklonio 7 miliona KM da zicara sto prije bude obnovljena.Uspjelo je to tek u mandatu mladjahnog Sarajlije Abdulaha Skake, potomka cuvene porodice koja se unazad par stoljeca bavila sunecenjem djece.

Ako se radost Sarajlija moze ocitati na svakom licu zbog jos jedne pobjede dobra, ljepote i upornosti da grad obnovi svoje simbole, znamo i kome je danas mozda nelagodno. Onim istim barbarima koji su grad drzali skoro 40 mjeseci u opsadi.
Jadovan i Ratko su u haskim kazamatima a Sarajlije ponovo idu na svoje omiljeno izletiste. Ne autima ili biciklima nego- zicarom.
Sve drugo ce proci - Sarajevo ce biti!

22.03.2018.

Zaboravljena historija BiH: LJILJANI NA VOJNOJ PARADI U PARIZU 9 MAJA 1995 GODINE

Koliko Bosanaca i Hercegovaca zna da je 9 maja 1995 godine, u jeku agresije na BiH, nasa zemlja dobila lijepo medjunarodno priznanje i podrsku iz Pariza? Vjerujemo da ih nema puno, ali sada cemo ukratko napisati kratko podsjecanje na ovaj dogadjaj.

Toga je dana, uzgred ne bilo kojeg vec Dana kada se u cijelom svijetu slavi pobjeda nad fasizmom, francuska vlada pozvala predstavnike Armije RBiH da posalju svoje predstavnike na svecanu vojnu paradu u francusku prijestolnicu. Rijec je o nesumnjivo najvecoj vojnoj svecanosti u svijetu kojom se slavi pobjeda nad fasizmom 1995 godine.

Priznanje je dosla mozda pomalo i iznenadjujuce, kada se zna od koga je-tokom agresije na BiH prosrpski opredijeljenoj francuskoj vladi na celu s predsjednikom Midteranom a cija se politika neznatno promijenila dolaskom Chiraca. Ta politika nije ustuknula ni pred poraznom cinjenicom da su izgubili 80 vojnika u mirovnoj misiji u BiH od kojih je poveliki broj nastradao od napada vojske ratnog zlocinca Ratka Mladica.

Cast da nosi zastavu BiH u svecanom defileu vojski iz vecine zemalja svijeta, kao sto se moze vidjeti na ovoj slici, pripala je Semiru Drljevicu Lovcu, proslavljenom komandantu 41.Mostarske slavne i viteske brigade Armije R BiH.

Bilo je to nesumnjivo golemo priznanje svim Mostarcima koji su gotovo u nemogucim uvjetima, vjerovatno najtezim nego bile gdje u BiH, u tri i po godine odbranili drzavnost BiH, istocnu obalu Mostara i spasili desetine hiljada civila od povampirenih fasista, prvo pod komandom generala Momcila Perisica sa srpske a kasnije i poludjelog rezisera Slobodana Praljka, brzo unaprijedjenog u generala, sa hrvatske strane.

Ova slika i zastava BiH s ljiljanima ostat ce vjecno urezana u sjecanja i memoriju svih patriota BiH. Dan kada je BiH ravnopravno bila u antifasistickom stroju, u Parizu, pred cijelim svijetom koji je slavio 9.maj. Armija R BiH i njeni pripadnici bili su u najizazovnijem vremenu rata na pravoj strani antifasista i to niko nikada nece moci izbrisati.

07.03.2018.

Nasi mali fasisti medj' Bosnjacima: ZASTO ME JUTROS STID PRED PREDRAGOM KOJOVICEM!

Jutros me bas stid i sram pred Predragom Kojovicem (na slici), zastupnikom u Skupstini Kantona Sarajevo ispred Nase stranke, iako covjeka poznajem samo iz medija.

Njega je ponovo neki SDA junosa iz istih parlamentarnih klupa nazvao - cetnikom na sto je on odgovorio u cetverominutnom obracanju kantonalnom parlamentu i javnosti.

Stid me sto je poznato da je rijec o cestitoj porodici Kojovic ciji su svi clanovi ostali u Sarajevu pod cetnickom opsadom iako su mogli otici gdje su htjeli jer je Predragov otac kao specijalista na Klinickom centru Kosevo to mogao. I nudili su mu. Prvi odmetnuti Srbi s Pala. Nije htio. Cak je i platio visoku cijenu hapsenjem od strane cetnika i kazamatom zbog ''izdaje srpskog naroda''.  Ostao je u Sarajevu i Predrag koji se javio na mobilizaciju i kao takav rasporedjen u agenciju ''Reuters'' u rodnom gradu pod kisom granata skoro svaki dan.

Stid me i sto tako olahko bacamo pod noge vrijednosti za koje smo se borili u odbrani od agresije na Bosnu i Hercegovinu u kojoj su i mnogi nebosnjaci dali zivot, sto kao borci, sto kao civilne zrtve rata.

Posebno me stid sto u mozda najteze poratne dane za nasu zemlju ponovo dajemo materijala velikosrbima i velikohrvatima, posebno zagovornicima secesionizma i podjele BiH da je i bosnjacka politika ista - nacionalisticka, iskljuciva, ksenofobna, kadkad i fasisticka, i ''da je najbolje da se podijelimo''. Ovdje bi bilo nepotrebno jos nabrajati Kojovicev doprinos kvalitetnom radu kantonalnog parlamenta u Sarajevu proteklih osam godina gdje Nasa stranka postize sve bolje rezultate.

Tzv.bosnjacki narodni deputati, posebno iz vladajuce SDA, umjesto da ''dva put mjere a jednom odsijeku'' u javnim istupima, pazljivo i s mjerom vagaju ono sto ce reci a posebno cijene sve probosanske Srbe i Hrvate koji i pored tolike polarizacije u drustvu javno nastupaju s pozicija odbrane vrijednosti BiH i njenog pluralnog drustva.
Ocigledno i mi Bosnjaci jos uvijek imamo nacionaliste i fasiste u svojim redovima.

Zato me jutros obuzima stid pred Predragom Kojovicem.

Ispod je KOjovicev emotivni istup u Skupstini KS a iza njega sjedi SDA buldog koji ga je fizicki napao, ako se dobro sjecam prije dvije godine.

01.03.2018.

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI BiH

Danas je 1.mart, Dan nezavisnosti BiH.
Prije 26 godina, referendumom, a na preporuku medjunarodne zajednice, Bosanci i Hercegovci iz svih etnickih grupa u ovoj zemlji odlucili su skoro dvotrecinski da Bosna i Hercegovina nakon disolucije Jugoslavije treba nastaviti put kao suverena, nezavisna, slobodna, demokratska i ravnopravna zemlja svih njenih naroda.

I pored najtezih ratnih iskusenja BiH je opstala, izranjavana od ratnih stradanja i krhkog unutrasnjeg uredjenja i jedinstva, s brojnim negatorima njenog postojanja, ali ipak s medjunarodnim legitimitetom u granicama Une, Save, Drine i pomorskog dijela Jadranskoga mora u duzini od 27 km, koji joj niko ne moze oduzeti.
I tako ce i biti i ostati dok je zivih svih onih koji vole ovu zemlju.

Zato, neka je sretan Dan nezavisnosti BiH svim Bosancima i Hercegovcima.

26.02.2018.

Sarajevski ratni vremeplov: JADOVAN U OTETOJ KABINI TREBEVICKE ZICARE

Dok Sarajlije za pet i po sedmica iscekuju otvorenje potpuno rekonstruisane Trebevicke zicare ne treba zaboraviti rijetko zabiljezenu fotografiju iz perioda agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995 godine kada su na padinama iznad grada bili poredani srpski topovi, tenkovi i mitraljezi, a medju njima i lider srpske pobune dr Radovan Karadzic.

Jedan dokumentarac u kojem je snimljeno cuveno pucanje po Sarajevu iz ´´sijaca smrti´´  ruskog pisca Limonova, Jadovan je iskoristio i da se ´´s terena´´ vojnom vezom, pokusa javiti zeni, scucuren, u poluraspadnutoj korpi Trebevicke zicare, posto je prethodno okruzio grad vojnicima JNA i srpskim dobrovoljcima iz reda SDS-a.

Rijetka fotografija koja je ostala zabiljezena u nepreglednoj arhivi youtube probudit ce bolne emocije prezivjelih opsade Sarajeva ali i zadovoljstvo za sve njegove branioce i patriote.

Radovan Durmitorski danas gleda u plafon zatvora u Scheveningenu dok ceka eventualni premjestaj u zatvor neke druge zemlje gdje ce nastaviti izdrzavanje 40 godisnje robije za genocid i krsenja Zenevske konvencije i obicaja ratovanja u pobuni protiv Bosne i Hercegovine 1992 godine. Ocekivanja su da tamo ako Bog da i skonca zivot porazenog politickog lidera prvog i jedinog genocida u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Ratno politicko (Radovan Karadzic) i vojno (general Ratko Mladic) vodjstvo bosanskih Srba odavno je na izdrzavanju sto dozivotne sto visegodisnje robije zbog pocinjenog genocida a na ovu fotografiju treba podsjetiti u narednim sedmicama kada s nestrpljenjem iscekujemo svecanost otvorenja Trebevicke zicare 6 aprila.

Sarajevu ce se vratiti gondole Trebevicke zicare a projektanti genocida ce istruhnuti u kazamatima, kako su i zasluzili.


Stariji postovi

burek
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1991607

Powered by Blogger.ba