burek

Hasta la victoria siempre!

24.05.2020.

BAJRAM MUBAREK OLSUN

Nakon trideset dana posta i ibadeta muslimani cijelog svijeta danas su docekali bajram, najveci blagdan u hidzretskom kalendaru.

Pa iako blogger.ba ziska cini se sve vise trne i skoro ce izvjesno nestati, na ovom mjestu cestitamo nasim posjetiocima mubarek dane bajrama.
U miru i radosti ih proveli.

Bajram mubarek olsun!
15.05.2020.

KAKO SE TUZLA ODBRANILA 1992. A BESLAGIC ISPUSTIO NOBELOVU NAGRADU ZA MIR 1997.

Prije 28 godina, 15 maja 1992 godine, Tuzla je odigrala najtezu ratnu bitku ciji ce ishod odluciti sudbinu najvece slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH u agresiji na nasu zemlju 1992-95. Iako se vec 40 dana ubijalo u Podrinju, napadalo zestoko Sarajevo, JNA kidnapovala i umalo ubila predsjednika Izetbegovica, ´´Blitz Krieg´´ Domuza sa Dedinja nije dobio zeljeni epilog u gradu na Jali. Jedan od najzasluznijih za mali podvig Tuzle je njen ratni gradonacelnik Selim Beslagic (na slici),tada na funkciji predsjednika Skupstine opcine. Zasto?

1. Zato sto je mudrom politikom odugovlacio evidentno neizbjezni sukob s JNA e kako bi policija zajedno s patriotama BiH sto bolje odbranile grad i sacuvale zivote ljudi. Nije prezao ni od osjetljivih i rizicnih akcija i protiv pripadnika Patriotske lige BiH, ali cilj je bio jasan. Zalosti me kada mu to neki tuzlanski glupani i dan danas prigovaraju.

2. Sto je medju rijetkima u BiH uspio da naoruzanje Teritorijalne odbrane BiH iz magacina na Kozlovcu, prakticno u gradu, ostane onima koji su decenijama izdvajali novac za nj – gradjanima Tuzle i legitimno izabranoj vlasti a ne u ruke SDS paravojske s vec precizno razradjenim planom okupacije grada s JNA.

3. Sto je bio saburli i imao muda u vrlo teskoj i dramaticnoj igri zivaca s agresivnim oficirima JNA. Mnogi pamte cuveni audio snimak ´´E, neka je rat, Pracer, (JNA komandant aerodroma Dubrave). Ja nemam druge drzave od BiH´´, malo prije izvlacenja vojnika JNA i opreme iz kasarne ´´Husinska buna´´.
Vojne kolone JNA su toliko provocirale pri prolasku kroz Tuzlu da je strah od sukoba na ulicama grada bio sve veci. To se i desilo, nakon provokacija iz cuvene JNA kolone na Brcanskoj Malti 15. maja a sto je uzivo prenosila lokalna TV FS-3. Treba reci da je komandant kasarne Mile Dubajic samoinicijativno krenuo s izvlacenjem kolone toga dana iako je usmeni dogovor postignut za 18.5. Policija je uzvratila a od razmjene paljbe pogodjeni su kamioni s municijom pa su detonacije unistile i neke stanove u Skojevskoj, ubile nevine ljude, medju njima i nesretne vojnike JNA i rezerviste. Ipak velikosrpska propaganda od toga proizvodi mit ´´o masakru Tuzlanske kolone´´. Znamo i zasto, ta politika je bas u Tuzli porazena kao nigdje do tada u BiH!

Iako je bilo u pitanju ratno stanje i odbrana grada legitimna oni bestidno lazu vec 28 godina o 200 ubijenih vojnika JNA i rezervista. Pravi broj je – 49 sto je lahko i danas provjeriti u arhivu Haskoga tribunala i beogradskog suda gdje je procesuiran Ilija Jurisic. Potvrda ovome je i brojka od 35 tijela koja su ekshumirana 1999 g. na gradskom groblju a potom predata Komisiji za nestale iz Banja Luke. No, kao i u slucaju Dobrovoljacke u Sarajevu (6 poginulih a ne 42!), velikosrpska propaganda gusla li gusla o masakru stotina vojnika! Cinjenica da su Haski tribunal i domaci sudovi, medju kojima i onaj u Beogradu, odbacili nekoliko prijava o navodnom zlocinu ni danas ne znaci nista nacionalistickim dobosarima iz Banja Luke i Beograda da svake godine ponove istu pricu.

No, vratimo se junaku ove price. Koliko god Beslagic nije posjedovao harizmu velikog politickog lidera on je mirnim i odmjerenim reakcijama te timskim radom izdrzao sva iskusenja vrlo zapaljive atmosfere majskih dana 1992 godine te kasnije, zbog cega zasluzuje istaknuto mjesto u historiji grada Tuzle. Neki ce reci da je lahko biti pametan nakon 40 dana iskustva kroz koji je proslo vise od pola BiH. Nikako. Zvijer zvanu JNA s jasno izabranom stranom tako nadmudriti i od ratnog plijena naoruzati dvije brigade Armije R BiH mogao je samo izvrsno koordinarana vlast a kojoj niko nikada nije mogao reci da je bila 'muslimanska'. Potvrdjuju to imena njegovih najblizih saradnika: pored prof.dr Seada Avdica, Mese Bajrica, Jasmina Imamovica, Refika Ahmedinovica treba izdvojiti cestitu grupu pravih bosanskih patriota koji nisu bili etnicki Bosnjaci: Stanislav Petrovic, Sinisa Mihajlovic, Zdravko Djuranovic, Igor Rajner, Franjo Kovacevic, Ilija Jurisic…Dok su sirom BiH cijeli resori izvrsne vlasti ostajali bez sefova, njegov tim u staroj zgradi na danasnjem Trgu Slobode ostao je kompaktan. Nisu ga izdali, ako izuzmemo potpredsjednika Branka Perica, koji ionako nije bio iz vladajuce koalicije vec dio ´´nacionalnog kljuca´´. Svi i dan-danas zive u Tuzli osim par koji su umrli u medjuvremenu!

Selim je rodjen 1943 godine u uglednoj tuzlanskoj porodici Beslagica. Otac mu je bio geometar. Magistrirao je tehnologiju a nakon kratkog izleta u tuzlansku prosvjetu prelazi u privredu gdje ostaje do ulaska u politiku 1990 godine i pobjednickog puta njegovih ´´reformista´´, stranke jugoslavenskog premijera Ante Markovica. Velika izborna pobjeda na prvim visestranackim izborima 1990 godine omogucila je da ´´reformisti´´ s SDP i liberalima formiraju skoro dvotrecinsku lokalnu vlast a Beslagicu izbor prvog Tuzlaka. Bila je to jedina stopa BiH gdje nisu pobijedile SDA, HDZ i SDS. Za one mladje koji ovo budu citali, medjunarodne nagrade najbolje govore o njemu: Internacionalna nagrada za ljudska prava grada Weimara za 1995. godinu, "Sean MacBride Peace Prize" Internacionalnog instituta za mir za 1996, Zlatna povelja za mir i demokratiju Internacionalne lige humanista za 1996, Nagrada za mir Fondacije Kurta Waldheima za 1996, americka nagradaza ljudska prava i demokratiju "The W.Averell Harriman Democracy Award" za 1997.(najvece u SAD kojom su okiceni Carter i Albright, recimo) tePovelja "Libertas" za životno djelo 1997. odForumagrađana Tuzla. Uz sva ova velika priznanja, Internacionalni mirovni biro u Ženevi 1997. nominuje ga za Nobelovu nagradu za mir, što je prvi slučaj (i jedini) da neki Bosanac bude predložen za ovo veliko medjunarodno priznanje od sticanja nezavisnosti BiH.

Sacekam par dana ljeta 1997 godine, provjerim sve navode i najavim se za intervju Edibu Drljevicu, njegovom sefu kabineta. Bio je to moj drugi-treci susret sa Selimom, ako me sjecanje nije izdalo. Fino me primio, pamtim kao danas ulazak u njegov ured. Bio je raspolozen, dobro govorio a kad sam iskljucio diktafon, osjetio sam da hoce jos nesto da mi kaze. Malo zasuka rukave, ukazase se njegove maljave ruke, namjesti sat i tihim tonom rece:

´´Vidite, mladi gospodine, hvala sto ste dosli. Da li znate da ste vi jedini u Tuzli od novinara koji je ovim povodom dosao razgovarati sa mnom? – pozalio mi se najiskrenije, govorio je to i njegov ´´body language´´.

´´Ma dajte, nemoguce!´´-kazem mu u nevjerici. ´´Jeste, jeste!´´ Nejasno mi jer sam ocekivao prije mene bar Sinana Alica, Djuru Skondrica, ili Nuru, Babu, Seleta iz medija ciji je osnivac Opstina Tuzla, a vidi, dosao samo garib iz tabora njima mrskog Dzemaludina Latica!?

´´Iskreno, sumnjam da ce sta biti od toga jer Misha Glenny lobira i dalje protiv svega sto dolazi iz BiH, gdje god stigne pa tako i protiv mene´´, nastavio je i bez mog pitanja. Nisam to objavio da ne umanjim ´´svecarski´´ intoniran razgovor s mojim ratnim herojem. Kakav smo mi narod, neko ga u Zenevi predlozi za Nobelovu nagradu a u rodnom gradu mu to uzmu skoro za podsmijeh!?

A znao sam da je to britansko govno Glenny, novinar i publicista ´´specijaliziran za jugoistocnu Evropu´´, falsifikatima radio protiv BiH. Cinio je to autorski te u nastupima na medjunarodnim forumima cijeli rat, a nije se okanio ni poslije. Svjedocio je o tome u vise tekstova Attila Hoare, sjajni britanski historicar. Bas ono sto je bila hladna i bescutna politika Douglasa Hurda, tadasnjeg britanskog ministra vanjskih poslova, prema stradanjima nevinog naroda u BiH, radio je Glenny u medijima, cesto otvoreno s prosrpskim stavovima. Tako je RBiH u ´´The New Yorkeru´´ jednom nazvao ´´muslimanskom paradrzavom´´!?
Smetala mu je tako i Tuzla, oaza multietnicke vlasti koja je izdrzala najteza ratna iskusenja i zagovarala suzivot svih naroda u BiH.

I bi moj sagovornik u pravu. Premda je bio u uskom krugu kandidata, Nobelova nagrada za mir ode u ruke izvjesnim borcima za zabranu postavljanja mina u svijetu!! Rastuzilo me a danas mi opet milo sto smo se bar znali radovati i njegovoj kandidaturi na stranicama ´´Ljiljana´´!

Kad se sjetim da je Kofi Annan, bivsi generalni sekretar UN dobio Nobelovu nagradu za mir (2001) zbog izliva ''zabrinutosti za sirenje AIDS i medjunarodnog terorizma'', i sve to iz udobne fotelje na East Riveru, Selim je za ono sto je radio pod granatama zasluzio – dvije!

I za kraj, pamtim da je na lokalnim izborima 1997. potukao do nogu trupe lokalnog SDA celnika Salke Bukvarevica. Redakciji sam poslao suhoparan tekst gdje mi najbitniji bio naslov -´´U Tuzli i dalje – Selim alejkum!´´
Selime Beslagicu, hvala Ti za sve sto si od 1990 godine uradio za Tuzlu i BiH!
14.05.2020.

BLAJBURGIJANJE U SARAJEVU

Hrvatska sabor i sluzbena HDZ politika vlade Andreja Plenkovica odlucna je da preko vrhbosanskog kardinala Vinka Puljica 16 maja u sarajevskoj Katedrali odrzi misu zadusnicu za zrtve Bleiburga.
Dzaba cudjenje, protesti, neslaganje i dreka sarajevskih antifasista, brojnih nevladinih udruzenja, Zidovske zajednice, SPC, stranih ambasada pa, gle, i sva tri clana Predsjednistva BiH, sto je rijetkost, haman ce da je bude.

Jedan od rijetkih koji je stao u zastitu kardinala Puljica je reis Kavazovic!? Cinici su odmah rekli, pa zato i salju imama iz Mesihata Hrvatske na te mise u Zagrebu! Iako sluzbena IZ BiH kaze da nece nista imati s misom u Sarajevu i Zagrebu, muftija ´´ISO 9001´´ Hasanovic mirno je rekao novinarima kako je stav ´´da imam bude dio te komemoracije blajburskim zrtvama star vec 25 godina!?

Grdne rane, sto bi rekli Krajisnici! A da ih pitas jesu li fasisti, nazvali bi te provokatorom! Ili mozda jesu do podne. Helem, par cinjenica o Bleiburgu nije na odmet ponoviti:

1. Nema nikakve sumnje Bleiburg je samo nekome potreban simbol. Zna se kome i Katolickoj crkvi kakvu znamo jedan takav mit na Balkanu je kao narucen i nece ga se okaniti do Sudnjega dana.

2. Zlocin Titovih partizana koji se odista desio nije se desio na Bleiburgu vec u povratku, kroz Sloveniju i Hrvatsku pa ipak ga Crkva u Hrvata najradije obiljezava u Austriji (na slici u prilogu)!? Niko ne spori da je jedan dio kolone zarobljenika, ni blizu 30000 kako nasi hrvatski desnicari vole kazati, ubijen svirepo, dakle bez sudjenja, ali u pitanju su kvislinske snage koje su bili saradnici nacisticke Njemacke i kao potvrdu tome formirali uzasan Pavelicev rezim cija je jedina svrha bila progon i ubistvo Jevreja i Srba na prvom mjestu i svih antifasista od 1941 godine. I kako sada ´´odvaditi´´ dio nevinih zrtava iz dugacke kolone porazene vojske ustasa i domobrana i njenih simpatizera iz gradjanskih slojeva? Nikako. U slicnom tonu je prije par dana govorio i briljantni hrvatski historicar Ivo Goldstein. Da imaju tri prsta na obrazu svakoga bi Hrvata pa tako i Katolicku crkvu trebalo biti sramota a ne svake godine praviti mise zadusnice za nastradale.

3. I ne treba zaboraviti najvazniju stvar koju je bas jucer napisao sjajni Zeljko Ivankovic, sarajevski Hrvat, ali i vrlo dobri pisac i pjesnik.
“Jasenovac se u Hrvatskoj komemorira u tišinu (Kolinda), a o Bleiburgu se buči na sve strane. Razoružane se ustaše vidi kao žrtve, a tisuće dalmatinskih partizana na Sutjesci i Neretvi koji su iznijeli dvije najveće bitke Drugog svjetskog rata nitko u Hrvatskoj i ne spominje (Sabor je pokrivotelj Bleiburga, ali ne i Sutjeske), a samo zahvaljujući njihovoj borbi, borbi Titovih partizana, Nazora, Kovačića, Supeka, Hebranga, pa ako hoćete i potonjih Titovih generala Tuđmana i Bobetka, Hrvatska je postala faktor, vratila matici ono što je Pavelić kao najlošiji politički kockar i najveći zločinac u hrvatskoj povijesti prokockao za stolom s Musolinijem i Hitlerom.”
Kako god bilo, blajburgijanja ce u centru Sarajeva izgleda biti u subotu! 75 godina nakon sloma fasizma! pa neko u nedjelju kaze ´´Das Ist Walter!´´ :(
10.05.2020.

MELEK AZRAIL I HAJRIJA HANUMA

´´A bogati, kako to Azrail vadi duse?´´- kao grom iz vedra neba pita me Emina hanuma u tuzlanskoj ulici Kasima Bilica Crnog, u kasnu jesen ratne 1994 godina.

´´Otkud ti sad to?´´

´´Eto, ´nako´´.

´´Kaze Pejgamber Muhammed alejhisselam da Azrail ima lahku ruku kod dobra insana. Ne pati i ne zateze kod onog ko je sucurao Allahu, klonio se harama i gledo svoja posla. Vjernicima je susret s Azrailom radost, tako se moze reci. A bogme, onaj ko nije, ukaze mu se ko golema vatrena azdaha, visoka do neba, tamna, dugokose, nakostrijesene s vatrom koja siklja iz usta i nosa, kaze jedan hadis. Strasan prizor pa ti onda ostro i grubo dusu trga i odvaja od tijela´´- prenesem joj ono sto sam naucio.

Kod Emine se smotala donja usna preko gornje da i ne vidim crtu. Pobjeze i usna haman iz straha a manje postovanja pred jednim znakovitim hadisom.
Zapravo znam i zasto je pitala. U drugoj sobi je lezala njena bolesna mama, Hajrija Krvavac. Bila je to starica vedrog i bistrog uma, duhovita i blaga da smo uzivali kad bi nas spojila kahva u aksam.

Kakve li sudbine, 1941 godine nana Hajrija se jedva spasila cetnickog pokolja u rodnom Gacku i s troje sitne djece dosla u Tuzlu. Nakon rata Tito naredio da se svak ko je prognan vrati na kucni prag. Da, naredio, nema meni je u Tuzli dobro, snasla sam se. Svaki izbjeglica pravac kuci odakle je protjeran. E, baska je kako im je bilo deverati sa zlikovcima koji su 1941 godine pozeljeli da se Krvavci nikad vise ne vrate u taj hercegovacki gradic. I vratila se Hajrija hanuma u Gacko, sta ces, valja. Ali, kakve smo hude sudbine, u Bosni a ni Hercegovini vec par stoljeca tesko mozes sklopiti i 50 godina a da te ne potjera nesorta s topraka.
U ljeto 1992 godine, ista Hajrija, sada starica od 80 godina ponovo u muhadzirluk. Opet iste komsije isukale noz da urede prostor za Veliku Srbiju koji im se ovaj put ucinio nadohvat ruke. Valjalo opet bjezati. Sada onako stara krenula kod dvije kceri u Tuzlu gdje su se udale i zasnovale porodicu. Sina je posao odveo u Slavonski Brod. Oko dvije godine se dobro drzala u tuzlanskom muhadzirluku i najednom pala u postelju. Eno je, tesko dise u sobi okrenutoj prema Skojevskoj.

´´A bogati, kako stigne?´´
´´Ko, sta?´´-prekinu mi odlutjele misli da bas nista nisam razumio.

´´Pa, Azrail! Mislim toliko dusa odjednom pocupati! Pos´o je to´´- sad razvuce seretski oprezno usne u blagi osmijeh.
´´Sad si me podsjetila na cuvenog Burek ef., uglednog i daleko poznatog sarajevskog imama. Jednom u mektebu kad se ucilo ´´Vel Jeumi-l-ahiri´´, onaj peti imanski sart, ´´I vjerujem u Sudnji dan´´, uceni alim se dotakao i Azrailovog posla. Jedan bistri djak ustade i bas slicno priupita.
´´Efendija, a kako ce stici Azrail pocupati toliko dusa istovremeno a toliko ljudi umre u svijetu u istoj sekundi?´´ Mudri Burek ef. nije se dao smesti.

´´A djeco moja draga, jeste li vidjeli one zarulje ispred ducana na Bascarsiji? Da li je neko od vas primijetio more bit da taj neki covjek zaduzen za rasvjetu ide od jedne do druge pa upali svaku onu zarulju ponaosob? Nije, jelde, vec s jednog mjesta pritisne pa one osvijetle cijelu carsiju! – vjesto se snasao Burek ef. A bas malo prije toga stigla moderna rasvjeta u stari dio grada Sarajeva. Ne prodje par dana zove Emina opet, nekad pred aksam.

´´Hoces li molim te doci, mami nije dobro, nesto se cudno desava!´´ Udjem i vidim nurli lice hercegovacke muslimanke u samrtnom hropcu.
´´Bogme, mes´cini primakao se Azrail, Emina´´, velim joj mirno a ona pobjeze iz sobe. Proucim sehadet malo glasnije, ne bi li me nana cula i ponovila za mnom i napustila ovaj svijet kako je i zivjela, s sehadetom od kada ga je cula u ezanu kao tek rodjena beba, pa kroz zivot stalno u namazima ponavljala. Red je i dunjaluk napustiti tako. Jorgan u predjelu naninih ramena se zadize povisoko kao da pokupi sav ostatak tijela, osvoji neki nevidljivi vrh pa se vrati. Pa opet. Kao da se isprazni pa ponovo popuni dio gdje su bili trup i noge. Krupno Hajrijino tijelo se ponovo skoro zaleti od nogu pa do pod bradu. Dize se onaj jorgan skoro pola metra! Boze dragi, sad njena suha i otvorena usta povukose zraka kao nikad do tada. Pravi fijuk.

´´Eshedu en la ilahe illallah ve eshedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluhu´´- povicem jos glasnije da je horilo, kao da hocu nadglasati i sobu i trenutak izvodjenja radova Allahovog Meleka smrti. Kao nikad u zivotu, Azraila skoro osjetih na pola metra i obuzese me trnci i prostruja neki strah kroz mene. Poravna se onaj jorgan skoro u liniju i Hajrija hanuma zacuta. Raskrili se i ona njena sarena mahrama jos vise u podbradku. Njene sare i motivi najednom mi se ucinise u bojama njenog Gatackog polja. Doleti i Emina s mokrim peskirom.

´´Sta je bilo, kako je?´´

´´Sve mi govori da je Azrail bio mehke ruke danas kod cestite Hajrija hanume. Basin sag olsun!´´- uputim Emini saucesce. Da joj Allah oprosti i u dzennet uvede. Sutradan ukopasmo rahmetli Hajriju Krvavac iz Gacka na mezarju Tusanj zajedno s njenim rodjacima Krvavcima, Custovicima, Erkocevicima, Kusmicima...

Ne prodje puno, pade ona cetnicka granata s Ozrena na Kapiju u srcu grada i ugasi duse 71 Tuzlaka. Naradio se Azrail te nesretne noci iza 21 sat kao nikad u Tuzli tokom rata.
burek
<< 05/2020 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


Dobro.ba



MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2425887

Powered by Blogger.ba