burek

Hasta la victoria siempre!

19.10.2016.

Bjelašnica: UMOLJANI NE MOGU UMOLITI NI CESTU ZA RAZVOJ TURIZMA!

Cim se covjek malo makne iz bosanskih gradova vidi koliko Bosne i Hercegovine ima koju ne poznaje. Tako se nama desilo po ko zna koji put ljetos u naporu koji prakticiramo nekih desetak godina da svakoga ljeta posjetimo dio BiH koji nikad prije nismo vidjeli. Odluka je pala na Bjelasnicu.
Iskreno, od zakljucenja Dejtonskog mirovnog sporazuma ne marim puno za granice izmedju dva entiteta, ali na nekim pravcima i ne znam kako to izgleda i gdje, kao na slucaju Sarajeva. Odlazak na Bjelasnicu najboljom rutom podrazumijeva upravo prolazak kroz Dobrinju te tzv. Istocno Sarajevo, primjer od neuspjelih porobljivaca nase zemlje sklepanih srpskih gradova samo da se u inat pokaze kontinuitet srpske vlasti u BiH gdje god se to nije uspjelo do kraja porobiti i zarobiti. Ima tako i neki Istocni Mostar i sta sve ne u postdejtonski izmrvljenoj BiH, s nekih 140 ljudi od kojih i ne zive svi tu, ali je eto srpski, pa neka je i pastirski katun. Istocno Sarajevo je u tom smislu jedna od najvecih urbanih cjelina, iako se relativno brzo prodje.
Pratili smo tablu za Trnovo a poslije - Bjelasnica. Za nekih 45 minuta smo iz Bascarsije stigli u Babin do, zilu kucavicu zimskih radosti Sarajlija na ovoj planini, ali i tokom ljeta, kada ozive apartmanska naselja, hoteli, a i zicara fino zaradi. Vidjeli smo na desetine arapskih turista kako strpljivo cekaju red da naprave krug i udahnu svjezeg zraka. Ono sto najvise plijeni, sarajevskih 35 stepeni u hladu vec je postalo nekih puno ugodnijih 28 stepeni posljednjeg vikenda jula. Kod hotela ''Marsal'' radovi na kruznom toku. Posto smo prvi put i ne vidi se gdje nastavlja put, Besim koji je vozio ispred pita radnike za Umoljane.
''Tamo desno'', veli stasiti momak pored bagera, u oblaku prasine i mi krenusmo uzbrdo. Iznenadilo me da se odjednom vozimo izlokanom sumskom cestom kojoj nema kraja. Besim ne haje i vozi a meni vec muka jer znam da je asfalt do naseg odredista. Jedva docekasmo auto koje je silazilo i u cudu shvatimo da je u pitanju sumska cesta od nekih 14 km do Umoljana. Izlevatili nas radnici na kruznom toku. Iz kog razloga, ne shvatam, ali se vratimo nakon par kilometara mucenja i sami nadjemo cestu za jedno od najudaljenijih sela na platou Bjelasnice. Posljednji kilometri su sve uzi i strmiji, ali kada se ukazala jedna od najstarijih dzamija u BiH, neobicnog kamenog minareta, znali smo da je odrediste sasvim blizu. Na kontrolnoj tabli u autu ocitavamo 24 stepena, 11 manje u odnosu na Sarajevo!! Aferim, Bjelasnico, da si nam ziva i zdrava.
Umoljani se nalaze na 1350 m nadmorske visine a smjestaj smo nasli kod Emina Fatica, penzionera cuvenog ''Opservatorija'' na samom vrhu planine. Emin zivi u Hadzicima, ali je bio najhrabriji i jedini s vizijom razvoja turizma na lijepoj olimpijskoj planini jos 2002 godine.
''Prvi sam obnovio kucu i otvorio je turistima i dao na prodaju zemljiste samo da se nesto pokrene. Hvala Bogu, u medjuvremenu je jos pet familija uredilo sobe i nude krevete gostima uz jedan pansion i turista je sve vise'', veli zadovoljno Emin koji svake godine ugosti zaljubljenika u prirodu i planinara iz svih dijelova BiH pa i iz inozemstva.
Njegova kuca je puna mema, skromne ponude i prvi utisak je bio poprilicno los. Odjednom shvatim da je i fotografija kuce drugacija nego je postavljena na net-u. Ona je bila puno privlacnija, ali vec umorni od vrelog julskog dana, smanjili smo kriterije i ponadali se bar cistoj posteljini i koliko toliko udobnim krevetima. Osim posteljine, kreveti su jedva dobili prolaznu ocjenu. Besim se sutradan pozalio da skoro nije ni zaspao od neudobnog madraca, ali izdrzali smo. Iako nam je plan bio otici pjeske posljednju dionicu do Lukomira, koja je obicni makadam, u startu odustajemo jer cemo tesko stici na sutrasnji derbi Zeljo-Sarajevo. Ipak, pjesacimo bar neki kilometar do izvora hladne vode ispod Gradine, posljednjeg naselja ka vrhu planine i Lukomiru.
Uvijek uzivam u razgovorima s ljudima koje susrecem na ovakvim mjestima. Ispred malog kucerka sjede Camil i Muniba Tresnjo. Prodaju cajeve i priglavke i vrlo su ljubazni i glagoljivi. Pricamo o svemu a ja postavljam bezbroj pitanja kako je zivjeti na Bjelasnici bez struje okruzen divljim zvijerima koji uvijek mogu biti nezvani gosti. Iskusni Camil uz osmijeh pokazuje ''utoku'' i objesenu pusku u kuci pa veli da straha nema. Muniba se zali da zbog struje nema ni frizidera i to joj najvise nedostaje od civilizacijskih dosega, iako je zadovoljna s onim sto proda od fino upakovanog susenog bilja i priglavaka. Pored njihove kuce prolazi ruta pjesaka za bjelasnicki vrh s uredno postavljenim putokazima a oni koji to ne nemjeravaju kao mi, njima pokazu put za obliznji cuveni ''Studeni potok'' (na slici) koji se uliva u Rakitnicu i ostavlja bez daha i gledaoce na youtube snimcima iz drona. Legenda veli da je azdaha birvaktile dosla u komsiluk i ljudi su poceli uciti dove iz straha. I uslisana im je. Narodni genije je od (u)moliti dao ime Umoljani jer na potezu od Gradine do Umoljana, odmah iznad hladnog planinskog izvora se vidi zanimljiv, veliki krivudav trag koji samo sto ne kaze, evo vidi da sam okamenjena azdaha, bas kada se zaletila na neduzni narod. Eto, okamenile je dove davnih Bosnjana na padinama Bjelasnice.
Uzivali smo nekih pola sata u pogledu na Studeni potok i Treskavicu i nastavili druzenje s Kemalom Sidranom, Pasom Susic i njenim sinom Mehmedom. Tada cu napokon saznati kako su u velikoj ofanzivi srpske vojske sprzena sela ovog dijela Bjelasnice osim Lukomira. Prakticno, osim dzamije nista nije ostalo citavo, ali je odvazna Armija BiH uspjela ubrzo povratiti teren i odbaciti cetnike do iza Treskavice. Mehmed Susic veli da je bio jedan od prvih povratnika i dan danas s ostarjelom majkom prezivljava od stocarstva. I Kemal doleti na vikend i duze iz Hadzica nakon sto je upravo u Gradini kupio komad zemljista po dolasku u penziju i veli, preporodi se obradjujuci malo zemlje oko katuna.
Zagledamo se i na nisane mjesnog mezarja. Dominiraju prezimena Bandic, Fatic, Kustura, Susic, Tresnjo, Kadric, Elezovic i Ismic. Ucimo Fatihu bjelasnickim Bosnjacima. Dodje i jedan dzip, razdragane mlade zene pozdravljaju Munibu i Camila, znaju se. Cujemo da su neki Srbijanci okupirali pansion i lezaja ni za lijeka. Snimaju dokumentarni film vec danima. Zapitkujem Camila zasto opcina Hadzici ne ulozi bar nesto u razvoj turizma na ovoj planini a on jedva doceka.
 ''Vjerujte da imam ideju za streliste, gradnju drugih sportskih terena za ljude koji dodju na vikend ovdje, ali kako da to pokrenem kad nam ljudi ne mogu po izlokanoj cesti ni doci kako treba'', zali se Camil i sve nam je jasno jer smo u dolasku vidjeli tako ostecen asfalt da uz puno rizika moras krenuti na vrh sela. Ako su umolili od Boga da birvaktile okameni azdahu u zestokom naletu na selo, umoljanski Bosnjaci eto ne mogu umoliti ni najobicniju cestu od opcine Trnovo za sve popularnija sela olimpijske planine. Sramotno! Emin je ipak skromniji i vidi odredjene pomake.
''Drago mi je da je interes za Umoljane sve veci i da sam licno doprinio tome. Ovo je poljoprivredno-stocarski kraj i uvijek smo sve proizvodili osim kafe, secera i soli. Problem je voda, imamo nestasica, kao i cesta. preko Gradine, Crvenog Klanca i Dugog Polja do Lukomira. Vlasti ne prepoznaju znacaj ovoga a gradnjom te ceste postojeca bi se skratila za 5 km'', veli Emin dok nam njegova zena brzo spremi krompirusu, uz bjelasnicki sir i kajmak. Maksuz dodje iz Hadzica kada se najave gosti i na usluzi je spremiti sta god zazelis po jeftinim cijenama. Sedam dusa je odahnulo brzo u aksam a noc je bivala sve hladnija. Da nismo ponijeli jakne, ne bismo se dobro proveli na planinskoj studeni.
Na aksamu, u dzamiji, susrecemo Duran ef. Bandica, penzionera koji predvodi dzemat jer stalnog imama nemaju. Ne znaju tacno koliko ljudi zivi u pedesetak kuca, ali ljeto ozivi selo dok su zime mucne i turobne. Sutradan ustajem prvi i dva sata u tisini i spokoju osluskujem ptice u svjezini bjelasnickoga jutra s pogledom prema Gradini i vrhu gorde planine. Prvi mi je put i ne zelim propustiti ove trenutke. Subota je, zazuiji poneko auto i kombi, jedan kombi upravo proleti pun sijena, jedva da se i vozac vidi. Primjecujem, uglavnom ohrndali golfovi koji prolaze gdje drugi ni ne pomisle krenuti.
Eminova zena je vec krenula s pravljenjem dorucka a i usnuli turisti se pomalo bude. Ispod kuce sve vise auta prolete i kako dodju, tako se i zaustave na prvoj livadi gdje mogu. To su sarajevski vikendasi koji dodju da se okrijepe na planini po cijeli dan. Gledam, jedna familija na obliznjoj njivi fino zaustavi auto, rasporedi se ''u strijelce'' i pokupise sijeno za sat vremena. Nesto kasnije, blizu podne vec luksuznija auta prolaze tik ispod nase terase gdje pijemo caj. To su diplomatska vozila, ambasadori arapskih zemalja, diplomate s kompletnim familijama, koji su odusevljeni Bjelasnicom i najredovniji su gosti jednog restorana na vrh sela, u pravcu Gradine, saznajemo od domacina. Kazu da dobro kuhaju i gosti su zadovoljni. Pred sami polazak susrecemo naseg covjeka koji je iz Visegrada, zivi u holandskom Barendrechtu, ali je od Emina kupio davno zemlju i svake godine vlastitim rukama sredjuje vrlo ukusno izgradjenu planinsku kucu. Iako je holandski zet, dolazi svake godine i odusevljen je Bjelasnicom.
Pozdravljamo se s Eminom, hvalimo mu gostoprimstvo, iako ne bas najzadovoljniji smjestajem koji jeste jeftin (15 KM po krevetu) ali nas bar mema mora postediti za taj novac. Jos jednom pogledom kruzimo po bjelasnickim vrhovima i vrletima rijeseni da naredne godine, ako Bog dadne, ucinimo i taj posljednji korak i prepjesacimo posljednjih 15 km do Lukomira, te srednjevjekovne bosanske zivuce bajke kojoj se, kao i Umoljana, na nasu sramotu, vise dive stranci nego mi - cija je!

burek
<< 10/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1817647

Powered by Blogger.ba