burek

Hasta la victoria siempre!

09.05.2016.

Uz obnovu Ferhadija džamije u Banja Luci: DA LI SE IKO SJETIO IBRAHIMA ef. HALILOVIĆA?

U Banja Luci je nakon 23 godine od rusenja obnovljena dzamija Ferhad pase Sokolovica, jedan od najljepsih objekata sakralne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Dzamiju su srusili bosanski velikosrbi predvodjeni Radovanom Karadzicem, nedavno na 40 godina zatvora od Haskoga suda osudjeni ratni zlocinac i Velibor Ostojic, njegov ministar informiranja. E-novine, jedan od rijetkih srbijanskih medija dekontaminiran od velikosrpskog nacionalizma prenio je u feljtonu tekst bh.novinara Medine Delalic i Suzane Sacic.
(...)U proljeće 1993. u kafani „Adria“ sjedili su članovi Glavnog odbora SDS-a Velibor Ostojić i Nikola Guzijan. Preko puta kafane nalazila se džamija Ferhad paše Sokolovića, jedna od najstarijih i najljepših džamija na Balkanu. Ostojić, žmirkajući očima i pokazujući glavom prema džamiji, upita Guzijana: “Zašto ne srušite ovu džamiju”? Novinar Goran Trkulja, slučajno prisutan za stolom, upita Ostojića: “Zar bi srušili 500 godina staru džamiju”? Okrećući čašu u ruci, Ostojić mirno odgovori: “U Foči su letjele i starije”. Nikola Guzijan, pjesnik i novinar, razočaran politikom svoje stranke, ubrzo napušta SDS. “Razgovor sa Ostojićem bio je samo uvertira u ono što će se desiti. Nedugo zatim, na sjednici Glavnog odbora SDS-a smo raspravljali o rušenju banjalučkih džamija. Karadžić nas je vatreno ubjeđivao u istorijsku neophodnost da se one sruše, u čemu ga je zdušno podržavao Ostojić. Odluka je uz negodovanje tadašnjeg gradonačelnika Predraga Radića ipak prošla. Od trideset devet članova Glavnog odbora odluku su potpisali skoro svi, čak i Radić, falila su samo dva potpisa”. Prisutne nije iznenadilo što nema potpisa Nikole Guzijana, koji se na sastanku otvoreno izjasnio protiv rušenja džamija, nelagodnost je izazvalo to što je nedostajao potpis Radovana Karadžića. Kao i mnogo puta u sličnim situacijama, Karadžić je želio osigurati alibi za planirani zločin. Za rušenje bogomolja zadužen je šef regionalnog Centra bezbjednosti Stojan Župljanin, izvršioci su bili njegovi policajci koje Karadžić formalno prikriva pismom ministru policije od 12. maja 1993. u kojem zahtijeva da “Centar službi bezbjednosti Banja Luka pojačanim patrolama štiti sve vjerske objekte u gradu i okolini od učestalih terorističkih napada”. U noći 7. maja, tačno u 03.05, iz drugog pokušaja srušena je Ferhadija. Dan ranije, u eksploziji je oštećen samo dio džamije, nakon čega je Radoslav Brđanin kritikovao građevinskog inžinjera Gačanovića zbog lošeg proračuna količine eksploziva. Definitivno rušenje Ferhadije naredne večeri pokazalo je da se drugi put na eksplozivu nije štedjelo, od siline detonacije stradala su i stakla na okolnim zgradama. Iste večeri srušena je i džamija Arnaudija. Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović, zatečen silinom eksplozije, pomislio je da je te noći završeno sa banjalučkim Bošnjacima. Nakon eksplozije pojurio je prema Ferhadiji. Srpski policajac je pokušao da ga zaustavi. “Sklanjaj mi se s puta”, odbrusio je muftija. Prisjećao se ovih događaja nekoliko godina kasnije u zgradi Muftijstva, jedinom preživjelom objektu Islamske zajednice u Banjoj Luci. “Nije im se dalo da sruše cijelu džamiju. Na kraju su ostali munara i turbeta. Kada su minirali i munaru, ona se digla i kompletna okrenula u vazduhu. Raspala se tek kada je pala na zemlju. Ujutro su doveli bagere i sve poravnali”, govorio je tiho muftija promatrajući kroz prozor ledinu na kojoj je nekada stajala Ferhadija. Episkop Jefrem se nije oglasio nakon rušenja džamija, niti je više kontaktirao muftiju Halilovića. Zbog rušenja Ferhadije protestvovao je samo mladi banjalučki pjesnik Ljupko Račić, opštinski sekretar SDS-a. Napisao je poemu-nekrolog o Ferhadiji i zbog nečega samo njemu znanog, nedugo potom, izvršio samoubistvo. “Na početku rata sam rekao svojoj porodici, dok god ima i jedan Musliman u Banjoj Luci, ja moram ostati”, objašnjavao je muftija. Na njegovu kuću su bacali eksploziv, pokušali ga ubiti nekoliko puta, hapsili ga. Policajci su mu govorili: “Šta tražiš ovdje, što ne ideš? Mi smo džamiju porušili”. Ostao je i bilježio sve što se dešavalo oko njega. Bez političkih predstavnika, muslimani i katolici su vjerske poglavare doživljavali kao jedine branitelje, obraćali im se za utjehu i hranu. “Bio sam neka vrsta prizme kroz koju su se prelamale patnje mog naroda na ovom prostoru”, kazivao je muftija Halilović. “Najteže je bilo 1993. i polovinom 1995. kada je došlo do egzodusa Srba iz Krajine. Te 1993. su srušene sve džamije u Banjoj Luci i muftijstvu, to je bila poruka da Muslimanima ovdje nema opstanka. Pred tim vandalizmom Muslimani su bili van sebe, u čudu i svjesni velike opasnosti u kojoj se nalaze. To je mnoge pokrenulo da odu, mnogi od njih su silom otjerani.” Ibrahim ef. Halilović je u Banju Luku došao odmah nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i Filološkog fakulteta u Beogradu i volio je taj grad. Borio se da ostane u njemu, ali nije uspio. Umro je u julu 1998. i trebao biti ukopan u haremu na mjestu gdje je nekad bila Ferhadija. Na dan dženaze, na mjestu gdje je trebao počivati okupilo se nekoliko stotina Srba. Uništili su pripremljeni mezar, izgazili cvijeće i uz pokliče poboli srpsku zastavu. Muftiju su sutradan ukopali u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.' - Covjeka obuzme beskrajna tuga i bijes zbog jos jednog podsjecanja na genocid u BiH, iako vecinu navedenih stvari znas, ili si negdje citao. Ne znam koliko su recimo 'Preporod', islamske informativne novine iz Sarajeva i drugi bh. mediji pisali o rahmetli Ibrahimu ef. Halilovicu, bivsem banjaluckom muftiji, kao sto su upravo autori sjajne knjige 'Balkan bluz' pisali.
Sjecam se intervjua s tim sjajnim primjerom bosanskoga nepokolebljivog i dostojanstvenog imama gdje je govorio o uzasima zivota u Banja Luci pod strahovladom Karadzicevih bandi. 'Ides na namaz kroz grad, s ahmedijom bezbeli, noge klecaju od straha, ali ides uzdignute glave s ponosom', tako je nekako govorio rahmetli Ibrahim ef. Halilovic kojem su u IZ BiH dugo vise pripisivali neke 'sumnjive stavove' iz tzv. Pokreta imama pred rat po cijoj matrici se trajno podijelila duhovna kuca bosanskih muslimana do danas, nego njegovo visegodisnje herojstvo zivota u Banja Luci u najgorim danima po taj grad u vrijeme agresije na BiH. Srce mu je puklo u julu 1998 godine a da je brzo zaboravljen govori i jedan pomalo bizaran podatak. Fotografiju rahmetli IBrahim ef. Halilovica nemoguce je izguglati na internet trazilicam!? Da mu Allah da dzennet, ako Bog da!

burek
<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1748896

Powered by Blogger.ba