15. april 1992 – 15.april 2010: SRETAN TI DAN, ARMIJO BiH!

Glup je onaj ko misli da su Srbi odustali od ideje Velike Srbije. Sve dok radikali ne budu minorna partija i sama pomisao na to biće sjeme gluposti.
U septembru prošle godine na ovom Burek blog je objavio post u kojem smo izjavili:
"Velikosrbima i svim drugim rušiteljima Bosne i Hercegovine, koji misle da su namirisali bosansku lešinu posljednjih sedmica, koliko god zvučalo kao frazetina, porucujemo da ih se vise ne bojimo i da smo spremni za novi rat, ako zele. I jos nesto. Moze nam se neko i narugati na ovom postu, kazati i ovo i ono, ali, kako rekosmo jednom, bude li trebalo, ovaj blog ce skupljati dobrovoljce za BiH i predvoditi ih, ako Bog da u toj casnoj misiji.Pročitaj ostatak

Trebalo je proći 5 mjeseci da medijskoj mašineriji "zafali" materijala, pa su nas prijavili RAK-u i prikače uz sliku, Osamu bin Ladina i Al-Ka'idu.  BOŠNJACI SE SPREMAJU ZA NOVI RAT !?

A a današnjem stanju armije Citiraću prijatelja Edina Memića (cijeli njegov tekst u komentaru) :

Umjesto zaključka, ponovo ću citirati prvog vrhovnog komandanta ove Armije, r. Aliju Izetbegovića, kada je posjećujući jednu muhadžirsku, ali slavnu brigadu na prvoj liniji bio upitan od strane jednog mladog borca sljedeće: „Predsjedniče, hoće li biti pravde kada dođe mir?“ Zastao sam na trenutak, a onda mu odgovorio kako sam osjećao. Rekao sam: „Neće, neće biti pravde. Nepravde će biti na sve strane i MORAT ĆETE SE BORITI PROTIV NJE, KAO SADA PROTIV ČETNIKA.“
Cijenjeni Borci, neka vam je sretan Dan Armije RBiH

burekblog
"Najvece je slovo sto se samo sluti najdublje je ono sto u nama - cuti!" (Mehmedalija Mak Dizdar)

5 komentara

  1. piše: Edin Memić, IIN “Preporod”, 15.4.2010.g.
    Jučer
    Ako je suditi po riječima Spinoze da “rat otkriva jednom narodu njegove slabosti, ali i njegove vrline”, onda sa sigurnošću možemo kazati da je Armija RBiH najveća Bošnjačka vrlina koja je rođena u jednom teškom i bremenitom periodu od ’92 do ’95. Nastala je iz želje za odbranom napadnute zemlje i zaštite jednog naroda koji se nalazio pred istrebljenjem. Rođena je 15. Aprila ’92, a na sebi je, kažu, imala patike i ljetnje košulje, te kao takva izišla na megdan već čuvenoj i po mnogima “nepobjedivoj” četvrtoj vojnoj sili Evrope, JNA, koju je kasnije, kada se sve oduzme i sabere porazila na svim nivoima, vojnim svakako, moralnim posebno. Vojno ju je porazila iz činjenice što ona nije bila ta koja je poražena, a trebala je biti prema planu za svega tri mjeseca, moralno ju je pobijedila jer iza sebe nije ostavljala ubijenu nejač, silovane bespomoćne žene, nije rušila vjerske objekte, niti je genocidno oslobađala teritorije, one teritorije koji jesu oduzete upravo tako – genocidno!
    Njen nastanak je u svjetskim viđenjima nazvan “čudom bosanskog otpora”. Od ideje odbrane zemlje do respektabilne vojske prešla je svoj put razvijanja preko TO-a, PL-a, formirane su jedinice za jedinicom, brigade za brigadom, korpus za korpusom. Taj rast i razvoj nove vojne sile na Balkanu najbolje je opisao njen prvi vrhovni komandant r. Alija Izetbegović predstavivši je kao “rijeku otpora” kazavši pri tome: “U glavni tok ulile su se stotine malih izvora i potočića, što je sve skupa stvorilo moćnu rijeku otpora. Na tome su radile hiljade znanih i neznanih ljudi”. Na početku je brojala oko 50.000, a na kraju preko 200.000 vojnika. Njeno je oružje u samo svitanje rata bilo skromno ili ga nije ni bilo, a na kraju njen arsenal je bio impozantan, prvenstveno zahvaljujući činjenici da je većim dijelom taj arsenal obezbjeđen u vidu “ratnog plijena.
    Armija RBiH je bila poput jednog tijela; neko je u tom tijelu bio mozak, neko srce, neko je predstavljao mišiće. Svi ti dijelovi su bili međusobno povezani i besprijekorno su funkcionisali. Ni jedan od njih nije bio toliko mal da bi bio nevažan, niti toliko velik da bi bio presudan. Nju nisu činili samo njeni generali, niti ta predivna stvorenja, njeni borci sa prve linije, nju su činili i mašinski stručnjaci koji su obezbjeđivali potrebno naoružanje; ljekari-heroji u bijelom, koji su u nezamislivo teškim uvjetima sanirali rane našeg naroda; ulema, prosvjetni radnici koji su podučavali našu djecu često i u podrumima, vatrogasci, žene Sarajeva i svih drugih gradova i sela koje su spremale hranu borcima i opremale ih zimskom odjećom koju su same ispred svijeća plele. Zbir svih tih ruku i na hiljade prsta, ideja, živaca, sabura, rezultiraolo je na kraju onim što je nazvano “nepravednim mirom. Ipak, zemlja i narod su odbranjeni od nestanka i istrebljenja. Armija RBiH je s ponosom završila svoju započetu misiju, misiju koje ne treba da se stidi, već treba njome da se ponosi!

    Danas
    Kada se završi jedan rat, tada na scenu stupa jedno i jadno nepisano pravilo „NA LJEVO KRUG“, tj. svi oni koji su u ratu bili prvi u miru postaju zadnji, a svi koji su u ratu bili zadnji, u miru postaju prvi. Ovo pravilo najbolje su upoznali borci, prvolinijaši, Armije RBiH. To najbolje ilustrira činjenica da svi oni koji su vozili tenkove oslabađajući pedalj po pedalj zemlje, danas ne vozaju skupocjena auta; svi oni koji su u tranšeima i bunkerima dočekivali nalete neprijatelja, danas ih nema za udobnim šalterima, svi oni koji su bosanske zime promrznuto dočekivali i ispraćali na bosanskim planinama, danas nemaju sredstava da na tim planinama u miru zimuju, svi oni koji su u redovima „kao bedem čvrsti“ branili prodor zločincima, danas takođe stoje u redovima, ali pred biroima za zapošljavane i pred ambasadama stranih zemalja, čekajući da napuste rodnu grudu za koju su bili spremni i život svoj dati. Mnogi od njih su odlikovani u ratu ili odmah nakon njega, ali im ta odlikovanja danas jako malo vrijede, ili skoro nikako, jer ne postoji plemeniti metal koji je tako izgubio na vrijednosti kao što je to „zlatni ljiljan“. Mnogi su opet „odlikovani“ godinama iza rata, ali nekim drugim odlikovanjem po kojim se danas mnogi od njih nažalost poznaju, a kojeg dodjeljuje postojeće ekonomsko-plotičko stanje u našoj državi. To „odlikovanje“ se zove PTSP (prema službenoj evidenciji, svaki peti veteran rata je obolio od ove bolesti).
    Na njih više niko ne obraća pažnju, posebno ne oni koji u najvećoj mjeri koriste privilegije mira kojeg su na svojim puškama, osvojenim tenkovima, promrzlim tijelima I čime sve neizvojevali borci Armije RBiH. Oni nisu izdali svoju ideju u toku rata, ali jesu izdani u miru, oni nisu mislili samo na sebe u ratu, ali jesu zaboravljeni od mnogih nakon njega, oni nisu plakali u ratu, jer junaci ne plaču, ali jesu ismijani nakon rata od strane onih čija je prva linija bila u podrumskim prostorijama. Oni jednostavno nisu zaslužili da ih danas u miru nema nigdje samo zato što su u ratu bili tamo gdje je bilo najpotrebnije. Na njihovu herojsku borbu ostat će samo uspomene, a da li će oni ostati živi i zdravi, vrijeme će pokazati.
    Dok budete čitali ovaj tekst mnoge boračke organizacije će upriličiti prigodne programe povodom 15. Aprila, čuvajući uspomene na jednu herojsku borbu, na jednu nadljudsku odbranu. Ali, kada se muzika utiša, i kada se sijelo raziđe, svaki ugroženi borac će ostati nasamo sa svojom surovom svakodnevnicom i problemima koje ne može riješiti njegova ionako neredovna boračka naknada. Kao takvi, oni će kucati na vratima savjesti pohlepnih vlastodržaca, ako je ovi uopće i imaju!?
    Umjesto zaključka, ponovo ću citirati prvog vrhovnog komandanta ove Armije, r. Aliju Izetbegovića, kada je posjećujući jednu muhadžirsku, ali slavnu brigadu na prvoj liniji bio upitan od strane jednog mladog borca sljedeće: „Predsjedniče, hoće li biti pravde kada dođe mir?“ Zastao sam na trenutak, a onda mu odgovorio kako sam osjećao. Rekao sam: „Neće, neće biti pravde. Nepravde će biti na sve strane i MORAT ĆETE SE BORITI PROTIV NJE, KAO SADA PROTIV ČETNIKA.“
    Cijenjeni Borci, neka vam je sretan Dan Armije RBiH

  2. dzambeg neulogovan

    pa nista nebi, imas na linku
    bili se nameračili da nas hapse (tj. mene, pošto sam im dostupan), al’ rekli da ne mogu.
    Štaviše, našu su “spremnost” proglasili govorom mržnje, a “sprem'te se, sprem'te četnici” vjerovatno narodonooslobodilačkom pjesmom…

    kako kažu na kraju vijesti, Mersiha bi nas linčovala demokratski:

    Portparol Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) Amela Odobašić rekla je da RAK ne sankcioniše govor mržnje niti bilo kakve druge prekršaje koji su počinjeni na Internet portalima.

    Portparol Misije OEBS-a u BiH Mersiha Čaušević – Podžić rekla je da sankcije propisane za govor mržnje ne bi trebalo da se mijenjaju u zavisnosti od medija, te da istom zakonu podliježe ono što predstavlja govor mržnje bilo da je objavljeno u štampanom obliku, knjigama, pamfletima ili slično. (SRNA)
    http://www.bljesak.info/content/view/47245/224/

Komentariši