12 godina od uzasa tuzlanskog Dana mladosti: KAPIJA PAMTI!

Bilo je oko 20 sati i 35 minuta 25 maja 1995 g. dok sam jos sjedio kuci na Brcanskoj Malti  u Tuzli. Gledao sam tv i svako malo odugovlacio da krenem.

Hajd’ jos pet minuta, rano je, vidi nije se ni smrklo kako treba-govorio sam sebi. Vec je bilo proslo 21 sat kada sam napokon obucen krenuo ka izlaznim vratima. Upravo tada na lokalnoj TV Tuzla vidio sam telop Specijalni program ili Vanredne vijesti, tako nesto. Tada cemo cuti da je deset minuta prije toga na Kapiji, od cetnicke granate s Ozrena, ubijen 71 Tuzlak. Taj sok i uzas ‘tuzlanskog Dana mladosti’ i danas me jednako ‘presijece’ kad se prisjetim najstrasnijeg dana novije historije Tuzle. Prosjecna starost tih mladica i djevojaka nije bila veca od 21 g. a samo 10-15 minuta me dijelilo da budem zajedno s njima jer – gdje ces izaci u Tuzli a da ne odes ‘vopra’ na Kapiju. I bio sam tu skoro svaku noc u isto vrijeme ali eto tu, 25 majsku noc, nesto me zadrzalo u kuci.

Koliko znam zlocin u Tuzli najveca je smrt ‘u jednom trenu’u Bosni i Hercegovini tokom agresije. Najbliza joj je cesto zaboravljen zlocin u Srebrenici, ne nakon pada tog grada u ruke srpskih zlocinaca nego nesto prije, na fudbalskom igralistu gdje je jedna granata ubila 67 Srebrenicana.

Nikad necu zaboraviti taj muk i trenutak kada je zanijemio grad. Znam da sam sutradan poranio i bio medju prvima na Kapiji i svjedocio zastrasujucu sliku: na prostoru ogradjen policijskom trakom – jos je cucala smrt. Iako su ubijeni i ranjeni vec bili na tuzlanskoj Klinici dijelovi ljudskog tijela jos su bili zalijepljeni, bukvalno zalijepljeni na okolne zgrade, na krovovima je bilo ljudskih stopala, otkinutih nogu…Nikad necu zaboraviti sliku na prosekuturi Klinike u Tuzli kada sam hodao medju vise od 60 lijepih i mladih lica ugaslog pogleda. Granata je pala tacno na mjesto gdje se svaku noc okupljalo bar 500 momaka i djevojaka. Osim 71 poginulih zabiljezeno je preko 200 tesko i lakse ranjenih Tuzlaka.

Ovdje se ne zivi samo da bi se zivjelo,

Ovdje se ne zivi samo da bi se umrlo

Ovdje se i umire da bi se zivjelo

Ovi stihovi Maka Dizdara i danas stoje na spomen-obiljezju Kapija, u centru starog dijela grada, kao vjecno podsjecanje na zlocin i mladost cija je radost zgasla u jednom trenu.

Sjecam se price pokojnog Branislava Pere Stumpfa, bivseg muzickog urednika Radio Tuzla. Njegova se kci negdje u 20 i 50 minuta nasla s momkom, negdje  kod danasnjeg Burger Kinga  u bivsoj ‘zgradi Suda’ kako su je stari Tuzlaci zvali, nekih pet minuta pjeske od Kapije. Momak bio vrlo nepristojan i maliciozan, pricao nam je pokojni Pero.

Je l’to majke ti ‘maja’ na tebi od tate Pere?-kazao je podrugljivo i bezobrazno.

Sram te bilo, kazala je, okrenula se djevojka i u placu otrcala kuci. Prezivjela je zbog ‘tatine maje’. Momak je produzio prema Kapiji i bio tesko ranjen.

Slicnih je prica na desetine, mozda i stotine, jer je grad u to vrijeme bio prepun setaca sto dobro znali zlotvori iza haubica s Ozrena.

[URL=http://imageshack.us][IMG]http://img104.imageshack.us/img104/4946/kapijamezarjeuy7.jpg[/IMG][/URL]

Treba li uopce govoriti da su ozrenski velikosrpski ‘izvodjaci radova’ osim bosnjacke djece ubili i desetak tuzlanskih Srba, Hrvata, djece iz mjesovitih brakova, da je medju ubijenim i ranjenim bilo studenata iz Gradacca, Gracanice, Srebrenice, Kalesije..

Tuzli, gradu koja se istinski, i tokom najteze agresije na BiH, vlastitim primjerom nametala kao jedini spasonosni model opstanka multietnicke zemlje, bilo je planirano ubistvo 25 maja 1995 g. No, grad je prezivio i odbranio vrijednosti za koje ‘se i umire da bi se zivjelo’.

Kapija, Tuzla i Bosna i Hercegovina – pamti!

Neka je rahmet i mir dusama svih poginulih.

burekblog
"Najvece je slovo sto se samo sluti najdublje je ono sto u nama - cuti!" (Mehmedalija Mak Dizdar)

11 komentara

  1. Svaka cast na objavljenom postu….Prenijet cu ga u potpunosti na svom blogu,nadam se da se ne ljutis…
    I neka se vjecno pamti 25.maj,kad je ubijena mladost,ironicno,na nekadasnji dan mladosti,koji se slavio u bivsoj Jugi….
    Neka im je rahmet dusi i vjecna slava….

  2. da, sjecam se… ja sam imala ispit za par dana, pa se nisam htjela maketi iz kuce. momak me je zvao najmanje 10 puta, cak je i pod prozor dolazio… suzana je zivjela preko ulice, igrale smo se lastisa i brale zelene rezdelije preko puta o.s. dzemal mandzic… edo sarajlic mi je bio prva simpatija – ko nije volio te plave okice… zadnji put kad sam bila u tuzli, podijelila sam taksi sa djapinom mamom – isla mu je na mezar, pa i ja svratih… neka im je rahmet dusi

  3. *gost 7386 Uh kad spomenu rahmetli Amira Djapu. Bio sam nakon rata odredjen u grupu koja bi napravila intervjue sa roditeljima poginulih o cemu je izdata monografija. Meni je bas odredjena familija Djapo ali ja nisam mogao otici tih dana zbog nekih obaveza (nasao sam zamjenu) pa mi je bilo pravo neugodno kad je zvao njegov otac i pitao zasto necu!

  4. f – jako fina familija. obrazovani, vaspitana djeca… djapo je bio b odjeljenje, a ja a. moja sestra je isla sa njegovim bratom u razred, i uvijek se o njima dvojici fino pricalo… pogodilo me taj dan u taksiju kao nikad prije, izgledala je tako… neznam ni objasniti… tesko je dijete izgubiti. sad kad sam majka, znam. ne mogu ni zamisliti kroz sta prolazi aminina majka.

  5. Suzan Abdulismail mi je bila rodica. Prelijepa i prekrasna osoba
    Djapo mi je bio komsija, bio dobar drug i njegov osmijeh je plijenio druge
    Edo Sarajlic je bio i moja simpatija i u pravu si za te nebeske okice
    Vanja Kurbegovic je isla samnom u razred i taj dan smo se vracale zajedno iz skole, bas preko korzoa, i mjesta gdje ce ona tu istu noc ostaviti svoj mladi zivot.
    Selma Nuhanovic je takodje isla samnom u razred, bila je tiha, povucena, mirna djevojka.
    Asmir Bakalovic, s njim sam rasla, s njim se druzila, a bio je momak mojoj drugarici iz razreda, Suzani.
    Dijana Milic, drugarica iz a odjeljenja, OS Dzemal Mandzic..
    Neka im je Rahmet i Slava

    Mama napravila pitu krompirusu, svi smo bili gladni, a niko nije mogao da jede, valjda neki ruzan predosjacaj, pola sata prije tragedije
    Tata je bio na liniji, nije smio nazvati kucu…., bio je pored telefona satima… mogu zamisliti te sate, kao cijela vjecnost.
    Ipak je skupio snage da nazove ocekujuci ono najgore, kaze da sam se na telefon javila kao preplasena srna, pitao je za sestru,… Ja sam rekla da spava, a on je poceo da place kao malo dijete. Cetiri sata kao cijela vjecnost.

    Da ne pisem vise, vec me steglo kad se prisjetim te veceri

Komentariši