burek

Hasta la victoria siempre!

19.11.2009.

Knjizevni klasici znanstvene fantastike: 1984. (George Orwell, Velika Britanija, 1949.)

Provokativna, realisticna i potresna tema je ove cuvene antiutopijske Orwellove novele. Prvi dojmovi vecine normalnih osoba nakon pazljivog citanja su tjeskoba i uznemirenost, a niposto zadovoljstvo procitanim stivom. Oni koji traze zabavu, ovdje je nece naci. Oni koji traze nadu takodjer je nece naci. Ono sto se pak moze naci konstantna je napetost i iscekivanje, te nevjerica da ce takvo nesto, iako se cini realnim,ikad igdje biti moguce. Realisticnost i detaljna obrazlozenja zakona fiktivnog drustva koje se opisuje uostalom i udaljavaju ovu pricu svjetlosnim godinama od jeftinih horror pripovjedaka, te je svrstavaju u jedno od najutjecajnijih djela moderne svjetske knjizevnosti. Upravo je ovdje antiutopija, kao dio znanstvene fantastike, dosegla do zvjezdanih visina i objasnila covjecanstvu da ga kolektivni pakao moze zadesiti i na zemlji, a onim citateljima koje religija bas i ne vodi kroz zivot nista u samoj knjizi ne ukazuje da taj zemaljski pakao, kao uostalom i sve na Zemlji, ima svoj kraj. Kako je Orwellu uspjelo kroz pisanu rijec docarati ovakvo nesto ostalo je misterija za njegove brojne imitatore, pa usprkos njihovim pokusajima 1984. ostaje jedinstvena i neponovljiva.
Sve je pocelo pedesetih godina XX vijeka, a kada tocno nije ni bitno jer pocetak i kraj za Partiju koja celicnom rukom upravlja zemljom Oceanijom nisu ni relevantni. Winston, poslusni saraf u velikoj partijskoj masini, se kao kroz maglu sjeca svog djetinjstva, razornog atomskog rata u Europi, Rusiji i Americi, te uspostave INGSOC-a u njegovoj rodnoj Velikoj Britaniji koju je zajedno sa drugim zemljama progutala Oceanija. INGSOC je, kazu neki kratica od naziva za novi drustveni poredak "engleski socijalizam" koji se pojavio poslije rata. To se, kao ni mnoge druge stvari, ne zna za sigurno jer jezik je opasno oruzje kojim treba prvo zagospodariti a zatim ga i izbiti iz ruku obicnih ljudi. Jezik izmedju ostalog sluzi za uoblicavanje misli, prije svega vlastitih misli. Zasto bi neko imao vlastite misli kada je tu Partija koja zna sta kako i kad treba raditi? Jezik se mora refomirati i to ce ako treba trajati desetljecima, jer vrijeme ne igra ulogu. Prvo ce dugacki izrazi, koji zbunjuju i tjeraju misli na stranputicu biti skraceni. Engleski socijalizam postati ce INGSOC, cime se onda i u jeziku potvrdjuje da vise nema ni Engleske i socijalizma. INGSOC je rijec iz novog jezika - Novogovora, no ni on nema ambiciju da bude trajan. Kada svi izrazi budu skraceni prijeci ce se na skracivanje rijeci, rijeci ce se postupno stapati u slova a idealno stanje drustva nastupit ce onda kada nikakav vid komunikacije vise nece biti ni potreban da bi pojedinac znao sto, kada i kako treba raditi. Misija Partije biti ce zavrsena, ali dok se to ne desi treba osigurati da ova tranzicija prodje sto bezbolnije i da gradjani ne skrenu sa partijskog puta. Ostati na pravm putu zahtijeva disciplinu, kako fizicku tako i mentalnu. Fizicka se postize lako redovitim vjezbanjem, no ljudski um je nesto malo teze predvidivo. Clan Partije mora zato biti pod stalnim nadzorom, a Partija mu kroz taj nadzor mora staviti do znanja da brine za njega. Cak i same zivotne okolnosti moraju preokupirati pojedinca kako bi mu misli ostale na pravoj liniji. Djelomice se to postize strahom, jer je kaznjivo misliti pogresno, a djelomice okruzenjem. Oceanija je naime u ratu sa Eurazijom, i taj rat nema ni pocetka ni kraja. Oceanija je uvijek bila i biti ce u ratu sa Eurazijom, dok joj je jedina preostala drzava na svijetu, Istazija odani saveznik. Ova cinjenica ce vrijediti sve dok Oceanija ne zarati sa Istazijom, a Euroazija joj postane saveznik. Da bi izgledalo kako je Oceanija uvijek ratovala sa Istazijom a nikad sa Eurazijom brine se Ministarstvo istine ili novogovorski MINIST, gdje radi i Winston. Njegov zadatak je da svaki dan preuzima stare, arhivirane novine koje su mu poslate kroz vakuumsku cijev, korigira informacije koje ne odgovraju istini, i da ih tako korigirane salje kroz drugu vakuumsku cijev. Winstonov zivot je jadan. Svako jutro budi se i radi gimnastiku pred velikim telekranom koji mu prikazuje korisne informacije a ujedno i kontrolira sto se desava u njegovoj sobi. Luksuz je pojam koji ni Winston ni ostali gradjani Oceanije na poznaju, a duhovni zivot im je ispunjen partijskim parolama poput "Rat je mir" i "Sloboda je ropstvo", te organiziranim satima mrznje prema neprijatelju INGSOC-a, Goldsteinu. Potonji je bivsi bliski suradnik samog vodje revolucije, Velikog Brata (Big Brother), koji je tek koju godinu nakon velike pobjede ideoloski zastranio i poceo pisati subverzivnu literaturu. Tako barem tvrdi Partija, a kako stvari zaista stoje niko od obicnih smrtnika ne zna jer niko nikad nije uzivo vidio ni Velikog brata ni Goldsteina. Zdrav razum govori Winstonu da nijedan od njih zapravo ne postoji, i jasno je da se u njemu polako budi sumnja prema cijeloj ideji revolucije. Osim ovog "zlocina misli", Winston je vec zastranio i u pogledu "seksualnog zlocina" sa koleginicom Juliom, te pisanju dnevnika. Voditi vlastite biljeske o zivotu i dogadjajima najstroze je zabranjeno, a najbolji partijski znanstvenici uvelike rade na odstranjivanju libida i seksualnog nagona iz ljudskog mozga. Winston je, a da to i ne zna, vec osudjen a uskoro biva i uhapsen. Njegov isljednik, kako ce se pokazati biva upravo O'Brien, partijski rukovodilac koji mu je prethodno otvorio vidike prema Goldsteinovoj subverzivnoj literaturi. O'Brien je clan "uze Partije", tankog sloja drustva koji upravlja nesto brojnijim slojem "sire Partije" te vecinskim prolima, cija je egzistencija bliska divljastvu. Kad mu Winston dolazi na prvo ispitivanje, O'Brien mu otkriva da ga je "Policija misli" otkrila vec prvoga dana kad je poceo pisati dnevnik, ustanovivsi tako njegovu mentalnu bolest i nemogucnost da prihvati partijske principe. Winston je bolesnik i biti ce izlijecen, no istovremeno je i tezak kriminalac i biti ce ubijen. Kroz proces "lijecenja" elektrosokovima i najgorim psihickim i fizickim mucenjem koje covjek moze zamisliti, Winston zaista shvata da je rat mir, da je sloboda ropstvo i na kraju, da vidi cetiri prsta kad mu O'Brien pokaze tri. Ovu neobicnu sposobnost relativiziranja prostih cinjenica Partija opisuje novogovornom rijecju "dvomisao". O'Brien potvrdjuje Winstonu da Veliki Brat zaista ne egzistira u stvarnosti, ali zbog dvomisli on je istovremeno vrlo realan, a stvarni autor Golsteinovih knjiga je O'Brien sam, sto opet zbog dvomisli takodjer gubi na relevanciji. Usprkos ovom izopacnom mentalnom sklopu, uza Partija nema dostojnog oponenta u Oceaniji jer je opcim siromastvom, ratom i sveopcim nadzorom uspjela ubiti duh stanovnistva, no ono sto je najbitnije, vlastitu korupciju apsolutnom vlascu izbjegla je tako sto cak ni clanovi njenog najuzeg rukovodstva ne zive ni u kakvom materijanom luksuzu. Svi oni u zivotu ne zele ni zene, ni aute, ni luksuzne vile, nego samo vlast i moc da odlucuju za druge. Normalna politicka snaga koja se ovome moze suprostaviti jednostavno ne postoji. Bilo kakva oporba je zapravo toliko ubijena da O'Brien i njegova policija misli moraju svijecom traziti sitne misaone kriminalce, pratiti ih, podsticati u njihovim zlocinima, hapsiti, lijeciti i na kraju kaznjavati. Zato Winston nece biti ubijen ni kada se javno odrekne Julie, jedine osobe koju je ikad volio i cija ga je ljubav u vlastitim ocima cinila vrjednijim od partijskih psihopata. To ce mu doduse priskrbiti izlazak iz zatvora i prestanak mucenja, no konacno odrjesenje od zemaljskih muka sustici ce ga tek nakon sto za kafanskim stolom, prateci vijesti o odlucnoj vojnoj pobjedi Oceanije nad Eurazijom, pusti suzu radosnicu i shvati da je potpuno izlijecen. Iskreno je volio i svoju domovinu Oceaniju i njenog vodju Velikog Brata.
Stvarno je tesko vjerovati da bi takva grupa psihopata poput uzeg partijskog rukovodstva, kakvo opisuje Orwell, ikad i igdje mogla preuzeti i tolike decenije drzati apsolutnu vlast u svojim rukama, a jos je teze povjerovati da bi se na svijetu mogle naci tri takve grupe psihopata koje bi uspostavile medjusobno razumijevanje i cak slale svoje vojnike jedne na druge kako bi se odrzavalo stanje konstantnog siromastva. Sve tri svjetske drzave u 1984. namjerno koce bilo kakav tehnoloski napredak da bi raspolozive resurse usmjerile na kontrolu stanovnistva. Ipak, ta zdravorazumska nada, da stanje terora vlasti prema gradjanima ne moze biti vjecno i da ce Winston u toku romana zaista naici na ljude koji organiziraju otpor, biva urusena kada citatelj sazna da Partija ne samo da nema konkurenciju vec i sama sebi izmislja neprijatelje kako joj ne bi bilo dosadno. Ovo piscevo orgijanje nad citateljevom nadom potkrijepljeno je i detaljno obrazlozeno fiktivnim cinjenicama, a Veliki Brat na kraju pobjedjuje i vjecnu nadu skoro svih literarnih stvaratelja do sad - ljubav. Prava je steta sto Orwell nije ovaj svoj uzasni fiktivni svijet ucinio jos vjerodostojnijim tako sto bi prihvatio izazov da objasni kada, kako i ko je iz ljudi izbio njihov osjecaj da iznad ovog svijeta i svih njegovih stvorenja ipak postoji Neko puno veci od Velikog Brata, Neko ko je svijet stvorio i ko ce ga razgraditi, i kome se svi ljudi mogu obratiti za pomoc i nadu. Usprkos tome sto je formalno bio pripadnik Engleske crkve, sudeci po njegovoj biografiji ovakva vrsta nade je u samom Orwellu odavno bila ubijena, pa mozda i ne cudi sto mu je nakon do tad nevidjenog i brutalnog rata koji nije stedio ni vojnike ni civile, te u osvit atomske prijetnje covjecanstvu palo na pamet da napise nesto ovakvo. S druge strane, ako zanemarimo ova krupna egzistencijalna pitanja, 1984. je tako siroko stivo da otvara i dan-danas izuzetno aktuelne teme za raspravu od kojih je svakako najvaznija kontrola populacije kroz nova tehnoloska dostignuca. U nasem informacijskom dobu smo svjedoci da su drzave i vlade preko svojih agencija sposobne saznati puno privatnih detalja o svojim gradjanima koji ih se mozda i ne bi smjeli ticati (Veliki Brat vas gleda), a ubrzani tehnoloski razvoj umjesto da ljude izlijeci od raka i omoguci im zasluzeno blagostanje vise sluzi za nadgledanje, pracenje i kontrolu. Ono sto posebno zabrinjava je sto je u nekim drzavama ovakvo trosenje javnih sredstava zabranjeno i kritizirati. Iako moze izazvati laksi osjecaj depresije, 1984. je puno vise od obicnog sredstva za kvarenje raspolozenja. Upravo kroz to preuvelicavanje nemoci dobra u ljudima nad njihovom tamnom stranom, 1984. stavlja lupu nad goruce probleme covjecanstva povezane sa drustvenim razvojem i tehnologijom i upravo u tome lezi neosporna velicina ovog djela. U realnosti nijedna Oceanija nije vjecna, ali poruke koje 1984. za sobom ostavlja trajan su povod za razmisljanje i preispitivanje.
Inspiracija za Novogovor Orwellu je inace vjerojatno dosla od tada vec ustaljene prakse totalitarnih rezima da sklapa nove, krace rijeci od kompliciranijih pojmova, poput GESTAPO za Tajnu drzavnu policiju (njem. Geheime Staatspolizei) ili KOMSOMOL za Savez komunisticke mladezi (rus. Коммунистический союз молодeжи). U Sovjetskom savezu se je s tim islo dotle da se daleki istok Rusije i dan-danas ponosi svojim gradom Komsomolskom na Amuru.

burek
<< 11/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


Dobro.ba



MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2193190

Powered by Blogger.ba