burek

Hasta la victoria siempre!

30.11.2009.

Najava pozorišne predstave: IZA KULISA

Sa cijenom od simboličnih 5 KM za predstavu koja je dobila odlične kritike možete pomoći liječenje Melike Spahić. Narodno pozorište Tuzla, 1. decembar u 19:30, "IZA KULISA".



30.11.2009.

Bajram u Beogradu: NIGDJE KAO U BOSNI

Nigdje bajrami nisu kao u Bosni i to je jasno. Ne osjeti se nikakva strepnja, iščekivanje, radost. Ipak, interesovalo me je kakav će biti u Beogradu. Noć uoči bajrama moj domaćin me upoznaje sa gradom i putem do džamije, pošto ću ujutro ići sa dragom. Idemo Knez Mihajlovom, pa desetak metara iza kultnog Kolarca skrećemo desno i idemo nekih dvije stotine metra nizbrdo, pa ulazimo lijevo u ulicu i primjećujemo džamiju, policajce, TV reportažna kola. Iznenadio sam se veličinom, zapravo kako je mala, Bajrakli džamija. Ipak je to jedina džamija u Beogradu, milionskoj metropoli, a veličinom odgovara recimo Šarenoj džamiji u Tuzli ili Ferhadiji u Sarajevu. Pored džamije izgrađen je objekat koji bi trebao biti nešto poput islamskog centra, vidim reklame za restoran, frizerski salon, ali ništa nije dovršeno. Kao da je skoro izgrađeno. Raspitujem se da li ima prostor za žene pa nam objašnjavaju vrlo uvjerljivo da ima, da je u toj zgradi i da je bajram u pola osam. Moja ljepša polovina pravi fotografije unutašnjosti džamije dok tehničari rade na ozvučenju. U džamiji kod mihraba vidim bračni par Roma. Vrlo je dirljivo bilo vidjeti kako razgledaju unutrašnjost, levhe i mushaf. Ona je u drugom stanju, a iako se nije pokrila, skuršenog pogleda izlazi iz džamije, on u plastičnim papučama (abdestio se) ide preko harema. Par mladića je obavilo akšam.
Posmatram munaru i neboder koji osvjetljava pogled ka nebu, Kažu da je
Bajrakli džamija, izgrađena 1575. godine. Ona je i jedina preostala u Beogradu od 273 koliko ih je nekada bilo. Naravno da je premala za 200.000 beogradskih muslimana (kako tvrde u dnevnom listu Politika - vidi:Boško Jakšić: HORIZONT S MINARETIMA), posebno u vrijeme blagdana, konkretno bajrama. Kažu da ne postoji groblje na kome bi se muslimani sahranjivali u skladu sa šerijatskim propisima. Napuštam u nadi da ću ujutro stići na vrijeme. Saobraćajne gužve su haotične.

Uz pomoć prijatelja
Garmina stižemo na vrijeme, oko pola osam, međutim ispostavlja se da su već klanjali bajram namaz (srećom po ovog musafira pa je bajram-namaz vadžib). Lepša polovina ide sprat po sprat i faktički dolazi do trećeg sprata (haman je ostao još tavan) jer su je proslijeđivali na sprat više kad je tražila prostoriju za žene. Naravno, nije je našla jer je nije bilo. Kakogod, hutba se završava i u gužvi pokušavamo napustiti harem džamije. Ali već uz stepenište formiran je koridor Cigana i Ciganki koji prose. Moram reći da u životu nisam prošao kroz duži koridor/špalir Cigana koji kume, vuku za rukav i slijede. Prelazimo ulicu i shvatam da niz ostatak ulice o zid oslonjeni stoje tamnoputi - Arapi i afrikanci, muslimani koji su tu na školovanju, čestitam im bajram (eid mubarak), zbunjeni su, čini se, što im iko čestita bajram, onako kako uvijek imam potrebu da čestitam nakon bajram namaza u Bosni, i znanim i neznanim, ali po vjeri najbližim ljudima s kojim dijelim radost ovog blagdana.
U Bosni ću biti drugi dan. Čeka me posao.
Tako je to kad nisi u mogućnosti diktirati "tajming".
Evo i snimka. Fotke naknadno.

Knez Mihajlova
29.11.2009.

Da komšiji crkne krava: SLOVENSKO NASLAĐIVANJE KOMŠIJSKOM MUKOM

Slovenci nemaju izlaz na otvoreno more, ali imaju smisla za humor. Plasirali su, naime, novu reklamu za MasterCard iz poznatog serijala "neprocjenjivo", koja govori o dobrobitima ove kartice da bi reklama završila s porukom "da nas bodo hrvati gledali na SP s kavča - neprecenljivo".
No, jedan drugi vic se valja regionom, pa kaže:
"Zašto reprezentacija BiH nije otišla na Mundijal u Afriku?"
"Zato što im prvi tim igra za Sloveniju".

28.11.2009.

Kultura bajramovanja: KO JE UKRAO KULTURU?

Možda bi trebalo prvo raščistiti sa pitanjem "Šta je to kultura?". Nekima je i subkultura kultura. Istim je kultura i oblokavanje bošnjaka kojim još samo fali meze od čvaraka, rad sve tri smjene Hitne pomoći u noći bajrama, "ubijanje" i "ranjavanje" pjesmama,  prelazak na ulice i doslovna ranjavanja i ubijanja, turiranje u praznim ulicama u kojima noću samo eho stanuje, krici iz dna da prostiš duše, puštanje "do daske" pjesme pod prozorom neprežaljene drage, lista je duga, duga, duga... i bolna. Prlja pomisao na bajram.
Da, mnoge zapravo boli, ne samo što nam razvaljuju državu nego i državnu kulturu, što u se toj frci čini da nemamo nikakve strategije niti snage za borbu, pa ni za ono što je sveto. I sve kad čovjek i pomisli da bi trebalo uvesti porez na kič, onda vidi intervju sa Popovićem i shvati da se i seljaci kultiviraju, na ovaj ili onaj način. Onima kojima alkoholiziranje i sve što ide uz to, ne spada u islamsku kulturu dođu "pred zid", jer mnogi "bošnjaci" Kur'ansku zabranu alkohola smatraju "islamskim ekstrmizmom". Glupost, pa šta ćeš - hoće narod da se proveseli. Samo čekam kad će neko u znosu napisati grafit na džamiji tipa "Živio drug Bakir" i "Dole Al-Kaida".
Da ima ljudi kojima nije svejedno govori i vijest da je
prošlog petka uvečer (20. XI 2009.) u amfiteatru Filozofskog fakulteta u Tuzli održana javna tribina na temu „Kultura bajramovanja“, u organizaciji Društva studenata „Demus“. Svi prisutni su podržali inicijativu Salke Zildžića, kik-bokserskog šampiona i zastupnik SDA u Skupštini TK, koji je rekao da bi trebalo ispitati pravne mogućnost za zaštitu riječi „Bajram“ od zloupotrebe i korištenja u kontekstu pijanki, partija i oblika ponašanja koji nemaju veze ni sa Bajramom ni sa islamom. Rečeno je da bi se ova ideja mogla nasloniti na pravnu analogiju po kojoj o briga o islamu pripada Islamskoj zajednici, pa i javni tretman Bajrama ne bi smio izlaziti izvan okvira djelatnosti Islamske zajednice. Kao što niko ne može koristiti riječ Kick-box u organizaciji manifestacija, logično je da bi se moglo nešto ovako ostvariti. Pa neka bude "B-Party", ali neka ne skrnave radost bajrama.

p.s. najava
sutra (29.11.+'09) objavljujemo post "Bajram u Beogradu".

27.11.2009.

Ofanziva senzacionalističkog tiska: KAZE ON NAMA, NECE BITI BOSNE!

Bivši analiticar Središnje američke obavještajne službe, specijalist za Balkan, sada profesor američke vanjske politike u Washingtonu, Steven Meyer u svom septembarskom intervjuu za zagrebacki Globus predviđa skori raspad Bosne i Hercegovine. Meyerovu reputaciju, iskustvo, obavijestenost i na kraju krajeva ugled u oblasti globalne politike necemo i ne mozemo dovoditi u pitanje, no indikativno je analizirati na kakvim on pretpostavkama temelji svoje zakljucke i prijedloge za rjesenje "balkanskog cvora". Navodeci notornu istinu, da narodi u BiH, ako ne brinuci za pojedinacne ljudske sudbine i stavove zanemarimo manjinu, jednostavno ne zele zivjeti zajedno, Meyer sugerira da je politika SAD prema Balkanu od pocetka bila pogresna jer se na bivsu SFRJ gledalo kao na zajednicu drzava a ne kao na drzavu. Ostavljajuci nastranu ocjene EU i Badinterove komisije, koja je jos 1991. konstatirala raspad SFRJ uzrokovan prethodnim drskim krsenjima njenog Ustava od strane SR Srbije (ukidanje autonomije SAP Vojvodine i SAP Kosova za pocetak), pa su jugoslovenske republike de facto postale drzave ma sta SAD ili bilo ko drugi mislio o tome, Meyer po svoj prilici slijedi politiku Clintonovog prethodnika Georgea Busha starijeg, koji je cijelog svog mandata nastojao ocuvati to malo sto je ostalo nakon Milosevicevog silovanja SFRJ kasnih 80-tih i nadu polagao u strucno potkovane ali politicki neutjecajne ljude poput Ante Markovica. Daleko od toga da se ovaj iskusni bivsi obavjestajac otvoreno stavlja na neciju stranu, no da se ne radi ni o ispraznom teoretiziranju svjedoci par izjava gdje se zadire u sustinske probleme medjuetnickog sukoba u BiH.
U pogledu granica ove europske drzave Meyer ih jednostavno smatra "administrativnim, Titovim granicama" te ignorirajuci zakljucke najboljih europskih pravnika iz 1991., ne vidi zasto su SAD morale postovati bas te granice. Ovakav stav ne trazi polemiku, cak se s njim mozemo i sloziti, pod uvjetom da se razmislja kako su granice iskljucivo rezultat odnosa snaga izmedju susjednih drzava, te su shodno tome itekako promjenljive. Zasto bi granice BiH bile svetinja kada se zna kako oblast Sandzaka historijski pripada BiH barem isto toliko koliko pripada i Srbiji i Crnoj Gori? Po kakvom to kriteriju Srbija moze drzati madjarske dijelove Vojvodine i na kraju krajeva odakle Sarajevu pravo da ima ikakvu vlast nad Han-Pijeskom, Sekovicima ili Trebinjem? Odgovor je nekad bio jednostavan i glasio je - pravo jaceg u odredjenim historijskim oklnostima. Zaista, mozda su SAD i pogrijesile kada su 1995. zaustavile rat u BiH i spasile pobunjenicku vojsku bosanskih Srba od totalnog vojnog sloma, sto bi mozda isprovociralo otvorenu vojnu intervenciju iz Srbije i vojnu okupaciju istocnih dijelova BiH uz Drinu. Tako bi konacno mozda i imali cvrstu drzavnu granicu izmedju dva po Meyeru nepomirljiva etniciteta. No, ono cemu Meyer ne pridaje vaznost nisu samo sijede europske pravnicke glave, nego i znacajan dio europske povijesti. Ovaj je kontinent u razmaku od trideset godina prezivio dva razorna rata, sto je potaklo politicare da kazu kako ih pravo jaceg nece daleko dovesti jer svako kad-tad dodje u situaciju kada je jaci a oruzja su postala toliko efikasna da su posljedice demonstracije te sile uvijek katastrofalne. Tako su i nastale ideje o UN i EU, a osnova svega je postovanje historijskih medjudrzavnih ugovora i dogovora. Jedan od tih ugovora, napravljen na Berlinskom kongresu 1878. utvrdio je i granice Bosne i Hercegovine, koje se samo neznatno razlikuju od njenih "Titovih granica". Tito mozda i nije bio tako obrazovan kao Meyer, no ugovore na koje su mastilo stavljali europski carevi i ostale velicine je sigurno znao postovati, i to ne zato jer je volio europsku aristokraciju (naprotiv, kao komunista im je bio smrtni neprijatelj) vec zato jer je znao da se od njih ipak moze kojesta nauciti. No, zadrzimo se zasad samo na tome da dopunimo Meyera - granice BiH nisposto nisu samo "Titove administrativne", vec su potvrdjene jos davne 1878. cuvenim Berlinskim ugovorom.

Slican pristup kao kod granica, Meyer ima kada analizira prava balkanskih etnickih zajednica, pa o tome kaze:

"Vracam se na demokratski princip, na to da ljudi trebaju glasati. Ako Srbi žele biti dio, ima tri puta kojima mogu krenuti: mogu biti dio Bosne, nezavisni ili dio Srbije. Neka glasaju. A ako onda za nešto postoji jaka vecina, onda trebaju uciniti upravo to. Isto je i s Hrvatima u Bosni, u Herceg-Bosni: neka bude ono što ljudi ondje žele. Ako onda ostanu samo bosanski muslimani, to je OK, sasvim prihvatljivo. Onda medunarodne garancije treba strukturirati tako da muslimanska Bosna preživi i da prosperira."

Ponovo, ne dovedeci Meyerovu kompetenciju niti nepristrasnost u pitanje, treba se zapitati sta ovo zapravo znaci. Po svoj prilici, kao prvo bi bosanski Srbi trebali glasati o svom ostanku u BiH, a znajuci njihovu plebiscitarnu volju jasno je da im zivot u drzavi gdje nisu vecina nije prihvatljiv. Srbi se znaci odcjepljuju iz BiH, no Meyer ovdje daje samo implicitan odgovor na vazno pitanje koju to oni teritoriju iznose iz BiH sa sobom? Po svoj prilici ne radi se o dvjema geografski razdvojenim teritorijama manjeg BH-entiteta, vec o onome oko cega se svi u BiH dogovore. Ovdje ulazimo u na prvi pogled veliki apsurd, jer ako se srpska etnicka zajednica moze izdvojiti iz medjunarodno priznate i povijesno potvrdjene drzave BiH, zasto se onda ne bi bosnjacka etnicka zajednica koja zivi na "srpskim podrucjima" mogla konsekventno izdvojiti iz tih novoosamostaljenih podrucja? Zasto bi onda referendum jednog dijela BiH bio jaci od referenduma na drzavnom nivou, koji je inace vec odrzan i koji je po ko zna koji put potvrdio samostalnost i cjelovitost BiH? Tesko se je ne oteti dojmu da Meyer zagovara ideju da se BH-etniciteti moraju sami dogovoriti oko novih granica, sto nas prakticno vraca na 1991. godinu. Rezultat dogovora tada bio je krvavi rat koji su SAD zaustavile tek koju sedmicu prije nego se konacno trebala formirati ta jasna etnicka crta razdvajanja izmedju Bosnjaka i Srba koja bi manje-vise slijedila tok rijeke Drine. Meyer kao da kaze: "Ovo kako ste ratovali i dogovarali se do sad nista ne valja (u cemu je mozda i u pravu). Ne svidja nam se ishod, pa se fino vratite u 1991. i ne uvazavajuci bilo kakve povijesne principe i ugovore osim prava svakog etniciteta da zivi u istoj drzavi, pokusajte naci rjesenje pa da vidimo hoce li ovaj put ispasti bolje". Mozda bi se ovaj put zaista doslo do rjesenja, ali koliko bi ovaj socio-eksperiment odnio zivota tesko da i Meyer moze predvidjeti. Osim toga, imajuci u vidu europska civilizacijska dostignuca, tesko je vjerovati da jedan takav strucnjak zagovara vec odavno prevazidjene srednjovijekovne etnicke principe u formiranju drzava.

Granice BiH su takve kakve su, a znanost je a ne mit da su starije i od granica Srbije i od granica Hrvatske. Objektivo gledano, bilo kakav nastavak insistiranja na etnicki zasnovanom politickom izrazavanju vodi u potpunu dezintegraciju krhkog etnickog i religijskog balansa koji je karakterizirao BiH kroz cijelu njenu hiljadugodisnju historiju. Utapati manjinske etnicitete u nekog novog frankensteina od "bosanske" nacije jednako je pogresno kao i ideja jugloslavenske nacije, a cuvanje bogatstva svojih razlicitosti u najboljem je interesu svih gradjana BiH. Odgovornost Bosnjaka, koji vec danas cine vise od 50% ukupnog stanovnistva drzave, posebno je velika no cak ni oni nece moci spasiti BiH ako ostali ne pokazu malo dobre volje. Nadajmo se, kao prvo da smo gospodina Mayera pogresno shvatili i kad pravo etnickih skupina stavlja ispred drzave koja je na tim prostorima od njih starija, a i kad Bosnjacima poput srpskih hegemonista ili jugoslavenskih komunista uskracuje pravo na njihovo historijsko ime nazivajuci ih "bosanskim muslimanima", kategorijom u koju spadaju jos barem bosanski Albanci i Romi. Ako pak nismo, ostaje nam se nadati da etnicki scenario koji Meyer predvidja nece nikada dobiti sansu.

Poveznica na cijeli tekst:

http://globus.jutarnji.hr/svijet/bosna-ce-se-uskoro-raspasti

26.11.2009.

BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN

Sutra je Kurban bajram, bajram zrtve ili hadzijski bajram, uz Ramazanski bajram, najvazniji mubarek dan u hidzretskom kalendaru muslimana cijeloga svijeta. Tim povodom svim posjetiocima Burek bloga, redovnim i povremenim posjetiocima burek blogerske sofre, kao i onima koji slucajno navrate, zelimo hairli i ugodne mubarek dane koji su pred nama.

Bajram serif mubarek olsun!

26.11.2009.

Propaganda uništava živote: SVINJSKA GRIPA NAPUHANA DA BI UBIJALA?

Nisam od jednog doktora medicine, nego od više njih čuo da sezonska gripa redovno ubija svake godine, po broju skoro isto kao i svinjska, samo što nema u nazivu ono "svinjska", a patent vakcine protiv nje nije  u vlasništvu velike farmaceutske kompanije (u kojoj udjel ima i Donald Ramsfeld).
Vrlo interesantan intervju je dala ministrica Finske, države u kojoj su odlučili da skinu svinjsku gripu sa liste pandemijskog oboljenja. A šta znači kada se neko oboljenje proglasi pandemijskim (i to 6. stepen)? To znači da vas i na silu mogu vakcinisati. U slučaju BiH možemo se nadati da se neće sjetiti "naređivati" da se ljudi vakcinišu, jer ipak nije riječ o "variola veri". Ako im naumpadne, prvi ću to izbjegavati. Kažu da niko ne zna kakve bi mogle dugoročne posljedice od ovog vakcinisanja, ali zasigurno je da su brojne negativne već vidljive (neurološka oboljenja, oduzetost dijela tijela) zabilježene u USA, ali niko ne može tužiti farmaceutsku kompaniju jer je takav zakon - kad je pandemija niko se ne može buniti protiv vakcine ili loših posljedica.
Neki kažu da je cilj ovog vakcinisanja zapravo smanjivanje ljudske populacije na 5 milijardi, a svakako da se ova teorija zavjere (izgleda da to više nisu teorije) može protumačiti u skladu sa zadnjim sastankom Bilderberg grupe (
vidi)
Ranije sam na youtube.com gledao izjavu ministrice Poljske, ovo je izjava ministrice Finske. pogledajte i procijenite.
p.s.
još dvije vijesti iz jučerašnjeg Oslobođenja:
U Kanadi je zabilježen izuzetno visok broj teških alergijskih reakcija na cjepivo protiv nove gripe i zbog toga je Kanada povukla pošiljku cjepiva farmaceutske kompanije Glaxo Smith Kleine. Thomas Abraham, glasnogovornik Svjetske zdravstvene organizacije
(WHO) kazao je da još rade ispitivanja nad cjepivom i da “pokušavaju saznati šta se tačno dogodilo“.
U drugoj viesti koji se odnosi na virus gripe u Hrvatskoj kaže:
Virus gripe H1N1 je mutirao, zbog čega može bi ti otporan na antivirusne lijekove, ali liječnici tvrde kako najčešće mutira na svoju štetu, pa je i bolest u konačnici blaža.

25.11.2009.

25.11.1943 - 25.11.2009: SRETAN DAN DRZAVNOSTI!

24.11.2009.

Ministar Safet Halilovic: KAD NEMA POSLA, HAJMO MALO U HOLANDIJU!

Ovaj covjek na slici se zove dr Safet Halilovic. Nije obicni bosanski smrtnik. On je drzavni ministar za ljudska prava i izbjeglice. U sklopu tog ministarstva iz sastava otuznog Vijeca ministara BiH je i sektor za rad s iseljenistvom. Njega ministar posebno voli jer svako malo ukaze se prilika za lijepo putovanje koje nije problem pravdati -on ide posjetiti raseljene Bosance u svijetu medju kojima ce ojacati njihovu vezu s maticom. Nije mu nimalo mrsko. Dnevnice, skupi hoteli... Tako je bilo i neki dan.

Pozvalo ga da dodje u Holandiju na otvaranje prostorija Biznis kluba BiH u toj zemlji. Vjerovatno covjek nema drugoga posla pa je iz prve odlucio popuniti ionako polupraznu agendu 'ministra bez drzave'. Beskrvni ministar cije nesposobnosti pamte i dan danas njegovi brojni studenti Fakulteta politickih nauka u Sarajevu tako je o trosku poreskih obeveznika BiH skoknuo na tri dana (!?) u Holandiju  zarad otvaranja jedne prostorijice malog bosanskog udruzenja u Roosendaalu!? I sve to u pratnji sefice za rad s iseljenistvom, koja je jedna od rijetkih drzavnih sluzbenika koja prijeti po broju letova ministru Alkalaju za brojne ophodnje bh.iseljenistvu u svijetu. Da bi opravdao takav put trebalo je ministru Halilovicu i nabrzinu sakupit kakvih predstavnika bh.klubova, odrzati sastanak, koji ce prenijeti Dnevni avaz, da se vidi 'kako nam ima drzave' a i da ministar nije bas prevalio toliki put tek tako. Na stranu sto to on, manirom iskusnoga uposlenika drzavne uprave,  nasu diplomaciju o svom putovanju upozna dan-dva ((!?) prije polaska na put pa skup bude sastavljen od nekolicine nasih gariba koji vode neke klubove.

Ne moze covjek uz ovo ne kazati vise ni nevjerovatno, skandalozno, jer nije prvi put od bivseg svrsenika Gazi Husrevbegove medrese. Safet ef., vjecni kadar Stranke BiH za 'najvise drzavne funkcije', je to tako 'tevecelijski' uvijek radio. Briga Nikolu Spirica za njegove ministre i potrosnju drzavnoga novca kada je siromastva na sve strane. Da ne govorimo o mjerama stednje koju provode i bogatije drzavne vlade u vremenu teske recesije.I Spiric bi 'da mu guzica vidi puta', samo da ga neko zovne. 

23.11.2009.

Direktiva iz Beograda: TURBO-FOLK IS DEAD, LONG LIVE TURBO-POP

Darko Hudelist, urednik zagrebackog tabloida Globus, novine koja je vidjela i bolje dane a danas predstavlja samo tjednu reviju Jutarnjeg lista, uprilicio je publici interesantan intervju sa Sasom Popovicem, bivsim EXYU estradnim harmonikasem a danas uglednim biznismenom i producentom onoga sto je Rambo Amadeus (RA) nazvao turbofolk. Nastranu kriticke ocjene umjetnickih dostignuca Popovicevih danasnjih estradnih zvijezda, upravo o turbofolku tj. o njegovom ukidanju bila je u intervjuu rijec. 

Perjanica Sasinog poslovnog carstva, Grand Produkcija naime ugovorno podstice svoje izvodjace da "zaokrenu" pravac i snimaju albume koji idu prema zabavnoj glazbi, a svako ko iole prati balkansku estradnu scenu zadnjih godina zna kako je vac danas izuzetno tesko reci gdje zavrsava folk a pocinje pop. Na kraju krajeva, cak su se i u Hrvatskoj, zemlji gdje je bilo kakav oblik folka bio prakticno zabranjen sve dok je Predsjednik (Tudjman) bio ziv, odavno pojavile pjesme koje su "ni tamo ni ovamo". Tome je nesumnjivo doprinio i hrvatski pandan Sase Popovica Tonci Huljic, nekad poznat samo kao vodja izuzetno popularne pop grupe, a danas producent bez kojeg je u glazbenoj industriji tesko ista napraviti.

Cinjenica je da se iz danasnje perspektive jasno vidi kako su i bivsi srbijanski folk harmonikas Popovic i hrvatski pop glazbenik Huljic dosli na skoro isti fon kada je rijec o glazbenom ukusu, i time su konacnom brisanju granice izmedju folka i popa sirom otvorena vrata. Ako bi ga uhvatili trijeznog na njegovoj jedrilici u Bokokotorskom zaljevu i pitali sta o svemu ovome misli, legendarni RA bi vjerojatno okrenuvsi glavu od sugovornika i uz pokoji socan izraz prokomentirao kako zapravo i nije bitno radi li se o folku ili popu sve dok se za to moze upotrijebiti rijec "turbo". Ako izuzmemo velicine poput Arsena Dedica, pojedince iz novog vala i povremene izlete etabliranih pjesnika u rock-tekstopisce, EXYU pop-rock produkcija rijetko kad je davala nesto umjetnicki bitno vrjednije od Popovicevih folk-uradaka, pa joj ujedinjenje sa onim sto se nekad zvalo novokomponirana glazba i nece tesko pasti. Zaboravite dakle na turbofolk, a cuveni vokalni tremolo ostavite bosanskim evergreen izvodjacima poput Halida Beslica i Duska Kulisa. Nove generacije odrastati ce i vec odrastaju na - TURBOPOPU.

Link na intervju: http://www.standard.rs/-cvijanovi-vam-preporuuje/3259-srbija-ukida-turbofolk.html

21.11.2009.

Kako rat ubija one koji misle da su ga preživjeli

rat je mila majka
šta nam učiniše
ove godine potom
iz čista mira
po Sarajevu
počeše najbolji ljudi da mriju

(dio iz pjesme Abdullaha Sidrana)

20.11.2009.

Odlazak najdrazeg blogera i prijatelja: ALLAHIMANET SAUDINE!

"Ono što se zapiše ostane, a ono što se pamti nestane." (Bašeskija)
Allahimanet Saudine. Kažu da se djela mjere po doprinosu nečijem životu, i vjerujem da je tako. Ostali smo bogatiji za iskustvo o kojem si pisao. A nisi ga birao. Rat je taj koji bira. Bila je čast upoznati te, biti sa tobom makar kratko vrijeme. Nekada tišina više zbori o neizrečenom. I lagodnost kahvenisanja iza sebe krije zaslugu smiraja.
(Na slici Saudin u zimu 1993. godine. Obratite pažnju na youtube klip - obraćanje na promociji knjige). Samo jedan tag: Bosna i Hecegovina. (p.s. hvala prijateljima blobovcima koji su nam javili).


SAUDIN  BEĆIREVIĆ
1973 - 2009

blog: B o r e   o k o   o č i j u


20.11.2009.

Reis Cerić među 50 najutjecajnijih muslimana u svijetu

Razumijevajući potrebe narodnih masa za pljuvanjem, ostavljamo opciju "komentari" otvorenom za sve. Ne znaju "oni" koji sastavljaju listu u kojoj su zabludi. Valjda smo zbog toga mi bosanci vodeći u svim poljima.
Da ne bude zabune, autor vijesti je MINA, a FENA se drznula da ne ignoriše i na taj način vrši popularizaciju "kriminala" i "terorizma" kako vole kazati nezavisni mediji. Dakle, nije problem što nije najgori, problem je što je naš i što ga imamo. Možda bi nam bolje pasao kakav iz Turske. Ili bar da je sjedište u Beogradu. Inače, pored Cerića iz BiH je na listi i Rusmir Mahmutčehajić. Evo linka na vijest

POLL: The world's top 500 Muslims ...


20.11.2009.
Reis Cerić među 50 najutjecajnijih muslimana u svijetu
Reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić nalazi se među 50 najutjecajnijih muslimana u svijetu, saopćila je Mina, pozivajući se na informaciju o izdanju knjige “Petsto (500) najutjecajnijih muslimana u svijetu” koju je 17. novembra objavila Agencija Reuters.
Od tih "petsto najutjecajnijih" napravljen je uži izbor od "50 najutjecajnijih" među kojima je reisu-l-ulema Cerić na 39. mjestu.

Da bi se shvatila vrijednost selekcije 50 najutjecajnijih muslimana u svijetu dovoljno je, prema ovom saopćenju, spomenuti imena kao što su saudijski kralj Abdullah bin Ali Saud, koji je na prvom mjestu, te jordanski kralj Abdullah i marokanski kralj Muhammed VI, zatim državnici kao što su turski premijer Redžep Erdoan, te duhovni autoriteti kao što su ajatullah Ali Hamenei, šejh Jusuf Karadavi, ajatullah Husein Sistani, te egipatski muftija Ali Džum'a i mnogi drugi.

Knjiga pod naslovom “500 najutjecajnijih muslimana u svijetu za 2009. godinu” na prvom mjestu promovira "top listu od 50“ muslimana čiji utjecaj se može osjetiti u međunarodnom kontekstu.

Bez obzira na to što njihov utjecaj proizilazi iz različitih područja, svima je zajedničko to da imaju značajan utjecaj na veliki broj ljudi.

Na top listi 50 najutjecajnijih muslimana istaknute su tri vrste ličnosti: kraljevi, duhovni učitelji i medijski edukatori.

Urednici navode u uvodu knjige da je utjecaj u islamskom svijetu specijaliziran u određenom kontekstu te da ne postoji jasna hijerarhija niti organizirano svećenstvo za muslimane kako bi se prepoznao vođa, kao što je patrijarh za pravoslavne kršćane ili papa za katolike. Prema tome, kriterij se nametnuo kroz raznolikost faktora u određivanju 50 najutjecajnijih muslimanskih lidera današnjice.

Nakon isticanja 50 najutjecajnijih osoba, dolaze imena 450 muslimana iz svijeta podijeljenih u 15 kategorija – učenjaci, političari, administratori, tradicionalisti, propovjednici, žene, mladi, filantropisti, ljudi zaslužni za razvoj u nauci i tehnologiji, umjetnosti i kulturi, radikali, međunarodne islamske organizacije i pitanja današnjice.

Urednici navode da je cilj da se pomogne čitaocu u razumijevanju različitih načina na koje islam i muslimani utječu na svijet. S tim u vezi, Mustafa Cerić je okarakteriziran kao “zvijezda vodilja za islam u Evropi i vodeća ličnost u Bosni i Hercegovini” te “izrazit u području međureligijskog dijaloga" i "jedan od najutjecajnijih muslimanskih vođa danas”.

U obrazloženju za izbor na top listu 50 najutjecajnijih muslimana reisu-l-uleme Cerića naročito se ističe Deklaracija evropskih muslimana, koju je napisao 2006. Nadalje, reisu-l-ulema Cerić se smatra "zagovornikom međukulturnog dijaloga" i osobom koja je 2009., uprkos upozorenjima o mogućim nasilnim demostracijama, otišla u Srbiju i govorila u Tutinu o potrebi Bošnjaka i Srba da žive zajedno.

Ono što je, naglašava Mina, značajno za ovu knjigu jeste to da su glavni urednici dva etablirana i svjetski poznata profesora s Georgetown university u Washingtonu John Esposito i Ibrahim Kalin.

Oni ovu knjigu predstavljaju kao prvu u godišnjem prikazu glavnih muslimanskih ličnosti u svijetu u nadi da će postati norma i da će se nastaviti ova vrsta izbora najutjecajnijih muslimana u svijetu.
(FENA)
20.11.2009.

Mobilni konačno projektori: SAMSUNG i7410

Kao što sam ranije spominjao, samo se čeka kada će mobilni postati projektori. Otkako je 3M lansirao prvi džepni projektor, čekao se ovaj momenat. Jednostavno, danas su mobilni sve osim telefona i to je ono u čemu se utrkuju. Čekamo dobar razlog zbog kojeg bi mogli promijeniti svoj mobilni, a to već jesu smartphoneovi. Naravno, još ako jedan ovakav ima projektor, biće teško odoliti. Ono što je logično očekivati (nakon najavljenog laptopa na razmotavanje) je mobitel koji se može razmotati. Nokia se odavno "zadala" u pravljenje savitljivog mobitela/narukvice i ko zna šta nas sve čeka.
Za sada evo video ovog Samsungovog mobitela.Ne mogu odoljeti a da ne pastiram tipično krkanski komentar jednog od youtube.com korisnika na ovaj video, a veli da mu ovaj mobilini treba "hitno":

I want this phone. When can I buy it ? I have several plans with it. I want to go out with it, and when I'm in a nightclub, I want to project a porn movie to the wall and see how the people react. I need this phone urgently !
19.11.2009.

Knjizevni klasici znanstvene fantastike: 1984. (George Orwell, Velika Britanija, 1949.)

Provokativna, realisticna i potresna tema je ove cuvene antiutopijske Orwellove novele. Prvi dojmovi vecine normalnih osoba nakon pazljivog citanja su tjeskoba i uznemirenost, a niposto zadovoljstvo procitanim stivom. Oni koji traze zabavu, ovdje je nece naci. Oni koji traze nadu takodjer je nece naci. Ono sto se pak moze naci konstantna je napetost i iscekivanje, te nevjerica da ce takvo nesto, iako se cini realnim,ikad igdje biti moguce. Realisticnost i detaljna obrazlozenja zakona fiktivnog drustva koje se opisuje uostalom i udaljavaju ovu pricu svjetlosnim godinama od jeftinih horror pripovjedaka, te je svrstavaju u jedno od najutjecajnijih djela moderne svjetske knjizevnosti. Upravo je ovdje antiutopija, kao dio znanstvene fantastike, dosegla do zvjezdanih visina i objasnila covjecanstvu da ga kolektivni pakao moze zadesiti i na zemlji, a onim citateljima koje religija bas i ne vodi kroz zivot nista u samoj knjizi ne ukazuje da taj zemaljski pakao, kao uostalom i sve na Zemlji, ima svoj kraj. Kako je Orwellu uspjelo kroz pisanu rijec docarati ovakvo nesto ostalo je misterija za njegove brojne imitatore, pa usprkos njihovim pokusajima 1984. ostaje jedinstvena i neponovljiva.
Sve je pocelo pedesetih godina XX vijeka, a kada tocno nije ni bitno jer pocetak i kraj za Partiju koja celicnom rukom upravlja zemljom Oceanijom nisu ni relevantni. Winston, poslusni saraf u velikoj partijskoj masini, se kao kroz maglu sjeca svog djetinjstva, razornog atomskog rata u Europi, Rusiji i Americi, te uspostave INGSOC-a u njegovoj rodnoj Velikoj Britaniji koju je zajedno sa drugim zemljama progutala Oceanija. INGSOC je, kazu neki kratica od naziva za novi drustveni poredak "engleski socijalizam" koji se pojavio poslije rata. To se, kao ni mnoge druge stvari, ne zna za sigurno jer jezik je opasno oruzje kojim treba prvo zagospodariti a zatim ga i izbiti iz ruku obicnih ljudi. Jezik izmedju ostalog sluzi za uoblicavanje misli, prije svega vlastitih misli. Zasto bi neko imao vlastite misli kada je tu Partija koja zna sta kako i kad treba raditi? Jezik se mora refomirati i to ce ako treba trajati desetljecima, jer vrijeme ne igra ulogu. Prvo ce dugacki izrazi, koji zbunjuju i tjeraju misli na stranputicu biti skraceni. Engleski socijalizam postati ce INGSOC, cime se onda i u jeziku potvrdjuje da vise nema ni Engleske i socijalizma. INGSOC je rijec iz novog jezika - Novogovora, no ni on nema ambiciju da bude trajan. Kada svi izrazi budu skraceni prijeci ce se na skracivanje rijeci, rijeci ce se postupno stapati u slova a idealno stanje drustva nastupit ce onda kada nikakav vid komunikacije vise nece biti ni potreban da bi pojedinac znao sto, kada i kako treba raditi. Misija Partije biti ce zavrsena, ali dok se to ne desi treba osigurati da ova tranzicija prodje sto bezbolnije i da gradjani ne skrenu sa partijskog puta. Ostati na pravm putu zahtijeva disciplinu, kako fizicku tako i mentalnu. Fizicka se postize lako redovitim vjezbanjem, no ljudski um je nesto malo teze predvidivo. Clan Partije mora zato biti pod stalnim nadzorom, a Partija mu kroz taj nadzor mora staviti do znanja da brine za njega. Cak i same zivotne okolnosti moraju preokupirati pojedinca kako bi mu misli ostale na pravoj liniji. Djelomice se to postize strahom, jer je kaznjivo misliti pogresno, a djelomice okruzenjem. Oceanija je naime u ratu sa Eurazijom, i taj rat nema ni pocetka ni kraja. Oceanija je uvijek bila i biti ce u ratu sa Eurazijom, dok joj je jedina preostala drzava na svijetu, Istazija odani saveznik. Ova cinjenica ce vrijediti sve dok Oceanija ne zarati sa Istazijom, a Euroazija joj postane saveznik. Da bi izgledalo kako je Oceanija uvijek ratovala sa Istazijom a nikad sa Eurazijom brine se Ministarstvo istine ili novogovorski MINIST, gdje radi i Winston. Njegov zadatak je da svaki dan preuzima stare, arhivirane novine koje su mu poslate kroz vakuumsku cijev, korigira informacije koje ne odgovraju istini, i da ih tako korigirane salje kroz drugu vakuumsku cijev. Winstonov zivot je jadan. Svako jutro budi se i radi gimnastiku pred velikim telekranom koji mu prikazuje korisne informacije a ujedno i kontrolira sto se desava u njegovoj sobi. Luksuz je pojam koji ni Winston ni ostali gradjani Oceanije na poznaju, a duhovni zivot im je ispunjen partijskim parolama poput "Rat je mir" i "Sloboda je ropstvo", te organiziranim satima mrznje prema neprijatelju INGSOC-a, Goldsteinu. Potonji je bivsi bliski suradnik samog vodje revolucije, Velikog Brata (Big Brother), koji je tek koju godinu nakon velike pobjede ideoloski zastranio i poceo pisati subverzivnu literaturu. Tako barem tvrdi Partija, a kako stvari zaista stoje niko od obicnih smrtnika ne zna jer niko nikad nije uzivo vidio ni Velikog brata ni Goldsteina. Zdrav razum govori Winstonu da nijedan od njih zapravo ne postoji, i jasno je da se u njemu polako budi sumnja prema cijeloj ideji revolucije. Osim ovog "zlocina misli", Winston je vec zastranio i u pogledu "seksualnog zlocina" sa koleginicom Juliom, te pisanju dnevnika. Voditi vlastite biljeske o zivotu i dogadjajima najstroze je zabranjeno, a najbolji partijski znanstvenici uvelike rade na odstranjivanju libida i seksualnog nagona iz ljudskog mozga. Winston je, a da to i ne zna, vec osudjen a uskoro biva i uhapsen. Njegov isljednik, kako ce se pokazati biva upravo O'Brien, partijski rukovodilac koji mu je prethodno otvorio vidike prema Goldsteinovoj subverzivnoj literaturi. O'Brien je clan "uze Partije", tankog sloja drustva koji upravlja nesto brojnijim slojem "sire Partije" te vecinskim prolima, cija je egzistencija bliska divljastvu. Kad mu Winston dolazi na prvo ispitivanje, O'Brien mu otkriva da ga je "Policija misli" otkrila vec prvoga dana kad je poceo pisati dnevnik, ustanovivsi tako njegovu mentalnu bolest i nemogucnost da prihvati partijske principe. Winston je bolesnik i biti ce izlijecen, no istovremeno je i tezak kriminalac i biti ce ubijen. Kroz proces "lijecenja" elektrosokovima i najgorim psihickim i fizickim mucenjem koje covjek moze zamisliti, Winston zaista shvata da je rat mir, da je sloboda ropstvo i na kraju, da vidi cetiri prsta kad mu O'Brien pokaze tri. Ovu neobicnu sposobnost relativiziranja prostih cinjenica Partija opisuje novogovornom rijecju "dvomisao". O'Brien potvrdjuje Winstonu da Veliki Brat zaista ne egzistira u stvarnosti, ali zbog dvomisli on je istovremeno vrlo realan, a stvarni autor Golsteinovih knjiga je O'Brien sam, sto opet zbog dvomisli takodjer gubi na relevanciji. Usprkos ovom izopacnom mentalnom sklopu, uza Partija nema dostojnog oponenta u Oceaniji jer je opcim siromastvom, ratom i sveopcim nadzorom uspjela ubiti duh stanovnistva, no ono sto je najbitnije, vlastitu korupciju apsolutnom vlascu izbjegla je tako sto cak ni clanovi njenog najuzeg rukovodstva ne zive ni u kakvom materijanom luksuzu. Svi oni u zivotu ne zele ni zene, ni aute, ni luksuzne vile, nego samo vlast i moc da odlucuju za druge. Normalna politicka snaga koja se ovome moze suprostaviti jednostavno ne postoji. Bilo kakva oporba je zapravo toliko ubijena da O'Brien i njegova policija misli moraju svijecom traziti sitne misaone kriminalce, pratiti ih, podsticati u njihovim zlocinima, hapsiti, lijeciti i na kraju kaznjavati. Zato Winston nece biti ubijen ni kada se javno odrekne Julie, jedine osobe koju je ikad volio i cija ga je ljubav u vlastitim ocima cinila vrjednijim od partijskih psihopata. To ce mu doduse priskrbiti izlazak iz zatvora i prestanak mucenja, no konacno odrjesenje od zemaljskih muka sustici ce ga tek nakon sto za kafanskim stolom, prateci vijesti o odlucnoj vojnoj pobjedi Oceanije nad Eurazijom, pusti suzu radosnicu i shvati da je potpuno izlijecen. Iskreno je volio i svoju domovinu Oceaniju i njenog vodju Velikog Brata.
Stvarno je tesko vjerovati da bi takva grupa psihopata poput uzeg partijskog rukovodstva, kakvo opisuje Orwell, ikad i igdje mogla preuzeti i tolike decenije drzati apsolutnu vlast u svojim rukama, a jos je teze povjerovati da bi se na svijetu mogle naci tri takve grupe psihopata koje bi uspostavile medjusobno razumijevanje i cak slale svoje vojnike jedne na druge kako bi se odrzavalo stanje konstantnog siromastva. Sve tri svjetske drzave u 1984. namjerno koce bilo kakav tehnoloski napredak da bi raspolozive resurse usmjerile na kontrolu stanovnistva. Ipak, ta zdravorazumska nada, da stanje terora vlasti prema gradjanima ne moze biti vjecno i da ce Winston u toku romana zaista naici na ljude koji organiziraju otpor, biva urusena kada citatelj sazna da Partija ne samo da nema konkurenciju vec i sama sebi izmislja neprijatelje kako joj ne bi bilo dosadno. Ovo piscevo orgijanje nad citateljevom nadom potkrijepljeno je i detaljno obrazlozeno fiktivnim cinjenicama, a Veliki Brat na kraju pobjedjuje i vjecnu nadu skoro svih literarnih stvaratelja do sad - ljubav. Prava je steta sto Orwell nije ovaj svoj uzasni fiktivni svijet ucinio jos vjerodostojnijim tako sto bi prihvatio izazov da objasni kada, kako i ko je iz ljudi izbio njihov osjecaj da iznad ovog svijeta i svih njegovih stvorenja ipak postoji Neko puno veci od Velikog Brata, Neko ko je svijet stvorio i ko ce ga razgraditi, i kome se svi ljudi mogu obratiti za pomoc i nadu. Usprkos tome sto je formalno bio pripadnik Engleske crkve, sudeci po njegovoj biografiji ovakva vrsta nade je u samom Orwellu odavno bila ubijena, pa mozda i ne cudi sto mu je nakon do tad nevidjenog i brutalnog rata koji nije stedio ni vojnike ni civile, te u osvit atomske prijetnje covjecanstvu palo na pamet da napise nesto ovakvo. S druge strane, ako zanemarimo ova krupna egzistencijalna pitanja, 1984. je tako siroko stivo da otvara i dan-danas izuzetno aktuelne teme za raspravu od kojih je svakako najvaznija kontrola populacije kroz nova tehnoloska dostignuca. U nasem informacijskom dobu smo svjedoci da su drzave i vlade preko svojih agencija sposobne saznati puno privatnih detalja o svojim gradjanima koji ih se mozda i ne bi smjeli ticati (Veliki Brat vas gleda), a ubrzani tehnoloski razvoj umjesto da ljude izlijeci od raka i omoguci im zasluzeno blagostanje vise sluzi za nadgledanje, pracenje i kontrolu. Ono sto posebno zabrinjava je sto je u nekim drzavama ovakvo trosenje javnih sredstava zabranjeno i kritizirati. Iako moze izazvati laksi osjecaj depresije, 1984. je puno vise od obicnog sredstva za kvarenje raspolozenja. Upravo kroz to preuvelicavanje nemoci dobra u ljudima nad njihovom tamnom stranom, 1984. stavlja lupu nad goruce probleme covjecanstva povezane sa drustvenim razvojem i tehnologijom i upravo u tome lezi neosporna velicina ovog djela. U realnosti nijedna Oceanija nije vjecna, ali poruke koje 1984. za sobom ostavlja trajan su povod za razmisljanje i preispitivanje.
Inspiracija za Novogovor Orwellu je inace vjerojatno dosla od tada vec ustaljene prakse totalitarnih rezima da sklapa nove, krace rijeci od kompliciranijih pojmova, poput GESTAPO za Tajnu drzavnu policiju (njem. Geheime Staatspolizei) ili KOMSOMOL za Savez komunisticke mladezi (rus. Коммунистический союз молодeжи). U Sovjetskom savezu se je s tim islo dotle da se daleki istok Rusije i dan-danas ponosi svojim gradom Komsomolskom na Amuru.

18.11.2009.

'Bitka svih bitaka': REIS CERIĆ OBEĆAO PROUČITI DOVU PRED POČETAK UTAKMICE U ZENICI!

Euforija i fudbalski trans, jedine su rijeci kojima se moze opisati stanje nacije pred vecerasnji odlucujuci susret baraza izmedju BiH-Portugal za Svjetsko fudbalsko prvenstvo u Juznoj Africi 2010. Sve ce, cini se nas narod zaboraviti veceras: i Butmirski dogovor, Dodika, prazan novcanik i neizvjesnu buducnost samo da Bosna pobijedi Portugalce i ode u Juznu Afriku.

O kakvom raspolozenju se radi govori i sinocnji skup u Rotterdamu gdje je gost bio reisu-l-ulema IZ u BiH dr Mustafa ef. Ceric. Nakon par pitanja o stanju u domovini, Bosnjacima na Kosovu, Sandzaku, ljudi su poceli zapitkivati i o -utakmici u Zenici.

Znate, obecali su mi jedno mjesto na tribinama stadiona Bilino Polje, pa ako Bog da, obecavam da cu pred samu utakmicu prouciti znamenitu dovu Ibn Gazalije da Bosna pobijedi - rekao je odusevljenim holandskim Bosnjacima reis Ceric.

Ne znam hoce li biti primljena dova reisa Cerica ali veceras, veceras je bitka svih bosanskih bitaka nakon sto su utihnuli topovi generala Atifa Dudakovica 1995 godine!

17.11.2009.

Knjizevni klasici znanstvene fantastike: VRLI, NOVI SVIJET (Aldous Huxley, Velika Britanija, 1932.)

Istinski knjizevni dragulj, ova novela britanskog autora Aldousa Huxleya vratila je antiutopiju na velika vrata svjetske znanstvene fantastike i knjizevnosti uopce. Sam naslov je, u duhu bogate britanske knjizevne tradicije, svojevrstan omage velikom Williamu Shakespeareu, cija se junakinja Miranda iz predstave "Oluja" divi cudima vrlog, novog svijeta (Brave, New World) na cije ju je obale izbacila morska nepogoda. Nastranu referenca na velikog maga britanske kazalisne scene, ova novela je, zbog detaljnih i za to doba izuzetno vjerodostojnih objasnjenja tehnoloskih dostignuca i drustvene organizacije, jasno pokazala zasto je antiutopija dio znanstvene fantastike. S druge strane, kao etabliranom satiricaru, Huxleyva je osnovna namjera bila parodirati u Velikoj Britaniji tada vrlo popularna utopijska literarna djela, pa cak i samog H.G.Wellsa. Po svoj prilici inspiraciju za novi svijet u kojem stvari ne funkcioniraju bas onako kako su to ljudi zeljeli, Huxley nije trazio kod Zamjatina jer za njegovu novelu "Mi" u to doba po vlastitoj tvrdnji nije znao. No, ako se vec nije bilo inspirirano ruskim piscima, onda je sigurno bilo inspiracije ruskim politicarima, sto je razvidno iz imena glavnih junaka i nekih toponima. Cijela bi se novela zapravo mogla protumaciti kao vizija buducnosti inspirirana tada vec vidljivim posljedicama dvaju revolucija - zapadne industrijske i ruske socijalisticke ili preciznije stvarima koje bi se covjecanstvu mogle dogoditi nesretnim kombiniranjem njihovih stecevina.
Mozda po prvi put u znanstvenoj fantastici, autor publici daje izuzetno detaljnu historijsku sliku onoga sto je prethodilo radnji. Sredinom XXVI stoljeca svijetom vlada jedinstvena, Svjetska Drzava sa Vladom sastavljenom od deset mudrih predstavnika. Okolnosti koje su do formiranja ovakve drzave vodile ukljucuju katastrofalan rat u XXI vijeku, koji je natjerao covjecanstvo da malo promisli o svojoj egzistenciji i smislu zivota uopce, te pomogao mu da se organizira u novi sistem svjetske drzave. Rat je doprinio i selektivnom odbacivanju starih tradicija, izmedju ostalog brojanju godina po gregorijanskom kalendaru, pa se radnja novele zapravo desava u "godini Fordovoj" 631. gdje je referentna tocka smjestena u 1908. godinu, kada je Henry Ford proizveo prvi serijski automobil tipa T. Put do uspostave Svjetske Drzave nakon rata nije bio lahak i podrazumijevao je u pocetku drzavno nasilje protiv politickih protivnika, a kasnije mirnu ali odlucnu propagandnu kampanju u kojoj su zatvarane kulturne institucije, ruseno i ono malo historijskih spomenika sto je preostalo nakon rata, te zabranu citanja knjiga iz predratnog perioda. Zadatak nove Vlade nije bio jednostavan jer se trebalo boriti i protiv posljedica razaranja i sveopce ekonomske krize, no nekoliko stoljeca poslije novi je poredak bio je u punoj mjeri uspostavljen i funkcionalan. Svjetska Drzava imala je globalnu kontrolu nad covjecanstvom izuzev nekoliko podrucja koja nisu bila od ekonomskog interesa, te su stoga proglasena rezervatima za "divljake", malobrojne ljude iskljucene iz civilizacijskih tokova. Huxley ide i dalje sa opisivanjem ovog fiktivnog svijeta, pa navodi kako su dostignuca u medicini omogucila ljudima da napokon "uzgajaju" embrione u umjetnim maternicama popularno nazvanim "boce", smjestenim u ogromnim tvornicama ljudi - radjaonama. Da nijedno tehnolosko dostignuce nije zlo samo po sebi vec ga takvim ucine ljudske namjere citatelju postaje jasno kada tehnicar u radjaoni objasnjava kako se razlicitim embrionima u toku rasta dodaju razlicite kolicine kisika, pa se i konacni "produkti" razlikuju po inteligenciji i sposobnostima. Ljudi se tako od samog rodjenja dijele na alfe, bete, game, delte i epsilone. Drustovm upravljaju alfe i njihovi pomocnici, tehnicari bete, za poslugu i odrzavanje brinu se game, dok su tezi mehanicki poslovi gdje inteligencija bas i nije presudna zadatak gama. Epsiloni, cije psihicke mogucnosti obicno leze malo ispod granice razuma, najprizemniji su fizicki radnici kojima je i za najjednostavnije zadatke potrebno vodstvo nekoga iz visih klasa. Legitimizacije ovog monstruoznog sistema napravljena je kroz tzv. prilagodjavanje, odgojni proces u kojem se svaka jedinka nauci da bude zadovoljna sa svojim polozajem u drustvu, te da osjeca dozu sazaljenja prema drugim klasama. Game na primjer osjecaju blago sazaljenje prema deltama i epsilonima koji rade fizicki teze poslove od njih, a istovremeno ih hvata nelagoda od pomisli na ogromni psihicki stres kojim su izlozeni bete i alfe. Proces prilagodjavanja je naravno daleko od savrsenstva, i bitan element za smirivanje eventualnog neadovoljstva kemijska je supstanca soma, legalna i sluzbena droga civiliziranog covjecanstva.
Glavni junak, Bernard Marx briljantni je psiholog, doduse pomalo neprihvacen u drustvu zbog svog individualizma ali i glasina kako je neodgovorni tehnicar u radjaoni geskom u njegovu bocu ubrizgao alkohol sto je uzrokovalo da je Bernard nesto nizi od ostalih alfi. Bernardovi jedini prijatelji su istaknuti predavac Helmholtz, takodjer poznat po svojoj individualnosti, te Lenina, beta medicinska sestra koja prema Bernardu mozda osjeca i nesto vise od uobicajene i drustveno prihvacene potrebe za promiskuitetnom interspolnom rekreacijom. Umjesto da svoje seksualne frustracije utopi u somi i drugim zenama koje su mu na raspolaganju, bernard samo zeli impresionirati Leninu, pa organizira prekooceansko romanticno putovanje letjelicom za dvoje do americkog rezervata. Kada pukim slucajem tamo sretnu divljaka Johna, sa zaprepastenjem otkrivaju da je on zapravo sin Bernardovog neposrednog rukovodioca Thomasa, koji ga vec duze vremena zbog neprilagodjenosti prijeti poslati u izolaciju na Island. Johnova majka, Thomasova je bivsa ljubavnica Linda koja je nesretnim slucajem zatrudnila za vrijeme posjete rezervatu gdje nije bilo mogucnosti za abortus, proceduru kojoj se moraju podvrgnuti sve civilizirane zene u takvim slucajevima. Thomas je ovu neugodnost odlucio prikriti tako sto je ostavio Lindu i malog Johna u rezervatu znajuci da im cuvari nece vjerovati cak i ako im se neposredno obrate, no Bernard odluci iskoristiti svoj utjecaj i povesti ih nazad u civilizaciju. Thomasova sudbina biva zapecacena onog trenutka kada Bernard predstavi zajednici svoj "ulov" iz rezervata, a Bernard se umjesto na hladnom Islandu nadje u centru drustvene paznje jer je otkrio intrigantnog Johna koji postaje trazena roba na svakoj zabavi i drustvenom dogadjaju. I dok Bernard uziva u plodovima naglo stecenog statusa, njegovi pravi prijatelji gube za interes za njega i okrecu se Johnu, a Linda se isfrustrirana svojim oronulim izgledom odaje somi i na kraju umire u bolnici. John, duboko potresen smrcu svoje majke, pocinje osjecati da u ovom za njega "vrlom, novom svijetu" stvari nisu postavljene bas onako kako treba i odlucuje da je vrijeme za promjene. Po principu "izazivajmo nerede bilo kad i bilo gdje", mladi otpadnik od civilizacije pokusava probuduti somom uspavane ljude oko sebe, no sve sto uspije napraviti bivaju ispadi nekontroliranog nasilja, policijske intervencije i nasumicne seksualne orgije nadrogiranih gradjana Svjetske Drzave, tako razlicitih od ljudi koje je u svojim djelima opisao veliki Shakespeare, iz cijih je sabranih djela John ucio citati. Kada je izgledalo da se stvari pocinju otimati kontroli, na scenu stupa i sam svjetski kontrolor za zapadnu Europu, Mustapha Mond, iskusni politicar sa neskrivenim talentom za dovodjenje stvari u red. Uzrocnika cijele frke, Bernarda i njegovg prijatelja Helmholtza Mustapha odluci respektivno poslati na Island i Falklandske Otoke, a sam John se povlaci u izolaciju u svjetionik kod Londona. Senzacije zeljna javnost mu ni tu ne daje mira, sto na kraju rezultira i Johnovim samoubojstvom. Svjetska Drzava, iako razvidno truhla do temelja, prezivila je jos jedno iskusenje i vodjena principima proizvodnje, reklame i potrosnje hrabro nastavlja svoj put u buducnost.
Suvremenu ekranizaciju ove izuzetne antiutopijske price, ako izuzmemo TV-dramu sa Leonardom Nimoyem u ulozi Mustaphe Monda (bez siljatih vulkanskih usiju iz Star Treka), jos uvijek cekamo. Sto se tehnologije opisane u noveli tice, onima koji razmisljaju logicno danas je u potpunosti jasno kako se bez obzira na tehnoloski napredak i znanstvena dostignuca umjetna maternica jednostavno ne moze napraviti. Cudo rodjenja covjeka ostat ce do Sudnjeg dana misterija i za one ljude koji zrtvuju svoje karijere i novac da otkriju tajne ovog prirodnog procesa, a nastrani znanstvenici zeljni publiciteta ce se uzalud hvaliti nekakvim kvazitehnikama poput kloniranja degradirajuci napore ozbiljne medicinske znanosti koja zaista zeli pomoci a ne samo si priskrbiti publicitet. No, u doba modernizma, kada su relevantni autoriteti bili sigurni kako tehnologija ima stvarni kapacitet da promijeni i covjeka i svijet, kada se razmiljalo o linijskim interplanetarnim putovanjima i kada su ambiciozniji politicari mastali o unapredjenju sopstvene rase sto kroz medicinska dostignuca sto kroz fizicku eliminaciju nepodobnih jedinki, ova Huxlyeva spekulacija bila vise nego dobrodoslo upozorenje covjecanstvu da je ono napravljeno takvim kakvo jeste sa jakim razlogom izvan ljudske moci poimanja. Drustvo istina nije savrseno, ali svaka sustinska intervencija da se ono "na svoju ruku" poboljsa, ma koliko bila sofisticirana, lako moze voditi u dehumanizaciju i propast, tim brzu i temeljitiju sto je raspoloziva tehnologija efikasnija. Vrli, novi svijet otvorio je novo poglavlje u antiutopijskoj literaturi, a cak i ako ona kroz njega nije dozivjela svoj vrhunac, onda je barem postala zrelija, relevantnija i vjerodostojnija.

16.11.2009.

Teorija FIFA-ine zavjere i iznenađenje iz naše laboratorije: VIRUS B3P1

Našem narodu, sada je jasno, plasman na Mundijal bio bi više od povijesnog uspjeha. Kao što bi i Portugalcima neprolazak značio katastrofu. Govori se o izadašnim sredstvima koja slijede za one koji se plasiraju, a naravno, tu su i priče o bjelosvjetskim štelama, a koja imaju opravdanje  u riječima Seppa Blattera, prvog čovjeka FIFA-e:
 "Svjetsko nogometno prvenstvo bez najboljih igrača svijeta Lionela Messija i Cristiana Ronalda ne bi imalo smisla, niti bi zapravo bilo zanimljivo".
"Kako su se Messi i Argentina već su se plasirali na SP, no Ronaldo i Portugal još moraju pobijediti BiH. Bosanci su se s pravom žalili na sudački kriterij u prvoj utakmici, a sad znamo i zašto", piše hrvatski portal Index. FIFA je ionako pokazala da joj je u interesu zaštititi "velike" kad je po prvi put uvela dirigirani ždrijeb u dodatnim kvalifikacijama. (vidi:
Svjetska hajka na BiH) Ali bilo bi naivno misliti da je to samo interes FIFA-e!
Prevelike su novce uložile korproacija tipa "Nike" i "Adidas" da bi tamo neki neznani junaci koji nastupaju u "Legea" dresovima smanjili prodaju dresova Ronalda i kompanije i tako im pomrsili (finansijske) račune. Druga je stvar što su timovi iz Evrope svi redom za klasu bolji od cijelog niza timova (iz ostatka svijeta) koji se takmiče na Mundijalu (osim Brazila i Argentine). Tu i tamo se pojavi i bljesne neka Južna Koreja ili USA, ali to bi bilo to. Zna se ko su top reprezentacije i njima se uvijek sve štima.
To je tako - i mi jednostavno moramo biti 10 puta bolji i moramo biti prava senzacija. A ovi naši igrači trebaju izgarati ne samo za državu, nego i za svoje cijene koje će višestruko porasti, ukoliko izađu na svjetsku scenu.
1:0 je rezultat koji ne ulijeva toliko nade. Ono u šta polažem nadu je to da će se one nakupljene frustracije iz prve utakamice (iz brojnih promašaja) jednostavno u Zenici biti ispucane i da ćemo ih isprašiti kao na treningu. Predviđam 4:0. A kad smo već kod treninga, kažu da Ćiro pušta sa treninga onog igrača (pred kraj treninga kad su svi mrtvi umorni) koji iz slobodnjaka pogodi prečku. Nadajmo se da će ovaj put sve ići ispod prečke. Svi čekamo i strepimo da će izgaranje naših momaka spržiti sve teorije o FIFA-inoj zavjeri.
Već su počeli kružiti vicevi o novom virusu: B3P1 (Bosna 3 : Portugal 1). To je naša zavjera. I šta reći onima koji strahuju od lošeg suđenja? "FIFA snuje, ali nije sudija taj koji ostvaruje!"

15.11.2009.

Burek blog u Lissabonu: RADOST I PORED PORAZA

Vec i engleski mediji pisu da su pored igraca, fenomen uspjeha bh. reprezentativnog fudbala- njeni navijaci. Cak su i objasnili odakle da hiljade bh. fanatika ide na utakmice i bodri svoje ljubimce na kraj Evrope, sto je nezamislivo u drugim zemljama. Rat je protjerao stotine hiljada Bosanaca po svijetu i oni su ti koji dolaze navijati, otkrili su svojim citateljima novinari jednoga lista u Engleskoj.. Tako je bilo i sinoc. Noc prije poletili smo iz Eindhovena u kojem su pola putnika bili - bh. navijaci. Dzaba je cijela posada molila da nisu sami u avionu i da je nedopustivo da se pjeva, nasi navijaci iz Holandije su uz pivo, viski, burek i sudzuku, pjevali skoro cijeli put a da nam nije bas bilo ugodno gledati mrke poglede ostalih putnika, mahom Holandjana i Portugalaca. Letili smo do Porta, tamo nocili, a potom, po grupama, iznajmili auto i pravac - Lissabon. Na centralnom gradskom trgu pjesma oko 3000 vrlo dobro raspolozenih nasih navijaca s bh.zastavama. Sreo sam ih iz cijele Evrope, Amerike, i naravno Sarajeva, Tuzle. Portugalci zastajkuju i gledaju.

Hajmo ljudi da se cijeli Lissabon trese, promuklim glasom poziva vodja bh. navijaca preko megafona, i pjesma ide sa svih strana. Pjevalo se 6-7 sati pa je pravo cudo da je ostalo avaza i za tako vazan mec,  samo malo kasnije.

U obliznjim kafanama i restoranima sjede bh.novinari, advokati, poslovni ljudi, koji su dosli navijati, vidio sam nekoliko takvih, medju njima i advokata Ahmeda Zilica, neke biznismene iz Sarajeva i sl. Neki su pozurili kupiti nesto suvenira jer poslije utakmice nece biti vremena. Pozdravljamo slavnog komentatora Marijana, Senada Pecanina nismo uspjeli u velikoj guzvi a taksista nam prica kako je lijepo da Bosanci u tako velikom broju dolaze navijati za svoju reprezentaciju i da nisu nasilni.

It's very nice, kaze lisabonski penzioner, koji je 19 godina radio u SAD ali jedva sklapa recenice na engleskom.

Pred stadionom 'specijalci kao zele razdvojiti nase od domacih navijaca ali ostaju zbunjeni kada vide na stotine koji idu na portugalsku tribinu! Rijec je o onim grupama koji nisu riskirali da cekaju sta ce odluciti Usanovic&comp. pa su preko interneta kupili kartu. Medju njima je bio i Elvir Bolic, koji je bio nedaleko od nas. Pa, iako smo bili u golemoj manjini na centralnoj tribini, osim jednog, koji je dobro naucio psovke na nasem jeziku (ili je Balkanac, ko ce znati!(i stalno nesto dobacivao nasim navijacima, drugih provokacija nije bilo. Uzivanje je biti u takvim prilikama kada tvoja reprezentacija, ali i zestoki navijaci,  utisaju skoro 60 000 ljudi, a to je uspjelo Spahicu, Salihovicu, Rahimicu, Dzeki i BH Fanaticosima. Zvizduci portugalske publike, vidno iznenadjene prikazanim od izabranika 'Trenera svih trenera' iz Travnika, pred kraj utakmice pokazali su koliko je domaca publika zadovoljna prikazanom igrom domaceg sastava. Sta reci o utakmici? Ako Bosna ne ode u J.Afriku naredne godine, bit ce to zbog one stative i precke Muslimovica i Dzeke. Portugalci su zanijemili i nisu malo odahnuli kad je sviran kraj. Izlazimo, zadovoljni prikazanim ali ne i rezultatom. Taj jedan gol, dijelio nas je od mozda najveceg uspjeha u historiji bh.sporta uopce, ali sreca je pomazila domacu ekipu. Mozda uloge budu zamijenjene u srijedu, ko zna.

Za nekoliko sati, ona polovica aviona nasih BH Fanaticosa, vratila se u Porto i ranim letom vratili se kuci, dok s u neki ostali da bolje upoznaju Lissaboni.  Nisam cuo nikoga da je zazalio, cak i kada su morali lezati pored klupa na aerodromu, mrtvi umorni, i pored nezadovoljstva sto nismo dali toliko zeljeni gol. A isli su samo na 36 sati u Lissabon, gledali utakmicu i vratili se kucama.

Bilo je lijepo biti navijac na stadionu Da Luz u Lissabonu, gledati motivirane i borbene momke Cire Blazevica, koji su, po meni vec pobjednici, cak i ako ne odu gdje svi tako silno zelimo juna naredne godine.

12.11.2009.

Nakon Lissabona: ALEJA ĆIRE BLAŽEVIĆA!?

Dok se odbrojavaju sati do pocetka subotnje utakmice baraza za SP u Juznoj Africi izmedju Portugala i BiH, navijaci nase reprezentacije idu dotle da su po brojnim osmislili kako i nagraditi strucni stab i igrace ukoliko ostvare historijski uspjeh za nasu zemlju. Evo jednog prijedloga-svima dodijeliti ulice u glavnom gradu BiH:

Aleja Miroslava blazevica
Hasagica sokak
Nemanjina :D
Begovica put
Spahina ulica

Jahica cikma
Trg Zvjezdana Misimovica
Ulica Vedada Ibisevica
Zecja staza :-D
Dzekin drum
Ibricica mahala

 

11.11.2009.

Kako protiv svinjske gripe: SVAKAKVIH LI SAVJETA! :)))

Epidemija gripe H1N1 trajat će između šest i osam sedmica, a njeni glavni simptomi su visoka temperatura, malaksalost, suhi kašalj, bol u zglobovima. Bolest traje tri do sedam dana. Bitno je mirovati i piti puno tekućine. Ne znam da li je naše ministarstvo pripremilo ikakva uputstva za ponašanje tokom epidemije, ali iz stožera zdravstva grada Zagreba pripremili su upute za ponašanje u vrijeme gripe. Ovdje su neke: izbjegavati prostore gdje ima puno ljudi, redovito prozračivati prostorije, često prati ruke vodom i sapunom, maramice iskorištene pri kašljanju i kihanju treba baciti a ne spremiti, izbjegavati doticanje očiju, usta i nosa neopranim rukama.

LAFINA no.1

Ipak, šampion po preporukama proteklih sedmica ili "hit" među forward-mailovima je bio skup savjeta pripisanih indijskom liječniku, dr. Vinayu Goyalu, koji je obišao svijet, pa i naše krajeve. Navedeni liječnik, uz standardno pranje ruku i preporuku o izbjegavanju dodirivanja lica, savjetovao je, kako stoji u mailu, ispiranje grla i nosa toplom slanom vodom.
Bez obzira na poneko sadržano zrnce mudrosti, mail se pokazao hoaxom, tj. lafinom iliti lažnjakom - ne samo po pitanju autora, nego i po pitanju učinkovitosti navedenih savjeta. Ispiranje usta slanom vodom ne pomaže plaho. Zato ćemo ih navesti u komentarima, jer nisu vrijedni posta.

GIGANTSKA LAFINA
- "Arizona dream"
Pored "spasonosnih" mail-savjeta imaju i usmene predaje. Tako se po Sjedinjenim državama proširila predaja da će u javnim prostorima zarazu zaustaviti ćupovi ispunjeni crvenim lukom.
Priča je krenula nakon što se osoblje jednog frizerskog salona u Arizoni na sva usta počelo hvaliti da, zahvaljujući navedenom receptu, koji je u doba zaraze zloglasnom španjolom iskušala baka jedne od uposlenica frizeraja, u njihovom salonu nitko nije obolio.
U Srbiji, pak, preporučuju konzumiranje rasola, češnjaka, pa i vruće rakije. Na cijeni su i borovica, hren te kiseli kupus. Kao što kaže slika: simptomi ove gripe uključuju i povraćanje, groznicu i pravljenje paranoičnih ljudi smiješnim.

11.11.2009.

Burek blog u Lissabonu: IGRAJ BOSNO, NE DAJ SE!

Kao sto cak i vecina Dodikovih glasaca u Kalinoviku zna, u subotu fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine u Lissabon igra protiv Portugala gdje ce reprezentativci nase zemlje pokusati u barazu izboriti plasman na SP u Juznoj Africi naredne godine. Od sutra krecu navijacki karavani iz BiH a u petak i subotu iz ostalih zemalja Evropske Unije, Amerike, Kanade, odakle su najavljeni navijaci BiH.

Kako smo culi, oko 200 bh. navijaca krece na utakmicu u portugalsku prijestolnicu samo iz Holandije a najmanje 2500 dolazi, iz drugih zemalja te BiH, avionom, autobusima i licnim automobilima iako niko za sada pouzdanone zna koliko ih je uzelo kartu u 'online' prodaji na portugalskim tribinama. Vidjet cemo koliko ce se uspjeti cuti grla BH Fanaticosa pored blizu 60 000 portugalskih navijaca i tako koliko-toliko pomoci igracima na terenu da ostvare sto povoljniji rezultat.

Kao stos mo najavili, Burek blog ce biti u navijackoj grupi u Lissabonu, ako Bog da, a nadamo se da cemo vam nesto od atmosfere uspjeti prenijeti i na sam dan pred utakmicu. Igraj Bosno, ne daj se!

 

10.11.2009.

Knjizevni klasici znanstvene fantastike: COVJEK-AMFIBIJA (Alexander Belyayev, SSSR, 1928.)

Ako je neko obiljezio sovjetsku znanstvenu fantastiku izmedju dva svjetska rata onda je to upravo pisac Alexander Belyayev, koji je sa svojih desetak duzih znanstvenofantasticnih novela postavio standarde pisanja u uvjetima jake drzavne cenzure prilagodjene potrebama socijalisticke ideologije. Crno-bijeli likovi, uzorni i posteni radnici, seljaci i revolucionari, zli kapitalisti i njihove sluge karakterizirali su rusku knjizevnost te epohe u cjelini, a jedan od izlaza iz tog klisea lezao je i u pricama o bliskoj ili dalekoj buducnosti, te mogucnostima ali i zamkama koje covjecanstvu donosi znanost i usvajanje novih tehnologija. Razrada ovakvih tema omogucila je Belyayevu da se izdigne iznad dnevne politike i kako ce se kasnije pokazati, sa zapanjujucom preciznoscu predvidi "oblik stvari koje ce doci". Nimalo slucajno, Belyayevi knjizevni uzori bili su Jules Verne i H.G.Welles, koji se s njim cak i osobno sastao prilikom svoje posjete SSSR-u 1934. Glava profesora Dowella, Covjek koji je izgubio svoje lice i Zvijezda KEC neke su od njegovih poznatijih znanstvenofantasticnih novela, no njegov najutjecajniji roman je mnogima po upravo Covjek-Amfibija iz 1928.
Radnja se koncentrira oko mladica imenom Ichtiandr (grcki Ichtios - riba), koji je jos u ranoj dobi bio podvrgnut operaciji transplantacije disajnih organa koja mu je spasila zivot, a za posljedicu je imala da je mladi Ichtiandr bukvalno "disao na skrge" i bio prinudjen boraviti znacajan dio zivota u vodi. Samu transplantaciju izveo je Ichtiandrov otac, cuveni morski biolog iz Buenos Airesa dr. Salvator, a razlozi zasto je radnja novele smjestena bas u Argentinu mogli bi se mozda traziti u cinjenici da je zahvaljujuci ekspolataciji svojih prirodnih resursa Juzna Amerika u to doba dozivljavala ekonomski procvat koji se s pravom moze porediti sa danasnjim dalekoistocnim privrednim cudima. Buduci mlad i naocit (a kako i ne bi kad pliva po cio dan) Ichtiandr se zagleda u prelijepu djevojku Gutiere, koju spasava iz morskih dubina. Osnov za nesretnu ljubavnu pricu a mozda i nesto vise je to sto je djevojka vec obecana starijem bogatom industrijalcu, no Ichtiandr ipak odluci riskirati vlastiti zivot i napustiti vodu kako bi pokusao promijeniti tocak sudbine i osvojiti svoje voljeno stvorenje. Usprkos svojoj odlucnosti da stvari istjera do kraja, ipak mu ne uspijeva izboriti se sa obicajima i zakonima okrutnog kapitalistickog svijeta, a da slika tragedije bude potpuna, Ichtiandr zbog predugog boravka na zraku u potpunosti gubi sposobnost udisanja atmosfere, i biva prinudjen vratiti se zauvijek u vodu, daleko od ljudske zlobe i ostalih negativnih utjecaja.
Svoju ekranizaciju ova je zapazena novela docekala tek nakon II svjetskog rata, tocnije 1962. i to pod identicnim naslovom i rezijom Vladimira Chebotaryova. Film je u Sovjetskom Savezu po zvanicnim statistikama imao ukupno cak 65 miliona gledatelja sto ga svrstava u najpopularnije fimove u povijesti sovjetske kinematografije. Popularnosti je svakako doprinio i naglasak na glazbu koja je od cijelog filma umalo napravila musical.
Fokus svjetske znanstvene fantastike u trecem desetljecu XX vijeka pomjerit ce se privremeno iz SSSR-a, tada mlade drzave novog svjetskog poretka, prema Zapadu. No usprkos fundamentalnim i nepomirljivim razlikama u poimanju svijeta i drustva u ovim sredinama, poruke novela iz ovog zanra, kako cemo u narednim postovima vidjeti, ostati ce manje-vise iste.

08.11.2009.

Novi CD Robbiea Williamsa: SOLIDNA SEDMICA

Nakon više od 3 godine u prodaju je krenuo novi album RW "Reality Killed the Video Star"
I šta ima novo? Na sreću stari dobri RW koji je, (poput U2 svojevremeno) krenuo u eksperimentisanje sa Rudebox-om, srećom po slušaoce se vratio. Album otvara, (ali i zatvara) Morning Sun, izvrsna balada, dok je druga stvar "Bodies" u kojoj odlično ocrtava "zeitgeist", koji se da povezati sa naslovom albuma: "All we’ve ever wanted / is to look good naked / hope that someone can take it / So God save me rejection / from my reflection, / I want perfection". Iako se nekima može učiniti kao besmislenim (a kad su to stihovi morali biti 100% nedvosmisleni i/ili smisleni?), moram priznati, interesantan je to tekst koji u ovoj pjesmi, kroz kršćansku prizmu priča o spasenju tijela i stalno propituje kakva je uloga Isusa u cijeloj priči. Na kraju donesi zaključak: "Jesus didn’t die for you, what do you want?(I want perfection)". S druge strane može se reći da je ovo, posmatrajući Robbija, razumljiva tema, s obzirom na period "debeli Elvis" koju je prošao u zadnje vrijeme javljajući medijima da će se u potpunosti posvetiti UFO-logiji. Ipak, sumnjam da će ova pjesma (p)ostati velik hit, mada je rano reći - dobro kotira na vrhu hit-lista, ali koliko će tamo ostati, to je već pitanje.
 "Blasphemy" je možda i najslabija, dok se za "Do You Mind" može reći da je u odličnom "Millenium"-ovskom maniru. Za "Last Days of Disco" se više može reći da je nešto poput tributea "Pet Shop Boys"-ima. "Somewhere" je prekratka da bi se nešto o njoj pričalo (1:02), "Deceptacon" je po meni najbolja balada. Propituje jedan aspekt mladalačkog načina življenja. Neko će pomisliti da je "Depactacon" samo zli robot iz (prvog dijela) Transformersa, ali u urbanom riječniku engleskog jezika, iako riječ nesumnjivo dolazi iz ovog filma, značenje je (za
UK), " A woman who appears attractive but is actually ugly. Clever use of make-up." (više definicija na linku u komentarima). "Starstruck", "Difficult for Weirdos" me ni po čemu nisu impresionirale i mislim da ću ih redovno skipat, "Superblind" potpisuje Robbie Williams koja za razliku od nekih njegovih pjesama o njemu samom izgleda kao na odjavnoj špici nekog crnobijelog filma. Na tren se čini i dosadan u samopromišljanju, posebno u refrenu: I can’t help thinkin' 'bout me / put a thought in for me / I’m the genius behind me / Maybe I shouldn’t have said it". Da, možda nije ni bila potrebna na ovom albumu. "Won't do that" je solidna, ali i sa nje radije skipam na posljednju, koju smo spomenuli na početku: "Morning" u kojoj veli: "The morning brings a mystery /  The evening makes it history / Tell me how do you rate the morning sun".
I kako na kraju ocijeniti novi Robbijev album? Na skali od 1 do 10, solidna 7. Čini se da će sa ovog albuma biti skinuto nekoliko singlica, "Do You Mind", "You Know me", "Morning Sun", a  "Deceptacon"
ćemo vjerovatno više slušati na radio stanicama u kasnim noćnim satima.

06.11.2009.

2009 MTV Video Music Awards: BERLIN JE ZASLUZIO PUNO BOLJE

Tesko da se je u glavnom gradu SR Njemacke ikad odrzala losija glazbena manifestacija od sinosnjeg MTV Europe Music Awards. Pri tome se referenca sa velicanstvenog Berlina gdje su standardi za kulturne dogadjaje prilicno visoki moze komotno prenijeti i na njegov gradic-prethodnik Bonn, koji cak nema ni sopstvenu zracnu luku vec je dijeli sa obliznjim Kölnom. U ulozi glavnog voditelja vidjeli smo doduse talentiranu Katy Perry, no sinosnji scenarij bio je nazalost daleko, daleko ispod njenih scenskih mogucnosti. Nece zaista biti nikakvo cudo vidimo li Kate uskoro i kao glumicu u nekom megauspjesnom holywoodskom blockbusteru, gdje bi se sigurno pokazala puno bolja od elementarne filmske nepogode zvane Jennifer Aniston, no berlinska izvedba joj sigurno nece biti svjetlija stranica u bogatoj karijeri zabavljacice. MTV Europe slavi doduse vec 16. godisnjicu svojih glazbenih nagrada, a ponosi se i prilicno utjecajnom manisfestacijom dodjele filmskih priznanja, no ovoj mocnoj medijskoj korporaciji sinoc nije bila dovoljna ni dvadesetogodisnjica pada berlinskog zida, s kojom je dodjela nagrada bila uvezana, da se iole priblizi nivou koji je imala samo desetak godina prije. A desetak godina prije imao je MTV voditelje, popularne VJ-e, kojima je bilo sitnica pojaviti se na sceni pored jednog U2 i pri tome biti barem jednako zabavni i zapazeni. Britanci Ray Cokes i Paul King, sunarodnjaci koji se inace ocima nisu mogli vidjeti i koristili su svaku prigodu da jedan drugoga ismijavaju, novozelandjanka Pip Dann, njemica Kristiane Baker, svedjanka Rebecca de Ruvo i nizozemka Marljine Van der Vlugt mozda danasnjim generacijama teenagera ne zvuce poznato ali gubitak je samo njihov. Tesko da iko normalan moze nabrojati trenutnu MTV VJ postavu, a kamoli da ce ih se spominjati deset godina poslije. Danasnji MTV vec predugo stenje pod teretom skucenog budzeta razdijeljenog na regionane studije (je li neko cuo za MTV Adria u zadnje vrijeme?), jeftinih reality programa u kojima se sudionici valjda skidaju "sa koca i konopca" i mozda cak sveopce prisutnosti interneta koji gledanje glazbenih spotova na TV-u cini pomalo atavistickom navikom. MTV se vjerojatno nikada vise nece vratiti na staze ne bas tako stare slave, no kao sjena kraja osamdesetih, zdravih investicija u europsku industriju zabave i sveopce nade da ce pad berlinskog zida voditi u razvoj slobodne, prosperitetne i demokratske Europe, veliki U2 su sinoc hrabro izasli na hladni berlinski zrak zagadjen opakim virusima najnovije H2N2 (ili kako se vec zove) gripe i isped Brandenburskih vrata podsjetili publiku kako sve to treba izgledati. Ako nista drugo, sa svojih su par pjesama dali kapljicu infuzije i umirucem MTV programu u obliznjoj dvorani, no gledajuci stare rockere tamo gdje su nekada stajali do zuba naoruzani vojnici strasne crvene armije tesko se je bilo oteti dojmu da berlinski zid nije samo sprjecavao ocajne gradjane narodnih demokracija da novac a mozda i srecu potraze na Zapadu, vec je i cuvao zapadnu Europu od utapanja u sivilo socijalisticke kulture i beznadja. Berlin je doduse prezivio i propalog austrijskog molera Hitlera pa ce i ovo, no jednog dana ce neko morati objasniti zasto se bez neke vece potrebe ovako nisko palo. Prije samo koju godinu MTV predstavu je na jedvite jade spasio Sascha Baron Cohen u originalnim likovima svojih junaka Ali G. i Borata, no cak ni zvijezda u usponu poput Katy Perry nije sinoc mogla uciniti nista znacajno u kostimima koji su se batrgali izmedju imitacije atmosfere cuvenih berlinskih cabarea i bizarnog stila njemacke pin-up starlete Dite von Teese, poznatije kao bivse zene Marylina Mansona i sudionice kontroverzne manifestacije Eurosong. Iz zvjezdanih visina i prezentacija vrhunskih glazbenih dometa (ko ne vjeruje neka ukuca u ju-tjub "tereza muzika i ti jugoslavija 1972"), i sam se je Eurosong nakon pada berlinskog zida postepeno srozavao do nivoa seoskog vasara, koji ozbiljne glazbene zemlje poput Italije vec odavno zaobilaze u sirokom luku. No, to je vec neka druga prica.

06.11.2009.

Zene Srebrenice: KAD CEMO U DEN HAAG?

Vec desetak godina pravosudne medjunarodne institucije u Holandiji zbirno su mjesto kako  sudske istrage o jednoj agresiji, genocidu i golemim stradanjima neduznoga naroda u BiH i sudjenja zlocincima tako i susretanja mnogih Bosanaca , najcesce na dozvoljenom prostoru za demonstracije. Tamo su nezaobilazne zene Srebrenice. Tako je bilo i prosloga ponedjeljka, kada je najavljeno, pa otkazano sudjenje osumnjicenom ratnom zlocincu Radovanu Karadzicu a zene Srebrenice shvatile da su  jos jednom prevarene. Oko 150 bosanskih zena, najvecih stradalnika rata doslo je u tri autobusa iz BiH. Zasto? Nizasto!

Da protestiraju, i pokazu glas zrtve, kazu zagovornici voznji Srebrenicanki od Sarajeva do Den Haaga i nazad u samo tri dana!? Kada ce prestati ponizavanje i ono malo dostojanstva zrtve, da ne govorimo o utrosku stotina hiljada KM, najcesce budzetskih sredstava, kojis se izmole 'kod premijera Federacije BiH' dan prije polaska za Den Haag?O ovome smo vec pisali ali ponukani posljednjim slucajem, moramo opet.

Pouzdano znam da nema puno upucenih u organizaciju i nasu sramotu oko dolaska, boravka i povratka Srebrenicanki kuci nakon 'demonstriranja u Den Haagu' a razlog je -gola stihija i odsustvo bilo kakve organizacije.  Jos je manje onih sto o tome pisu. Ili ih je stid ili im politike koje podrzavaju to ne dopustaju, nevazno.

Vec duze vrijeme zenama Podrinja, u okolici Den Haaga boravak (hotel), dorucak i veceru placaju - Turci!? Naravno, ne zato sto se utrkuju i daju  novce iz skromnih budzeta svojih organizacija, nego zato sto nema ko drugi. Znalo se dogoditi da zene krenu po principu, 'neko ce platiti', pa se u Holandiji 'razlete' preostali patriotski garibi, uglavnom iz Islamske zajednice, Mladi BiH, nekih bh.klubova i Platforme BiH,  koji izgube dan na poslu, docekuju ljude, prevode i daju vlastiti novac da spase nasu bruku. Odnedavno nema ni toga vise pa se, kao u ponedjeljak desilo da 150 zena, gladne i zene drze transparente 'podrske Haskome tribunalu' jer niko nije dogovorio veceru a i kako bi za toliku grupu koja se uredno niti ne najavi!? Stvar je spasila pozrtvovana Bosanka iz Holandije koja je vlastiti novac dala da se kupi hljeb i salama, od cega je njena mama bukvalno u samoposluzi pravila sendvice!!? Da ne spominjemo ruznu konverzaciju samih Srebrenicanki, isfrustriranih svim i svacim, sto se moze razumjeti ali i ne nerijetke optuzbe na zemljake u Holandiji 'zasto nam niste skupili para' i slicno. Bosanskim ponizenjima u Den Haagu ocigledno, nema kraja.

Jedan dolazak Srebrenicanki s nekoliko autobusa i dva nocenja u Holandiji kosta na desetine hiljada eura. Na stranu sto je njihovo prisustvo pred sudom jezikom diplomacije, 'pritisak na sud' i neprihvatljiv cin, siromasni budzet zemlje se nepotrebno opterecava, bh.zajednica u Holandiji bruka pred Turcima koji 'spasavaju stvar'a sve zarad ekskurzije zenama koje nista od takve putesestvije ne mogu imati. Osim novih ponizenja, suza i kletve. Dokle?

05.11.2009.

Bh.umjetnici u svijetu: NENA NASTUPILA U UKRAJINI

Prije nekoliko dana javila mi se sarajevska umjetnica Nena Šešić-Fiser. Vratila se sa međunarodnog festivala animiranog filma "KROK" koji se održavao na krstarećem brodu (na slici) i prepuna je lijepih utisaka nakon druženja s autorima iz cijeloga svijeta, kako od viđenih filmova tako i od nezaboravnih slika koje je vidjela ploveći Dnjeprom i Crnim morem.
Festivalski brod "Zvijezda Dnjepra" je nakon svečanog otvorenja festivala u Kijevu zaplovio Dnjeprom  do Crnog mora, Sevastopolja, Jalte na Krimu te završio u Odesi, pise mi draga bosanska prijateljica.
Žiri je od  700 pristiglih filmova odababrao samo 80 koji su bili  prikazani na festivalu pa sam presretna što je moj "Sound & Form" (Zvuk i oblik) izabran i što smo Nenad  ja bili pozvani kao autori da se pridružimo međunarodnoj festivalskoj "familiji", govori Nena Šešić-Fišer, sarajevska autorica s holandskom adresom. Ova svestrana bh. umjetnica vrlo je zadovoljna reakcijom publike, autora i animatora iz cijeloga svijeta pa je već pozvana na festival u Estoniju slijedeće godine.
Na brodu je svih dana bilo vrlo aktivno. U više setova prikazivani su filmovi a bilo je i nekoliko organiziranih izleta kao npr. šou Kozaka na konjima u Zaporožju, ručak na otoku u kućama seljana, obilazak nekadašnje rezidencije Hana na Krimu.
Pored ‘plovećeg’ festivala animiranoga filma, Nena i Nenad su bili i predavači na japanskom Univerzitetu na brodu "Peace Boat" koji je plovio od Atine, Dubrovnika, Rima i Malage do Kazablanke u Maroku.
Svestrana umjetnica je već prionula radu na novom video projektu "Želim biti lijepa kao moja mama" koji će biti izložen u vidu video-filmske instalacije u galeriji Kunstliefde sredinom novembra a 27 oktobra nastupila je i u Kargadoru u Utrechtu.
03.11.2009.

Rotterdam: DEBATA KOD MIHRABA!

Kako smo najavili, prostorije bošnjačkog džemata Rotterdam otvorile su vrata holandskoj publici zainteresiranoj za gradnju boljeg suživota i budućnosti u gradu na Maasu. Iako je riječ o džamijskim prostorijama, Grad Roterdam se nije libio dati pravo domaćinstva upravo Bošnjacima iz IKC Selam za važnu debatu pod nazivom ‘Izgradnja povjerenja’, namijenjenu omladini toga grada. 
Domaćini su imali zadovoljstvo da glavni gost debate bude jedan Bošnjak, dr Senad ef. Agić, glavni imam IZ Bošnjaka u Americi i imam džemata u Chicagu. Pored njega, u vrlo živoj debate učestvovali su i Laurien Dion iz Pelgrimskerk u Roterdamu, Mustafa Hilali, oficir holandske vojske te Admira Fazlić, slobodni novinar i predsjednik Platforme BiH, krovne organizacije bh. građana u Holandiji.
Najviše pažnje u diskusijama posvećeno je izlaganju dr Senada ef. Agića, koji je govorio o islamskim principima gradnje povjerenja među ljudima, vlastitim iskustvima na tom području u Americi te doprinosu muslimana u dijalogu s kršćanima i Jevrejima u sve nemirnijem svijetu u kojem živimo.
Govornici su istakli da je odgoj, rad i razgovor s mladima te kvalitetniji doprinos medija i državnih instanci u tretiranju ovog problema od ključne uloge za gradnju boljeg razumijevanja unutar zapadnoevropskoga društva opterećenog brojnim napetostima nakon 11.septembra 2001 g. u Njujorku.
Predstavnik gradskih vlasti, zadovoljan onim što je čuo, obećao je da će zabilješke predati odgovornima koji će i dalje s pažnjom raditi na gradnji povjerenja u etnički i vjerski vrlo mješovitoj sredini kao što je grad Roterdam.
Da se o važnim pitanjima iz holandskoga društva može uspješno debatirati i između mihraba i mimbere u džamiji, potvrdio je i roterdamski skup koji je na lijep nacin predstavio i bosnjacku zajednicu u tom gradu. Nakon davnog susreta s gradonačelnikom Ivom Opsteltenom, ovo je drugi put da se i Islamska zajednica Bošnjaka u Roterdamu pozicionira kao faktor koji može kvalitetnije doprinijeti društvenoj ulozi.
Da skup nikako nije bio 'za baciti' govori podatak da je na navedenoj debati prisustvovala i Fay Hartog Levine, američka ambasadorica u Holandiji koju u diplomatskom koru u Den Haagu, kako sam cuo ,mnogi ne znaju ni kako izgleda iz prevelikog obzira gdje ce se pojaviti. Kada je čula da je glavni gost debate bosanski imam iz njenog rodnog grada, američki diplomata odmah je najavila dolazak. Peke, Fay!
02.11.2009.

Uživajte u Bosni, a investirajte u Makedoniju: KUDA IDU VEĆE PARE?

Na TV-u redovno gledam priloge u propadanju investicija, ali i u razgovoru sa našim ljudima iz vana redovno nailazim na žaljenje zbog situacije u BiH. Onima koji su na vlasti i ne trebaju baš investitori, jer su se uhljebili, a mogli bi u međuvremenu zapravo oni kupiti sve te firme. Nema potrebe da se žuri i daje išta strancima. Nema potrebe da naglo privreda napreduje. Bar ne njima. Investitori zato baš i ne hrle, jer da bi registrovali firmu treba vam bar godinu dana (ako ste stranac). Iako prosječna plata nije velika, izdaci koji idu državi jesu. Kada ljudi sve stave na papir skontaju da ovdje mogu samo pojesti ćevape. Ima li potrebe ponavljati pitanje iz naslova? Bosna je centar turističkog svijeta! Nigdje nema takvih ćevapa, golubova, fontana i trgova! Što bi rekli "Enjoy Bosnia!". I da se okrenu Makedoniji. Posebno ako gledaju reklame na CNN-u, a to izgleda ovako: 

burek
<< 11/2009 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


Dobro.ba



MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2193220

Powered by Blogger.ba