burek

Hasta la victoria siempre!

26.02.2009.

Kroz Bosnu i Hercegovinu: JAGODE I FRIGOS IZ ČELIĆA

U Celicu sam bio samo dva puta u zivotu, jednom uz rat, nakon sto je Armija BiH u tom gradicu herojski odbila snaznu cetnicku ofanzivu, drugi put nakon rata, nakon neuspjesnog pokusaja izbjeglica da se vrate u jedno selo izmedju Celica i Koraja. Prvi put sam se naslusao price kako su 'ljiljani' rasturili Arkanove tigrove iako nisam bas olahko nasijedao na tu pricu. Dobio sam neke potvrde u vjerodostojnost ratne celicke 'top story' nesto  poslije ali najbolja je stigla tek desetak godina nakon rata. U izvrsnom dokumentarcu Jedinica, Milosa Vasica, o zlocinackoj specijalnoj formaciji Srbije koju je vodio Milorad Ulemek Legija a preteca joj je bio sam ratni zlocinac Zeljko Raznatovic Arkan, uz rat, spominje se tezak poraz Arkanovih 'tigrica' u borbama za Celic. Bilo mi je jako milo. Odmah sam se sjetio lijepog djecackog lica, maloljetnog Admira iz Celica, tako se nekako zvao, isaranog redenicima i s mitraljezom. Kazu Armija BiH morala ga prihvatiti, iako 'nije za puske' jer - hoce u rat i nista drugo. On je, ranjen, uspio odbraniti s izvjesnim komandirom Ljaljicem i drugim hrabrim mladicima to podmajevicko mjesto koje je ostatak rata provelo na puskaranju s komsijama koji nisu uspjeli omastiti brke u Fabrici sokova i marmelade Frigos. Ne bih se iznenadio da taj djecak-heroj Celica i dan-danas sjedi nezaposlen, pored granapa u Sadica mahali. Evo zasto.

Cim su se ohladili Mladicevi topovi i rat stao SDA bagra prevodjena Timurima, Sajama, Delimustaficima i Lojama, vidjeli su zgodnu priliku da se olahko dokopaju celicke fabrike i napune si dzepove jer je u medjuvremenu gradic postao i zasebna opcina, pa se vise racuni nisu morali polagati u Loparama. Cudesnim fintama, uspjeli su ti kriminogeni tipovi preko tada mocnog Cenex-a uci u vlasnicku strukturu fabrike, naravno, preko nekih stranackih poslusnika u tom mjestu, da bi kasnije, kada je fabrika u potpunosti obnovila rad i pocela donositi velike prihode-drzavnu imovinu htjeli u potpunosti prepisati na ime nekoliko stranackih mocnika. Frigos je radio izvrsno, na stotine radnika su imali ponajbolje plate na kantonu, narudzbe za izvrsne sokove, dzemove, namaze i sta sve ne, stizale su sa svih strana. Bivsi direktor je digao neke medije da se obustavi pljacka drzavne imovine 'minder politicara iz Sarajeva', doslo je do suda i fabrika je nakon par godina dosla pod stecaj. Ni danas, kazu, nije puno bolje, iako kraj prepun jagodicastog voca i dalje sanja da fabrika proradi i mnogi nezaposleni i kooperanti dodju do kore hljeba. Nikad vise ni jedne dobre vijesti nisam cuo o tom kraju jer je sve nekako bilo povezano s Frigosom, kojeg su hrabri branioci badava branili uz rat i sacuvali masine umotane u najlon, bezmalo stotinjak metara od cetnickih rovova. Pitomi kraj, gdje su rodjeni Midhat Samic, Razija Mujanovic, proslavljena bh. kosarkasica, general Armije BiH Rasim Delic, mr Abdulah Kovacevic, izvrsni inzinjer elektrotehnike i pjesnik, koga su u predvecerje rata cetnici mucki ubili i izmasakriranog (jos se sjecam te slike koju je objavio Muslimanski glas u Sarajevu) iz helikoptera izbacili na Majevici, samo zato jer je agitovao za referendum o nezavisnosti BiH i objavio pjesmu Bosnoljublje, znat ce, vjerujem, i nakon toliko razocarenja u vlast i 'biznismene' i bez Frigosa prezivjeti od zemlje koja daje u izobilju.

Jednu anegdotu vezanu za ovaj kraj moram ispricati. Nakon rata, kada sam tamo posljednji put bio, prenocio sam kod prijatelja i rano, prvim autobusom vratio se za Tuzlu. Jos je bio mrak, ne znam jesmo li prosli Vrazice, vozac iz prevoznicke firme Ljaljic je zaustavio vozilo i odjednom nestao u noci. Kako sam sjedio naprijed, primijetim kako autobus lagano krece posto je bila nizbrdica. Pogledam, nigdje vozaca. Ne znam otkud skupih toliko pribranosti pored uspanicenih sest-sedam putnika, helem zgrabim volan, stisnem na kocnicu, mora da je na istom mjestu kao i u autu, pomislim i autobus -stade. Kroz desetak sekundi ulazi sofer, potpuno 'cool'.

Pa gdje si ti covjece, vidis da smo mogli poginuti?- urlao sam na njega drzeci jos uvijek nogu na kocnici.

Izvinite, mor'o sam pisat', - odgovori, sjede za volan i mirno nastavi voziti prema Tuzli...

burek


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1153194

Powered by Blogger.ba