burek

Prošlog mjeseca na holandskom tržištu u prodaju je izašla knjiga “Een oorlog die de mijne zou zijn” (Rat koji je postao moj rat).
David P. Hein (rođen 1977.god.) koji je u Sarajevu nekoliko godina kao pravnik pri UN-u pomagao pri otvaranju Tužilaštva BiH napisao je jednu nonfiktivnu- autobiografsku knjigu o svojim doživljajima, zapažanjima, osjećajima, i historiji familije.
Kao sin jednog holandskog Jevreja koji je na jedvite jade uspio da se izvuče ispod nacističke kame, rat i depresije koje idu zajedno uz rat za ovog mladića nisu samo postojali u romanima. Jugoslavija mu također nije bila nepoznata, jer je njegov otac često obilazio ovu zemlju i pričao o njoj. Iako je na nekoliko mjesta napravio greške u koracima, David ipak ima nekoliko zanimljivih zaključaka i zapažanja.
Tako je za njega Bosna i Hercegovina prelijepa zemlja, ali ljudi u njoj malo pažnje prilažu zaštiti prirode a Sarajevo je jedna vrsta sela gdje svako svakog zna, i mnogo urušenije nego li je on mislio da će to biti slučaj 10. godina nakon rata. Dalje je Sarajevo mnogo bliže Milanu nego Holandija što se tiče mode i svijesti o modi. On smatra nepravednim i pomalo neshvatljivim da se Sarajlije uzdižu prema onim koji su došli iz etničko očišćenih sela i koje Sarajlije nazivaju papcima. Također dolazi u kontakt sa lokalnom mafijom i onima koji žele da se 'ogrebu' o UN, ali i onim koji su ogorčeni na UN i neće da znaju za ovu organizaciju. On smatra da Bosanci i Hercegovci imaju pravo na to, jer ih je međunarodna zajednica ostavila na milost i nemilost onda kada im je bila najpotrebnija. Srebrenicu smatra evropskim i svjetskim sramom, i primjerom da ona ‘nikad više’ nije važila za ovaj sada umrli grad u kojem ratne zločince polupismeni Srbi smatraju herojima. Svi su činili zločine, a muslimanski narod je ostavljen na milost i nemilost neprijateljima koji su ga htjeli istrijebiti. U ovom im je na daleko pomogao i embargo na oružje, tako da je zapanjujuće kako su se Bošnjaci uspjeli oduprijeti svojim neprijateljima.Za njega su srpski ratni zločinci također polupismeni i predstavnici onog najcrnjeg u ljudskom biću, a silovanje i zlostavljanje žena i maloljetnica smatra užasnijim zločinom od ubistva.
On smatra da BiH kao država u pravom smislu, osim priznatih granica i još nekoliko činjenica, ne postoji onako kako treba, te da bi to bila, da joj treba jedna vrsta zdravog nacionalizma gdje bi se svako osjećao svoj na svome, ili kako to nazivaju u Holandiji Oranjegevoel (Oranje-osjećaj pripadnosti holandskoj kraljevini). Smatra da tužilaštvo BiH za svoje 3. godine rada funkcioniše dobro, iako ima dosta stvari koje treba da se poprave, Evropa treba da bude zadovoljna sa postignutim.
Smatra da je došlo do razdvoja u društvu na dijasporu i one koji su ostali i da taj osjećaj mržnje, i napuštanje zemlje od strane mladih, iako shvatljiv nije dobar po BiH. Kaže kako je u Bosni vidio najveći stepen čovječanstva i ljudskosti gdje ljudi i sami u velikim finansijskim problemima pomažu onim koji prose, što je za njega neshvatljivo.
U knjizi spominje i na daleko poznatog Shobu. Na stranici 153. piše kako je Nebojša Šerič (malo se zeznuo u prezimenu) napravio monument kojim bi se cinicno zahvalio međunarodnoj zajednici na pomoći BiH. Kako to on napisa, čovjek sa velikim osjećajem za ironiju napravio je veliku limenku sa tekstom IKAR.
Bosna i Hercegovina je postala jedan dio njegovog života a patnja i sva zlodjela za koje je čuo tokom suđenja za njega su postali dio ‘njegovog rata’, a ne onog njegovog oca.Ipak BiH i Sarajevo ne bi bili to da ga nisu uboli za dušu i srce. Tako je bilo i ovog puta, jer David se do ušiju zaljubio u Lejlu. Za sve ostalo, uz pjesmu Lejla od Merlina, pročitajte knjigu koja ima 238. stranica.