burek

Africki Kup nacija u nogometu odrzava se pod kapom AFC (Africka nogometna konfederacija) i FIFA-e ovih dana u dvjema centralnoafrickim zemljama - Gabonu i Ekvatorijalnoj Gvineji. Ko ne zna nista o ovim zemljama ukljucujuci ni to gdje se nalaze nije mu zamjeriti, ali u narednih nekoliko sedmica one ce biti u epicentru africkog, a na neki nacin i svjetskog reprezentativnog nogometa dajuci ljubiteljima nogometa alternativu preplacenoj spanjolskoj ligi koja je cak i ekonomiju te zemlje bacila na koljena.
Kao i obicno, politicke kontroverze prate i ovaj Kup nacija, mada na srecu ovaj put nije bilo nasilja kao sto je to bio slucaj na prethodnom izdanju ovog natjecanja u Angoli. Ko se razumije u africku politiku zna da zemlje domacini bas i nisu kolijevke demokratije i ljudskih prava, mada ako se sjetimo strahota koje su se u nedavnoj historiji desavale u tom regionu (Liberija, Ruanda, itd.) covjek se zapita koliko je demokratija tu uopce moguca u ovom trenutku i bude mu drago da nema rata, pa makar diktatori vladali i do kraja svojih zivota. FIFA je u ovom smislu brojne zahtjeve aktivista za ljudska prava da se organizacija Kupa nacija 2012. dodijeli nekom drugom mudro ignorirala. Ovogodisnje natjecanje se odvija i u sjeni tzv. "arapskog proljeca" i netom zavrsenog gradjanskog rata u Libiji, tim prije sto i Tunis i Libija sudjeluju u grupnoj fazi natjecanja. Kako sada stvari stoje, tesko da ce ove reprezentacije (posebno Libija) na kraju obradovati svoje navijace osvajanjem Kupa, ali i samo njihovo pojavljivanje na travnjaku znak je kakve-takve normalizacije.
Toliko o politici! Na nogometnom terenu su odigrane prve utakmice, i svi su timovi vec koliko-toliko pokazali sta znaju i sta se od njim moze ocekivati. Najvece razocarenje je svakako Senegal, ciji igraci uspjesno nose dresove francuskih i drugih europskih klubova i od kojeg se zaista puno ocekivalo. Ovaj put Senegal je ustupio pred jednom Zambijom i domacinom, Ekvatorijalnom Gvinejom, pa im samo ostaje da u zadnjoj utakmici pokusaju pobijediti Libiju i koliko-toliko poprave dojam. Mozemo mi govoriti o selektoru nase nogometne reprezentacije Safetu Susicu sta hocemo, ali cak ni on vjerojatno ne bi mogao izgubiti od Ekvatorijalne Gvineje koja bi mogla postati najprijatnije iznenadjenje cijelog turnira. Ostali favoriti startali su po planu, sto se posebno odnosi na Ganu. Popularne "Crne zvijezde" (The Black Stars) rutinski su savladali Bocvanu, a Obala Slonovace predvodjena Didierom Drogbom je isto tako slavila protiv Sudana. Obzirom da su iz ovogodisnjeg turnira izostali Halilhodzicev Alzir, Nigerija, Egipat i Juzna Afrika, za ocekivati je da cemo u finalu vidjeti upravo Ganu i Obalu Slonovace, sto bi po kvalitetu mogla biti utakmica na razini Svjetskog prvenstva. Ipak i drugi poput Ekvatorijalne Gvineje, Tunisa i Angole pokazali su da mogu iznenaditi i pomrsiti racune favoritima.
Da bi igrali u svojim reprezentacijama, pojedini africki nogometasi koji igraju u europskim ligama morali su proci kroz neku vrstu psihicke torture u svojim maticnim klubovima tipa "ti idi a ja cu u medjuvremenu kupiti nekog da te zamijeni", sto samo svjedoci o nehumanom smijeru u kojem ide "korporativni" europski klupski nogomet i mozda objasnjava zasto se igraci Senegala mozda zure ispasti iz turnira i vratiti u klubove. Ignorirati kao gledalac europske utakmice u narednih par sedmica i posvetiti se afrikancima, mozda bi bio dobar signal europljanima kako oni mozda jesu izmislili nogomet ali niposto nisu veci od njega. Nogomet, i to dobar, igra se i izvan uglancanih europskih arena. Ko ne vjeruje - neka provjeri.

Malo je bosanskih gradova i sela koje tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu nije obiljezilo bar neko herojstvo koje se izdvaja nad drugim djelima boraca Armije BiH. Zaboravio sam ime djevojke iz Kladnja, prezivala se Camdzic, znam to, koja je herojski poginula unistavajuci cetnicki tenk. U partizanima je nesto slicno 1942 godine uradila Marija Bursac i o njoj je znalo skoro svako dijete iz obavezne skolske literature. Zbog kompliciranog ustroja obrazovanja u BiH, dva entiteta i tri 'istine' o porijeklu rata u BiH, koliko god se znalo ko je napadao a ko se branio, nove generacije nase zemlje, posebno u Bosnjaka ce tesko pamtiti heroje koji su pali u borbi za slobodu BiH osim ako ih od zaborava sacuvaju bar njihovi gradovi i sela. Tako Mostar cuva uspomenu na Midhata Hujdura Hujku, Visegrad, bar medju Bosnjacima tog grada na Drini - Zaima Imamovica, Teocak Kapetana Hajrudina Mesica, Buzim Izeta Nanica, Sarajevo Safeta Zajku i Safeta Isovica, Tuzla pamti Marijana Baltu, a Olovo Senahida Bolica zvanog Bolo (na slici).

Bolo je bio najbolji primjer komandanta iz naroda koji se nametnuo srcem i pamecu u danima kad je trebalo i jednog i drugog. Iako je po struci bio profesor opstenarodne odbrane izrastao je u vrhunskog ratnika koji je zaustavio sve cetnicke ofanzive na Olovo u prve dvije godine agresije koje su imale za cilj presijecanje ceste Sarajevo-Tuzla i porobljavanje grada na rijeci Stupcanici. Sve ih je osujetio rahmetli Bolo. Pa i onu 14 januara, kada su na Krusevo kidisali hiljade Mladicevih cetnika. Mali goler od granate aktivirane na sljivi tesko je ranio slavnog olovskog komandanta. Sedam dana je lezao u tuzlanskoj bolnici dok su njegovi neustrasivi borci iscekivali vijesti o oporavku i povratku u prve borbene redove, gdje je svaki dan bio iako je mogao uz furunu zagledati u karte, kao i ne mali broj ratnih komandanata Armije BIH. Bolo je uvijek bio uz svoje vojnike. Bili su i oni uz njega, sve dok 21 januara u Tuzli nije ispustio plemenitu dusu.

Olovo i dan danas cuva uspomenu na svog proslavljenog komandanta iako ga nema u knjigama kao partizanskim koje su nam svima u glavu ubacili ime Marije Bursac.

Rahmetli Senahida Bolica Bolu, legendu Olova, 'zlatnog ljiljana' Armije BiH sjecamo se i ovih dana, na 18 godisnjicu njegove pogibije. Neka je rahmet njegovoj dusi.

Karakteristika malih nacija je što su naučeni da budu mali, da svoje velikane tretiraju kao balavce s kojima su do jučer igrali lopte i da to prodaju kao neku veliku pravednost i skromnost. Više mi je postalo uobičajeno kad se sretnem komšiju glumca da mu, u zafrkanciji i cinizmu, reknem "Gdje si glumac, glumil' se šta?", pošto u tom i takvom odnosu više ima dječije infantilnosti i glupavosti da tek s tim iskazima skontaš kako je priglup naš narod, pa se nasmijemo. Jer ionako živimo simpatično i priglupo kao u vicevima. "Šta ćeš, jadna majko svoja", postaće mi uzrečica i svakodnevno osvještavanje.
Pored toga što ne znaju ko su i šta imaju, još jedna karakteristika malih naroda (možda više paše izraz "malehnih") je to što nemaju potrebu za kvalitetnim ljudima, za ikakvom "elitom". Da ne bude zabune, imaju oni svoju "elitu", samo što je riječ o političarima koja u saradnji sa turbo pjevačima (o kojima čitaju u "Ekspres" bosanskim loncima) posjpešuju sagorijevanje vječno nezrelog (da ne kažem "zelenog" i ispadne da nešto insinuiram) naroda.
Ovdje se savršeno uklapaju stihovi Ramba Amadeusa:
Folk je narod, turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora sa unutrasnjim sagorijevanjem. Turbo folk je gorenje naroda. Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo folk. Razbuktavanje najnizih strasti kod homosapiensa. Muzika je miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folk je miljenica masa, kakofonija svih ukusa i mirisa. Ja sam mu dao ime.

Treća, od niza, karakteristika ("ako nisam kazao prvi put, da ponovim") ovog malehnog naroda je da nema potrebe za pameću kojom raspolaže i koju proizvodi. Lijep primjer je jedna čitava generacija svršenika Medicinskog fakulteta u Tuzli. Naime, troje njih, koji znaju njemački jezik, dobili su specijalizaciju na pet godina u oblastima koje ih interesuju i sele u Njemačku. Ostali iz generacije će se ovu godinu posvetiti učenju njemačkog jezika. "Ostajte ovdje" ih neće zadržati sve da tu Aleksinu najbolji džigeraši i rokeri zajedno otpjevaju u svim obradama. Jednostavno, posla ovdje nema ili ako ima, uslovi ne da nisu sjajni, nego su nekada i ponižavajući. Navodno, biti stažist znači i "dobro trpit'". Ne govorim o "idi mi kupi burek". Nego o "istrehanju", što je, "istresanje" verzija 2.0.
Zato bi valjalo možda da naši političari zaišću od EU da finansiraju neke naše "izvozničke" fakultete. Medicina, za početak...
Podsjeća me sve na čuvenu metodu slovenske zarade novca - iz Bosne izvezeš šumu, što ko balvan, što ko dasku, a potom i ko zna kolko puta više novca ubereš kad napraviš namještaj. Onda se razvija pa imaš potrebu da ti neko g/radi, pa beli uvezeš na bauštelu Bošnjaka, pa nek zarade. A i Bošnjama je bolje raditi tamo gdje te plaćaju i to redovno, nego kod velikih bosanskih neimara. Pošto prava tu nikakvih nema. Imaš pravo da ti plata kasni. I da se žališ, hoću reći šališ...
A onda se u kadar, kad bi čovjek da pogleda utakmicu, ugura tuga i žalost od našeg fudbalskog tj. nogometnog prvenstva koje je na nekom stotom mjestu (vidi: Premijer liga BiH na 100. mjestu!). (kad vidiš naziv, prvo što pomisliš je da je neki premijer davao ime. šta fali onom "prva" liga?)
Ali, da bi stvari bile interesantnije, imamo IZVOZ!  Kako stvari stoje, čini se da bi omladinsko fudbalsko prvenstvo moglo biti mnogo interesantnije nego ono regularno. Kao prvo, ČINI mi se da postoji manja mogućnost da prvenstvo bude potkupljeno, pošto je riječ o kupu koji na kraju neće izvesti na "pretkolo-šumadijskog-kola-i-pretkola Lige prvaka" Razumije se da i tu ima potkupljivanja tipa "de da mi dijete igra špica", ali nekad se potrefi da zaigraju momci koji fakat znaju i koje primjete.
Na ovo me navela vijest da su,čak četvorica, iz juniorskog pogona FK "Sloboda" na pragu prelaska u inostrane klubove. (vidi: ovaj link). Pa ako ostanu tamo, valjda će uz bolje uslove fakat još bolje zaigrat. A možda i potroše štogod kad dođu u Bosnu na odmor. Ako im se u međuvremenu Bosna ne zgadi, pošto se Bošnjaci ponašaju prema dijaspori kao Hrvati prema turistima - "pare su vam dobre, slobodno ih ostavite što više i bježite, stoko jedna neotesana, šta mislite da je vaš cijeli svijet ako ne živite u HRVATSKOJ!"

'Otkup sirove koze', najnoviji je memoarski roman akademika Abdulaha Sidrana a mediji biljeze nevjerovatni interes publike na nekoliko promocija u Hrvatskoj a sada i u BiH. Najveci zivi pjesnik Bosne i Hercegovine odusevljava publiku, kritiku a mediji se utrkuju za interview.

Popularni Avduka, iako izmoren vrlo rizicnim operacijama i kurama odvikavanja od Jovanovog serbeta koje mu je , haman najteze palo, jos uvijek pokazuje izrazito visoku intelektualnu kondiciju pa je jedan od najcitiranijih knjizevnika opcenito u periodici posljednjih mjeseci, Steta sto aktuelna zbilja preteze nad temama iz knjizevnosti.

Kako god bilo, zadovoljstvo je da BiH jos jednom skrece paznju na covjeka kome se domovina nije oduzila kako bi trebala racunajuci sta je on njoj dao i koliko je pronio ime nase zemlje u svijetu. Pod stare dane Avduka dobija satisfakciju nad tuznu balkansku sudbinu pisaca koji umiru u neimastini , bijedi i zaboravu. Zbog svega se sklonio u Gorazde. Mozda najveca satisfakcija stigne uskoro. Ako niste znali, Abdulah Sidran je nominovan za Nobelovu nagradu za knjizevnost! Neko s takvim impresivnim poetskim opusom, filmskim scenarijima koji su obiljezili jendu kinematografiju zasluzio je mjesto besmrtnika medju donbitnicima najveceg svjetskog priznanja za pisanu rijec. Zasluzio je to Avdo. makar da pod stare dane 'kane' i nesto veca lova pa operacije ne mora moliti bivseg Sarajiju za kojeg je pravio scebarije koje su ga proslavile u svijetu. Bilo bi divno da Nobel dodje u - Gorazde!

Aferim i da nam jos pozivis, Avduka, Abdulahu Sidrane, ako Bog da!

Pritisli nedavno prof. dr Zdravka Grebu da iznova pojasni je li mislio ozbiljno da BiH broji posljednje dane. Odgovara hercegovacki Bosnjak cudnog imena, te nije mislio bas tako doslovno, te vako te nako, ali da j belaj - jest. Helem, sve je vise argumenata koji i nepopravljive optimiste u danasnjoj Hercegovini i Bosni baca u ocaj. Izdvojit cemo ovom prilikom bh. stampu kao vjerni pokazatelj stanja jednog drustva.

Svakog petka bh. sedmicnik Dani objave kolumnu pod nazivom 'Dnevnik s ruba'. Pise je talentirani pisac mladje garde Faruk Sehic (na slici), koliko znam rodjen u Bosanskoj Krupi, rat proveo u Bihacu kao borac Armije BiH a tek poslije rata se okusao u pisanoj rijeci. Ako procitate njegov 'Hit depo', lahko je uvidjeti da se radi o vrlo talentiranom piscu od kojeg tek treba ocekivati najbolje naslove. Mislim da ima 41 godinu.

No, ako procitate njegove kolumne, znakovitog i sugestivnog naslova, ne trebate nikog pitati kako je u BiH, sta ima novo, kuca li i odakle kakav selamet i dobro za obicni svijet. Autor, nerijetko u prvom licu, pise o bosanskom uzasu svakodnevnice, nezaposlenosti, ocaju koji zavrsava u kafanama, samoubistvima, te posebno sumornom i jadnom zivotu bh. pisca, cekanju na honorare, buljenju u 'bankomat' koje cesto prati golemo razocarenje kad vidi da ni ono malo crkavice nije leglo na racun, molbama gazdi da saceka jos malo za kiriju, jer, opet taj honorar, eto kasni...Dodje li, pak i ta crkavica, tada zna sta mu je ciniti-kafana i ubijanje u alkoholu i zagusljivom dimu i sutra opet isto. 

'Zadovoljan svojim izgledom kreće u grad bez ikakvog plana i cilja. Tako je najbliži osjećaju slobode. Gradska vreva će mu ponuditi ono što traži. Nehotična ljudska lica i instant zaborav ', pise u posljednjem broju nekad vrlo uglednog sedmicnog lista u nasoj zemlji.

Kao i Sidran, skoro se pomirio da Bosna nema vise nikakve sanse. Jad i cemer i kao da samo ceka zajednicki kraj - za sebe i zemlju za koju se smrzavao po rovovima i ratistima tri i po godine.

'Sanjario je kako Bosna nestaje, tone pod zemlju kao Atlantida sa svim njenim stanovnicima. To nestajanje bi bilo nalik mega anesteziji. Zadnji osjećaj bi bio opuštajuća hladnoća koja se širi iz mjesta gdje je u tijelo ušla igla. Zatim crni telop...'

Tako zavrsava svoju kolumnu nas simpaticni Faruk Sehic, poslije cega bi covjek, samo - poslao sve u Honduras! No, i to je ogledalo Bosne danas! 

Prvi od cetiri velika teniska grand slam turnira u godini, Australian Open koji se igra u Melbourne , na betonu, nagradnog fonda 11,8 miliona australskih dolara vjerovatno ce biti posljednji u historiji BiH tenisa gdje gledamo samo - Amera Delica. Vec u Parizu, na Roland Garrosu se ocekuje nastup najmanje cetiri nasa tenisera i teniserke, ali o tome drugom prilikom.

Prije par sati vremena nas Amer Delic je jos jednom pokazao da se na terenima u Melbourne osjeca kao u tuzlanskom 'Mejdanu'- nepobjedivo. U dosadasnjoj karijedi igrao je u trecem kolu, dva puta u drugom kolu g;lavnog turnira a ove godine morao je u kvalifikacije. No, iako ove godine s povredom ramena, stasiti Tuzlak je stisnuo zube i nadigrao u prvom kolu Marsela Ilhana, Turcina , zapravo Uzbeka, Turci bi rekli, ma isto je to, u tri seta 4:6, 6:3 i 6:2.

Mec nije bio nimalo lagan za Delica jer je protiv sebe imao 113 igraca svijeta koji vec dvije i po godine ako ne igra kvale GS onda je u glavnom zrijebu. Dobar servis uprkos bolovima u ramenu  i prilicno dobra iskoristivost break lopti (iskoristio tri) bila je presudna za veliku pobjedu prvo bh. reketa.

Pobjeda dobija na dodatnoj vrijednosti ako se zna da ce za cetiri sedmice isti igraci igrati u prvom kolu Druge Euroafricke skupine Davis cupa, gdje bi nam isti rezultat vjerovatno donio sigurnu pobjedu nase reprezentacije. Amer je jos jednom pokazao da nije zaboravio igrati, inspiraciju pod australskim suncem , ali i inat i volju pred bh. navijacima koji su i danas bili na tribinama teniskog kompleksa u Melbourne. Sutra je dana odmora a prekosutra naseg igraca u drugom kolu ceka Belgijanac Mertens, slabijeg rankinga pa ako ne bude problema s ramenom, za ocekivati je prolaz Delica u posljednje kolo kvalifikacija.

Bravo i sretno, majstore!

Odavno je narod rekao: 'cega se pametan stidi budala se ponosi', a to bi se ovo jutro moglo kazati za bosanske Srbe, ne sve, iako ih je vecina u tom safu, ali za one odane projektu velikosrpskog cudovista-bosanskohercegovacke paradrzavice nastale tokom agresije na BiH zvane Republika Mrska. Taj, na genocidu i progonu nesrpskog stanovnistva stvoreni entitet Bosne i Hercegovine slavi ovaj dan kao Dan krsne slave manjeg entiteta, dakle vjerski praznik s kojim je poistovjeceno 49% BiH i svi narodi i vjerske tradicije koji nemaju nista sa pravoslavljem i Srbima!?

Da je opravdana teza kako su balkanski Srbi nakon silnih ratova i progona drugog i drugacijeg u kojima su pretrpili poraze i osudu medjunarodne javnosti i politike, dobili po glavi (bombe NATO) i sram do kraja ovog svijeta, kao ratni plijen fluorescentnim flomasterom obojili tvorevinu kojom danas suvereno gospodari Milorad Dodik, govori i dolazak u Banja Luku sinoc srpskog patrijarha Irinija a danas i Borisa Tadica, predsjednika Republike Srbije. Valja Srbima kazati da se ipak nesto 'ima u ruci', nakon toliko izgubljenih bitaka nazdraviti makar jednoj 'pobedi' kako god iza nje ostalo preko 70000 leseva Bosnjaka, Hrvata, Roma, Jevreja iz skoro svih dijelova Bosne i Hercegovine, oko milion protjeranih s kucnog praga samo da bi bilo kuca i stanova za Srbe iz drugih dijelova zemlje i tako svi stanu pod 'jedan kisobran'. Cudoviste koje je utemeljeio psihijatar razbarusene kose s Durmitora danas ce utrositi preko 650 000 KM budzetskih sredstava manjeg entiteta da bi se nazdravilo jednoj secesiji i 'srpskoj drzavici u nastajanju zapadno od Drine'.

Helem, neka nesorta lomi slavski kolac kako su najavili za danas, dok jos teku suze prognanih Banjalucana koji umiru po Americi, Svedskoj , Australiji od beskrajne tuge za rodnim gradom. Takva politicka cudovista u politickoj historiji nikad nisu vidjela selamata.

Ovo jeste mali 'trijumf koljaca' s dvije strane Drine, proslavljaju ga vec 20 godina, ali koji dugorocno nema perspektivu ma kako to danas nekima izgledalo. Danas bi Federacija BiH trebala obiljezavati Dan genocida u BiH jer je rijec o politickoj platformi za najveci zlocin 1992-95 g. Ova zemlja pobijedila je i vece nakaze u historiji pa zbacit ce i ove, ako Bog da!

p.s.

Nedavno je u jednom saopcenju napokon neko poceo upotrebljavati termin RS Bosne i Hercegovine, na isti nacin kako govorimo Federacija BiH, za drugi bh. entitet. Ta nakaza se i u svakodnevnom govoru treba podsjecati i makar jezicki vracati tamo i odakle je - u BiH.

Upozoravaju me da ću, ukoliko nastavim iznositi svoje mišljenje, možda biti među prvim žrtvama mogućeg represivnog režima. Upozoravam vas da, ukoliko ne iznosite svoje mišljenje, da ćete pospješiti uspostavljanje represivnog režima. (Samo da znate, ne citiram nikog nego vam, nažalost, ozbiljno govorim!) Zbog toga želim skrenuti pažnju na dobar tekst, kao predstavljanje knjige, koju ću svakako potražiti. Na kraju, kad bolje promisli, Goli otok ili Auschwitz, fašizam ili komunizam - zar je bitno? Sličan zaključak je imao i Harun Yahya (vidi o fašizmu ovo i o komunizmu ovo) i Papa (ne hvalit mu vjere-vidi ovdje) Ko god žali za komunizmom - mala poruka: da Bog da te odselili u Kinu i propisivali koliko djece sa ženom možeš imati!
Evo dijela teksta, a na dnu nastavak sa linkom:
p.s.
Opcija komentarisanja isključena. Za to imate forum. I Kinu, naravno....

Budući da pripadnici komunističke nomenklature u Hrvatskoj nisu nikad, osim nominalno, sišli s vlasti, u sredstvima javnog priopćavanja i javnim raspravama skoro je nemoguće objektivno razglabati o pravoj, zločinačkoj naravi komunističke ideologije.
 
U takvoj se društvenoj klimi, posve razumljivo, ne objavljuju rasprave domaćih, niti se prevode djela stranih pisaca koja problematiziraju sličnosti komunizma i nacionalsocijalizma, a ako se katkad i pojavi nešto što narušava ljupku sliku koju o sebi grade tzv. antifašisti, poput Crne knjige komunizma (koja Hrvatsku, uzgred budi rečeno, posve zaobilazi i koja je, dometnimo još, u Hrvatskoj objavljena na posve neuobičajen način, bez popratne rasprave o komunističkim zlodjelima u ovome dijelu svijeta) ili nedavnih zbirki dokumenata i studija o partizansko-komunističkim zločinima, onda se na to odgovara šutnjom koju je bolje nazvati ostracizmom, negoli ignoriranjem.

Jedna briljatna studija o sličnostima komunizma i nacizma

Dok odbrojavamo posljednje sate tekuce godine zelimo na lijep nacin zakljuciti jos jedno druzenje s nasim posjetiocima. Zadovoljstvo nam je kazati da Burek blog posljednjih mjeseci biljezi blizu 1500 posjeta dnevno sto je dokaz da ce nasa susretanja na ovoj stranici potrajati, ako Bog da i ubuduce. Svima vama, prije svih blogerima kao i drugima koji na ovom blogu pronalazite nesto zanimljivo za procitati, od osvrta, komentara, zanimljivosti, inicijativa i razlicitih akcija, cestitamo dolazak nove godine.  

Neka vam je sretna i bericetna 2012 godina uz puno dobrog zdravlja i svakog uspjeha u zivotu!

'Turska prekida sve oblike kontakta sa Francuskom', to je nesumnjivo politicka vijest godine. Ovo je jos jedan udarac za Nato i Evropsku uniju.  Cak ni francuski avioni niti vojni niti civilni ne mogu vise slijetati u Turskoj. Odlucivanje u NATO-u je privremeno blokirano dok se ne nadje rjesenje za jos uvijek ravnopravnu clanicuTursku. Zaista je jako cudna odluka francuskog parlamenta da samo negiranje genocida nad Armencima bude kaznjivo.
Izraz genocid je prvi put upotrijebio jevrejski advokat u Poljskoj  Rafael Lemkin 1943. na osnovu grčke riječi "genos" (rasa, pleme) i latinske  riječi "cide" (ubiti).  Međunarodna pravna definicija zločina genocida je data u članu II i III Konvencija o sprjecavanju i kaznjavanju genocida tek 1948. član II Konvencije je uključen bez izmjena u Rimskom statutu Međunarodnog  suda za zločine kao član 6 i također i u Statutima Međunarodnih sudova za  ratne zločine za Ruandu i bivšu Jugoslaviju.  Ujedinjene nacije po Međunarodnom zakonu iz 1951. godine,  genocid smatraju najtezim zločinom kojeg su duzne sve zemlje podpisnice da sprjecavaju i istrazuju. Za ove oblike zlocina ne postoji i ne priznaje se nikakav  oblik pravnog imuniteta.
Ako se uzme da u vrijeme Otomanskog carstva nije bilo definicije genocida, a i svi ratovi su bili manje ili vise u to vrijeme genocidni onda jos vise cudi ovakva odluka Francuske. Negiranje svjesnog genocida u Srebrenici i Bosni ili u Ruandi koji su ucinjeni dugo nakon medjunarodnog pravnog definisanja i usvajanja deklaracije o genocidu ostaje u Francuskoj izgleda nekaznjivo kao i postojanje i djelovanje profasistickih stranaka i organizacija kao i u mnogim drugim zemljama Evrope.  Treba pozvati Ujedinjene Nacije i Medjunarodni sud za zlocine da se izjasne o ovom selektivnom francuskom zakonu koji je usvojen u parlamentu Francuske te da ga po medjunarodnom pravu proglasi diskriminirajucim i vrati na prepravke i dopunu sukladno medjunarodnim konvencijama na koje se i sama Francuska obavezala.  Ruski genocid u istocnoj Njemackoj nakon 2. svjetskog rata,  rat u Ruandi, Srebrenica, Vukovar  .. i mnogi drugi  po principima pravne equipotencije bi negiranje ovih genocida jos daleko prije moralo biti kaznjivo jer se radi o djelima koja su ucinjena svjesno, nakon pravnog definisanja medjunarodne kaznjivosti genocida. Ovo selektivno koristenje duplih arsina u francuskoj politici prema Turskoj i nekim drugim zemljama sa muslimanskim stanovnistvom nije vise slucajnost nego naprotiv postaje vec ucestala pojava.  Hladne izjave Predsjednika Nikolasa Sarkozyja o eurointegraciji Turske prije 2 godine eto dozivljavaju svoj nastavak na najgori moguci nacin ne samo za Tursku nego i za cijelu Evropu. Nedavna svadja u NATO-u upravo izmedju Turske i Francuske oko obima izvodjenja vojne intervencije u Libiji evo i ovdje dobija svoj nastavak. Dali su gospoda u Francuskoj zaista svjesna opasnosti u koju uvlace sada vec krhku Evropu. Francuzi su ocito spremni da prepuste da se centar civilizacije na zemaljskoj kugli preseli na neki drugi kontinent. Mislim da ce Franncuska u svemu ovome kao i oduvijek izaci kao najveci gubitnik a izgleda i mi ostali ni krivi ni duzni.

Pozivam sve nase gradjane u Francuskoj i svijetu da upute ostre proteste francuskoj vladi i parlamentu zbog usvajanja ovakvog zakona u kojem se medjunarodno diskriminira i selektivno tumace genocidi koji su se desili u zadnjih nekoliko vijekova.

Platforma BiH Holandije
Dr. Ervin Sendijarevic,
Predsjednik 

Danas je Dan rudara, 'nasih neimara rada', 'garavih heroja', 'ljudi koji zaradjuju hljeb s devet kora',  i kako vec nisu prozvani nekad i sad. Ima onih koji ne znaju, ali prije skoro 25 godina jednu od najljepsih muzickih zahvalnica tim ljudima ispjevala je sarajevska kultna rock grupa 'Zabranjeno pusenje'. Pjesma se zvala 'Put u srediste rudnika Kreka-Banovici' a necemo pretjerati ako kazemo da sigurno ima i onih nasih nacionalromantika koji su u prvom stihu pjesme,  prepoznali 'rane nacionalisticke radove'  Neleta velikosrbina, (Nenad Jankovic, alijas dr Nele Karajlic) frontmena grupe koji je pocetkom rata napustio Sarajevo i u Beogradu formirao 'istocnu varijantu ' iste grupe. Naravno, neki podtekst za 'ekavicu u sred Sarajeva' je besmislica a uzgred, stihove je napisao Sejo Saxon (Darko Sucic) a pjesma kaze:

'On pomisli da da bi petak bio lepsi da sutra nije subota radna,

blagi Boze, on misao nastavi, al' noc je previse hladna 

al on mu tad okrenu ledja, u pola tri ga je cekala treca smjena

Treca smjena ide na put, put u sredista od majkata zemlja,

a otkud ti u pola tri...Raspotocje gori...

Helem, kad se poslusa cijela pjesma lahko se da zamijetiti da je 'Pusenje', s nevidjenim darom za 'poetiku na socijalne teme' iz tadasnje zajednicke drzave, uz jednu od nekoliko tragedija u zenickom rudniku 'Raspotocje' zapravo otpjevalo pjesmu u cast svih rudara bivse Jugoslavije spominjuci poznate YU rudnike,( 'da treca smjena nece stici do u Velenje' (Slovenija)), ili kroz imena likova i jezicki izricaj s aluzijom na sve narode i narodnosti koji su diljem zemlje danonocno kopali - cumur. Doduse, koliko se moze vidjeti, nije bilo jasne aluzije na Kosovare, crne kopace iz rudnika 'Trepca', ali dobro sad, u pitanju je bila mala YU pokrajina, zar ne?.

Da dodamo jos nesto uz slavljenicki dan nasih rudara. Od kako su vecina bh. rudnika fuzionirani u sisrem EP BiH polozaj 'kopaca crnog zlata' se znatno popravio, ali uvjeti na radu i opasnost od teskih stradanja je skoro na istom mjestu. Kazu iz EP BiH bit ce bolje, investirat ce. Daj Boze, valjda bude tako.

Rudari Bosne i Hercegovine i danas ce se pohvaliti prebacajima u godisnjim planovima, bit ce govorancija funkcionera postavljenih po stranackoj liniji i poneke pohvale a oni ce i sutra, nakon svega, svejedno - opet na put u srediste od 'majkata zemlja'!

Neka vam je sretan, Dan rudara, nasi garavi junaci!

Popisa 2012. u BiH ce mozda biti a mozda i nece, a popisani ce se obavezno izjasnjavati o etnickom porijeklu (prijedlog iz RS) a mozda i nece (prijedlog iz F BiH i europski standard). Bez obzira na to, evo interesantnog bloga koji pokusava predvidjeti kako bi jedno takvo izjasnjavanje izgledalo. Kome se da, neka procita ova dva posta koji sadrze dosta interesantnih i intrigantnih podataka koje obicna publika nema priliku cuti u vijestima, sto je i logicno jer podaci nisu sluzbeni.

http://bosanskehistorije.com/index.php?option=com_content&view=article&id=1457:srpska-demografska-panika-a-sto-da-ne&catid=42:demoanaliza&Itemid=54

http://bosanskehistorije.com/index.php?option=com_content&view=article&id=1431:kako-ce-izgledati-moguci-popis-stanovnistva-u-bosni-2012-godine&catid=42:demoanaliza&Itemid=54

Ben Ali, Gadafi, Mubarak, Saleh, Bin Laden, Kim Yong-il? Ko je slijedeći? Zlaja Galamdžija? Fidel Kastro?
Da li je ovo bila anti-diktatorska godina? Da li će se istegnuti na slijedeću, famoznu 2012.?
i KOJU posluku porati? KOME?

Ogledalo stanja Bosnjaka u Bosni i Hercegovini danas moze se vidjeti i iz posljednje zastrasujuce polemike u bh. stampi, izmedju dva kolege s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, Dzemaludina Latica (na slici) i Resida Hafizovica!? Treba li napominjati da prije imena imaju sve najvise univerzitetske titule, a drugi je i - akademik! Bosnjaci su, izgleda, u politickom i ekonomskom ocaju i bezizlazu poceli da reze jedni na druge, bljuju vatru i sasipaju nevidjene objede jedan na drugog, utemeljene ili ne, nevazno,makar protagonisti tih svadja dolazili iz klupa Gazi Husrevbegove medrese, i danas bili kolege na 'islamskom fakultetu!?

Kako nemam najbolji uvid, mozda cu i pogrijesiti, ali prvi je strijelu odapeo 'Alijin povlasteni pjesnik', Dzemo, kako ga od milja dugo zovu, profesor doktor, predavac tefsira (tumacenja Kur'ana) na spomenutom Fakultetu, a odgovorio je ubrzo, po mnogim neovisnim ocjenama, ponajkompletniji bosnjacki intelektualac posljednje dvije decenije, Srebrenicanin, vrsni poliglota i prevodilac, predavac akide (nauk vjere) na istom Fakultetu. Ljudi koji dijele isti hodnik pet dana u sedmici, ulaze na ista vrata , mozda istovremeno, ili u par minuta, posvadjali su se tako zestoko, da tesko iko ikada te sujete ce moci izmiriti a nama , obicnim citaocima, koji ih ikoliko bolje poznaju, i zeljeli bi da bar 'Bosnjaci zive u medjusobnom miru i postovanju',  prevrce se stomak na napisano na novinskom papiru. Pokusat cu napisati 'summa sumarum', jer smo na ovom blogu navikli nase posjetioce da se oglasimo na aktualne teme, poglavito 'bosnjacke sofe', kako god je rijec o najguscim sumama Amazona glede porijekla ove svadje, kontradiktornosti nekih dogadjaja i cinjenica, izgovorenog, recenog, (ne)ucinjenog a sve, zapravo ima duboki korijen u nesretnoj 1983 g.  kada su Titovi komunisti poletili da nadju kakve neprijatelje drzave i medju Bosnjacima. Nasli su ga u tzv. sudskom (montiranom) procesu trinaestorici 'opasnih' intelektualaca, poznatijih kao grupi 'Mladi muslimani', iako su to oni najmanje bili (prava i jedina grupa MM je bila, po meni, 4 godine nakon prestanka Drugog svjetskog rata), ali nebitno, dakle, grupi okupljenoj oko Alije Izetbegovica, Dzemaludina Latica, Hasana Cengica i ostalih. Helem, problem tinja skoro pa 30 godina, jadna li nam bosnjacka majka, a eto jos se nije razmrsio, vec je izronio za mnoge koji to niposto ne bi', na stranicama 'Avaza', pa onda i 'Oslobodjenja'.

Zamjera Latic 'vsje i svja' njegovom 'kolegi' , kako ga oslovljava u pogromaskom pismu kakvo u Bosnjaka malo ko moze napisati, cini mi se. Sasuo je Dzemo Residu da je 'najgora vrsta Jude(izdajnika)' zbog surovanja s bh. ljevicom i stampom koja 'gura' 'crvene', da je kukavica, da je uz rat sjedio uz furunu (iako ni Dzemo nije bio dalje, op.B), da je 'sponzor mrznje' zbog bliskih odnosa s siitskim Iranom a beli kontra Saudijske Arabije, ali jedna od kljucnih je da je bio potpisnik iskaza, poturenih od strane komunista u dugom montiranom procesu cime je olaksao drzavi sramnu presudu protiv MM 1983, i ima toga jos, iako sam podosta popamtio ne da mi se dalje tipkati, a odgovorio je jednako zestoko, na stranicam a 'Oslobodjenja' i Resid, duboko povrijedjen natipkanim pamfletom skoro pa vrsnjaka iz Gazijinih klupa. Resid je poturio jak argument (izvode iz knjiga koji se bave 'procesom' 1983)da je tesko stradao u recenom 'Sarajevskom procesu'  jer upravo nije htio potpisati izdaju 'brace po vjeri', sto mu spocitava DZemo, ali i reskim, vrslo ostrim rijecima , iz svih orudja i oruzja navodi da je Dzemo odgovoran za slom bosnjackih medijskihprojekata (Bosnjacka tv, Mnovina Muslimanski gla si Ljiljan, trosenja ogromnih donacija po svijetu dok je sirotinja bosanska pod granatama bila gladna te kao ponajjacu, Dzeminu naklonost i surovanje s vehabijskim projektom i saudijskom krunom, koja zeli obezvrijediti tardicionalno ispovijedanje islama u bosanskih Bosnjaka, osporavajuci i njene najbolje alime iz hanefijske tradicije, umjerenog i tolerantnog islama.

Mogao bih puno pisati, mnogi nista nece razumjeti jer priroda ove necuvene svadje 'na dvoru reisa Cerica', ali je kljuc, ponavljam, u 'nedovrsenom 'Sarajevskom procesu' 1983 g. Iako se podosta arhiva otvorilo, napisalo knjiga, 'repovi' sta je ko uradio ili nije mogao uraditi 1983 g. jos se vuduku, ponajvise u krugovima Islamske zajednice u BiH, a kako nema ni Zakona o lustraciji, jos nema crno pob ijelo ko je saradjivao s UDBA-om, tajnom policijom Titove Jugoslavije, a medju kojima je bilo i ahmedija - problem je veci.

Ovo bi mogao biti predug post, pa da ljudi ne odustanu, koji ipak krenu citati, zavrsit cu. Tesko se sloziti s objedima Dzeme Latica protiv izvrsnog akademika Hafizovica i nikako ne mogu dokuciti zasto mu je ovo trebalo. Zasto je problem pluralnost i politicke naklonosti zaposlenih u IZ BiH prema strankama koje nisu SDA, ili ona Gazinovca Silajdzica!? Pa, sta ako je Resid i ljevicar, pobogu, nije jedini od svrsenika Medrese koji bi to bio a 'nema , znano je oraha u dzepovima', sta ako je 'prosiitski' prijentiran i pripada onoj grupi koji jedino u tom narodfu i drzavi vidi mrvu dostojanstva muslimanskoga ummeta danas spram 'Novus Ordo Seclorum' , kad imamo toliko selefistickih namigusha u Sarajevu koji bi da pomire i Ameriku i kratke selefisticke gace, ogrezle kraljeve u nemoralu diktaturi i demokraciju koja bar tezi da uredi svijet pravednijim i socijalno izjednacenijim a koji bi se tako, po onoj vulgarnoj, rado 'jebali a da im ne udje'. Zasto, Dzemale, pobogu!? Zasto dajes prostora, tolikim 'napadima iskrenosti' u javnom diskursu, kako su ga cesto znali u IZBiH , ali i bosnjackoj policiji opcenito okarakterizirati, a da bi u konacnici samo vise gubio, stvarao neprijatelje i gradio zidove oko sebe!? Zasto na Resida, jednu od perjanica nase akademske bosnjacke zajednice?  Ili je za sve, opet kriva nasa izolacija, politicki i ekonomski ocaj i beznadje u koje tone narod i drzava, ostavljenoj da 'sanja za pravdu, da radi za nju i ceka i - da je ne doceka'- kako bi govorio rahmetli Mak Dizdar! 

Moze li vise u Bosni i Hercegovini biti nevjerice u neciju smrt? Ljudi mi u Tuzli kazu,sve manje, ili nikako. Otupili i skrhani, mi skoro vise ni bol ne osjecamo, reci ce mnogi, ali iznenadna smrt Fadila Banjanovica Bracike, iz Kozluka kod Zvornika, nesumnjivog lidera povratka u cijeloj BiH, cini se kazuje suprotno. Kao da je svima onima koji su s nadom gledali kako se dize Podrinje iz pepela, broj povratnika od Janje do Visegrada raste, bio puno vazniji od drugih likova javne scene pa je sok, da nas je Bracika sve napustio u 49-oj godini - nemjerljiv.  

'Nije valjda i Bracika, ma ne moze biti?- pitali su se mnogi Bosanci u nevjerici na vijest iz Zvornika Da, Fadil Banjanovic, poznatiji kao Bracika, preselio je na bolji svijet u ponedjeljak, od infarkta. A od cega se danas vise umire u Bosni nego li - od srca!

Bio sam s tim covjekom, sad se i ne mogu sjetiti, ali prije nekih 14-15 godina, kada se jos nisu posteno ni ohladile topovske cijevi zlocinca Ratka Mladica, u onoj cuvenoj koloni povratnika u planinsko selo Jusici u zaledju Zvornika. Gazili smo po blatu i kisi znajuci da sudjelujemo u necemu jako vaznom za Bosnu i Hercegovinu - povratku ljudi odakle su protjerani a time i rusenje velikosrpskog projekta zvanog - Republika Mrska (Burek blogovi posjetioci znaju da nemam snage napisati ime te etnonacisticke i genocidne tvorevine pa otuda biram radije ovo ime).

Fadil Banjanovic Bracika je uspio upravo to - srusio je velikosrpski san o cistoj srpskoj paradrzavi u BiH, koliko god ti rezultati nisu ni upolovili brojkama bosnjackih i hrvatskih povratnika u manjem bh. entitetu po popisu iz 1991 godine.

Vodio je Bracika smiono i hrabro kolone i u Dugi dio, Mahalu i druga sela Posavine, Semberije, Podrinja, bio pozvan od raseljenih iz Bosanske krajine, isao i tamo i svima dao nadu, da kad zakaze drzava,( a ko je sta mogao ostvariti u BiH da je cekao na nju!?) onda nas dobro samoorganiziran covjek uz jakog lidera sve to skoro nadomjesti. To su raseljeni uvidjeli i ostavrili s rahmetli Bracikom, koji se nije bojao ni srpskih topova ni mitraljeza kod Koraja, 1997 g. kada smo mislili da je ponvoo 'rato' , kako kazu nasi Podrinjci, jer je grmilona sve strane po povratnicima. (jedan je tada poginuo a bilo je i ranjenih). Sve je izdurao Bracika, prvi se vratio u Kozluk, gdje je brzo obnovio to lijepo mjesto uz Drinu neumorno radeci zajedno s lokalnim Srbima, vlastima iz Zvornika a jedini je mozda od nesrba uspio dovesti Milorada Dodika nakon jedne uspjesne lokalne akcije a  gdje nije bila 'srpska festa'. Sve su to bile zasluge promucurnog i politici vrlo darovitog Bracike, zastupnika SDP u Vijecu naroda manjeg bh. entiteta.

Imao je puno planova kako podici zaposlenost u rodnom kraju, napraviti ga zanimljivim za hiljade prognanih koji zive mahom u Austriji. Sve je to kostalo goleme energije i svakodnevnog rada sto je postalo prevelik teret za podrinjsko srce tako zaljubljeno u Drinu i Bosnu.

Fadil Bracika je preselio upravo kada nam je mozda trebao najvise da ulije jos malo nade da Bosna ima sanse da vlastitim primjerom pokaze da treba raditi a ne cekati na druge.

Dzenaza je u subotu, kada su najavljene kolone autobusa prognanih Kozlucana iz Austrije, ali i drugih krajeva BiH i svijeta, postovalaca mozda posljednjeg i najupornijeg  borca za reintegraciju BiH. Neka je rahmet dusi naseg Fadila Banjanovica Bracike.

Baska je kad te u novine 'turi' Slobodna Bosna, BH Dani pa i zagrebacki 'Jutarnji', beogradski 'Blic' a beli je baska kad te u cijeli dokumentarac u najruznijem kontekstu 'turi' britanski BBC. To se desilo bivsem direktoru 'Zeljeznica BiH', malo blize bivsem direktoru Energoinvesta kasnije i premijeru Federacije BiH - Nedzadu Brankovicu. Kako je jedna od perjanica SDA dospjela na 'menu' jednog od najuglednijih svjetskih tv stanica, u udarnom terminu dokumentarnog programa 'Newsnight' na BBC2!? Pozabavio se covjek fenomenom da jedan Kongo po zalihama mineralnog bogastsva (24 triliona dolara!?) bi trebao biti jedna od najbogatijih drzava svijeta ali na skali siromasnih nosi suvereno - srebrenu kolajnu!? Tamo je samo od epidemije zagadjene vode vec umrlo 6000 djece a reporter je slucajno otkrio da je elektroenergetsku mrezu i hidrocentralu nekad radio sarajevski 'Energoinvest'. I lijepo zaradio pred pocetak agresije na BiH - cijelih 100 miliona dolara, ali nije naplatio. Trebao je doci Nedzad Brankovic na celo Energoinvesta pa da se nonsalantno, bas kao da je rijec o dugu od 1000 dolara, s lesinarskom kompanijom iz New Yorka 'Donegal Int.' i njegovim lihvarom Michael Sheehan fino 'prebije' dug. Halalio je SDA lesinar cijelih 96,7 miliona dolara duga krvavo zaradjenih bh. neimara u toj africkoj zemlji, naplatio 2,7 miliona dolara za Energoinvest, 600000 dolara ce lesinaru iz NY a ostalih 96,7 miliona - pa, naplatit ce to Amerikanac, bezbeli kako to oni umiju i rade a to sto bi se tim novcem spasile desetine hiljada kongoanske djece koja umiru od zagadjene vode - koga briga!.

I potvrdio je to sam Sheehan, iako nerado 'dosadnom' britanskom novinaru-istrazivacu, kako je rekao 'lesinar iz NY'. Potvrdio je i direktor Finansijske policije FBiH Zufer Dervisevic da je je rijec o ocitom kriminalu i da bi bivsi premijer FBiH trebao u zatvor, ali nece ga nesto bajbok. Optuze ga, pa na sudjenju bude oslobodjen.Ima se, moze se, sto bi sarkasticno rekli u Bosni u slicnim prilikama. Ima se i za veleljepnu vilu u naselju Poljinama (na slici) kakve se ne bi postidila ni americka oligarhija na Manhattenu, ima se i apartman od 240 000 KM u centru Sarajeva, iako ga je platio s prosjecnom bh. platom od 800 KM (!?), kako je otrkio Centar za istrazivacko novinarstvo u glavnom gradu BiH, mozda jedini neovisni medij u cijeloj zemlji i da ne nabrajamo dalje. Britanski novinar nije krio konsternaciju bezobzirnom pljackom i bogacenjem tajkuna i u jednoj zemljici Bosni na racun ugledne kompanije koja klizi u propast kao i sama drzava.

Halalio 'tevecelija' iz dzamije, 96,7 miliona dolara a da nikoga nije pitao, od Upravnog odbora do vecinskog vlasnika kompanije FBiH, ili je pitao, ali samo one koji odlucuju a buranija se onako i ne pita nista!? Nevazno, jos jedna bosanska bruka stigla je i na veliki BBC2!

Pitalo, bezbeli, po standardima novinarstva i drugu stranu, kako to, odakle, cemu, ali 'dzamijski SDA golub' rekao da je to bilo davno, da se ne sjeca!?

Ko ovo prvi put cita a zeli da mu jos vise pokvarimo dan evo sire verzije na linku!

Danas se navršilo deset godina od smrti Mirze Delibašića Kinđeta, najvećeg sportiste u historiji Bosne i Hercegovine, slavnoga košarkasa, olimpijskog pobjednika, klupskog i reprezentativnog prvaka Evrope i svijeta. Nema trofeja kojeg taj skromni Tuzlak nije osvojio u karijeri i nema te sportske radosti koju nije dotakao. S najvecim emocijama u BiH pamti se njegov klupski uspjeh s ekipom KK Bosna kada su u Grenoblu 1979 g. osvojili Kup sampiona savladavsi u neponovljivoj utakmici ekipu Emersona.
Rođen je 9 januara 1954 g., u Tuzli a neobicno je da se prvo poceo baviti tenisom (bio cak i pionirski prvak BiH 1968!). Od 1972 g. je presao u Sarajevo gdje je i umro 2001 g. Nikad necu zaboraviti kada smo dosli s đačkom ekskurzijom u Sarajevo a vodič nam odmah na pocetku kazao: E, djeco, ovdje igra vas Tuzlak Mirza Delibašić!
Mirza je znao sve s loptom a kada je govorio rusio je predodzbu o polupismenim sportistima. Zadovoljstvo ga je bilo slusati u medijskim istupima. Svaka mu je rijec bila odmjerena.
Nakon prestanka karijere uspio je pobijediti cak i mozdani udar i strasne posljedice  ali nije se uspio odhrvati ljubavi prema 'Jovanovom serbetu'. Prosto je neshvatljivo da smo tako olahko, rano i jeftino izgubili najveceg sportistu Bosne i Hercegovine svih vremena.
Sa zenom Slavicom imao je sinove Daria i Danka, koji su nastavili ocevim stopama iako sa puno slabijim ucinkom.
Ostat ce kontroverzna prica iz opkoljenoga Sarajeva da je htio promijeniti imena djeci...
Kazu da je upravo  taj period njegovog zivota, kao emotivca i vrlo iskrenoga covjeka  presudno uticao na njegovu kasniju bolest i alkoholizmu koji ga je potpuno unistio. U bolesnicku sobu KC Kosevo dosli su i slavni igraci Reala iz njegove zlatne generacije koju je cinio i sam Mirza. Odbio je lijecenje u spanskoj prijestolnici. Htio je umrijeti u Sarajevu. To se i desilo 8 decembra 2001 g. u njegovom stanu u Sarajevu.
Neka mu je rahmet dusi.

U niskoj zemlji Her Excellency, Queen Beatrix, ostvario sam desetine zanimljivih poznanstava i prijateljstava, ali jedno je osobito. Zvao se Mile Rudelic, Hrvat iz Slavonskoga Broda koji nas je sve nedavno iznenada napustio. U Holandiju dosao prije skoro 60 godina na studij gradjevine, radio na Institutu za gradjevinarstvo, tu stekao i penziju i u holandskoj prijestolnici dozivio duboku starost. Iako se bavio brojkama i statistikama na radnom mjestu, bio je intelektualac 'par excellence' sto je prava rijetkost u balkanskoj bulumenti iseljenistva u ovom dijelu dunjaluka. Pokojni Mile posjedovao je takvo znanje o politickoj historiji svijeta, kriticnu i naucnu akribiju da bi ga se, siguran sam zastidio ne mali broj univerzitetskih profesora bilo gdje u svijetu a bio je skroman, samo bi se nasmijao i rekao, ma, daje, molim Vas, kada bihkazao da bi mogao kao od sale 'postrojiti' desetak mojih bivsih profesora sa sarajevskog univerziteta. Pripadao je vrlo malom procentu univerzitetski obrazovanih useljenika iz Titove Jugoslavije koji se svakodnevno druzio s knjigom. Predosjecajuci kraj, prije par godina, mnogim prijateljima i poznanicima poceo je nemilice poklanjati knjige iz bogate bibilioteke. Tako se sjetio i mene, komsije, a dijelio nas je samo mali rijecni kanal pa smo se i posjecivali. Posto se sve teze kretao radije je telefonirao. Znali smo tako telefonom po sat vremena razgovarati na intrigantne teme iz historije i politike gdje sam uvijek nesto novo znao nauciti. Iako je bio  skoro 50 godina stariji od mene, uvijek me persirao i obavezno volio cuti sta ja mislim. Prije tri godine umrla mu je voljena supruga Dinka. Napisao sam na ovom blogu post 'Misa za Dinku' i tek usput mu kazao za to, mislivsi da nece zapamtiti ni web adresu a posebno i dalje za mnoge zbunjujuce 'ime pite na internetu'. Iznenadio me.

'Javio sam svim Rudelicima za 'Burek blog', od Hrvatske i Australije i - odusevljeni su. Kako ste to samo lijepo napisali za moju Dinku. Hvala Vam, iskreno' - nije krio odusevljenje iako se tesko nosio s boli i prazninom gubitka najvaznije osobe u zivotu.

Za hiljade jugoslavenskih imigranata Mile, koji je dobro vladao s nekoliko jezika, bio je spas sezdesetih , sedamdesetih goina, ali i kasnije, od prijevoda, zastupa pred policijom i sudovima do ispunjavanja poreznih prijava, gdje je bio jednako vjest. Uzivao je u druzenjima s zemljacima, volio je Bosnu, dijelio patnju s genocidom nad Bosnjacima, koji su mu bili najcesci musterije za pitanja iz oblasti poreza a za koja je uzimao sitnicu. Pricao bi tako nasim Bosnjacima o porijeklu njihovih prezimena, i historiji necijeg kraja da bi ih unezgodio i skoro posramio jer oni takvo sto nikad nisu culi pa im je tako 'uz uslugu iz poreza' prosirivao vidike i znanje o njima samima. Dolazili su mu i Srbi, govorio mi je. Pa, iako je vrlo brzo nekima na osnovu prezimena i porijekla otkrivao cetnicku proslost, i otvoreno im to prigovarao, gospodski maniri ga nisu prijecili da im pomogne. Sa osamdeset godina, na moj usputni pomen 'Historije Bosnjaka' od Mustafe Imamovica i jedan citat, oci su mu zaigrale kao da je u pitanju neki istrazivac od dvadesetak godina!

'Znam za taj naslov, ali ga nemam. Donesite mi tri primjerka, molim Vas, koliko kosta da kosta, to moraju imati moji Rudelici u kuci', prekinuo me odmah. Narucio sam knjige iz Sarajeva, odnio mu, a on je dva primjerka poslao braci u Zadar i Zagreb, a jedan zadrzao za sebe.

I nije to sve. Kad bi umro koji Bosnjak kojeg je poznavao, Mile bi u tradiciji naseg komsiluka isao kod svog cvjecara i uvijek fino zamolio: 'Molim vas, najljepsi buket cvijeca za jednog umrlog bosanskog muslimana'.

Takav je Mile bio do kraja. Jedan dan mi se pozalio kako je iznenada dobio napad, pao, povrijedio se i pola sata puzao do telefona da zovne jedinu kcerku. Bojao sam se da je za hronicnog dijabeticara mozda skori kraj. I bio je, na nesrecu bas kad sam bio na odmoru, van Holandije. Nisam bio na pogrebu, ali sam cuo da su mu dosli Bosnjaci kao da je neko njihov umro. Svi smo znali za njegov bol za slavonskom ravnicom. Nije joj se vratio. Za posljednje pocivaliste izabrao je grobno mjesto pored najdraze Dinke, dobrodusne krscanke iz zadarskoga zaledja. Sjecat cemo se tog sjajnog gospodina, intelektualca i bosanskoga prijatelja.

Neka Ti je vjecna slava i hvala, Mile Rudelicu!

U opisu videa kaže:
Jasmin Imamović preko 20 godina vlada Tuzlom, prvo kao opštinski sekretar, od 1990. do 2001., a onda kao načelnik od 2001. do 2012., a možda i dalje. I po tome liči na doživotne vladare tipa Čaušeskua, Saparmurata, Gadafija... U ovom videu Tuzlanski Hajle Selasije predstavlja svoj zdravstveni karton.
tagovi: zdravlje, politika i Tuzla