burek

Ljubiteljima teorije zavjere će sigurno biti zanimljiva priča koju donosimo o važnosti muzike za stabilnost bivše Jugoslavije. Neko će ovu priču možda doživjeti kao pokušaj da se nečiji muzički uspjeh (npr. Bregin, ali i mnogih autora bivše Juge) prikaže kao "projektovan u labaratoriji", ali jasno je da je tu samo riječ o "koordiniranju" i to zasigurno neće umanjiti genijalnost njihovih djela.

O čemu se radi - neki beogradski portali objavili su priču koja se zasniva na svjedočenju navodnog visokopozicioniranog operativca državne bezbjednosti da je DB koristio rokere da otupljuju i drogiraju omladinu. Da je uvijek bilo priča o umiješanosti DB u posao muzičara, jasno je ko dan. Sama činjenica da je postojala cenzura možda bi bila dovoljna, a ideja da muzika pokreće mase, pruža "ogledalo" mladima da u njoj vide stvarnost (bilo otužnu ili veselu) ubacuje sumnju da ova priča ima smisla. Ranije sam slušao priče o kompromitovanju rada grupe "Laibach" regrutovanjem jednog člana benda, ali sam uvijek to tretirao kao urbanu legendu. Kada se analizira sumrak Jugoslavije i dolazak Miloševića na scenu svi govore o usponu turbofolka. "Džigera" je danas nezaustavljiva, nema cenzure, nema poreza na šund (neki su prodavali i prije rata na 100.000 primjeraka nosača zvuka, ali su plaćali taj porez), i onda zaista nije teško posmatrati muzičarekao odgojitelje. Ono što je bilo plemstvo do 20. stoljeća, to su "celebrity" osobe u 20. i 21. stoljeću. U komentarima donosimo ovaj interesantan i provokativan članak.

Ne mogu odoliti - prenosimo izvrsnu kozeriju Borisa Dežulovića iz Nezavisnih novina,

Napeto je ovih dana kao u kvizu "Tko želi biti milijunaš", natjecatelj Milorad Dodik došao je do posljednje prepreke, publika je bez daha, nervoza u zraku može se rezati nožem.

Pitanje za milijun konvertibilnih maraka, majka svih pitanja, nije međutim - "Jeste li za to da Republika Srpska, kao suverena i samostalna država, koja garantuje kulturnu autonomiju i sva građanska prava Bošnjacima, Hrvatima i pripadnicima drugih nacionalnosti u RS, može stupiti u savez suverenih država s drugim državama?" Ne - umjesto toga, pitanje za milijun maraka glasi: "Kako će glasiti referendumsko pitanje?"

Već mjesecima lomi svoje mozgove oko tog milijunskog i milenijskog pitanja cijeli Dodikov trust mozgova. Svi su tu, na okupu, popile su se već cisterne kafe, kisele vode i domaće šljivovice, a rješenje se ne nazire.

"Imam ja ideju za referendumsko pitanje", podigne odjednom sa stola svoju tešku glavu episkop zahumsko-hercegovački vladika Grigorije. "Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala?"

- Ne može, mora da bude na "da" ili "ne".

- E jebiga.

Društvo opet utonulo u muk. Čuje se samo nervozno lupkanje nečije kemijske olovke o stol.

- A baš mora sa "da" ili "ne"?

- Mora.

- Može li onda "Da li laže ko to kaže, Srbija je mala?"

- Ne može.

Episkop zahumsko-hercegovački vratio umornu glavu na stol, a dvoranom opet zavladala tišina. Samo ona kemijska olovka ritmički udara o stol i Dodikov mozak.
(ostatak u komentarima)

Ukidanje mogucnosti za dvojnim prebivalistem Hrvatima koji su to do sada imali i u BiH i u Hrvatskoj, dvojnim se drzavljanima ovih zemalja ukida i dio privilegija koje su uzivali jos od pocetka devedesetih godina proslog stoljeca. Poglavito se naravno radi o populaciji iz BiH hrvatskog etnickog predznaka, mada se tadasnji hrvatski drzavni vrh opredijelio drzavljanstvom podariti i tzv. "turske Hrvate" iliti Biscane, te zasluzne pojedince iz reda drugih naroda (poput npr. bivseg tuzlanskog gradonacelnika i njegove obitelji). Ovdje se nece raspravljati o ucinku medvjedje usluge koju je Hrvatska uradila BH-Hrvatima dajuci im mogucnost dvojnog drzavljanstva i indirektno ih poticuci na iseljenje iz rodjene zemlje, no posljedice ukidanja mogucnosti dvojnog prebivalista mogle bi biti barem isto toliko stetne po vec uvelike oslabljeni hrvatski etnicki element u BiH. Izuzmemo li uzak sloj BH-Hrvata koji kontroliraju bankarski sektor,osiguravajuce kuce, trgovinu automobilima ili su jednostavno uspjesni privrednici, znatan dio ostalih je egzistenciju zasnivao upravo na mogucnosti "sjedenja na dvije stolice" cega je najpoznatiji primjer primanje pristojne penzije ili druge naknade na jedno prebivaliste u Hrvatskoj a svakodnevni prakticni zivot u jeftinijoj BiH na drugom. Hrvatske socijalne naknade gradjanima BiH sa dva prebivalista posebno su vazne imajuci u vidu visoku prosjecnu starost ove populacije, sto bi na kraju moglo rezultirati masovnim odjavama prebivalista u BiH kako bi se sacuvalo pravo na hrvatske prihode.
Nakon pada Ive Sanadera po svoj prilici je sa hrvatske politicke scene otisao i zadnji ostatak tudjmanove politike stvaranja i ocuvanja etnicki baziranog hrvatskog politickog izrazaja u BiH, cega je politika dvojnih drzavljanstava i prebivalista direktna posljedica. Naravno, hrvatski nacionalni izrazaj ostati ce uvijek prisutan u sredinama gdje se hrvati osjecaju vecinom, no po svoj prilici hrvatsku Vladu to vise nece zanimati (samog Predsjednika to vec ne zanima cijelo desetljece).

Prevashodni razlog za ovakvu strategijsku odluku svakako nije briga za narod vec pokusaj da se, nakon prilicno neizvijesnih predsjednickih izbora koji su usli u drugi krug sa jednim blago recneo kontroverznim kandidatom, stvari pokusaju dovesti pod kontrolu iskljucivanjem opcije da bilo ko u BiH moze presudno utjecati na to kako se kreira vlast u Hrvatskoj. Time se Hrvatska uvrscuje u red zemalja kojima element prebivanja, tj. zivota u zemlji (primjer: Skandinavija) postaje vazniji za pripadnost drzavi nego etnicka odrednica (primjer: mediteran i Bliski istok). Neophodna zrtva za ulazak i puno prikljucenje zajednici europskih naroda, no pitanje je preko cijih ledja. Kako sada stvari stoje, radi se prije svega o ledjima BH-multietnicnosti.

Ima li nukleranih bombi u Iraku? Taman koliko ima i u Gornjoj Maoči! Radi li se u tom selu po jordanskom planu i programu? Iz nadležnog ministarstva tvrde da se ne radi. Ipak, gebelsovskim ponavljanjem, dobro skuhanim javnim mnijenjem stečen je utisak da se sigurno radi po jordanskom, (vidi Iz Ministarstva obrazovanja TK tvrde), a postoje i osnovane sumnje da tu ima oružja, najmanje za otcijepljenje od BiH. Kad je već tako, pomislih, zašto niko nije pokucao Dodiku na vrata? I ne lezi vraže, ispade da je ista ideja naumpala i Mirnesu, a FTV je to lijepo odbacio kao da im niko nikada ništa nije rekao. (vidi: Javni RTV servis je sakrio od građana)
Popis optužbi koji se ovim ljudima u Maoči kači postaje sve bizarniji, razmišljam, ne bi bilo loše upozoriti sve vas biračke apstinente da biste se mogli naći na udaru ako se organizujete i iznesete taj stav (vehabijama se prišiva taj "grijeh" zato što su to opravdali riječima "nemojte glasati za tagute-šejtane". Naš narod svoju vlast drugačije zove - lopovi, pa zato ne glasa!). Također neka se zabrinu iz AP Vikendica, nositelji brkova (na slici anketa), da ih ne bi stigla kazna najvećeg defektologa među tajnim agentima, i najzaposlenijeg defektologa u BiH sa najodgovornijim poslom.
Također, nek se zamisle nad svojom sudbinom i Jehovini svjedoci, mora da će "modnom mačku" defektologa stati na žulj zbog svojih kravata. Mislim, riješio čovjek problem sa bradama i podvrnutim tolama.

Vijest dana u BiH je spektakularna i najveca policijska akcija u historiji BiH koja je zapocela jutros. Akcija koja je digla na noge 600 policajaca iz cijele zemlje nije, kako su bh. patrioti mogli 'na prvu' pomisliti,  usmjerena u hvatanju najtrazenijeg ratnog zlocinca na planeti generala Ratka Mladica ili njegovog brata po zlocinu iz Hrvatske Gorana Hadzica, vec protiv male selefisticke (mudzahedinske) zajednice Bosnjaka u selu Karavlasi,na padinama Majevice, iznad Gornje Maoce.

Zanimljiva je leksika upotrijebljena za opravdavanje akcije: policija BiH trazi osumnjicene osobe 'zbog napada na ustavni poredak i izazivanje vjerske mrznje' iako se radi o miroljubivim ljudima, potpuno odsjecenim od svijeta, koji ne diraju nikoga i ciji je jedini zivotni kredo zelja da prakticiraju islam kako oni zele. No, u BiH  se 'udara' po obicaju tamo gdje je najmekse, gdje sve prolazi, pa ne cudi sto se izmedju hapsenja ratnih zlocinaca u bjekstvu i mirnih mudzahiduna na Majevici izabralo ovo- drugo.

Vidjet cemo sta ce biti ali posto se zna da za nekoliko dana iz Brisela dolaze dobro ugojeni Evropejci, izaslanici Evropske unije zaduzeni za sigurnost a koji bi trebali provjeriti jesmo li kao ispunili sve uvjete da bi nam ukinuli vizni rezim nije tesko dokuciti- mi njima (u bajbok ili pred sud, svejedno) mudzahide, iz sume, a oni nama (mozda) vize! Tuznih li vremena i trgovine  da bi se zivjelo zivotom dostojanstva!

Preporod, islamski informativni list iz Sarajeva objavio je u posljednjem broju pogromaski tekst protiv prof.dr Adnana Silajdzica, profesora na Fakultetu islamskih nauka a iz pera urednika Aziza Kadribegovica. Istup uvazenoga profesora i intelektuaalca desio se na seminaru 'Islamski diskurs u BiH' na kojem je govorio o 'odsustvu jezika vjere' u komunikaciji.

'Nasa komunikacija unutar Islamske zajednice utemeljena je na lazi i licemjerju', rekao je prof. Silajdzic pred samom kremom najvisih predstavnika IZ BiH kojoj je jedino nedostajao reis Ceric. Urednik Preprooda je nazvao bezobraznim i bezobzirnim, metaforicki iznesenu opasku profesora da 'oni s bradom jednako lazu kao i oni koji je ne nose', koju on ocigledno nije shvatio ili nije htio shvatiti pa se obrusio na covjeka, haman na cijeloj strani novine. Urednika pogadja i to sto niko od 'jezgra i kore' IZ BiH koja je bila prisutna na semimnaru nije reagirao, pa je on osjetio potrebu da se obracuna s prof.Silajdzicem, koji jos uvijek ima petlje da kaze sta misli, i to ucinio preko stranica lista koje odavno nemaju relevanciju u iole ozbiljnijim krugovima koji citaju i prate nasu periodiku.

Tesko je razumjeti da od toliko pozvanijih na jednom seminaru, u otvorenoj diskusiji nije osjetio potrebu za tako ostre rijeci a jeste urednik novine koja je, pazi sad, glasilo IZ BiH!?

Ne znam sta se to desava s nama, ali za malu utjehu ostaje vecina ne mlog broja komentara citalaca ispod teksta na web izdanju Preporoda, (za divno cudo jos nisu izbrisani!) koji su izrazili podrsku prof. dr Adnanu Silajdzicu ali i sve manjem broju slobodnih intelektualaca u IZ BiH, koji se ne libe 'reci istinu i kada je gorka', kako kaze jedan hadis Bozijega poslanika Muhammeda a.s.!

U toj casnoj grupi su i prof. dr Fikret Karcic, prof. dr Hilmo Neimarlija, prof. dr Resid Hafizovic, prof. dr Enes Karic, Mustafa Spahic, dr Dzemaludin Latic i tek jos poneki intelektualac koji ne mora biti 'dio tala' ili buduci 'kandidat za reisa' da kaze sta misli!

Platform BiH, krovna organizacija bh. gradjana u Holandiji organizira fudbalski 'scouting' turnir 21 februara na kojem ce se izabrati sedam najboljih igraca koji ce bh. zajednicu iz Holandije predstavljati na sedmom Svjetskom prvenstvu bh. dijaspore u malom fudbalu.

Mjesto odrzavanja je Sportcentrum Beusichem u istoimenom gradicu. Uplata po ekipi je 100 eura a nakon turnira je zabavno vece uz puno muzike, 'ica i pica' te nastup Mise i sandija iz bivse postave Mostar Sevdah Reunion i folklornog drustva 'Zlatni ljiljan'.

Prijave se vrse do 17. februara 2010 na e-mail  bihplatform@gmail.com a broj je ogranicen na 16 ekipa. Sire informacije mozete dobiti putem tel. 06-53715639.

Mervana Jugic-Salkic, najbolja bh.teniserka svih vremena, pricala mi je o njenom susretu s Marinom Cilicem prije nekih 6-7 godina. Jedan od junaka ovogodisnjeg Australian Opena (na slici) koji se upravo bori za ulaz u finale ponajveceg teniskog turnira svijeta u australskom Melbourne protiv Skota Andy Murray, trenirao je tada na teniskim terenima u Zagrebu zajedno s nasom teniserkom.

'Gdje si Bosanac', dobacila mu je Mervana.

'Nisam ja Bosanac', odgovorio je Marin pomalo ljutito nasoj Zenicanki. Nije to obrazlozio ocekivanom opaskom da je Hercegovac, gdje je posve u pravu, vec vjerovatno drugim razlogom. Ispricao je to ovih dana italijanskom novinaru.

Moji su roditelji Hrvati, mi smo katolici i oduvijek imam hrvatski pasos. Kad sam trebao birati odmah sam znao sta mi je ciniti, odgovorio je novinaru na pitanje kako to da nastupa za Hrvatsku a rodjen je u BOsni i Hercegovini. Treba postovati Marinov izbor, kako god mijesali emocije i realnost u ovom pitanju. Kazat cemo samo nekoliko recenica o vrtoglavom uspjehu 'drugog medjugorskog cuda' ako u prvo racunamo tzv.ukazanje Bogorodice na brdu iznad tog malog hercegovackog gradica.

'Mrnjo' kako su ga zvali vrsnjaci i komsiluk, tenis je poceo igrati u sedmoj godini. Samo dvije godine poslije, nedaleko od njegove kuce odigrana je cuvena egzibicija dva tada ponajbolja igraca svijeta Gorana Ivanisevica i Austrijanca Thomasa Mustera. Netremice je gledao u svaki pokret teniskog uzora sa splitskih Firula. Preko rodice Tanje dokopao se Njemacke, kasnije u juniorskoj konkurenciji zapazio ga je Bob Brett, slavni teniski trener koji ga je pozvao u San Remo, na njegovu akademiju. Sa 17 godina bio je drugi igrac svijeta u juniorsskoj konkurenciji. Da to nista ne znaci, govori primjer Bosanca Mirze Basica, koji je nesto slabiji bio prije dvije godine, ali jos nije ni medju 1000 najboljih u svijetu medju seniorima.

Marin je za samo tri sezone pokazao da je jedan od buducih vladara 'bijeloga sporta'. S zaradom iz Melbourne njegov bankovni racun vec se popeo na 2,6 miliona dolara pa za oca Zdenka, majku Koviljku i bracu Vinka, Gorana i Mila, nikakva vise medjugorska cuda nece biti potrebna na finansijskom planu. Za tako mlade a kvalitetne igrace otimaju se spoznori tako da ce prava zarad tek uslijediti. Od ponedjeljka ce Marin biti Top 10 najboljih tenisera svijeta.

Iznenadjujuce pokretljiv a vrlo visok (198 cm) i mirni 21-godisnjak, koji je impresionirao ponasanjem i Roddicka ('taj je isti i kada gubi i kada dobija, nista na njemu ne primjecujete') tek je odskrinuo vrata velike karijere. Da je to tako govori igra ovoga jutra u polufinalu Australian Opena u Rod Laver Areni gdje je Marin dobro zadeverao milionsku publiku britanskoga kraljevstva koja strepi hoce li njihov ljubimac Murray napokon osvojiti najveci trofej u tenisu.

Zato treba cestitati 'nasem' Medjugorcu i ne dopustiti samo Hrvatima ili hercegovackim Hrvatima da se raduju briljantnoj teniskoj prici o kojoj danas govore na svim stranama svijeta nakon briljantnih pobjeda nad teniskim kolosima kao sto su Del Potro i Andy Roddick. Marin Cilic je i nas. Marin je rodjen i odratsao u Medjugorju, u Bosni i Hercegovini, i kaze da je poseban na to. Bravo Marine! 

Vijest u kojoj se kaže da su nepoznati počinioci oskrnavili Saborni hram Uspenja presvete Bogorodice u Tuzli, ispisujući na lijevoj strani hrama grafit "Pobijmo Srbe", u normalnom čovjeku budi samo stid. Ni jedan jedini hram pravoslavaca u Federaciji nije srušen ili oskrnavljen u toku agresije, niti je ikada grafit ispisan. Agresija se završila i budaletine su počele izvirati, nažalost. Prvo se desilo da je neko pokušao zapaliti zastavu na crkvi, a sada i ovo.

I šta da čovjek kaže osim "izvini" kada ga obuzme stid jer postoji mogućnost da neko ko se smatra Bošnjakom ili (ne daj Bože) vjernikom učini nešto ovako?

vijest: Vandaliziran hram Uspenja presvete Bogorodice

Dva puta ranije je na Burek blogu pisano o vrijednom Nerinu Dizdaru, a jednom smo maksuz otisli u Stolac (2007 g.) da čestitamo Nerinu na istrajnoj borbi za dostojanstvo povratnika u Stolac, ali i Hercegovinu i Bosnu po mjeri svih njenih ljudi. (vidi: Burekblog u Stocu: NERIN DIZDAR). Drugi put je to bilo povodom bitke tablama (vidi ovdje)
A povod pisanja ovaj put je podrška Nerinu. Naime,nepoznate osobe jučer u ranim jutarnjim satima oštetile njegovo vozilo. Razlog je jasan - Nerin je predsjednik Foruma mladih Stolac, nevladine organizacije koja javno ukazuje na apartheid i segregaciju u ovom hercegovačkom gradu.

Kako je rekao Dizdar novinarima Avaza, on je svoje vozilo, koje je parkirao ispred zgrade u kojoj stanuje, zatekao prefarbano s dvije boje, crvenom i plavom, što treba asocirati na zastavu Hrvatske.

Prije nego je vecina stanovnistva BiH bila udostojena objasnjenja sto je to uopce digitalna televizija (DVB-T) i cemu ona sluzi, vladajuca koalicija u manjem BH-entitetu ubiljezila je svoj prvi predizborni poen ove godine upravo na racun te "nove" tehnologije. Da je nova bas i nije jer je digitalizacija "zemaljskog" TV signala odavno uzela maha pa cak i zavrsena u vecini europskih drzava, a da je revolucionarna jeste, jer nacin na koji se TV signal "hvata" danas pomocu kucne antene se u principu ne razlikuje puno od toga kako su to radili rijetki vlasnici TV prijemnika 1936. kako bi gledali Olimpijadu u Berlinu. Rezultat digitalizacije u BiH biti ce upravo kao i u drugim zemljama - korisnici satelitske i kablovske TV nece u prvom trenutku osjetiti nista pa ih nece biti ni briga, dok ce se stanje stubokom promijeniti za one koji TV signal hvataju kucnom antenom - vise im nece funkcionirati ni antena ni televizor, a rjesenje ce biti ponudjeno u vidu novih antena i novih prijemnika te eventualno digitalnog adaptera za one koji se jos uvijek ne zele odreci svoje katodne cijevi. Jednog dana kada digitalni signal dodje u eter, vlasnici ravnih (HD Ready) LCD televizora konacno ce na ekranu vidjeti jasnu i ostru sliku, bitno razlicitu od sadasnjg zamucenja izazvanog projekcijom analognog PAL signala na digitalnu LCD matricu visoke rezolucije. Do tada, dobri stari Sony Trinitron ipak ostaje pravi izbor za prosjecnog BH TV-konzumenta.
No, vratimo se politici koja se i ovaj put uspjesno umijesala u tehniku. Vecina birackog tijela u manjem BH-entitetu, praksa je pokazala, nepogresivo reagira na bilo kakve demostracije ugrozenosti zajednice etnickih Srba u BiH. Iako su nadleznosti drzave jasno odredjene u Daytonu, a za one koje to nisu tu je OHR da ih razjasni, iz godine u godinu se biracima umjesto obecanog referenduma o odcjepljenju iz "nametnute" drzave baca prasina u oci dokazima o homogenistickim namjerama bosnjacke vecine. Istina, tesko da neko moze reci kako u Bosnjackoj politici ne postoje ideje o ostavrenju drzavnog modela po principu jedan covjek - jedan glas, sto bi etnickim politikama ostavilo da se bave folklorom i narodnim obicajima, no ono sto je potpisano u Daytonu potpisano je. Nadleznosti drzavnih, ili kako ih vlasti manjeg BH-entiteta nazivaju zajednickih, institucija vidljive su dalke ili iz slova Daytona ili iz priopcenja i odluka OHR-a. Ipak u trazenju dokaza o ugrozenosti etnickih Srba politicarima iz manjeg BH-entiteta nikad nije bilo mrsko naglasiti kako im se uskracuje potpuna vlast i nad onim stvarima koje su njihovi politicki prethonici dobrovoljno predali jos davne 1995. Vecina tih nadleznosti odnosi se na javni sektor, energetiku, drzavne korporacije, pa i na telekomunikacijski prostor, a za potonji je nadlezna organizacija poznata kao RAK - drzavna regulatorna agencija za telekomunikacije, kojoj je jedan od zadataka da se brine o izdavanju dozvola za emitiranje radio, TV i inih signala. Bez da je pitala RAK, Radio-televizija manjeg BH-entiteta (RTVRS) se je nedavno upustila u emitiranje tog famoznog digitalnog signala, postajuci prvi emiter koji je u BH-eter poslao ove revolucionarne valove. Nazalost, kada bi se dozvolilo da svako u eter emitira sta hoce, cemu bi onda sluzio RAK, pa je RTVRS egzemplarno kaznjen sa 100.000 maraka. Efektivno, niko nije izgubio nista jer ce novac opet otici u drzavne institucije iz kojih se financiraju i javni radio-televizijski operateri u BiH, no drzavne institucije su stavljene pred svrsen cin i uspjesno isprovocirane da kazne operatera koji stjecajem okolnosti predstavlja simbol medijske samostalnosti etnickih Srba u BiH, obzirom da na uredjivacku politiku presudan utjecaj imaju upravo pripadnici tog naroda. To sto su srpski pregovaraci u Daytonu implicitno pristali da se telekomunikacijske licence dijele za podrucje cijele drzave a ne po entitetima, u ovom trenutku nije ni bitno. Za emitiranje signala bez dozvole RAK-a jednostavno nema opravdanja, bez obzira na njegov etnicki predznak i politicke prilike u zemlji. Jasno je to i vlastima manjeg BH-entiteta, isto kao sto im je jasno da je legalna bitka za telekomunikacijsku i elektroenergetsku infrastrukturu sa etnickim predznakom izgubljena jos u Daytonu. No, u svrhu demonstracije ugrozenosti, nikad nije na odmet podsjetiti birace na cinjenicu da postoji taj drzavni okvir koji eto ometa pravednu borbu za monoetnicku kontrolu nad javnim dobrima i politikom u entitetu.

Dobro je i da biraci znaju kako nema vise stare JNA koja je jos 1992. odluke legalnih institucija SR BiH ignorirala na nacin da na strateske releje posalje do zuba naoruzanu vojsku koja na licu mjesta masakrira nenaoruzane operatere a zatim pocne pustati beogradski program. Neka ljudi pomisle da su isti ti masakrirani operateri uskrsnuli, zaposlili se u RAK-u i spremaju strasnu osvetu svima kojima je srce tada kucalo za JNA. Ova prica naravno nema puno smisla ali strah je mocno oruzje, a prestraseni ljudi glasaju na nacin koji nekima ocigledno odgovara.
Ipak, na izjave drzavnih zvanicnika iz manjeg BH-entiteta o tome da je RTVRS kaznjena "jer je bila napredna", treba jednostavno kostatirati - RTVRS je kaznjena 2010. jer se prema telekomunikacijskom prostoru drzave BiH ponasala skoro kao JNA 1992. - drsko, samovoljno i bez duznog postovanja. Bez obzira koliko da je nesto napredno (a digitalna TV jeste napredna), ignoriranje drzavnih institucija, agencija i zakona je kaznjivo. Institucije mlade drzave BiH nisu 1992. mogle kazniti JNA jer je ona u tom trenutku bila bolje naoruzana, a price o oruzanoj borbi za releje sa vojskom pobunjenih Srba, kojoj je JNA ostavila i oruzje i oficire a i releje, vazne su epizode u prici o borbi za opstanak BiH. Prici koja se po svoj prilici nastavlja i u mirnodopskom periodu.

Sta drugo reci nego pozeljeti vladavinu zakona u BiH, a svim vlasnicima LCD televizora jasnu digitalnu sliku bez obzira koji je operater emituje. I to sto prije.

Prema pouzdanim izvorima Burek bloga, dugogodisnji imam u Njemackoj i prvi muftija IZ Bosnjaka u toj zemlji Mustafa ef. Klanco, podnio je neopozivu ostavku na funkciju muftije i predsjednika Mesihata IZBNJ. Prva ostavka je, kaze nas izvor podnesena reisu-l-ulemi Mustyafi ef. Cericu a druga predsjedniku Sabora IZ Bosnjaka u Njemackoj Bernesu Alihodzicu. Vijest jos nije objavljena na oficijelnoj stranici Mesihata iako se o tome prica vec danima i top tema je bosnjackih dzemata u zemlji 'bundeskanzlerin Merkel'.

Ostavka Mustafa ef. Klanco (na slici s polaznicima vjerske pouke) dolazi kao plod visegodisnjih ozbiljnih prigovora kolega imama i skoro pola dzemata u IZBNJ o nacinu njegovoga rada, netransparentnosti u akcijama kurbana itd. tako da ne predstavlja iznenadjenje za upucene.

Sukob je kulminirao sredinom prosle godine kada je skoro pola imama i predsjednika dzemata te clanova novoizabranoga Mesihata (ukupno 35 potpisnika) u najvecoj Islamskoj zajednici Bosnjaka u iseljenistvu potpisalo pismo trazeci njegovu ostavku. Inicijative su upucivane nekoliko puta i prema samom reisu Cericu ali je 'prva ahmedija' odbijao smijeniti dugogodisnjeg imama u Kamp-Lintfortu i pored vrlo argumeniranih nastupa Klancinih kolega zbog cega je stanje nepovjerenja i brojnih blokada u Mesihatu IZB u Njemackoj najteze od formiranja prvog dzemata u ovoj zemlji, davne 1981 g.

U pismu ostavke reisu Cericu muftija Klanco je naveo da od 1 februara nije vise u mogucnosti obavljati funkcije muftije i predsjednika Mesihata sto znaci da ce ostati samo imam u dzematu Kamp-Lintfort gdje je na duznosti skoro 30 godina.

Da situacija u bosnjackoj dijaspori nimalo nije ruzicasta cak i tamo gdje je redovito iskazivan najvisi stepen jedinstva, kako se to voli kazati, govori cinjenica da ce pocetkom marta Sabor IZ u Sarajevu, najvise zakonodavno tijelo IZ BiH raspravljati iskljucivo po jednoj tacki - stanje u iseljenistvu. Od ranije je tezak sukob u IZ Bosnjaka u Austriji, gdje postoji paralelne zajednice, u Sloveniji se 'odmetnuo' bivsi muftija, Americi takodjer ne fali nesuglasica tako da ce sabornici imati pune ruke posla iako ce 'stanje u Mesihatu Njemacke', zbog tezine problema, nema sumnje, dominirati saborskim zasijedanjem.

U ponedjeljak je poceo Australian Open prvo izadnje jednog ovogodisnjeg teniskog Grand Slam turnira, koji okuplja najbolje tenisere i teniserke svijeta. Poslije duzeg vremena ove godine Bosna i Hercegovina nema predstavnika kako u muskoj tako i zenskoj konkurenciji.

Ipak, malo je poznato  da sve bolji tenis pred milionskim tv auditorijumom ali i prepunim tribinama Rod Laver Arene, i drugih teniskih borilista u Melbourne demonstrira ne mali broj igraca porijeklom iz Bosne i Hercegovine ali koji igraju pod zastavama drugih zemalja.

Pitanje je ima li toliko drzava u svijetu koji se u 'bijelom sportu' mogu pohvaliti svojom 'djecom' poput BiH nakon odlicnih nastupa Marina Cilica (na slici) iz hercegovackoga Medjugorja, Ivana Ljubicica, pored cijeg imena stoji kao mjesto rodjenja Banja Luka, Ivana Dodiga iz Mostara, o kojima se manje vise zna. No tu listi nije kraj.

Izvrsne rezultate na dalekom kontinentu biljezi najveca nada australskog tenisa Bernard Tomic, ciji su roditelji, Ivica i Edisa iz Tuzle a on se rodio u izbjeglistvu (Stuttgart, Njemacka) te Andrea Petkovic, koja je takodjer iz grada soli ali nastupa za Njemacku. Osim Bernarda, svi su rodjeni i odrasli u BiH , neki cak i nastupali za nasu zemlju (Ivan Dodig) ali su se kasnije predomislili i presli pod drugi stijeg. Marin suvereno gazi prema drugoj sedmici i nastupu u cetvrtfinalu, Ljubicic takodjer a malo je nedostajalo ostalima da se probiju u trece kolo. Ne treba ni poceti pisati sta bi znacilo za bh. tenis da takvi igraci zaigraju pod njenom zastavom u Davis cupu i ITF natjecanju, ali to je druga prica.

Kako god, bosanska imigrantska kolonija u Australiji ima bar malu satisfakciju da uziva u pobjedama zemljaka makar  se njihovim uspjesima kitile druge zemlje.

Noćas je od posljedica srčanog udara preminuo Omer Pobrić, poznati muzičar i doajen sevdaha. Kako prenosi Radio Q, smrt je nastupila tokom vožnje automobilom na području opštine Vogošća, u naselju Jošanica. Prema nezvaničnim informacijama, Pobrić se vozio sam u automobilu koji se zaustavio ne ugrožavajući sigurnost drugih vozača.

Imao sam priliku upoznati ovog velikog čovjeka i snimiti video njegovog govora održanog u 28.09.'08 u Tuzli povodom 15 godina od bošnjačkog sabora.
O njegovim riječima se da razmišljati. Od bošnjačkog sabora nije bilo ništa osim feljtona u BH Danima, gomile cinika i niza nazovimudrih obećanja.

"Bio sam u Španiji, tražio ostatke španskih muslimana, bitisali 781 godinu, bilo ih 5 miliona, skoro pa 3 puta više nego nas ovdje i nema ni jednog jer se nisu znali usistemit'.
Mi imamo problem danas da naše komšije Srbi znaju šta hoće, Hrvati znaju šta hoće, a naš cilj je - još u magli! Ja sa ove govornice jasno kažem, ja ne znam da li se borim za Bosnu ili za Bošnjake jer..."
poslušajte sve:

Malo koja me vijest zatekla u posljednje vrijeme kao naslov ovoga posta! Sarajlije a i svi Bosanci i Hercegovci s pocetka devedesetih godina prosloga stoljeca dobro sjetit ce se glagoljivog Nevena Andjelica kao jednog od ponajboljih mladih novinara u Bosni i Hercegovini. Radio je na Omladinskom programu Radio Sarajeva koji je svaki dan, raznovrsnim i zanimljivim politickim, muzickim i zabavnim programima uspio privuci oko milion slusalaca, po cemu je taj radio bio vodeci u bivsoj Jugoslaviji.

Iz te generacije novinara popularnog sarajevskog 'Omladinskog', neka su od  kasnijih perjanica bh.novinarstva: Senad Hadzifejzovic, Mladen Sancanin, Zoran Stevanovic, Sasa Savic, Edin Kukavica (Teddy J.Willson), Despot Cepa Mojsilovic itd. Zanimljivo da su skoro svi zadrzali probosanski stav tokom agresije a i poslije nje, pa cak i sam Neven, sarajevski Srbin,  sin visokog oficira JNA. Pocetkom rata je otisao u Englesku gdje je doktorirao a javljao se i polemickim tekstovima u bh. stampi, ponajvise u Danima.

Helem, kada sam procitao prvi pasus vijesti shvatio sam da je islam primio Neven Andjelic iz Manjace kod Banja Luke, Srbin koji je odrastao u mjestu poznatom po srpskom logoru smrti a koji je kasnije s roditeljima otisao u Bec gdje ce i prihvatiti islam iako su mu oba roditelja-pravoslavci.

Otac je sa Manjače, a majka od Brčkog, govori Neven.. U Austriji su od 1972. godine gdje su se i upoznali te sklopili brak. Dakle, ja sam rodjen u Beču, ali sam rano djetinjstvo proveo na Manjači gdje sam završio četiri razreda osnovne skole. Upisao sam Višu tehničku skolu koja traje pet godina. Medjutim, otac mi je preselio kada sam bio u četvrtom razredu, odnosno 1999. godine. To je za mene bio veliki šok.

Da li si bio kršten i jesi li prakticirao pravoslavnu vjeru?

Velik broj imama s područja Medžlisa IZ Srebrenik, rodbina, poznanici i prijatelji ispratili su Damira ef. Babajića (27) iz Rašljeve kod Gračanice na liječenje u Rusiju. Babajić, imam u džematu Dedići kod Srebrenika, nakon saobraćajne nezgode u junu 2008. godine, kada se na magistralnom putu Tuzla-Orašje, u Bjelavama, vozač "golfa" u punoj brzini zabio u stražnju stranu njegovog "pasata", ostao je prikovan za invalidska kolica.
Uz potpunu oduzetost donjih ekstremiteta, zbog teškog oštećenja kičmene moždine, prijeti opasnost da mu i ruke ostanu nepokretne, te da bubrezi prestanu funkcionisati.
Nakon što je u okviru humanitarne akcije u protekla tri mjeseca prikupljeno oko 50.000 KM, na račun klinike "Neurovita" u Moskvi uplaćeno je 40.000 KM za prvi tretman presađivanja i uzgoja analognih ćelija kičmene moždine. U moskovskoj bolnici ostat će oko 25 dana, a nakon toga u razmaku od dva mjeseca na istoj klinici morat će obaviti još dva tretmana.
Poslije toga predstoji mu složen operativni zahvat kičme na UKC-u Tuzla koji bi mu, prema procjeni moskovskih ljekara, trebao omogućiti da ponovo prohoda. S obzirom na to da za još dva planirana odlaska u Moskvu treba osigurati oko 80.000 KM, Medžlis IZ Srebrenik i brojni Damirovi prijatelji užurbano rade na prikupljanju nedostajućih sredstava, jer se započeti tretmani presađivanja ćelija moraju obaviti u precizno utvrđenim rokovima.

Uplate na žiroračun
Svi koji žele pomoći dobrovoljne priloge mogu uplatiti na devizni račun "SVVIFT-TBTUBA22 IBAN:BA3913215102577 08661, poziv na broj:102577086 ili na žiroračun otvoren kod NLB Tuzlanske banke broj:1321502007793477, s naznakom za liječenje Damira ef. Babajića. Sredstva se mogu donirati i pozivom na humanitarni telefon broj:090-292-030. Cijena poziva je 3 (tri) KM .

Kada je 1974. lijevo orjentirani puc konacno okoncao vojnu diktaturu u Portugalu, jednoj od posljednjih europskih kolonijalnih sila, upucenima je bilo jasno da ce se lavovski dio kolonijalnog kolaca koji ostaje poslije imperijalisticke vladavine nad africkim i azijskim narodima dijeliti upravo u istocnoafrickim portugalskim posjedima. Africki nacionalisticki pokreti, koji su vec par decenija sa vise ili manje uspijeha preuzimali kontrolu nad novoformiranim drzavama po cijelom kontinentu, odmakli su vec daleko od prve vlade britanske Zlatne Obale (danas Gana) koja je morala svijecom traziti pismene i po mogucnosti fakultetski obrazovane ljude da sjednu u ministarske fotelje, no zadatku upravljanja drzavama sa granicama povucenim europskim lenjirima i multietnickim stanovnistvom tesko da je iko tada bio u punoj mjeri dorastao. Sto se pak kolonijalnog kolaca tice, portugalske firme su vec 1967. otkrile da se u istocnoafrickim vodama nalaze neka od najvecih morskih nalazista nafte, a europska se politika vec odavno pobrinula da se na obliznjoj obali, u svrhu nesmetane trgovine strateskim prirodim resursima, formira kopnena enklava Cabinda okruzena belgijskim posjedom Kongom i Zairom (danas DR Kongo). Koji kilometar juznije protezao se ogromni portugalski posjed Angola, sto je portugalcima samo pojacavalo sigurnost ekspolatacije prirodnih bogatstava, no pad portugalske imperije umnogome ce narusiti prividnu stabilnost u regionu. Obzirom na dugogodisnju ekstrateritorijalnost Cabinde od svojih susjeda, zajednickog bivseg kolonizatora i naravno naftna i ina bogatstva, angolske vlasti su se odmah po samostalnosti odlucile pobrinuti za sigurnost ovog teritorija na svoj nacin ukljucivsi ga u svoju mladu drzavu. Nije ova politicka odluka protekla bez protivljenja lokalnih politickih snaga, ali bila je to kap u moru angolskih politickih problema koji ce u narednih par decenija eruptirati u okrutnom gradjanskom ratu, krvavom naslijedju visestoljetne portugalske kolonijalne vladavine. Sam Portugal, koji se pod budnim nadzorom Europske ekonomske zajednice polako lijecio od posljedica vojne diktature imao je i svojih problema, a cinjenica da Angola predstavlja drugog najveceg proizvodjaca nafte i dijamanata u Africi niposto nije pomagala. Kada je mirovnim ugovorom iz 2002. gradjanski rat u zemlji sa 10 velikih etnickih skupina naposlijetku okoncan, ostalo je pitanje izdvojene enklave Cabinde, koja je privredi zemlje dopsinosila sa 65% procijenjenih drzavnih naftnih rezervi. Niko nije ostajao ravnodusan pred ovim, a pogotovu pojedini politicari u Cabindi koji i dan-danas tvrde kako ih niko nije nista pitao kada je ova teritorija integrirana u Angolu. Upravo ovakvi ljudi rukovode separatistickim pokretom FLEC (Front za oslobodjenje eksklave Cabinda) za koji tesko da bi se u siroj svjetskoj javnosti i culo, da se nije dogodio tragicni incident sa reprezentacijom Toga i sampionatom Afrike u nogometu.

Povjeravajuci organizaciju sampionata Angoli Africka nogometna federacija je vjerojatno imala namjeru da pomogne oporavku drzave izasle iz gradjanskog rata, no imajuci u vidu nesigurnu politicku situaciju u Cabindi Organizacijski komitet je savjetovao sve nogometne reprezentacije, a pogotovu one koje ce svoje utakmice igrati u Cabindi da do Angole dodju zracnim putem. Reprezentacija Togoa ovu preporuku nije uvazila, pa se do njima obliznje Cabinde zaputila autobusom preko Konga. Nazalost, odmah po ulasku u Cabindu, razmjena vatre Cabindskih pobunjenika i angolskih sigurnosnih snaga koje su pratile autobus rezultirala je smrcu dva clana togoanske reprezentacije. Iako i pobunjenici i Vlada izrazavaju svoje najdublje zaljenje zbog incidenta, a pobunjenici jos i naglasavaju kako nemaju nikakvih nesporazuma sa Togoom te da je smrt njihovih drzavljana puki nesretni slucaj, sve to ipak nece izbrisati ni mrlju sa ovog sampionata, a ni traumu kroz koju su prosli delegacija i reprezentativci Togoa predvodjeni Emmanuelom Adebayorom, perspektivnim nogometasem engleskog Manchester Citya, koji je porucio kako ne vjeruje da ce se tako brzo vratiti nogometu. Vahid Halilhodzic, vodja reprezentacije Obale Slonovace, koja je ostala odigrati svoje utakmice u Cabindi, izjavio je inace kako se osjeca kao za vrijeme opsade Sarajeva a ni njegovim nogometasima nije puno bolje. Ukocena igra Obale Slonovace u njihovoj prvoj utakmici najbolja je potvrda ove izjave.

Jos jednom su kombinacija posljedica europskog kolonijalizma i borbe lokalnih snaga za kontrolu strateskih prirodnih resursa rezultirale tragedijom. Za nadati se je da ce suprostavljene politicke frakcije u Angoli i Cabindi u skoroj buducnosti doci do nekog uzajamnog dogovora, no kolicina nepravde, torture i ugnjetavanja koju je u trecem svijetu za sobom ostavila imperijalna politika u periodu od XV do XX vijeka je tolika da materijala za sukobe i nesporazume raznih vrsta ima i previse. Sve ovo ne bi imalo smisla spominjati, jer imperije u ljudskoj povijesti nikad nisu bile pretjerano milosrdne, da se bivse europske kolonijalne sile nisu u medjuvremenu razvile u parlamentarne demokracije sposobne da uvide, razumiju a mozda cak i poprave svoje greske iz proslosti. U tom smislu nadati se je i jacem angazmanu EU na preventivnoj pomoci zemljama treceg svijeta u prevladanju politickih problema, tako da za incidentna podrucja poput Cabinde sira javnost ne saznaje tek poslije tragicnih oruzanih incidentata povezanih sa javnim priredbama i medjunarodnim sportskim manifestacijama.

Na slici je jedan od razloga cijele pometnje, naftna platforma u Atlantiku, izdasna poput norveskih platformi samo bez surove sjeverne klime, ledenog mora i valova od 10-tak metara.

Jedna od vijesti sedmice u hrvatskim medijima je prodaja izvjesnog Dejana Lovrena, fudbalera zagrebackog Dinama za kojeg je francuski Lyon platio vrtoglavih 10 miliona eura! Za 20-godisnjaka (na slici) je interes pokazao, navodno jos nekoliko vrhunskih evropskih klubova a hrvatski su menadzert tako visoku cijenu postigli zahvaljujuci, kako se navodi mladosti igraca, iznimnom talentu  te nastupima za hrvatsku reprezentaciju , iako je, ako sam dobro procitao, skupio samo tri igre medju 'kockastima'. I neka su zaradili Hrvati u Zagrebu tolike novce, ali se pitam do koga je kada bosanski fudbalski talenti idu u Evropu  za bagatelu a komsijski, kako iz Zagreba, tako i iz Beograda za desetke miliona eura a lige imaju ne tako puno veci koeficijent UEFE, po kojem se nastupa u euro kupovima. Dobro, neki ce reci, pa imaju nastupi za reprezentaciju, nije igrati za Hrvatsku i BiH isto, jer prva je jos top 10 u svijetu a Bosna ispod 50 mjesta no njih je , taj Lovren, kako rekosmo skupio samo tri pa je neshvatljivo kako to zagrebacki Maminjo (Zdravko Mamic, potpredsjednik Dinama), uspije izvuci milione za hrvatskog (uzgred momak je iz Zenice, ali dobro sad) igraca, i to prodajom u lige tzv. petice a nasi vajni menadzeri iz BiH, recimo Zeljinog vrlo darovitog i mladog stopera Edina Cocalica jedva utrpaju u Grcku za 75000 eura!? Da ne govorimo da je za manje pare otisao Edin Dzeko, Dzemo Berberovic i sl. Iako hrvatski novinari tvrde kako je rijec o malom broju super talentiranih igraca na trzistu pa su , kao eto zato uspjeli pazariti na Lovrenu postavlja se pitanje, vrijedi li to mladi Hrvat iz Zenice 13 puta vise od njegovog skoro pa vrsnjaka iz Sarajeva, a da ne govorimo da je za tri miliona pretekao Miralema Pjanica u istome klubu koji je bio puno afirmiraniji u francuskoj ligi!?

Je li samo do lukavih i umjesnih 'Latina' ili do nase nesposobnosti u tom poslu gdje se ne zna cijeniti i prodati ono sto imas? Treba kazati da se BiH desavaju isti propusti u losoj prodaji nasih fudbalera i u godini nakon sto je BiH izborila baraz za SP u Juznoj Africi, kada je porastao interes za nas fudbal a o novim pjanicima, misimovicima, dzekama se pise i u najuglednijim listovima u svijetu. Sve mi se cini da dok ne bude vise samopostovanja prema onome sto imamo u BiH i dalje cemo slati svoje fubalske bisere u 'adzami oglane' evropskih klubova za sitnis a  komsije uzimati desetak miliona eura za 'talentiranu decu' iz Novog Pazara (Adem Ljajic, Partizan), Tosica u Manchester ili CModrica, Corluku do lovrena iz Dinama a koji pazljivo obracunaju svaki cent ulozen u rad s tom djecom u omladinskom pogonu a BiH je jos uvijek 'daj sta das'.