burek

Hasta la victoria siempre!

09.05.2016.

Uz obnovu Ferhadija džamije u Banja Luci: DA LI SE IKO SJETIO IBRAHIMA ef. HALILOVIĆA?

U Banja Luci je nakon 23 godine od rusenja obnovljena dzamija Ferhad pase Sokolovica, jedan od najljepsih objekata sakralne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Dzamiju su srusili bosanski velikosrbi predvodjeni Radovanom Karadzicem, nedavno na 40 godina zatvora od Haskoga suda osudjeni ratni zlocinac i Velibor Ostojic, njegov ministar informiranja. E-novine, jedan od rijetkih srbijanskih medija dekontaminiran od velikosrpskog nacionalizma prenio je u feljtonu tekst bh.novinara Medine Delalic i Suzane Sacic.
(...)U proljeće 1993. u kafani „Adria“ sjedili su članovi Glavnog odbora SDS-a Velibor Ostojić i Nikola Guzijan. Preko puta kafane nalazila se džamija Ferhad paše Sokolovića, jedna od najstarijih i najljepših džamija na Balkanu. Ostojić, žmirkajući očima i pokazujući glavom prema džamiji, upita Guzijana: “Zašto ne srušite ovu džamiju”? Novinar Goran Trkulja, slučajno prisutan za stolom, upita Ostojića: “Zar bi srušili 500 godina staru džamiju”? Okrećući čašu u ruci, Ostojić mirno odgovori: “U Foči su letjele i starije”. Nikola Guzijan, pjesnik i novinar, razočaran politikom svoje stranke, ubrzo napušta SDS. “Razgovor sa Ostojićem bio je samo uvertira u ono što će se desiti. Nedugo zatim, na sjednici Glavnog odbora SDS-a smo raspravljali o rušenju banjalučkih džamija. Karadžić nas je vatreno ubjeđivao u istorijsku neophodnost da se one sruše, u čemu ga je zdušno podržavao Ostojić. Odluka je uz negodovanje tadašnjeg gradonačelnika Predraga Radića ipak prošla. Od trideset devet članova Glavnog odbora odluku su potpisali skoro svi, čak i Radić, falila su samo dva potpisa”. Prisutne nije iznenadilo što nema potpisa Nikole Guzijana, koji se na sastanku otvoreno izjasnio protiv rušenja džamija, nelagodnost je izazvalo to što je nedostajao potpis Radovana Karadžića. Kao i mnogo puta u sličnim situacijama, Karadžić je želio osigurati alibi za planirani zločin. Za rušenje bogomolja zadužen je šef regionalnog Centra bezbjednosti Stojan Župljanin, izvršioci su bili njegovi policajci koje Karadžić formalno prikriva pismom ministru policije od 12. maja 1993. u kojem zahtijeva da “Centar službi bezbjednosti Banja Luka pojačanim patrolama štiti sve vjerske objekte u gradu i okolini od učestalih terorističkih napada”. U noći 7. maja, tačno u 03.05, iz drugog pokušaja srušena je Ferhadija. Dan ranije, u eksploziji je oštećen samo dio džamije, nakon čega je Radoslav Brđanin kritikovao građevinskog inžinjera Gačanovića zbog lošeg proračuna količine eksploziva. Definitivno rušenje Ferhadije naredne večeri pokazalo je da se drugi put na eksplozivu nije štedjelo, od siline detonacije stradala su i stakla na okolnim zgradama. Iste večeri srušena je i džamija Arnaudija. Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović, zatečen silinom eksplozije, pomislio je da je te noći završeno sa banjalučkim Bošnjacima. Nakon eksplozije pojurio je prema Ferhadiji. Srpski policajac je pokušao da ga zaustavi. “Sklanjaj mi se s puta”, odbrusio je muftija. Prisjećao se ovih događaja nekoliko godina kasnije u zgradi Muftijstva, jedinom preživjelom objektu Islamske zajednice u Banjoj Luci. “Nije im se dalo da sruše cijelu džamiju. Na kraju su ostali munara i turbeta. Kada su minirali i munaru, ona se digla i kompletna okrenula u vazduhu. Raspala se tek kada je pala na zemlju. Ujutro su doveli bagere i sve poravnali”, govorio je tiho muftija promatrajući kroz prozor ledinu na kojoj je nekada stajala Ferhadija. Episkop Jefrem se nije oglasio nakon rušenja džamija, niti je više kontaktirao muftiju Halilovića. Zbog rušenja Ferhadije protestvovao je samo mladi banjalučki pjesnik Ljupko Račić, opštinski sekretar SDS-a. Napisao je poemu-nekrolog o Ferhadiji i zbog nečega samo njemu znanog, nedugo potom, izvršio samoubistvo. “Na početku rata sam rekao svojoj porodici, dok god ima i jedan Musliman u Banjoj Luci, ja moram ostati”, objašnjavao je muftija. Na njegovu kuću su bacali eksploziv, pokušali ga ubiti nekoliko puta, hapsili ga. Policajci su mu govorili: “Šta tražiš ovdje, što ne ideš? Mi smo džamiju porušili”. Ostao je i bilježio sve što se dešavalo oko njega. Bez političkih predstavnika, muslimani i katolici su vjerske poglavare doživljavali kao jedine branitelje, obraćali im se za utjehu i hranu. “Bio sam neka vrsta prizme kroz koju su se prelamale patnje mog naroda na ovom prostoru”, kazivao je muftija Halilović. “Najteže je bilo 1993. i polovinom 1995. kada je došlo do egzodusa Srba iz Krajine. Te 1993. su srušene sve džamije u Banjoj Luci i muftijstvu, to je bila poruka da Muslimanima ovdje nema opstanka. Pred tim vandalizmom Muslimani su bili van sebe, u čudu i svjesni velike opasnosti u kojoj se nalaze. To je mnoge pokrenulo da odu, mnogi od njih su silom otjerani.” Ibrahim ef. Halilović je u Banju Luku došao odmah nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i Filološkog fakulteta u Beogradu i volio je taj grad. Borio se da ostane u njemu, ali nije uspio. Umro je u julu 1998. i trebao biti ukopan u haremu na mjestu gdje je nekad bila Ferhadija. Na dan dženaze, na mjestu gdje je trebao počivati okupilo se nekoliko stotina Srba. Uništili su pripremljeni mezar, izgazili cvijeće i uz pokliče poboli srpsku zastavu. Muftiju su sutradan ukopali u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.' - Covjeka obuzme beskrajna tuga i bijes zbog jos jednog podsjecanja na genocid u BiH, iako vecinu navedenih stvari znas, ili si negdje citao. Ne znam koliko su recimo 'Preporod', islamske informativne novine iz Sarajeva i drugi bh. mediji pisali o rahmetli Ibrahimu ef. Halilovicu, bivsem banjaluckom muftiji, kao sto su upravo autori sjajne knjige 'Balkan bluz' pisali.
Sjecam se intervjua s tim sjajnim primjerom bosanskoga nepokolebljivog i dostojanstvenog imama gdje je govorio o uzasima zivota u Banja Luci pod strahovladom Karadzicevih bandi. 'Ides na namaz kroz grad, s ahmedijom bezbeli, noge klecaju od straha, ali ides uzdignute glave s ponosom', tako je nekako govorio rahmetli Ibrahim ef. Halilovic kojem su u IZ BiH dugo vise pripisivali neke 'sumnjive stavove' iz tzv. Pokreta imama pred rat po cijoj matrici se trajno podijelila duhovna kuca bosanskih muslimana do danas, nego njegovo visegodisnje herojstvo zivota u Banja Luci u najgorim danima po taj grad u vrijeme agresije na BiH. Srce mu je puklo u julu 1998 godine a da je brzo zaboravljen govori i jedan pomalo bizaran podatak. Fotografiju rahmetli IBrahim ef. Halilovica nemoguce je izguglati na internet trazilicam!? Da mu Allah da dzennet, ako Bog da!

11.04.2016.

Biznis klub Holandije: BUJRUM, NAVALITE U PREDSJEDNIŠTVO!

Slika i prilika bosanskohercegovacke dijaspore je konkurs za clanove Predsjednistva Biznis kluba Holandije. Da ne govorimo o elementarnoj nepismenosti, objava ovakvoga konkursa posramit ce i ogaditi svakoga iz bh.zajednice ko imalo drzi do sebe a nekmoli nekoga privuci da se kandidira za najuze rukovodstvo jedne bh.organizacije. Jutros mi je neka raja poslala uz opasku da se cijeli dan dobro zezaju o objavljenom konkursu i da, iako su sve solidno obrazovane, vrlo tesko ispunjavaju navedene uslove. 'Ljudi nam se smiju, Reufe', sto bi rekla Minka u Nadrealistima. Ali dzaba, cega se pametan stidi, budala se ponosi! p.s. Kome je tesko procitati tekst u prilogu, lakse ce vam biti ukoliko otvorite dokument ispod ovoga posta, u 'fotogaleriji'.

06.04.2016.

6.4.1992.-6.4.2016: ULAZAK U OPKOLJENO SARAJEVO -OVAKO JE POČEO RAT U BiH

Ne znam tačno kada ali znam da je bila druga polovica aprila kada su prvi put zaćutali topovi Radovana Durmitorskog oko Sarajeva. Bilo je to prvo tzv. primirje. Za sarajevskoga studenta, koji je otišao samo na vikend kući, idealna prilika da se vrati u grad jer zaboga, 'neće više valjda' a i ponio sam samo jedne farmerke i jaknu od garderobe! Džaba odgovaranja rodbine i prijatelja da su četnici svuda na putu - ništa me nije moglo odvratiti. Pravi primjer kad mladost srlja u smrt. Opet, ovog posta ne bi bilo da me spletom okolnosti sreća nije pomazila na 240 km dugom putu od nekih šest sati vožnje u oba pravca. Evo kako je to bilo.
Odluku da krenem u grad na Miljacki i pored desetak dana zestokih napada na grad pojačala je slučajna vijest da se Eso, fini i čestiti električar, sprema u Sarajevo po kćer koja se liječila na Kliničkom centru Koševo pa mu zatrebalo drustvo.
'Da nisam sam, a i ti znas Sarajevo, pa cu lakse', rekao mi je.
Djevojčica se zvala Nasiha i imala je 12-13 godina. Krenuli smo u starom, dobro očuvanom bijelom Mercedesu kao da ćemo na more. Do Kladnja nije bilo problema. Posve normalna vožnja. Iznad grada, prema Olovu, prve barikade. Vidimo čovjeka u maskirnoj uniformi s 'thompson' puškom i kratkom bradom kako diže ruku u znak. Stoj! Dolazi do auta oprezno i pita za dokumenta. Zagledam se bolje, vidim zasivenu oznaku TO BiH. Lijepo, vidi, imamo i 'thompsone', samo što nisam naglas rekao sav zadovoljan prizorom! Dade Eso vozačku.
"Gdje ćete vi?"
"U Sarajevo!" "Sarajevo?" - pita začuđeno momak u tridesetim godinama, s bradom od 4-5 dana, 'a la' Rasim Kadić iz vremena kada su 'Liberali' nešto i značili u BiH.
"Da",odgovaramo uglas.
"Pa, jeste li vi normalni, svuda su četnici na putu", pita nas u nevjerici što je impliciralo da smo rijetke budale koje je sreo s autom na putu za Sarajevo tih dana.
"Pa, moram dijete pokupiti u bolnici, ne mogu je ostavit kad ne znam koliko će ovo trajati", veli Eso, iskreno kakav je uvijek bio, spreman da se čak i ubjeđuje s čovjekom. Upeo sam se i ja da dodam koju, ali je auto već krenulo posto je covjek vidio da nema fajde da nas uvjerava da odustanemo od puta. U retrovizoru gledam teritorijalca, potpuno bez riječi, kako vrti glavom s 'tompsonkom' u ruci koju sam premijerno vidio 'uživo'. Nismo vozili dugo, možda 1-2 km iznenada je pred nas iskočio pravi pravcati - ČETNIK! Ne znam sjećate li se lika koji drži ogromni mitraljez 'pedeset trojku' u "Povratku otpisanih" uperen na Tihog s brda, kad je već ovaj bio s Pavlom Vujisićem, šatro ministrom Jovićem iz srpske vlade i njegovom "sekretaricom" (Zlatom Numanagic), baš tako je izgledala spodoba pred nama. Debeo, mastan, s dugom bradom, subarom, redenicima i punom četničkom ikonografijom na sebi. Kako bismo rekli, četnik kakvog zamišlja prosječan naš čovjek. Jedino nije imao 'pedeset trojku". Kod ovog je visila automatska puška preko velikog stomaka. Na tren, pomislim da liči i na Breninog kontrabasistu iz "Slatkog greha". Digao je ruku, vrlo oprezno. Pretpostavljam da su sa strana ciljali mitraljezi na neočekivane goste koje nismo vidjeli, ali mi uopće nismo bili svjesni trenutka. Četnik prilazi autu polahko, korak po korak i gleda čas u vozača čas u suvozača. "Isprave?" Dade Eso papire.
"Kuda?" "U Sarajevo, imam kćer bolesnu, pa da je vratim kuci!".
Zagleda ga četnik dobro, pa mene, pa opet u onu vozačku.
"Imate li oružja?"
"Nemamo!".
"Dobro, hajde". Ono što nisam znao tada a ni sada opisati jeste potpuno cool raspoloženje nas dvojice kao da razgovaramo s carinikom na granici. Ni sekunde pomisli na klanje Bosnjaka i Hrvata u Bijeljini i gornjem Podrinju, početkom aprila... Četnik kao da se zadivio i respektirao tu "hrabrost" a mogao nas je fino, serbes u stranu izdvojiti i po kratkom postupku sve zavrsiti. A i mercedes uopce nije bio los. Kod Olova opet, 'nasi' - TO BiH. Ista čuđenja i pitanja , jeste li vi ludi, te da cemo teško ući u grad jer je Sarajevo blokirano.
"Ma, mi ćemo ući, moram dijete iz bolnice uzeti", ponavljao je Eso kao papagaj. "Jest, čovjek mora dijete uzeti, šta ba blokada", znam da sam ubjeđivao olovskog teritorijalca. Iznad Olova, malo dalje od motela "Montana", gdje su , "Centrotransovi" autobusi uobicajeno odmarali da vozaci prezalogaje i putnici protegnu noge i bezbeli naprave sta pazara motelu - 'ganc' nove maskirne uniforme, najbolje koje sam do tada vidio u ratu. Plava, uredna uniforma i šapke 'a la Arkan" odavali su neku dobro utreniranu i opremljenu specijalnu policiju. Kad smo stali vidio sam na naramenici 3-4 policajca malu srpsku trobojku sa četiri 'ocila', heklere preko glave spremne da svakog trenutka upotrijebe, čini mi se. Pitali su sve isto kao prethodni. I o oružju, naravno, malo zagledali u auto i odmahnuli rukom.
"Haj'te, al' ne znam hoćete li ući u grad", kazao nam je onako usput 'vođa barikade', kao granicar koji vas upozorava na pazljivu voznju. Nastavili smo, kao pravednici kojima se taj dan nista ruzno ne moze desiti, uvjereni da svi drugi pretjeruju, i da cemo u Sarajevo uci bez problema. Zaboga, mi samo idemo po bolesnu djevojcicu na Kosevo! Ostavili smo na kontrolnom punktu zacudjene Radovanove 'specijalce" Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja će ubrzo dobiti današnje ime RS. Tek kad smo se počeli spuštati prema sarajevskoj kotlini, pazljiviji putnici na relaciji Tuzla-Sarajevo sjetit ce se nakon rata one porusene kuce s cuvenim grafitom BH liberala 'Mi nismo krali -mi nismo srali!, tek tu smo postali svjesni nepobitne cinjenice - sami smo na cesti vec skoro 90 km!! Nigdje žive duše do Srednjeg. Tragova rata, paljevina i rusevina nije bilo. Prva barikada će nas dočekati tek u Semizovcu. Pamtim duge i za mene, nekako uvijek odvratne poluautomatske puške s onim dugim bajonetima o desno rame sarolikog drustva vojnika JNA i srpskih rezervista. Kontrola i zagledanje u lica kao da smo pali s neba.
'Ne znam hoćete li moci ući u Sarajevo' - kaže rezervist pružajući nazad vozačku Esi.
'Ma, mi ćemo probati. Kud ćemo se sad vraćati kad smo stigli do pred sami grad - kaže mu zabrinuti otac male Nasihe. Na semizovačkoj petlji, tamo gdje danas preko mosta počinje autoput za Zenicu, svuda 'pincgaueri' i neki manji kamioneti JNA. S lijeve strane vidio sam dobro utvrđeno mitraljesko gnijezdo s debelim naslagama vreća s pijeskom, kao da je kadar iz filma 'Valter brani Sarajevo'. Bilo mi je nekako sve isto, samo umjesto kadra rahmetli Hajrudina Šibe Krvavca bili su to ipak pravi srpski vojnici u iščekivanju naredbe o hermetičkom zatvaranju grada iz kojeg se više neće moći ni ući a ni izaći. Gledam, pored onog mitraljesca ništa živo na cesti za Zenicu i Rajlovac nije moglo proći. Na mostu, bez ikakvog prometa, jako puno naoružanih ljudi u SMB uniformama, svi u nekoj zurbi. Prema izgledu, nesumnjivo najveci dio njih su srpski rezervisti, pristigli ko zna odkuda, a koje je tek čekao prljavi zločinacki posao i opsada grada, najveća nakon Drugog svjetskog rata u svijetu. Tek u Vogošći vidimo prve prave oziljke rata. Pravo ratno stanje oko ceste, zapaljena auta i tragovi borbi u gradu i okolo, što ćemo mi u 'tuzlanskom bazenu' kako bi kazao Salih Brkić, tek 15 maja doživjeti. Kod TAS-a posljednji četnički check-point.
'Gdje ćete'? - pita malo stariji srpski rezervista.
'U grad, moram po dijete u bolnicu'? 'A vi stvarno iz Tuzle krenuli u Sarajevo?, pita zacudjeno cim pročita podatke vozača.
"Da!"
"Auuu. Ne znam, hajte vidite hoće li vas 'Zelene beretke' pustiti gore. Puca se, do sinoć je grmilo po gradu" - kaže borac za 'srpsku stvar'.
"Vala kad smo dovde, valjda će nas pustiti" - ponavljao je Eso istu priču SMB uniformi. Čini mi se kod Donjeg Hotonja, nisam posve siguran, stigli smo do posljednje prepreke na ulasku u grad. Momci s beretkama na kojima su bili ljiljani vrlo oprezno prilaze autu. Zaključujem da iz tog pravca nisu imali susreta. Kontrolišu. Ne mogu vjerovati da smo prešli 120 km i 6 - 7 barikada.
 'Hajte brate kad ste dovde stigli samo ne znam šta vam bi da krenete baš danas'-veli nam visoki srednjovječni teritorijalac, branitelj Sarajeva.
'Pa, zbog primirja. Čuli smo na TV-u - odgovorio je Eso dok je ohrndali Mercedes brektao i skoro bio nestrpljiv da krene u posljednji dio puta smrti do najljepšeg i najdražeg grada na planeti. Posvuda tragove borbi na okolnim zgradama i prvog utvrđivanja linija koji će ostati do kraja opsade grada, koliko znam, uz neka neznatna pomjeranja. Nakon Kobilje glave, na Koševu još vise tragova granata. Esu molim da napravimo 'giro' kroz centar, pored Miljacke, da vidim sto vise grada nakon teskih granatiranja, zagrlim ga i tu, po sredini, a i ne bi li bili brzi sa mnom. Svuda tragovi bombardovanja. Baščaršija puna. Izlazim kod Sebilja i objašnjavam Esi kako najbliže do Koševa jer ne poznaje grad. Obećavam mu doći na glavni ulaz u bolnicu u 14 sati. Na tramvajskoj stanici Baščaršija masa svijeta. Vidim mnogi uživaju u suncu i prvoj obustavi vatre. Jednog poznanika 'dervišanera',iz hora onog snimatelja Varakija, ugledah naslonjenog na izlog prodavnice obuće "Borovo". Guštera se, okreće lice suncu i uživa zatvorenih očiju. Bio je prelijep proljetni dan baš kao nekada kada smo znali ići na Darivu, ili na Vrelo Bosne. Ljudi su odahnuli nakon granatiranja i dana straha i strepnje, grad se ponadao da ce ludilo stati, vidjelo se to na svakom koraku. I ja sam se uklopio u to pa sam mislio da će pucanje prestati, bit će neki pregovori, neće valjda nastaviti rušiti tako lijep grad. Na Kovačima, na ledini prema Tabiji, tamo gdje su se nekad djeca sankala - mezarluci. Napunit će se do kraja rata to šehidsko mezarje najhrabrijim Sarajlijama. Ako zaboravim četnike i teritorijalce s brojnih barikada, to bi bio moj prvi pravi susret sa okrutnim posljedicama rata. Izbrojao sam 26 mezara, čini mi se, po bašlucima, mladih momaka, prvih branilaca Sarajeva koji su zaustavili četnike s Lapišnice i istočnih prilaza gradu. Učim Fatihu, a oči mi suze i brada podrhtava. Zamišljam da sam lahko mogao biti jedan od njih da sam ostao i prihvatio ponudu raje s Vratnika iz rezervnog sastava policije. Poznavao sam neke momke i jedan mi je kazao 'da budem spreman ako zapuca', posto sam prošao neki njihov 'screening'. Za par sedmica ću biti dobrovoljac Drugog korpusa Armije BiH pa ni u Sarajevu sigurno ne bih čekao mobilizaciju ili vojnu patrolu na vratima. Bio bih branilac Sarajeva, znam sebe. 'Vidi, rat, pravi, a mi pizde u Tuzli pričamo, nema rata i neće ga biti' - govorim naglas, dok gledam unatrag prema pekari 'Kod Mahira', gdje smo jeli najslađe pizze za dugih studentskih noći. U Lubinoj me dočekala prazna kuća. Znao sam da je gazda Enes zbris'o, kao i nas dvojica doduše. Otvaram i s vrata vidim tri komada usmrćenih povelikih miševa. Davno smo im Dževad i ja objavili rat, ali nikako da im dohakamo u prizemlju kuće koja nije održavana baš najbolje, pa smo tamo samo na brzinu znali spremiti ponekad večeru i bježati u sobe. Kad smo kretali, on se dosjetio kupiti lijepak i posuti ga oko dobrog komada hljeba i sira ne bi li ih namamili u stupicu. Pun pogodak. Iz tri pravca su jurišali i zauvijek ostali na bojištu prozirne tvari iz koje nije bilo ni nazad ni naprijed. Tako se meni odjednom činio naš zadatak koji je bio pred nama - vratiti se u Tuzlu. U studentskoj sobi prvo idem do glavnog razloga najrizičnijeg puta u životu - love koju sam sakrio u ormaru. Kao student koji je znao zaraditi podobro za džeparac, zbog lošeg iskustva krio sam novac u studentskoj sobi. Naime, gradski dzeparosi opljačkali su me u tramvaju na Skenderiji tako kvalitetno i maznuli par hiljada DM, da sam zapamtio za cijeli život pa sam gotovinu krio u knjigama,na polici, kakav bankovni račun. Lova je, srećom bila nedirnuta, mada mi se činila bezvrijednom kad se sjetim svih rizika putovanja toga dana. Sve drugo je bilo ispremetano po sobi. Kuća je bila provaljena i fino opljačkana - bilo je posve jasno. Gledam, nigdje mog luksuznog izdanja atlasa "The Times" za kojeg sam dao pola ušteđevine, negdje u februaru 1992 g. Znao je lopov šta treba prvo zgrabiti. Nema ni mojih dva nova reketa. Zbogom tenis, ionako je vrijeme za ratne igre. Preživio je Miroslav Krleža s njegovim izabranim djelima. Lopov je cijenio da Purger nema izgleda na sarajevskom buvljaku. Peke. Bolje išta nego ništa. Od garderobe ostali samo potkošulje i bezvezne sitne stvarčice. U torbu praktično nisam imao sta strpati. Zaključavam kuću i krećem na Koševo. Komšije, neki vazda neljubazni tipovi, prezivali su se Teftedarija i sve mislim da je onaj s NTV Hayat njegov sin, ili su sišli u grad ili zbrisali od rata. Kuća avetinjski pusta. Nigdje nikoga. Ponovo zastanem na mezarlucima i zagledam u imena i godišta. Bože, od 19 do 35 godina, mislim da nije bilo starijeg. Kontam svugdje bih sada svratio i pitao gdje su, recimo Meliha, Mahira, Almasa, jesu li žive (nažalost, u avgustu ce ih u 'Dairama' sustići četnička granata s Melihinom Esmom i sve ce izginuti, osim Amine), ali sam se sjetio Ese koji je možda već bio spreman za put i nisam smio ni pomisliti da gubim vrijeme. Čekao nas je povratak ponovo preko najmanje 6-7 barikada i možda sudbina miševa u onom smrtonosnom ljepilu u našoj kući u Lubinoj. Šta će biti s nama do Tuzle, dragi Bože, mislio sam u sebi, tek tada postavši svjestan svih opasnosti naše iznenadne ratne avanture, dok sam grabio prema Katedrali a potom preko Mejtaša nastavio prema bolnici Koševo. Eso je bio skoro spreman za polazak na kapiji koševske bolnice. Djevojčicino njezno lice je odavalo strah i tjeskobu zbog sinoćnjeg bombardovanja grada pa smo brzo sjeli u auto i krenuli u potpunu neizvjesnost povratka kuci. Zanimljivo, s Esom nikad više slova nisam prozborio o našoj najrizičnijoj životnoj avanturi, ali mogu samo zamisliti šta je jedan roditelj mogao pomisliti pred takav put na kojem je smrt vrebala na svakom koraku. Uzgred, Esina životna priča ogledalo je Bosne i Bošnjaka u modernoj historiji. Rodio se u Višegradu tokom Drugog svjetskog rata. Četnici su mu sve pobili, a on je kao beba, ipak nekako preživio, bez igdje ikoga, ko će znati kakvim linijama i vezom, našao usvojitelje daleko od rodne Drine. Imao je četiri kćerke, a silno je želio nasljednika. Bog mu je uslišao dove. Nekako pred rat, peto dijete je bio - sin! U Donjem Hotonju svratili smo kod njegovog zeta, visokog i statistog čovjeka, muzevnog lica, poput Stevena Seagala, porijeklom iz Istočne Bosne. U kratkom susretu ispričao nam je nevjerovatnu priču o prvih par sedmica rata u Sarajevu. Za nas iz 'mirne Tuzle', sve je zvučalo prilično čudno iako smo preko TV i radija podosta toga vidjeli! Taj skromni i čestiti čovjek, odmah se uključio u redove TO BiH a i kako ne bi, četnici su mu skoro došli pod kuću u Donjem Hotonju. Poslije sam čuo da je poginuo već u junu na linijama odbrane grada, da ga dragi Bog nagradi džennetom za njegovu šehidsku smrt. Barikada TO BiH će nas pustiti bez prevelikog zagledanja čim smo pokazali djevojčicu i otpusni list iz bolnice. I SMB vojnicima i rezervistima na srpskom check pointu taj papir i uplašena djevojčica na zadnjem sjedištu su bili dovoljni za prolaz. Dok smo izlazili iz Vogošće, na ranije spomenutoj petlji, ponovo zagledam u mitraljeska gnijezda s više strana dobro zaštićene vrećama pijeska. Grad je bio potpuno blokiran. U Semizovcu je tada jos bila uspravna džamija. Desetak-petnaest dana poslije, 2 maja, u džamijskoj kući pored nje desio se jedan od najstrašnijih zločina u tom kraju. Bez ikakvoga povoda zaklan je Hasib ef. Ramić i njegovo troje malodobne djece, žena i četveromjesečna beba koju su zločinci zadavili. Još par kontrola bili su ohrabrujući. Blizu ranije spomenutog motela ponovo specijalna policija Karadžićeve paradržave. Okružuju auto kao iz pokazne vjezbe. Ista pitanja i odgovori. Tip zagleda u vozačku i nalazi papirić.
'Aaa, imaš dozvolu za pištolj, ha? Gdje ti je pištolj?
'Da je bogdom da ga imam, momak', veli Eso a mene 'presiječe' po trbuhu od njegovog prostodušja. Da sam mogao, uštinuo bih ga, ili udario nogom, ali sve je bilo već prekasno.
"To mi je dozvola koja mi je ostala tu, a nemam pištolja", htio je popraviti dojam siroti Eso, ali uzalud - čovjek je gospodar riječi sve dok ih ne izgovori. 'Znaš šta, ako ti sad nađem pištolj, gotov si", urlao je pobješnjeli policijac dok je stezao spremni 'hekler' uperen na nas. Istjerali su nas iz auta i pretražili cijeli motor, sjedišta, bumpere da sam mislio da će prevrnuti auto naglavačke. Bijesan zbog nepronađenog ' krunskog dokaza' gleda specijalac i misli koje 'mjere' da preduzme.
'Hajde gubite se", jedva procijedi, a mi smo kao u filmu brzo ušli u auto i izgubili se prema barikadama TO BiH da se Radovanovi specijalci ne bi predomislili. S našima je ionako sve lakše. Sad je trebalo proći one četnike s redenicima, šubarama i 'šmajserima', velim u sebi dok vozimo bez ikakvoga razgovora. Ne znam šta se desilo, da li lijep dan, vijesti o primirju, ali one četnicke spodobe iznad Kladnja - nije bilo. Ulazak u taj gradić značio je kao ulazak u Tuzlu. Sad smo samo mogli imati barikade s ljiljanima a njih se nismo bojali. Kakvo olakšanje! Mislim da cijeli put u povratku nismo par riječi progovorili, ali sada sam više nego ubijeđen da je samo dragi Bog mogao umiješati Svoje prste na tako dugom putu putu načičkanom barikadama bosanskih rodoljuba i velikosrpskih zlikovaca. Bože, za što li si nas sačuvao? Onaj prvi četnik s redenicima kao iz serije "Povratak otpisanih" bio je tačno slika i prilika četnika koji je zaklao i palio Fočom, Višegradom, Zvornikom. Oni rezervisti na ulazu u Sarajevu bili su JNA i lažna i obećavajuća snaga na početku agresije koja nas je uvjeravala kao u Bijeljini, da svi 'muslimani predaju puške i da će sve biti u redu jer ih stiti JNA'. Specijalci kod motela "Montana" bili su Karadžićevi jurišnici 'u rukavicama' koji su trebali preuzeti kontrolu nad očišćenim i ubijenim gradovima glumeći 'pravnu srpsku državu'. A nas dvojica bili smo oni Bošnjaci od Trebinja, Gacka, Foče, Zvornika, Bijeljine, Dobija, Banja Luke, Bihaća, Travnika, Mostara, koji su mislili da im se ništa neće ružno desiti jer nikome ništa nažao nisu učinili. Sve mi je stalo u tih 120 km neviđene iznenadne avanture koje sa strahom pričam ljudima a takvih je malo, mislim ne više od dva, od rodbine i prijatelja od kada se to desilo. Esin sukus poštenja, roditeljske brige za djetetom i naivnosti nikako se nije mogla porediti s mojom potrebom da vidim Sarajevo, napadano desetak dana iz svih oruđa i oružja. Znam da sam samo dva puta ronio suze tokom rata i oba puta su bila zbog grada na Miljacki a gotovina iz stana zbog koje odoh onog aprilskog dana po nezaboravno zivotno iskustvo ubrzo je ionako postala ništavna kada su zatvoreni putevi. I za kraj. Znam da ima puno važnijih svjedočenja početka agresije, ali meni se učinilo zgodnim, sada na 24-godisnjicu početka najduže opsade u historiji jednoga grada u moderno doba ispričati putesestviju prvog primirja iz Sarajeva na relaciji Tuzla - glavni grad BiH kada je jedan stari ohrndali bijeli "Mercedes" prkosno i hrabro, ali istovremeno i pomalo naivno gazio redom sve barikade, možda posljednji put demonstrirajući suverenost Bosne i Hercegovine na njenom ne malom teritoriju. Put mi je nekako ipak napunio dusu i srce, vratio sam se zadovoljan, vidio sam voljeni grad premda ga je tek cekalo najgore, uzas skoro trogodisnje opsade, ali mi je i otvorio oči da sam znao šta mi je činiti. Našao sam preprodavce oružja iz Hrvatske i kupio dvije automatske puške 'kalasnjikov' za 800 DM, skoro posljednju ustedjevinu, i rekao rodbini i prijateljima: "LJUDI OVO JE RAT!, kako će tek dvije sedmice kasnije u dramaticnom tonu kazati Senad Hadžifejzović na dnevniku TV BIH.
Ipak, i dalje je bilo naivnijih od mene koji su mislili da mi nije dobro, da pretjerujem, ali se sjećam da sam tada negdje rekao: "Ljudi, mi se moramo boriti, pa makar nas sve pobili, jebem li im majku!"

25.03.2016.

Haški tribunal: JADOVANU 40 GODINA!

Bio sam danas u Haskom tribunalu gdje je Pretresno vijece ovog medjunarodnog suda nakon sestogodisnjega sudjenja napokon izreklo presudu Radovanu Jadovanu Karadzicu, prvom predsjedniku srpske paradrzave na tlu BiH i kreatoru progona i ubistva preko 70000 nesrba u BiH tokom agresije na nasu zemlju, hiljada brutalbih silovanja, pljacki i drugih zlocina u cilju ostvarenja velikosrpskog projekta. Oko mene vrlo optimisticno raspolozenje bivsih logorasa i zrtava agresije na BiH iz mnogih gradova u domovini ali i iseljenistvu. Ocekivali su dozivotnu kaznu zatvora a ja sam im govorio da bi 40 godina, znajuci sudije, trebalo biti maksimum nasih ocekivanja. Tako je i bilo. Sudije nisu bile impresionirane dokazima Tuzilastva o genocidu u sedam drugih opcina u BiH izuzev Srebrenice, pa su se u duzem citanju i najvise pozabavili njom. Za genocid u bivsoj istocnobosanskoj enklavi, za koju su vec osudjeni neki srpski generali, Pjesnik s Durmitora se nije mogao izvuci. Prakticno od 11 tacaka deset je potvrdjeno, pa iako je pogolemo razocarenje mnogih prisutnih, sto su odmah potvrdili u izjavama brojnim stranim i domacim medijima, moja malenkost ne dijeli takav stav. Racunajuci na 70 godina ovog krvnika, presuda od 40 godina je inacica smrtne kazne jer tesko da ce ikada vidjeti slobodu za zivota arogantni i oholi lider bosanskih Srba koji je bez ikakve reakcije, kao da je odavno znao, docekao presudu. Pretresno vijece je koristilo ostre ocjene u zavrsnoj rijeci a mnogi Bosnjaci kao da i nisu previse slusali. Zabolilo ih samo 40 godina. Medju demonstrantima ni jednog bosanskog Hrvata. Oni kao da su jos 1992 g. kada im je Tudjman kazao sta mu je plan s BiH, odustali od nase zemlje i svoju buducnost vide u Hrvatskoj i drugim zemljama svijeta. Uzdah Bosnjaka i suze Fikreta Alica, onog logorasa Omarske s naslovnice britanskog magazina 'Time' valjda su opetovano kazali ko se budi i lijeze s brigom i mislju o brdima i dolinama od Une do Drine i Save do mora. Haski tribunal je jasno kazao ko je odgovoran za rat u BiH. Upro je prstom u civilno rukovodstvo srpske paradrzave s Pala. Uskoro ce i vojno, kada se ocekuje mozda i dozivotna kazna za Ratka Mladica i tu bi trebalo staviti tacku na nasu proslost i prestati gledati unatrag bar zarad bosanske djece koja zasluzuju bolje i ljepse.

17.03.2016.

U susret presudi Radovanu Karadžiću 24 marta: YESS!!!

Prije skoro tacno 10 godina, 11 marta 2006 godine, jedna vijest iz Den Haaga istinski je ozalostila pa i naljutila sve zrtve genocida u Bosni i Hercegovini. U pritvorskoj celiji Haskoga tribunala pod misterioznim okolnostima umro je Slobodan Milosevic, arhitekt i mozak velikosrpskih pohoda od Slovenije i Hrvatske 1991 godine, BiH 1992 te do Kosova 1998 godine. Najvazniji proces pri Haskom tribunalu tako je nenadano stavljen 'ad acta', prezivjeli su odjednom izgubili svaku nadu u dostignutost pravde jer dva Miloseviceva krvava izvrsioca radova na terenu: Radovan Karadzic i Ratko Mladic jos su bili u bjekstvu i tek ce za dvije, odnosno pet godina biti privedeni u celiju medjunarodnog suda u Den Haagu. Ipak, sve bi trebalo biti drugacije u cetvrtak, 24 marta kada ce Haski tribunal, nakon visegodisnjeg sudjenja napokon izreci kaznu Radovanu Karadzicu. Rijec je o prvom predsjedniku srpske paradrzave u BiH koja je uz JNA i paramilitarne skupine predvodjene SDS-om, ciji je takodjer bio predsjednik, pokrenula krvavi ratni sukob ciji je osnovni cilj bio progon i ubistvo neduznog nesrpskog stanovnistva sto je za posljedicu imalo preko 100 000 ubijen i oko 1,5 miliona raseljenih i prognanih lica. Hvala Bogu, Radovan Durmitorski nema nikakvih zdravstvenih problema i trebao bi zdrav docekati izricanje presude u haskoj sudnici a mnogi nisu svjesni vaznosti ovoga cina. Bit ce to najvaznija presuda pri Haskom tribunalu koja bi trebala staviti tacku na karakter rata u BiH od 1992-1995 godine. Presuda, ma kolika ona bila, tacno ce oznaciti njegove nalogodavce a zrtvama donijeti kakvu-takvu satisfakciju za skoro dvije i po decenije cekanja na pravdu. Presuda ce bitno uticati i na unutarnje odnose pa i status manjeg entiteta u BiH koji se dvije i po decenije upinje nametnuti kao drzavotvorni, iako i ptice na grani znaju da je nastao na krvi i suzama pobijenih i prognanih nesrba. Prema pravnim ekspertima, presuda Karadzicu za genocid mogla bi obnoviti tuzbu BiH protiv Srbije za agresiju i genocid! Zato s paznjom treba docekati 14 sati, 24 marta, kada sudsko vijece Haskoga tribunala, posredstvom tv signala, pred cijelim svijetom kaze: Radovan Karadžić se osuđuje na...zbog genocida i progona nesrpskog stanovnistva u BiH i naglas reci: Yess!

01.03.2016.

SRETAN DAN NEZAVISNOSTI BiH

Danas je 1 mart, dan kada patriote Bosne i Hercegovine slave Dan nezavisnosti nase zemlje. Iako negatori i mrzitelji BIH uporno poturaju lažnu pricu, ovaj datum slavi skoro dvotrecinsku (64%) podrsku gradjana nase zemlje na referendumu o suverenoj, nezavisnoj i samostalnoj BiH koji je na danasnji dan odrzan 1992 godine. Nazalost, ideolozi velikosrpskog projekta vec narednog dana naredili su, prije svih pristalicama SDS-a u BiH da postave barikade koje ce za nekoliko sedmica kasnije uvuci zemlju u tesku agresiju srpskocrnogorske vojske potpomognute domacim izdajnicima. Iako je referendum proveden po slovu medjunarodne zajednice, a BiH bila napadnuta, nikada nije dobila tretman kakve suverene zemlje u ovom slucaju dobiju. Da ne padne šaptom pobrinuli su se branioci BiH, pripadnici Teritorijalne odbrane BiH i grupe rodoljuba koji ce ubrzo formirati Armiju BiH i odbraniti BiH, ne na cijelom njenom teritoriju, ali dovoljnom da je u Daytonu 1995 godine osiguran njen medjunarodni kontinuitet. Neka je rahmet i slava poginulim borcima Armije BiH a svim nasim posjetiocima sretan Dan nezavisnosti BiH.

23.02.2016.

'Paradžemati' selefija prijete reisu i IZ BiH: MEĐUBOŠNJAČKI RAT NA ULICAMA SARAJEVA!?

Cini se da nikada nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu Islamska zajednica u BiH nije bila u osjetljivijem trenutku svog bitisanja kao posljednjih dana februara koji su pred nama. Kao sto vecina zna u pitanju je ultimatum koji je reisu-l-ulema Husein ef. Kavazovic prije mjesec i po postavio tzv.paradzematima, u kojem se trazi demontaza dzemata koje vode tzv.pripadnici selefistickog pokreta u nasoj zemlji.Rok-kraj februara! Da 'vazduh trepti kao da zemlja gori' govori nekoliko cinjenica. Prvo postoji terminoloski problem u javnom diskursu koji dovoljno zrcali napetu situaciju. IZ BiH ovu skupinu naziva 'paradzematima' a oni sami sebe ' nezavisnim dzematima'. Kako god bilo, odmetnutu skupinu je prije nekoliko dana javnim proglasom odlucio pomalo iznenadjujuce predvoditi tuzlanski publicista Fatmir Alispahic. Cak je 'glasnogovornik paradzemata' iz Tuzle napisao i poziv reisu Kavazovicu ispred samoproglasene 'Koordinacije nezavisnih dzemata' da im se osigura prostorija IZBiH u Sarajevu gdje bi s predstavnicima IZ BiH pregovarali oko rjesenja problema. Proglas je poslao jasnu poruku, prozvana strana ne zeli rasformirati 'paradzemate'. Cekao se odgovor Rijaseta a on je stigao s web portala krovne kuce bosanskih muslimana. U prilicno ostrom odgovoru upravo Fatmiru Alispahicu u danas objavljenom pismu se kaze: 'Tražit ćemo da svi takozvani džemati koji su osnovani mimo propisa i nadležnosti Islamske zajednice budu zatvoreni i oko toga neće biti pregovora ni sa kim pa ni sa Vama niti članovima navodne 'Koordinacije'! Vrijeme curi, iako ima naznaka da se jedan dio u narodu najcesce nazvanih 'vehabija' odlucio povinovati odluci Rijaseta, dobar dio je ustrajan da reisu pokazu zube i zadrze neovisni oblik djelovanja u odnosu na intitucije IZ BiH. A nije ih malo u cijeloj BiH. Po nekim statistikama rijec je o stotinjak organiziranih 'paradzemata' koji ni po kojoj osnovi ne ucestvuju u radu IZ BiH vec rade po vlastitom nahodjenju i planovima rada. Sve je podgrijala uznemiravajuca izjava s navodno sirijskog ratista izvjesnog bosanskog selefije Amira Selimovica. Taj drski junosa u video poruci prijeti ni manje ni vise pokoljem na Bascarsiji pa i samom reisu Kavazovicu, ukoliko ne odustanu od upucenoga ultimatuma!? Allahselamet, rekao bi obicni svijet! Da li podgrijano izvana ili iznutra, vise nema nikakve sumnje da Bosnjaci klize u ozbiljne medjusobne sukobe s nesagledivim posljedicama. Vec odavno je BiH u fokusu paznje svjetske javnosti zbog momaka iz BiH koji idu na sirijsko ratiste kao potencijalnih terorista na evropskom tlu, pa nam to 'zvono', da tako kazemo izgleda nije dovoljno. Sada problem kljuca i u samoj avliji IZ BIH, pored svih napetosti u zemlji izmrcvarenoj srpskim i hrvatskim separatizmom i katastrofalnoj ekonomskoj situaciji i siromastvu. Problem koji je vise od dvije decenije tinjao i (ne)svjesno ostavljan po strani od strane bivseg reisa Mustafe ef. Cerica, gurnut je tako kao vruc krompir u ruke reisu Kavazovicu koji je nekolicinom mudrih poteza brzo pobrao simpatije Bosnjaka kako u domovini tako i inozemstvu a i posljednji ima jasan cilj uvodjenja reda u IZ BiH. Ova i naredna sedmica mogli bi biti najtezi u njegovom osmogodisnjem mandatu pa reisu i institucijama IZ BiH treba pomoci. Nadati se da nece pasti neduzna krv Bosnjaka zbog usijanih i izmanipuliranih glava nesvjesnih teskog trenutka u kojem se nasao cijeli muslimanski ummet pa tako i Bosnjaci u zemljici Bosni. Gospodaru nas, pomozi ovaj narod Svojom neizmjernom miloscu!

09.02.2016.

HOLANDSKI 'NIOD' PONOVO POKREĆE ISTRAGU O SREBRENICI!

Iako su mnogi pomislili da je Srebrenica definitivno zatvorena knjiga, a i mnogi iz nevladinog sektora su mi licno rekli da kabinet holandskog premijera pa i sami Parlament Holandije nece ni da cuje vise na spomen Srebrenice nakon bruke u julu 1995 godine i izgubljenih sudskih predmeta nedavno, ipak nije tako.Holandska vlada, preciznije holandsko ministarstvo odbrane ponovo je nalozilo NIOD-u (Holandskom institutu za ratnu dokumentaciju) da ponovo zakopa u sve arhive i moguce izvore koji bi dali vise svjetla o ulozi Holandskog bataljona u Potocarima 1995 godine. Holandjane, sto je i razumljivo, najvise boli ta prica. Posebno ratne veterane koji se dvije decenije optuzuju da su bezmalo asistirali genocidu bosanskih Srba nad Bosnjacima te enklave. Povod je ovaj put dokumentarac 'Argos TV' koji tvrdi da su holandski saveznici u vrelo ljeto 1995 g. iza ledja holandske vlade u Den Haagu dogovorili da izostane vazdusna podrsku holandskim vojnicima na terenu. To je uznemirilo politicare pa je lijepa ministrica Hennis-Plasscheart naredila NIOD-u, koji je ogroman posao uradio jos 2002 godine, da ponovo pokusa iskopati neki dokaz koji bi potkrijepio pricu 'Argos TV'. Neki ce reci da Holandija pokusava da opere ruke od tzv.razmjene teritorije u BiH u cemu je medjunarodna zajednica aktivno ucestvovala a sto ce crno na bijelo potvrditi i Dayton Agreement krajem 1995 godine. Holandski veterani su zadovoljni najavom nove istrage u nadi da im se skine teska optuzba za sudjelovanje u genocidu a Srebrenica, to najteze i najmracnije poglavlje holandske novije historije, sto se tice medjunarodnih vojnih misija nakon Drugog svjetskog rata, eto ponovo se vraca u medije. Iako su mislili ne otvarati tu mucnu i tesku knjigu (i) o sebi!

16.01.2016.

Australian Open: VELIKI DAN ZA TENIS U BOSNI I HERCEGOVINI!

U ponedjeljak pocinje prvi od cetiri najveca teniska Grand Slam turnira u godini -Australian OPen. Na terenima u Melborne, teniske Mekke u naredne dvije sedmice u svijetu, izlazi po 128 najboljih tenisera u muskoj i zenskoj konkurenciji a zajedno ce se boriti za nagradni fond od 44 miliona australskih dolara. Prvi put od nezavisnosti Bosne i Hercegovine u glavnom zrijebu (main draw) bh.tenis ce imati dva igraca. Ranije je po osnovu plasmana na 82 mjesto najboljih tenisera svijeta mjesto medju elitom osigurao Damir Dzumhur a jutros je velikom pobjedom u trecem kolu kvalifikacija, prvi nastup medju teniskom kremom osigurao i drugi Sarajlija - Mirza Basic (na slici). Bilo je tesko protiv anonimnog Indijca Myneni koji je dobar igrac u igri servis -volej, ali bez vrijednog rezultata u karijeri s mizernih 128 000 dolara zaradjenih u karijeri za jednog 28-godisnjaka, ali je i takav na australskom zvizdanu (na terenu bude i do 40 stepeni) zadeverao Mirzu na pocetku meca. No, kada je najvise trebalo, Basic je odigrao maestralno. Zavrsilo je 2:1, (3:6, 6:4, 8:6). Nase komsije i susjedi s puno jacom i duzom teniskom tradicijom u glavnom zrijebu imaju po cetiri igraca, a eto i mala teniska Bosna i Hercegovina primakla im se sa dva igraca. Mirza, koji je uzgred, osim 34 boda zaradio i oko 28000 americkih dolara ceka svog protivnika u prvom kolu a Damir Dzumhur ce igrati protiv Britanca Edmunda. Bravo, bosanski teniski musketiri! Edit: Mirza u prvom kolu napravio jos jednu senzaciju protiv holandskog tenisera Robin Haase s glatkom pobjedom od 3:0 a malo teze je prosao Dzumhur protiv Edmunda, 3:2. Nazalost, u drugom kolu su obojica polozili oruzje protiv Berdycha i Goffina. Ipak, vrlo dobar pocetak godine za bh.tenisere.

14.01.2016.

Breaking news- Bosnian war criminal arrest: RATKO SAMAC UHAPŠEN U RUSIJI A BUREK BLOG PRVI DOZNAO OD RUSKOG NOVINARA!

Burek blog se moze pohvaliti da je nekoliko puta proteklih godina uspjesno posredovao u spajanju ljudi i otkrivanju vrijednih informacija za pojedince a danas je dobio posebnu satisfakciju kada nam se iz dalekog ruskog Yekaterinburga javio tamosnji novinar Igor Lesovskih (na slici). On je u komentarima ispod teksta 'WANTED - RATKO SAMAC', u kojem smo se udruzili u kampanju Nihada Vuckica koji trazi ubicu njegovih roditelja, kratko javio da je na internetu pronasao nas apel na ovom blogu te da nas zeli izvijestiti da je ruska policija jucer u dalekom ruskom Kurganu uhapsila tog bosanskog cetnika i ubicu iz agresije na BiH te trazio vise informacija posto ruska policija ne suradjuje dovoljno. Kontaktirali smo ga, prenijeli nekoliko bitnih informacija o zlocinu iz maja 1993 godine koje smo znali a on nam je jos jednom potvrdio istinotost te vijesti koja ce sigurno obradovati Nihada i ostale clanove familije Vuckic iz Sanice kod kljuca koji su 14 maja 1993 izgubili najmilije. Znamo da su i drugi u virtalnom svijetu pripomogli u naporima Nihada da pronadje Ratka Samca a nama je drago da smo bar iz prve ruke donijeli radosnu vijest o hapsenju i privodjenju pravdi jednog zlocinca iz agresije na BiH! Burek donosi dobre vijesti i dalje, cak i iz dalekog Yekaterinburga blizu granice Rusije i Kazahstana, zar ne? :) Thank you very much, spasibo, Igor! p.s. Od Igora smo naculi da se razmatra mogucnost predaje Ratka Samac bosanskohercegovackim organima sudskog gonjenja, ali da ce to malo potrajati!

08.01.2016.

Fanfare i slavlje za 9 januar u Banja Luci: SRAM VAS BILO!

Sutra ce u manjem dijelu Bosne i Hercegovine, u Banja Luci, biti obiljezen najveci dan tog bh.entiteta - Dan Republike Mrske. Rijec je o boldiranom danu u kalendaru hude i jadne zemljice koja se upinje nazvati i etablirati drzavicom a nastala je na progonu i ubistvu oko milion nesrba od Gacka i Trebinja do Bosanskoga Novog u agresiji na BiH od 1992-1995 godine, zbog cega je na ovom blogu i zovemo iskljucivo Republika Mrska. Da je prst obraza i pravde, sutra bi se, kad vec ne mogu biti pohapseni pored svoje policije, organizirali pomeni ubijenim a prognani bili pozvani da se vrate, bar zbog nedavne odluke Ustavnog suda BiH koji je ovaj dan proglasio neustavnim, ali nista od toga. Mala gubernija na celu s laktaškim gubernatorom Miloradom Dodikom, cak se upela da jos pompeznije proslavi ovaj dan. Na slavlje i veselje pozvan je kompletni drzavni vrh s premijerom Aleksandrom Vucicem, onim istim bivsim radikalom i cetnikom s Pala i Jevrejskog groblja u Sarajevu koji papagajski kaze da se ne zeli mijesati u unutarnje stvari BiH. Zato je porucio da dolazi u punom sastavu na slavlje. Hljeba i igara, makar je u pitanju najvece sirotiste Balkana, kako ga neki dan nazva njemacki novinar 'Zeita'. Velikosrpski projekat nije porazen a njegov najveci plijen je upravo gubernija Republika Mrska tako da im se moze, kako kaze nas narod. Legitimitet stecen u americkom gradu Daytonu prilikom potpisa mirovnog ugovora 1995 godine i danas je glavni adut svih balkanskih Srba da i bosanski dio tog naroda ima pravo na drzavu, iako u samom ugovoru jasno stoji da to nikada ne moze postati.I nece! Razocarane i nemocne bosanske zrtve velikosrpske agresije i proteklih dana su slali na adrese institucija malog bh.entiteta u Banja Luci razglednicu iz priloga ovog teksta - Ovo su njeni temelji, hiljade nevino pobijenih nesrba iz cijele BiH koji se jos uvijek vade iz mnogih grobnica a vi lumpujte i slavite. Dok smo zivi, zaboraviti necemo i bar opominjati! Sram vas bilo!

31.12.2015.

SRETNA NOVA 2016 GODINA

Sretno bilo svima u novoj 2016 godini! Blogger.ba jos uvijek traje pa tako i mi s njim! Dokle, sam Bog zna! Kako god, zdravlja i veselja najvise u novom ljetu! Burek blog

22.12.2015.

Bošnjačka 'optika': SRĐAN JE DOBAR DOK PRIČA O ČETNIČKIM ZLOČIN(C)IMA!

Drustvene mreze su odavno ubrzale protok informacija, ali i omogucile da u moru dnevnih sadrzaja doznate preko razlicih izvora i o ljudima koji bi se tesko probili na stranice popularnih i citanih medija iz raznoraznih razloga makar oni bili i vrlo referenti intelektualci koji imaju sta reci. Tako je posljednjih godina iz Banja Luke 'izronio' Srđan Puhalo, sociolog i publicista (na slici) koji svakodnevno komentira razlicite drustvene dogadjaje na nivou cijele Bosne i Hercegovine a posebno je aktivan u 'ciscenju svoje avlije', kako se to umije kazati u Bosni, pa bez pardona pise o srpskim zlocinima u agresiji na BiH, sramnoj politici u Guberniji Milorada Laktashenka danas gdje su Bosnjaci i Hrvati narodi drugog reda i slicno. Tako se ljetos nije libio dotaknuti i one najopasnije- Srebrenice, gdje je ogolio hiljadama puta ponovljenu laz o tzv.srpskim zrtavma u okolini Srebrencie a koje su blago receno 'skamarene' iz cijelog srednjeg Podrinja ne bi li se kako napravila protuteza za srpski genocid nad Bosnjacima Srebrenice. Tako srpski lideri manjeg bh.entiteta izvjezbano i papagajski ponavljaju o 3267 srpskih zrtava, pise Puhalo, a vladine sluzbe iz Banja Luke egzaktno utvrdile skoro deset puta manje- 387. Bosnjaci, poglavito, odusevljeno su na Facebook-u pozdravili hrabri Srdjanov gest. Nahvalili ga, virtualno izljubili sto eto neko od Srba napokon ima petlju da prizna o kakvim gnusnim lazima se govori i 20 godina nakon rata. No, Srdjan kao nezavisni intelektualac ide dalje, zaviruje i u dvoriste Bosnjaka, koristeci sve dostupne izvore pa se bavi o zrtvama opsade Sarajeva. I tu su, poput srpskih lidera, Bosnjaci davno naucili o 1601 zrtvi opsade Sarajeva medju djecom. Brojka je lansirana, kako on tvrdi, negdje 1996 godine a dva ozbiljna istrazivanja nakon rata, Instituta za istrazivanje zlocina protiv covjecnosti i medjunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu te Istrazivacko-dokumentacionog centra (IDC) koji je vodio Mirsad Tokaca a velike novce za to dala norveska vlada- iznose znatno manje brojke.Prvi su dosli do brojke od 524 a drugi o 711 najmladjih Sarajlija poginulih rukom cetnickih zlikovaca s brda. Naravno, Bosnjacima se nije dopalo sto ovo Srdjan objavi i razoblici jednu 'bosnjacku legendu'. Poodavno, kada se blogger.ba vise citao i pratio, moja malenkost se na Burek blogu bavila pravim primjerom tzv. bosnjacke ratne propagande kada se negdje u ljeto 1992 godine pocelo u javnom prostoru govoriti o 200000 ubijenih Bosnjaka. U tome je najvise insistirao drzavni vrh bez ikakve provjere a bio je jak adut u medjunarodnim pregovorima o prekidu rata ili bar ukidanju sankcija na uvoz oruzja Armiji BiH. I tu je spomenuti Tokacin IDC dosao do cifre od manje od 100000 ukupnih zrtava u BiH (precizno 97 207 zrtava), dakle na svim stranama, a u broj je uracunato i 16 662 nestalih u vihoru rata iz silne potrebe ubica da zlocin prikriju. Naravno, tada smo napadnuti kao nebosnjaci i izdajice sumnjivih namjera jer eto umanjujemo bosnjacka stradanja i oduzimamo im status zrtve a favorizirao se institut dr Smaila Cekica koji je skoro amaterski tvrdio i tvrdi jos uvijek da je broj daleko veci. Cemu potreba da uvelicavamo nase zrtve kad je i ubistvo nevinih 100 ljudi jednako ubistvu 10000 ljudi!?171 Bosnjaka je ukupno ubijeno 64 036, od cega su skoro pola pripadnici slavne Armije BiH. No, i dalje nam um mraci mrznja ili nepodnosljivost drugih pa cemo u tom tonu i sve sto govori suprotno od proklamovanih istina 'nasih' iz Sarajeva, ili 'nasih' iz Banja Luke odmah odbaciti i proglasiti bestidnom lazi i potvori, bez ikakve provjere. Zlocince, posebno iz srpskih redova nista ne moze oprati od genocida i agresije u BiH do Sudnjega dana, kao sto nece biti zaboravljeni , iako simbolicni primjeri u usporedbi s planiranom politikom etnickog ciscenja Radovana Karadzica i Ratka Mladica, zlocini Armije BiH koji se nicim ne mogu opravdati. Zato nam ne treba Srdjan Puhalo i slicni biti prihvaceni i mili kada samo razoblice i otkriju istinu iz 'srpskih redova' o cetnickim zlocinima vec njega i slicne, ma odakle dolazili, podrzati u namjerama da dodjemo do istine o agresiji na BiH gdje je bilo i previse ratne propagande koja zivi prakticno i 20 godina poslije Dejtonskog sporazuma. Danas bar nije tesko sve informacije koje nam se serviraju provjeriti na vlastitom kompjuteru i s par klikova i unosa u trazilice doci do bar priblizne - istine.

14.12.2015.

Sjećanje na 'Tuzlanski konvoj spasa 1993 g.: MILIONSKA PLJAČKA OD KOJE SE 'DIGLO' RATNO I PORATNO HERCEGOVAČKO ČUDO!

Nedavno su navršene 22 godine od možda ponajveće pljačke tokom agresije na BiH a riječ je o tzv.Tuzlanskom konvoju spasa, koji je gladne 1993 godine značio jako puno Tuzlacima i cijelom Tuzlansko-podrinjskom kantonu, kako se tada zvao taj najmnogoljudniji dio BiH. Konvoj je morao proci kroz zapadnu Hercegovinu na visednevnom putu do Tuzle ne bi li dostavio hranu i osnovne potrepstine opkoljenoj teritoriji, jako iscrpljenoj vise od godinu dana rata. Velika kolona vozila napadnuta je a konvoj temeljito opljačkan, dok su mnogi vozači i putnici ubijeni ili bili ranjeni, glasili su prvi izvjestaji. Zločin se desio u zoni odgovornosi HVO –a, da se ne zaboravi. Zanimljivo je da je tadašnji vojni tužilac bio Marinko Jurčević, bivši tužilac Bosne i Hercegovine. Napadom HVO na tuzlanski „Konvoj spasa“ oteto je 142 teretna vozila, 20 putničkih, devet kombija, otuđeno oko 1, 3 miliona DM gotovine, robe široke potrošnje u vrijednosti oko 17 miliona KM i oko 500 tona drugih vrsta roba čije vrijednost nije iskazana. Dvadeset dvije godine nakon ovakvog zločinačkog čina, čije su posljedice registrovale i kamere HTV-a i CNN-a, nije utvrđena ničija odgovornost. Fondacija "Istina Pravda Pomirenje" podsjetila je prije par godina na ovaj zločin te da on još uvijek nije dobio sudski epilog.Tako je i danas, u decembru 2015 godine. Prema izvještaju kojeg je tada sačinio Centar službi bezbjednosti Tuzla „U selu Rankovići, kod Nove Bile na ulasku u Novi Travnik, žene i djeca su blokirali put tako da je konvoj morao stati, a žene su motkama počele razbijati stakla na vozilima. Tom prilikom došlo je do masovne pljačke, maltretiranja pa i silovanja od strane pripadnika lokalnog HVO-a. Na ovom dijelu puta, prema izjavama učesnika konvoja, od strane pripadnika ekstremnog HVO mučki su ubijeni Fikret Hadžibeganović, suvozač u autobusu vlasništvo Rešada Bundevice iz Tuzle, Fikret Ademović, vozač DP „Mljekara“ u Tuzli, Mustafa Karić, vozač DD „Transport i mehanizacija“ iz Gračanice, Hamdo Mutišević i Hasan Gušić, vozači autobusa iz Tuzle kojeg su granatirani. Silovane su dvije još neidentifikovane žene, a veći broj učesnika konvoja je ranjen, pretučen i ponižavan na razne načine. Prema izjavama učesnika konvoja u Novom Travniku je u transporteru UNPROFOR-a primjećen i general-bojnik Milivoj Petković koji je, navodno, rekao da se to dešava zbog pogibije nekoliko pripadnika HVO prethodnog dana u sukobu sa Armijom BiH. Prilikom ulaska u Vitez ponovo je došlo do otvaranja vatre od strane pripadnika lokalnog HVO, tako da je konvoj razbijen u više dijelova, a zatim je došlo ponovo do oružane pljačke, pri čemu je dio vozila usmjeren u kasarnu Vitez, dio na Kamenolom, a dio na Pješčaru. Učesnici konvoja morali su da istovaraju robu sa kamiona uz stalno maltretiranje i prijetnje bojovnika HVO. Prema izjavama vozača, u Tvornici eksploziva „Vitezit“ u Vitezu ubijena su dva nepoznata vozača“. U trenutku kada je pravio ovaj izvještaj Centar službi bezbjednosti nije imao potpune podatke o broju poginulih. Naknadno je utvrđeno da je tom prilikom ubijen i Adil Akeljić, po radnoj obavezi vozač Logističkog centra Tuzla. Njegova, kao i porodice drugih žrtava imale su velike probleme sa državnom birokratijom prilikom dokazivanja nasilne smrti njihovih najdražih i ostvarivanju prava po tom osnovu. U izjavi koju je neposredno nakon ovog zločina dala tuzlanskom „Frontu slobode“ Jasna Arcberger, organizatorka prikupljanja humanitarne pomoći u Austriji, i sama ranjena prilikom napada HVO, je naglasila: „Najveća poniženja doživjeli smo neposredno nakon granatiranja. Jedan od bojovnika nam je uzviknuo: - Eto vam vaših Balija, hoće da vas pobiju. Potom su sve zdrave i prestrašene putnike poveli u jednu obližnju kuću i izdvojili Hrvate od Muslimana. Svim Muslimanima su pokupili novac i dragocijenosti. Računam da su ljudima oduzeli najmanje 300.000 DM. To veče poveli su nas u Vitez. Nikome nisu dali ni jaknu iz autobusa da uzme. Spavali smo na livadi pred bazom UNPROFOR-a. Polugola djeca su plakala i drhtala od zime. Tražili smo od UNPROFOR-a da nam pomognu. Hladno, engleski, su rekli da nemaju mandat za tako nešto“. Iako izgubljeni životi predstavljaju najveći gubitak, napadom na tuzlanski „Konvoj spasa“ u kojeg su bile uprte uči cijelog tuzlansklog regiona, pričinjena je i ogromna materijalna šteta. U sastavu ovog konvoja bila je i pomoć koju su u Austriji prikupili Karitas iz Graca, tadašnji predsjednik Štajerske pokrajine dr Jozef Krajner i Tuzlacima poznata humanitarka Jasna Arcberger. Vrijednost samo ove donacije koja je bila smještena u tri autobusa iznosila je oko 2 miliona njemačkih maraka. Napadom na konvoj i pljačkom humanitarne pomoći upućene opštinama tuzlanskog regiona pričinjena je slijedeća materijalna šteta: TUZLA: oteta 22 kamiona sa robom, dva sanitetska kombija sa opremom i lijekovima, oko milion DM gotovine, velika količina robe široke potrošnje koja je zajedno sa vozilima procjenjena na oko 7 miliona maraka. LUKAVAC: ukradeno 31 teretno vozilo, dva kombija, oko 100.000 DM gotovog novca i značajna količina roba široke potrošnje u vrijednosti od 800.000 DM. ŽIVINICE: ukradeno 30 teretnih vozila, 2 putnička automobila, 25.000 DM gotovog novca, robe široke potrošnje u vrijednosti od 200.000 DM i oko 200 tona druge robe čija vrijednost nije utvrđena. KLADANJ: ukradena 3 putnička vozila KALESIJA: ukradeno 11 teretnih vozila, 4 putnička, 2 kombija, 70.000 DM gotovine, robe za široku potrošnju u vrijednosti od 15.000 DM i 80 tona druge robe čija vrijednost nije utvrđena. GRADAČAC: ukradeno 1 teretno, 1 putničko vozilo, 1.500 DM gotovine i robe za široku potrošnju u vrijednosti od 30.000 DM. GRAČANICA: ukradeno 15 kamiona, 4 automobila. Ukupna vrijednost otete robe i prevoznih sredstava oko 2 miliona DM. SREBRENIK: ukradeno 12 kamiona, 2 automobila, 2 kombija, oko 100.000 DM gotovine i oko 150 tona raznih vrsta robe čija vrijednost nije procjenjena. BANOVIĆI: ukradena 2 kamiona i oko 20 tona razne robe. ZVORNIK: ukradena 2 kamiona, 2 autombila. Ukupna vrijednost opljačkanih prevoznih sredstava i robe oko 5 miliona DM. BRČKO: ukradena 4 kamiona, 1 kombi, roba široke potrošnje u vrijednosti od 200.000 DM i oko 40 tona druge vrste robe čija vrijednost nije procjenjena. ČELIĆ: ukradeno 6 kamiona sa robom, 2 automobila, 1 kombi. Vrijednost ukradenog oko 1, 5 milion KM. Nema nikakve sumnje da se (i) iz ove milionske beskrupulozne pljačke koja je toliko značila opkoljenoj tuzlanskoj regiji, 'desilo' ratno i poratno 'čudo' zapadne Hercegovine. Preko noći su izrasli 'uspješni tajkuni' i vrlo profitabilne kompanije, kasnije stvoreni fudbalski klub 'Široki' i košarkaški respektabilni klubovi Široki brijeg i drugi sportski kolektivi zapadnohercegovackih Hrvata. Godinu poslije, 1994 g. potpisan je tzv.Vašingtonski sporazum izmedju Armije BiH i HVO pa su prestala ratna dejstva i napetosti smanjene a danas Hrvati s Bošnjacima,i drugima dabome, grade zajedno Federaciju BiH, nešto veci dio BiH.Neka se ne zaboravi i ova hajdučija i danas, kada je agresija na BiH 20 godina iza nas.Rahmet i slava nedužnim ljudima koji su položili život u 'Tuzlanskom konvoju spasa'. p.s. na slici je članak iz jednog austrijskog lista iz 1993 godine s fotografijom koja zorno svjedoči šta se dogodilo kod Novog Travnika s 'Konvojem spasa'.

25.11.2015.

SRETAN DAN DRŽAVNOSTI BiH

Danas je 25 novembar, dan koji rodoljubi i patriote Bosne i Hercegovine slave kao Dan državnosti BiH. Riječ je o uspomeni na noc 25 na 26 novembar 1943 godine kada je u Mrkonjić Gradu održan ZAVNOBIH (Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja BiH) na kojem su udareni temelji BiH kao državi, prvo federalanoj jedinici u okviru SFR Jugoslavije a sto je potvrđeno 1992 godine, nakon referenduma o samostalnosti i nezavisnosti te priznanja od Ujedinjenih naroda i cijelog svijeta. Pred svijetom i vijekom narodi BiH pokazali su volju i snagu da grade BiH potaman svima a tako je i danas, kod većine, iako nam košulja Dejtonskog sporazuma ne daje bas prostora da to punim plućima i rukama iskažemo i ponovo pokažemo. Sretan Dan državnosti BiH!

24.11.2015.

Nihad Vučkić traži ubicu roditelja: WANTED- RATKO SAMAC IZ KLJUČA!

Dvadeset godina nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, ne znam da li je u protekle dvije decenije zabiljezen i jedan slucaj osvete Bosnjaka za ubijene roditelje, bracu, sestre ili da bar neko ko je izgubio najmilije otvoreno trazi ubicu da namire racune.
Cuo sam da je jedan Kozarčanin, negdje par godina poslije rata kada je tek krenuo povratak prognanih, malo 'pod gasom', u kafani, uspio doci za stol s lokalnim Srbinom koji mu je pobio roditelje ili brata i sestru, nisam siguran. Ubio ga je. Hladnokrvno i osvetio najmilije. Zavrsio je u zatvoru a prije i izlaska na sudjenje, pod misterioznim okolnostima je objavljeno da je umro u pritvoru!?
Zanimljivo, poslije tolikih zvjerstava na sve strane BiH, osvetnickih akcija nije bilo. Bar nisu zabiljezene medijski. Ipak, na godisnjicu Dejtonskog sporazuma slucajno sam otkrio da Nihad Vučkić iz Sanice kod Ključa trazi Ratka Samac, (na slici) pripadnika VRS koji je 1992 godine ubio njegove roditelje Hamdiju i Dervisu.
"Za ovog covjeka dajem veliku nagradu za tacnu informaciju gdje se on nalazi. On je jedan od tih velikih ratnika koji je izvrsio ubistvo mojih roditelja a sad je u misijoj rupi', napisao je Nihad u poruci a u potragu za ubicom ukljuceni su i mnogi njegovi sunarodnjaci iz zavicaja na drustvenim mrezama.
Ratko Samac je iz Ključa, sada ima 47 godina a njegovo ime se nalazi i na Interpolov listi medju potjernicama i nedostupan je organima gonjenja BiH koji ga pokusavaju privesti licu pravde. Nihad trazi bilo kakvu informaciju o Ratku, ratkom zlocincu, ubici njegovih roditelja, i nudi veliku novcanu nagradu...
P.S. Nas apel je dobio sretan epilog. Procitajte posljednji post na ovom blogu! www.burek.blogger.ba

23.11.2015.

Europska komisija: MADE IN ISRAEL NIJE ROBA PROIZVEDENA U GAZI I WEST BANK!

Nakon 48 godina napokon je jedna mocna politicka instanca kao Europska komisija pokazala Izraelu da ne moze bas sve biti kako oni hoce.Tri godine je trajala debata i donesena je konacna odluka kojom se zabranjuje u 28 clanica Europske Unije prodaja proizvoda koji su nastali u podrucjima koje je Izrael okupirao nakon tzv.Sestodnevnog rata 1967 godine, dakle na podrucjima u Golanskoj visoravni, Gazi, West Bank (Zapadnoj obali ) i Istocnom Jerusalimu a pod oznakom 'Made in Israel'! Od odluke je vaznija poruka da EU ne priznaje navedena podrucja izraelskim teritorijem unatoc pravnom statusu i vazecim izraelskim zakonima. Sluzbeni Tel Aviv je snazno lobirao kod prijatelja da se odluka obori i odlozi, ali nisu uspjeli. U pitanju je raznovrsno voce i povrce, med, maslinovo ulje, vino, jaja, perad i razni organski proizvodi. Dokle idu reakcije iz Izraela da jedna zvanicnik ovu odluku cak smatra ' prikrivenim antisemitizmom'!? Oko 550 000 ilegalnih izraelskih doseljenika trenutno živi u više od 200 naselja izgrađenih na okupiranim palestinskim teritorijima od 1967. godine a ne treba zaboraviti da je EU izraelski najveći trgovinski partner, i 2014. je međusobna trgovinska razmjena iznosila oko 32 milijarde dolara. Ovdje se otvara još jedno pitanje: šta će se dogoditi kada počne pojačano crpljenje nafte sa sirijskog teritorija? Za Izrael ovo svakako nije dobar dobar znak i jasno je da je ova odluka presedan za sve slične odluke koje će se donositi u budućnosti. Naime, okupirana Golanska visoravan je sirijski teritorij pod okupacijom židovske države, a nedavno se otkrilo da je Golan bogat naftom.

20.11.2015.

Ubistvo vojnika u Rajlovcu: BRUKA I DNO NOVINARSKE PROFESIJE U BiH!!

Dva dana razmisljam da napisem tekst o mozda najsramotnijem danu i noci bosanskohercegovackog novinarstva u njegovoj historiji nakon ubistva dva pripadnika OS BiH u Rajlovcu. Kakvo besramno, povrsno i amatersko izvjestavanje zeljno senzacije mladih ljudi koji se nazivaju 'novinarima', da covjeka zaboli stomak. Od kvalifikacija terorizmom posve neprovjerenog dogadjaja, tvrdnji da je ubica bio u Siriji bez i jedne provjere, objavljivanja 'live' dramaticnih slika dolaska oca i brata ubijenog vojnika Salkica, covjek ne moze izabrati gore, i sve to je jutros sabrao na jedno mjesto Benjamin Butkovic sto bi svako ko ima prst obraza potpisao bez i jednog trena razmisljanja. 'Zgranut sam. Stid me je. Sinoć sam drugi put u životu pomislio da je krajnje vrijeme da napustim novinarstvo. Nije to više profesija o kojoj sam učio od starih vukova, svašta se u esnafu nakotilo. Izvještavanje novinarskih ekipa o terorističkom činu u Rajlovcu nadomak Sarajeva sramota je novinara, novinarskih udruženja, regulatora i u konačnici katedri na kojima su studirali novinari koji prave diletantske greške. Od trenutka kad se saznalo da je Enes Omeragić pucao u posjetioce kladionice u blizini kasarne Oružanih snaga u Rajlovcu počelo je utrkivanje za senzacijom, a izgubila su se osnovna pravila profesije. Prvo je u živom prenosu saopćeno da je Omeragić kao pripadnik vehabijskog pokreta pucao uzvikujući Allahu ekber. Svjedoci su kasnije rekli da toga nije bilo. Omeragić je bio na sirijskom ratištu, sljedeća je tvrdnja izvještača. Gotovo naivno zvuči svjedočenje njegove nane da nije mogao biti u Siriji kad nije bilo dana da njoj nije navratio svake večeri u protekle tri godine. Omeragićev zet jeste bio u Siriji, ali novinarima nije palo na pamet da to provjere prije nego objave da ubica ima iskustvo „radikalnog islamističkog ratnika“. Novinari, ili bar oni koji se tako zovu i takvima predstavljaju, netom po saznanju za zločin objavili su puni identitet počinitelja i adresu na kojoj živi. Ne smijem ni pomisliti šta bi se dogodilo da su ljudi, zgroženi počinjenim zlodjelom, počeli da se okupljaju pred kućom ubice. Svojim činjenjem izvještači su ugrozili i članove porodice Omeragić za koje se kasnije saznalo da ne podržavaju ono što je Enes učinio. Stid me je porodica žrtava i solidariziram se s njihovom ljutnjom. Imena ubijenih objavljena su prije nego je iko kontaktirao sa njihovim najbližim. Ne vjerujem da bi kolege „novinari“ podržali takvo izvještavanje da se radilo o nekome njima bliskom. To je elementarna stvar u novinarskoj etici. Kamera koja prati ožalošćenu osobu bez njenog pristanka, pri tome se snimatelj trudi da nam što detaljnije prikaže ucviljenost rodbine, a sve uz novinarsku instrukciju iz gomile okupljenih izvještača da osobu u kadru drži što duže, nešto je najsramnije što sam u novinarskom vijeku vidio i čuo. Onda je nastavljen niz grešaka. Insistiralo se na kvalifikaciji djela kao terorističkog dok se još nisu znale ni osnovne informacije o zločinu. Uprkos ponavljanju predstavnika različitih institucija da je istraga u toku i da će tužitelj dati kvalifikaciju djela novinari su presudili. Išlo je to dotle da je zamjeniku ministra odbrane BiH postavljeno pitanje može li potvrditi da se radi o terorstičkom činu. Onda je objavljeno da se ubicin otac zove Hasan, a ne Šahin, da mu je majka navodno zaposlena u kladionici u kojoj je počinio zločin, a žena već godinama nije više među živima. Jedan od svjedoka koji se pojavljuje u gotovo svim medijima ispričao je da mu se neposredno prije nego će izvršiti samoubistvo Enes Omeragić obratio sa molbom da mu halali (da mu oprosti). Novinari u izvještajima nisu naveli da je taj svjedok na pitanje – je li Enes u tom trenutku nosio pušku, rekao – „nemam pojma, bio sam pijan“. Svjedočenje je uprkos tome objavljeno. Ubica se, objavljeno je negdje pred ponoć, raznio eksplozivom. Činjenice govore da je Omeragić samoubistvo izvršio koristeći ručnu bombu. Oni koji su proveli rat u BiH ili bar nešto znaju o oružju lako će prepoznati razliku između onoga što su posljedice eksplozije ručne bombe i eksplozivne naprave. Mogao bih još dugo nabrajati greške koje su novinari, ili bar oni koji se tako zovu i predstavljaju, počinili u izvještavanju o ovom terorističkom aktu. Ne znam ima li smisla!? Redakcije bi morale napraviti ozbiljne analize ovih nekoliko sati svojih programa. Očigledno je da novinarski kodeks treba postaviti na vidno mjesto u medijskim prostorijama, a ne bi bilo zgoreg ni umnožiti ga i podijeliti onima koji se ovim poslom bave. Novinarska udruženja morala bi se konačno pozabaviti suštinom novinarskog djelanja. Regulatorna agencija bi, po službenoj dužnosti, morala provesti istragu i kazniti one koji su se oglušili o pravila i kodekse novinarskog izvještavanja. Profesori na katedrama novinarstva i komunikologije bi morali pooštriti kriterije na ispitima iz novinarske etike. Javnost bi konačno trebala početi praviti razliku između onih rijetkih koji se ozbiljno bave novinarstvom i onih kojima je senzacija primarni cilj. Inače ćemo se pretvoriti u jednu veliku Farmu. Parafrazirat ću na kraju izjavu jednog književnika o Sarajevu. On kaže – Sarajevo je ozbiljan grad. Novinarstvo je ozbiljan posao. Posljedice iskazanog diletantizma mogu biti pogubnije od metaka koje je Omeragić ispalio te srijede uveče. Prije nešto više od dvadeset godina „novinarska meci“ ubili su mnogo ljudi. Jeza me prolazi od pomisli da se istorija ponavlja', napisao je u autorskom prilogu novinar BHRT Benjamin Butkovic.

17.11.2015.

Baš onako bosanski: OD EUFORIJE DO OČAJA!

Malo li je naroda kao ovog 'od Bosne i Hercegovine' koji ce iz euforije, odusevljenja pa i jedne vrste prepotencije za jednu vecer, nakon samo 90 fudbalskih minuta pasti u najteze razocarenje, ocaj i depresiju. I nije prvi put, ali Dublin od sinoc je zorni primjer kako mala zemljica o sebi moze nezasluzeno visoko misliti fudbalski i onda biti prizemljena, skresanih krila da, cini se, zadugo nece moci poletjeti. Tako izgleda poraz BiH sinoc u barazu od Irske, skromne reprezentacije gdje osim trke, snaznih i misicavih igraca i silne ljubavi za svoju zemlju malo ima fudbalskog znanja, ali opet dovoljno da nas konacnim rezultatom vrati u bosansku tugu i ocaj iako ce mnogi od nas kazati - 'opet nas je zajeb'o sudija', i slicno. Izgubili smo jer smo ponovo precijenili vlastite mogucnosti a protivnika gledali s visine kao da je rijec o San Marinu, a ne ekipi koja posljednje dvije godine ima rezultate vrijedne svakog respekta pa i divljenja, ako se zna da fudbal nikad nece dobaciti popularnost ragbija u toj zemlji. A o nasim nshvatljivim kiksevima cak dvije utakmice vrijedne 12 miliona eura i patnji od igre da i ne pricamo. Trebao bi i selektor pojasniti zasto uporno pruzati sansu igracima (Medunjanin) koji ne sjedi ni na klupi u maticnom klubu , ali krene od pocetka u sudbonosnoj utakmici mozda za nas fudbal a ne da sansu bar igracima koji redovno nastupaju u ligama gdje igraju? A tek cemo vidjeti sta smo propustili. Ne samo 12 miliona eura velikog novca i za bogatije drzave vec sanse da uvezemo dva velika takmicenja, podignemo nivo postovanja u svijetu prema nasim igracima, fudbalu u BiH i drzavi opcenito, podignemo nivo domace lige a mozda napokon krenemo i u kvalitetnija ulaganja u infrastrukturi u BiH, uz ulaganja u mladje selekcije, kljucu razvoja fudbala u nasoj zemlji. Sada sve lici na sunovrat i dobro je sto naredne utakmice nema za nekih mozda i sest mjeseci. Ovoj reprezentaciji je potreban oporavak i totalna rekonstrukcija. Za SP u Rusiji ce trebati puno vise. Ponovo Belgija, sigurno oporavljena Grcka, nece dati puno nade da se plasiramo direktno, a u tri baraza smo vec pokazali koliko se umijemo nositi s odlucujucim utakmicama. Vrijeme je da se zahvalimo Spahicu, Medunjaninu, Mujdzi, Salihovicu, mozda i Ibisevicu i pokusamo s mladjim snagama zeljnim dokazivanja i borbi za nacionalni dres. Stariji su odavno dotakli zenit i nemaju ni blizu vise motiva kao nove snage poput Hodzica, Krunica, Grahovca, Cimirota, Hadziahmetovica, Gojaka... 'Ovako ne mozemo', kako rece davno Misimovic, igrac koji nam je toliko trebao sinoc u Dublinu.

15.11.2015.

Uz sućut s žrtvama pariske noći terora: RAT PROTIV TERORIZMA JE (IPAK) PREVARA!!

Dok smo svi užasnuti slikama iz Pariza i u sućuti s porodicama nedužnih ljudi, nemoćni pred velikim kotačem koji je očigledno pokrenuo historiju u pravac iz kojeg nema povratka a to je totalni sukob, i uvod u svjetski rat velikih razmjera, vrijedi pročitati i glas razumnih, nepotkupljivih koji uzroke ipak vide tamo odakle nam dolaze upute šta da radimo. Paul Craig Roberts je bivši član američke administracije i ugledni ekonomski analitićar i evo šta on veli: Danas više ni idiot ne vjeruje u službeno priopćenje Washingtona. Bivši pomoćnik ekonomske politike SAD-a i jedan od najpoznatijih ekonomskih analitičara rekao je ono što već svi znaju, ali nitko ništa ne poduzima po tom pitanju. On je rekao da rat protiv terorizma uopće ne postoji. Mnogi će reći na to ‘znali smo’, ali ne shvaćaju da ako ne postoji rat protiv terorizma, ne postoji ništa od onoga što nam mediji prenose! Sve je laž. Prenosimo vam tekst Paula Craig Robertsa koji će vam razjasniti mnogo toga. ‘Rat protiv terorizma je prijevara, to je i George W. Bush priznao!’ ‘Rat protiv terorizma’ je prijevara. Amerikance su prevarili političari koji provode plan hegemonije nad svijetom. Američki narod je bio previše lakovjeran i zato su ga Washington i medijske prostitutke lako izdali. Posljedice prijevare, lakovjernosti i izdaje strašne su po Amerikance, milijune ljudi Bliskog istoka, Afrike, Ukrajine i po europske vazale Washingtona. Posljedice koje trpe Amerikanci su: ukinut Ustav, policijsko-špijunska država i sve veća mržnja i nezadovoljstvo Amerikom u cijelom svijetu. Posljedice po narode Somalije, Libije, Iraka, Afganistana, Jemena, Pakistana, Sirije, Palestine i Ukrajine su smrt, uništeni domovi, uništena infrastruktura, unutarnji sukobi, progon, defektnost beba, invazije, bombardiranja, bespilotne letjelice. Milijuni ljudi su ubijeni zarad hegemonije Washingtona, milijuni su postali izbjeglice. Posljedica po europske vazale Washingtona je to što milijuni migranata i izbjeglih od ratova Washingtona sada hrli u Europu, izazivajući društvenu i političku neslogu i ugrožavajući europske političke stranke koje su omogućile i sudjelovale u masovnim ratnim zločinima Washingtona u osam država. I stanovništvo tih osam zemalja i stanovništvo vazala Washingtona trpi posljedice opakih i nezakonitih djela Washingtona. I Amerikanci trpe – od policijsko-špijunske države i militarizirane policije koja svaki dan ubija bar troje, a maltretira bezbrojne nedužne Amerikance. Države koje smo mi Amerikanci uništili nemaju resursa za obnovu. Naši europski vazali će izbjeglice od ratova Washingtona morati namiriti iz vlastitog džepa. Što se tiče Amerikanaca, čini se kao da su se pomirili s postojanjem brutalne policijsko-špijunske države koja je istisnula slobodu i demokraciju. Dokazana je činjenica da je policijsko-špijunska država nastala na lažima i obmanama i da su te laži i obmane sada raskrinkane. Čak je i George W. Bush priznao da Saddam Hussein nije imao oružje za masovno uništenje. Tisuće nezavisnih stručnjaka – fizičara, nanohemičara, građevinskih inženjera, arhitekata nebodera, vatrogasaca i službe za hitnu pomoć, i vojnih i civilnih pilota – pružili su objašnjenja za 11. rujan 2001. godine, koja Washington nije mogao dati. Danas više ni idiot ne vjeruje u službeno priopćenje Washingtona. Korumpirani režim Busha i neokonadije je stvorio lažnu stvarnost i prodao je lakovjernom stanovništvu željnom dokazati svoj patriotizam. Američko biračko tijelo je kasnije postalo svjesno da ga je Bush-Cheneyev režim prevario, pa je Obamu, povjerovavši obećanjima da će biti promjena, izglasalo za predsjednika, popraviti situaciju. Umjesto da to i učini, Obama je zaštitio zločinački Bush-Cheneyev režim i nastavio s provođenjem plana neokonzervativaca. Što se ne mora trpjeti. Možemo isključiti “Foxove” vijesti, CCN, Nacionalni javni radio i sve druge medije koji lažu, brutalno lažu. Možemo prestati sa kupovinom beskorisnih novina. Možemo zahtijevati ukidanje policijsko-špijunske države sazdane na lažima i prijevari. Tko uopće više vjeruje da je onako obiman Patriotski zakon napisan tako brzo i kao zbog 11. rujna? Nije moguće da svaki član Kongresa i kongresnog osoblja ne zna da je tako opsežan dokument bio na polici i čekao na šansu. Tko uopće više vjeruje da je šačica Saudijaca mogla bez podrške neke države i obavještajne službe nadmudriti čitav aparat Američkih Država Sigurnosti i nanesti ponižavajući poraz jedinoj svjetskoj supersili? 11. rujna je najgori neuspjeh državne sigurnosti u čitavoj povijesti čovječanstva. Kako je moguće da nitko od dužnosnika državne sigurnosti koja je toliko zakazala nije odgovarao za njezine propuste koji su totalno ponizili ponosne Sjedinjene Države? Tko će povjerovati da su invazija i uništenje Iraka od Bushova režima bili odgovor na 11. rujna, kada je Bushov ministar financija javno rekao da je invazija na Irak bila tema prvog sastanka kabineta Bushovog režima davno prije 11. rujna 2001. godine? Je li američki narod zaista takva kukavna ovčadija da će pristati na policijsko-špijunsku državu sazdanu na lažima zlikovaca, lažima koje do besvijesti ponavljaju ku*ve koje se pretvaraju da su novinari? Ako jest, onda je američki narod – ništa, i Washington i lokalna policija će njegove pripadnike nastaviti tako tretirati, kao narod koji više ništa ne znači, prenosi NSP.


Stariji postovi

burek
<< 05/2016 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1453560

Powered by Blogger.ba