burek

Autori klipa su iskoristili snimak holandske televizije, u kojem je TV-voditelj postao planetarna zvijezda jer se u studiju histerično smijao gostima sa zdravstvenim problemima. U opisu video klipa na Youtube-u, piše:

Video je posvecen naivnim Bosnjacima koji nemaju pameti da vide ono sto je ocigledno i koji nakon 20 godina lazi, prevara i obmana podrzavaju izdajnika, Harisa Silajdzica, covjeka koji je: posljedice zlocina, etnickog ciscenja i genocida (Republiku Srpsku) prihvatio kao ustavnu kategoriju i legalizovao je u Daytonu te tim svojim potpisom srusio Ustav RBiH koji je jedini garantovo suverenitet BiH, u ratu je svu uzu i siru porodicu izmjestio izvan BiH dok je sirotinja ginula i tako dokazao svoj patriotizam, bio Premijer kada su pokradene milijarde donacija i nista nije uradio da se to istrazi, spasio je Policiju RS i svojom losom politikom je ojacao sve institucije RS-a, minimizirao je znacaj presude Medjunarodnog krivicnog suda koju je ova drzava mogla iskoristiti, zaustavio je reforme u zemlji, rasprodao je firme godinama stvarane i osiromasio i unazadio Bosnjacki narod.

Predizborna kampanja zapravo nikada nije ni prestajala. Odavno je prljava i žestoka, uostalom, kao i krađe. Pometnju je na scenu donio jedino SBB, a koji je, vidim večeras, insprirao "Oslobođenje" da se reklamira na TV1 sa sloganom "Mi nemamo partiju". (Jest, ako se misli na ukinutu komunističku partiju koja je uređivala njihove stranice, odn. "vedrila i oblačila").
A neki od prvih videoklipova na youtubeu bavili su se likom i djelom Sulejmana Tihića, a inspirirano fotomontažom iz BH Dana. To je ostavština iz izbornih dana u SDA, ako se dobro sjećam, ali očito da i ovaj video možemo ubrojiti u dio kampanje protiv SDA, budući da je Tihić ostao predsjednik:

Jučer mi se javio prijatelj na Facebooku koji je podijelio sa svim svojim prijateljima priču o dobrom čovjeku, Nedimu Teskeredžiću, sa kojim je dijelio bolesničku sobu. U postu Srce za dobreelaH ljude kazuje o svoja četiri bolnička dana na očnoj klinici u Sarajevu.
Najbitnij dio je ovo:
"Septembar 1. 2010. godine. javlja mi se prijatelj putem FaceBooka, kaže, ima želju da pomogne jednom čovjeku u nevolji. Kaže, vrijeme je da provjerimo koliko je jaka naša internet scena i šalje mi link. "
Pročitajte, pa ko može i želi pomoći neka se pridruži akciji.
U komentarima na link.na Rogatica.com, možete vidjeti i kako akcija napreduje...Meni je posebno interesantno u komentaru vidjeti da je neko od naših ljudi preko internet naručio dostavu hrane iz Konzuma. Dakle, ima i ta opcija. Za one kojima se žuri, odlično rješenje.

U petak me iznenadio postar. Donio mi je nas 'postbode' glasacki materijal za opce izbore u BiH, 3 oktobra. I ovaj put mi cudno bilo, gledajuci u veliku kovertu. U BiH ima jos , skoro 5 sedmica do izlaska pred glasacke kutije, a mi vec mozemo glasati. Hvale mi se prijatelji i poznanici da su i oni dobili istu kovertu. Lijepo, radi drzava. Ili Izborna komisija BiH, svejedno.

Za izbore nemam dileme. Znam odavno za koga necu, a bogme i za koga hocu glasati. Ovaj put cu pokusati obrazloziti tezu iz naslova - Zasto glasati za Zeljka Komsica.

Iako funkcija nije nesto, znajuci efektivne domete clana 'kolektivnog sefa drzave', zanimljivo je da su jedino tu, glasaci iz Federacije BiH,  u prilici glasati 'slobodnije', od okvira entitetskog glasanja. Iako Fatmir Alispahic i Muhamed Filipovic vec par puta ponavljaju poznatu tezu,  kako nije u redu da Bosnjaci biraju Hrvatima njihovog predstavnika, premda mi nije poznato da na listicu pise 'glasac Hrvat' i 'glasac Bosnjak', pa da se tako egzaktno zna ko to glasa za Zeljka. Divno je biti, bar tu, na trenutak, u prilici glasati za nekoga koji nije iz tvog 'nacionalnog stada' zbog tzv. entitetskoga glasanja, ali i zbog puno opasnijih predizbornih igara koji su zaigrali glavni igraci iz Dodikove gubernije i neuspsjesnog ratnog proizvoda, tzv.Herceg-Bosne. 

Pazljiviji posmatraci znaju kako je propalo glasanje o izmjenama Statuta F/NS BiH, zbog kojeg nasoj fudbalskoj asocijacijiprijeti suspenzija od FIFA. kada je sve dogovoreno na 'federalnom nivou', na glasanju su 'nasi Hrvati' odjednom okrenuli curak. U ruke u zraku s kartonom ZA bile su samo - bosnjacke!? Dragan Covic i neformalni vlasnik manjeg bh. entiteta iz Laktasa, blokirali su kljucnu odluku da bh. Kuca fudbala bude uredjena kao sve fudbalske asocijacije u svijetu. Poznato je da su prije toga dogovorili zajednicki nastup na izborima, bezuspjesno, bar javno, trazeci partnere medju Bosnjacima. I sta sada moze jedino iskreni glasac uraditi, ma kakve vjere i nacije bio, a posebno Bosnjak? Glasati da im bar pobrka pakleni plan, gdje god moze. A moze! Kako i gdje? Pa, glasati za Zeljka Komsica da hercegovacki nacionalisticki poskok ne uskoci u Predsjednistvo BiH. Za bosnjackoga clana Predsjednista BiH i nije mi toliko vazno. Racunati je da taj, ko god bude, nece izdati. Dakle, moja olovka danas zaokruzuje Zeljka Komsica za clana Predsjednistva Bih, a vi kako hocete!   

Prica u pocetku ima oblik bajke. Dijete rodjeno u Ugandi dospijeva u Svedsku gdje tokom skolovanja pokaze briljantne rezultate koji mu omogucavaju stipendiju i mjestona uglednom americkom sveucilistu gdje studira film. Po povratku u Svedsku prvo dobiva posoana drzavnoj tv da bi uskoro debitirao sa igranim filmom. Ni njegovo ime, karim, niti njegova tamna boja koze naizgled nikome ne smetaju. Bajka se jedne veceri naglo pretvara u horor nakon telefonskog poziva iz Ugande. Njegov otac je tesko bolestan i moli sina za malo novca koji mu je potreban za lijecenje. Karim odmah sutradan ode u banku kako bi poslao novac gdje ustanovi da mu je racun blokiran jer su ga Amerikanci stavili na listu sa imenima navodnih terorista. I ne samo da ne moze pomoci ocu vec mu je i novac zaplijenjen. Ocajan i utucen, izlazeci iz banke odlazi do vbrtica po s voju kcer. Pokusava se parkirati na jedinom praznom mjestu, ali mu preko reda to mjesto zauzima jedan drugi vozac. U tom momentu u Karimu eksplodira onaj bijes koji se godinama gomilao u covjeku tamne boje koze i muslimanskoga imena i on odjednom dobije zelju da sce svoje patnje iskali na drskom vozacu...

Politicki, ekonomski i medijski EU je danas potpuno podcinjena Americi, sto mozda i nije lose kad se sjetimo ponasanja najvecih evropskih  drzava s eventualnim izuzetkom Njemacke u slucaju BiH. Tako je rposlog mjeseca, velikom vecinom glasova u Evropskom parlamentu izglasan , zdravom razumu neshvatljiv Zakon koji Amerikancima omogucava da ceprkaju po racunima i novcanim transakcijama svih stanovnika Evrope. Na taj je nacin moguce da svaki put kad satelitska kamera snimi nekog ocajnika u Siriji ili Egiptu , koji se zove Karim (ili zastone , Midhat) dok uzvikuje parole protiv Izraela, Amerike ili Obame, nastradamo mi koji nismo 'ni luk jeli ni luk mirisali', ali zato imamo 'pogresna' imena. Antimuslimanska paranoja ne stedi nikoga: mozes biti totalno apolitican, mozes biti poltiican na nacin da se aktivno spurtostavljas islamskom ekstremizmu, mozes biti ateista, cak i krscanin, ali ako ti ime zvuci, onako 'teroristicki -Bogin si! teroristi, to su muslimani, i oni koji to jesu i oni koje je neko samo proglasio takvima.

'Svi muslimani nisu teroristi, ali svi teroristi su muslimani, glasi bezbroj puta ponavljana mantra dananjse evropske politike zbog kojeg ce se dolazece generacije Evropljana stidjeti. Recimo, opkoljavanje i skoro ceverogodisnje bombardiranje Sarajeva nije terorizam. Niko cak ni u Hrvatskoj nije tako nazvao ni opsadu Dubrovnika. Kad je prije nekoliko ghodina Mijajlo Mijajlovic, kako je to kasnije dokazano na sudu, hladnokrvno i s predumisljajem, u sred bijela dana ubio svedsku ministricu vasnjkih poslova, ni to nije proglaseno terorizmom.. Naprotiv, istu vece je u specijalnoj emisiji najgledanije emisije svedske tv ubici dijagnosticirana mentalna bolest ('on je 'cuo neke glasove') sto je u sukobu sa centralnim novinarskim i pravnim nacelima. Prije sudjenja se naime ne moze nikoga proglasiri krivim, ali ni osloboditi od krivnje. (...) Terorizam nije kada izraelski komandosi umedjunarodnim vodama pobiju humanitarce koji se pokusavaju probiti do Gaze, nije to cak ni kada Sjeverna Koreja iz cista mira potopi juznokorejski brod. (...)Jedini razuman nacin rjesavanja tog problema je uspostavljanje bliske komunikacije izmedju kultura zasnovane na ravnopravnosti i medjusobnom postovanju razlicitosti i prosto prihvacanje muslimana kao ljudi ni gorih ni boljih od svih ostalih. No, svjedoci smo medijske harange gigantskih razmjera  gdje se rutinski ponizavaju temeljne vrijednosti te civilizacije. nacrtas li Jevreja sa dugim nosom ili crnca sa velikim usnama ti si ( s pravom) rasist, nacrtas li grdobu kojom uvrijedis muslimane, ti si ugledni karikaturist i sampion borbe za slobodu stampe.

Jedini muslimani koji s e danas mogu vidjeti u zapadnim medijima, pa dakle i u svijesti njihovioh konzumenata, su teroristi talibani Sve to ne samo da produbljuje frustracije i pogoduje regrutiranju terorista medju muslimanima vec uzrokuje nasilno ponasanje cak i kod ljudi kojima nikada nasilje, pogotovo ne terorizam, nisu bili ni u primisli.Zasto danasnji svijet izgleda ovako i je liz bilja tacno ono sto je jos Goethe napisao 'da ovaj svijet pokrecu neprijatelji', to jest da ljudska civilizacija uopce ne moze funkcionirati bez neprijatelja, mozda ce saznati oni koji dodju poslije nas. Stvari su otisle toliko daleko da cisto sumnjam kako cemo mi koji danas trajemo docekati dan kada ce ovom planetom zavladati razumi tolerancija. No, da se vratimo filmu. Iz ocaja i nemocnog bijesa, Karima je tog dana izvukla spasonosna misao: Moram napraviti film o ovome'. I napravio je.

Film je postao hit.

Gornje rijeci je napisao ovih dana Midhat Ajanovic, Bosanac s adresom u svedskom geteborgu a ja se pitam, moze li bas svako od nas tako lahko savladati bijes u Bosni, Njemackoj, Holandiji-  snimajuci film o nekoj frustraciji, nepravdi, kao Karim iz Svedske. Ne moze, ali moze bar izbrojati do pet, zar ne. Sto nije ucinio onaj nesretnik u Tuzli, koji je neku noc zaklao bivsu suprugu, pred vlastitom kcerkom i jos se cereka policiji u lici: 'Ne mozete mi nista-ja sam lud'!?

Čini se nejvjerovatnim da je nauka toliko napredovala, a da ipak automobile i dalje pogoni benzin. Električni automobili koji se pojavljuju su preskupi i razlog je jasan - skoro sva industrija ovisi o nafti, od onih koji je crpe, onih koji je prevoze tankerima, do automobilske industrije koja se ne može tek tako prebaciti na neku "zeleniju"  tehnologiju. Ono što mi se učinilo interesantnim je nekoliko vijesti vezanih za region. Prva vijest kaže da je Hrvat izumio auto na vodu. OK, treba nešto malo benzina, ali kada čujete da se bjelovarčanin Marijan Radanec već tri godine vozi na vodu zahvaljujući generatoru koji je konstruirao, nije baš "svejedno". Pomenuti generator vode stvara plin, a struju za hidrolizu uzima iz generatora. Na 100 kilometara troši otprilike 2 litre benzina, a u protekle tri godine sa svojim je Renaultom 19 prešao 100 hiljada km. "Radi se o Teslinom izumu koji je predvidio kako ćemo voziti aute na vodu", tvrdi šezdesettrogodišnjak te dodaje kako mnogi Bjelovarčani voze aute koje je on modificirao.
Slijedeća vijest je iz Britanije, a po njoj - "svaka igra - svaka dobiva", odn. da bi nekada komunalno moglo postati benzinska pumpa :) Vijest je interesantna pa pogledajte (Auto na ljudski izmet)
Posljednja vijest iz komšiluka je o električnom autu. I to kakvom! Jer, neko će reći da električni auti nisu vrijedni pažnje zbog nesposobnosti razvijanja velike brzine, ali za bh.puteve i ne trebaju brži. A da se može voziti i mnogo brže već je u komšiluku dokazano.
Impresionira djelo 22-godišnjeg inovatora iz Hrvatske Mate Rimca, koji je u svojoj garaži stvara (ili se može reći daje stvorio) prvi supersportski električni auto. Njegov prototip već pobjeđuje u utrkama. 'Ima jako veliku efikasnost. Preko 90 posto električne energije koja uđe, pretvori se u kinetičko gibanje auta. Dok benzinski motor ima 20, 30 posto iskoristivosti', rekao je Rimac.
(u komentarima pune vijesti)
 

U Bosni i Hercegovini ima jedna srednjovjekovna tvrdjava-grad Srebrenik. I to kakva. Malo ih je koje s e mogu porediti s njom. Nalazi se kod Srebrenika, u rastrkanom selu Gornji Srebrenik. Prvi spomen tvrdjave-grada Srebrenika datira iz 1333 g., u prilicno je dobrom stanju. Dive joj se kako historiografi, arheolozi, arhitekti, fotografi, ali dzaba, mozda 60-70% Bosanaca i Hercegovaca i ne zna da ona postoji a nekmoli da su je posjetili.

 Tvrdjava i danas stoji uspravno, na kamenitoj stijeni, kao da ce se svakog trena odvaliti. Kada zakoracite na drveni most tvrdjave, jedinu vezu s 'kopnom', ucinilo mi se kao da smo zakoracili u srednjovjekovni svijet Bosne, koju ce upravo pohoditi neka vojska, zeljna osvajanja, izaci neka vojna posada uz zveket maceva. 

Na nepristupacnom terenu, kako rekosmo, povezana samo drvenim mostom, tvrdjava nije bila lahak zalogaj. Zato su u nju dolazili i dubrovacki poklisari, (njihov dolazak je i prvi pisani svjedok o postojanju tvrdjave-grada iz 1333 g.) ) da razgovaraju kao sa sebi ravnopravnim bosanskim velikasima u njihovoj gizdavoj prijestolnici.

Prosto vrijedja cinjenica bosanskog nemara prema takvom srednjovjekovnom raritetu u ovom dijelu Evrope. Ako je i podbacila drzava, nerazumljivo je sta radi lokalna zajednica ako joj je to glavna turisticka atrakcija!? Tek je, siromah, ove godine odlucila izdvojiti 600 000 KM da uredi prilazne puteve.Niti jednog putokaza, ili velikog jumbo plakata koji bi kazao putniku namjerniku sta se nalazi samo 4-5 km udaljeno od centra grada. Samo fotografija, koja izaziva divljenje, bila bi, cini se dovoljna, ali nema ni toga. Tek noviji turisticki prospekti su se sjetili da je ture pod nos turistima.

Ono na na cemu bi Nijemci, Francuzi, Holandjani zaradili velike pare, kod nas decenijama, stotinama godina propada.

Na ulazu, koji sada ima lijepo uredjena vrata, dakle, tvrdjava moze fino i 'pod kljuc', sjedio je covjek s novinama u ruci. Kroz dva dana je bila neka kulturna manifestacija, pa je neizvjesno da li ce covjek tu biti i nakon nje. Helem, prilazni, makadamski izlokani put, koji auto jedva savlada, drhtav da ne sleti u provaliju, jos ceka na asfaltiranje. Od turistickog kioska ili bilo kakvog info pulta, gdje bi se nesto moglo i kupiti za okrepu, ni traga. Sve lici, kao da nam je neki dan palo s neba, pa ne znamo sta cemo s njim.

Tvrdjava i srednjovjekovni grad Srebrenik, jos ceka da s eljudska ruka pazljivije pobrine o njoj. Neke su se vec pobrinule, prije 200 g. da je posljednji put preurede, jer ona prvobitna, nije mogla izdrzati zub vremena. Koliko je poznato, osim filma 'Hasanaginica' i kulturne manifestacije, koja traje dan i onda svi razgule kao da ih je neko natjerao da dodju gore, , medijevalna ljepotica Bosne lezi tuzna i ostavljena na stijeni, poput onog vojnika Danisa Tanovica iz filma Nicija zemlja. Razlika je sto, ako bismo se ovdje i malo mrdnuli oko tvrdjave, imali bi sta ponuditi i najprobirljivijem strancu  koji posjeti nasu zemlju, za razliku od Danisovog vojnika na rasprskavajucoj mini, metafori jedne politicki ostavljene zemlje koja u svakom trenu moze eksplodirati.

Bili smo par sati u lijepoj hladovini tvrdjave a emocije su plavile sa svih strana, zasto ni danas ne umijemo drugacije i bolje!  

Dragi nasi, otidjite, vidite komadic srednjovjekovne Bosne u Srebreniku, i bar djelimice ispravite nepravdu koja se cini tom cudesnom zdanju na stijeni, povezanu samo drvenim visecim mostom.

'Čovjek pjeva o tečko bolesnoj zeni, posvetio joj sve pjesme, pa zar toga ima još danas!?-govorila je u nevjerici jedna prijateljica, kad se malo obavijestila o sarajevskoj muzickoj - 'rising star', Eldinu Huseinbegoviću. Mladi muzičar iz Sarajeva, nastavak je poratnog, novog bh. muzičkog vala, iznimno talenatovanog, kao tekstopisac i vokal, koji o religioznosti govori bez kompleksa (davanje autograma za novi album 'Kaldrma' pred Katedralom, prekinuo je zbog džume) a pjesme posvećene tesko oboljeloj supruzi Emki (Multipla skleroza) pretvorio u možda najljepšu ljubavnu priču Sarajeva danas.

'Kaldrma' Eldina Huseinbegovica, njegov prvi CD, i bez znanja o kome se radi, kome pjeva i kako, osvojit ce vas 'na prvu' a svako naredno slusanje samo potvrditi da je BiH dobila istinsku muzicku zvijezdu.

Toplo preporučujemo!

p.s.

Vrijedi kazati i da kupovinom, dabome originala a ne kopije CD-a sarajevskog umjetnika, donirate jednu KM za Udruženje oboljelih od multiple skleroze u Sarajevu, čiji je član i supruga Eldina Huseinbegovića.

Sjećam se da je Islamska zajednica Tuzle prethodnih ramazana znala angažovati volontere da čuvaju cipele u Prinčevoj džamiji u Ši-selu. Međutim, sinoć sam vidio zaštitara iz firme za obezbjeđivanje sigurnosti (nećemo sada reći koje, da ne bude reklama) kako stoji ispred Čaršijske džamije u Tuzli, a to je, za one koji ne znaju, najfrekventnije mjesto u čaršiji, i to u vrijeme teravih namaza. Prišao sam zaštitaru i upitao ga zašto je tu, da li je tu zbog cipela () a odgovor je bio "i zbog toga, ali i zbog mnogo čega drugog, ne smijem govoriti." Prema nepotvrđenim informacijama u pitanju je prijetnja koju su iz RČP-a (Ravnogorskog četničkog pokreta) uputili MUP-u TK, pominjući pri tome i džamije.

Jučer je u prostorijama Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ o.d. Tuzla od 18:00 održano neformalno druženje članova i simpatizera BZK „Preporod“ povodom dolaska blagoslovljenog mjeseca ramazana. Ovom druženju je prisustvovao i burekblog koji koristi priliku da svim svojim posjetiocima muslimanima čestita ramazan šerif mubarek olsun, da im poželi lahak i lijep post, te da se ljepota ramazanske atmosfere osjeti kod svih državljana BiH, bilogdje da bili!
Mi vam prenosimo samodjelić atmosfere sa druženja.

.

Šta je to dovelo do fenomena zvanog Ekrem Jevrić, na sijelima je rečeno i više nego dovoljno. Ali ako bi morao svesti na jednu rije bilo bi to -  iskrenost! Iskrenost u nastupu ("Ljudi, ja od ovog youtube nemam ništa"), ali i u pjesmama. Ljudi su siti proračunatosti i konfekcije. Ipak, mora se priznati da je prava je umjetnost "ubosti" i "oslikati" duh vremena, a posebno bosanskog čovjeka i njegovog kukanja, nenaviknutosti na kapitalizam što znači - zaboravi na radno vrijeme od 07h do 15h. Toga više nema i to je trauma sa kojom se uče živjeti.
Pošto je Youtube pun remixa, ne mogu da ne preporučim i rege-verziju:
Oni koji nemaju posla uz one koji posao donose kući pjesma se može pjevati i drugačije. Prijedlog:
"Pusa - koćo; koćo - pusa, eto šta znam, ništa ne znam!"

Preslušao sam Ekremov CD i najviše mi se dojmio tekst pjesme "Česma" (nije džabe A1) u kojoj piše pismo majci koja usamljena čeka sina da dođe iz tuđine... ostatak poslušajte. :)
Kraljevski su stihovi: "Kraj ognjišta gdje si rasto, tu si i porasto".

Red je da se javimo našim redovnim čitateljima koji su navikli na "jedan post dnevno" na burek.blogger.ba. Razlog zbog kojeg postova baš i nema u zadnje vrijeme je jednostavan - burek.bloggeri su se okupili, a kao što znate (a tako stoji i u opisu burekbloga), ovo je "kolaborativni blog četiri pera i prijatelja, kojima u suštini na ovom dunjaluku najviše fali kvalitetne priče i ugodna druženja. Zbog toga se druže preko bloga."
Čim prođu naša prava druženja, nastojaćemo nastaviti istim redom i rasporedom.
Do tada, puno pozdrava i - uživajte!

U subotu, 17. jula 2010. na terenima Teniskog kluba Zmaj od Bosne u Tuzli,  održan je četvrti po redu teniski turnir za rekreativce "Burekblog  Tennis Challenger".

Turnir je počeo u 17 sati, a učestvovalo je četrnaest BH tenisera rekreativaca iz Tuzle, Gračanice i iseljeništva.

Pobjednik ovogodišnjeg turnira je odnio Željan Pilavidžić iz Tuzle, koji je savladao Ernada Čilaševića (jednog od burek.bloggera) rezultatom 7:4 u gemovima.

Dobra atmosfera, ugodno druženje i odličan odziv i ove godine ukazuje da turnir raste i postaje tradicionalan.

Poštovani bh.blogeri, dragi prijatelji,

Obavjestavamo da, i pored najbolje namjere, Prvi susret bh. blogera 'BlogUnited, najavljen za 17 juli u Tuzli - nece biti odrzan'! Razlog je, mozemo to kazati, 'tehničke prirode' iako on ima svoje 'ozbiljnije' ime- vrlo slab interes blogera za dolazak u grad soli.
Koliko god je kod mnogih postojala želja za okupljanje, ona se na kraju uglavnom uobličila u usmenu/pismenu podršku preko blogova i komentara. Razlog je što mnogi blogeri nisu u mogućnosti doći tim povodom u ovo doba godine zbog ranije preuzetih obaveza (vjenčanja, putovanja, udaljenost i dr.).
Tako se, i simbolicki pokazalo kako bilo koja 'united' bh. ideja u stvarnosti tesko dodje u fazu realizacije. Cini se, dopustite nam malo cinizma, da smo najavili besplatnu jagnjetinu, da bi neki, možda, naprasno počeli pisati i -dosli! Helem, ostat ce zabiljezeno da smo pokusali.

Nije nam zao sto smo ulozili ne malo slobodnog vremena u pripremu ovog skupa, pronasli i neke sponzore, dobili ponudu da sve bude na velikoj pozornici u Tuzli itd. - koliko muk pa cak i neki prepoznatljiv bosanski podsmijeh prema nasoj ideji na nekim bh. blogovima, u komentarima znanih i neznanih, da odbace sve sto potice ljude na upoznavanje, druzenje i sirenje pozitivnih vibracija medju nama, u zemlji prepunoj svakojakih napetosti i brige. Nije to, izgleda za nas!
 
Na ovom mjestu mozemo samo reci, hvala svima koji su bili spremni pomoci.

Organizatori neuspjelog Prvog susreta bh. blogera u Tuzli: Burek blog, Blob, Tratincica i Zijancerka.

Peščanik.net, ugledni web portal iz Beograda objavio je sjajnu reportazu iz Srebrenice, koji toplo preporucujemo.

U Memorijalnom centru Potočari 11. jula je ukopano 774 Bošnjaka i katolik Rudolf Hren, fudbaler. Njegov mlađi brat Ivan je poginuo u Srebrenici čim je počelo 1992. Imao je 20 godina. Ukopao ga je imam, jer popa nigde nije bilo. Otac im je sahranjen na pravoslavnom groblju. Rudolf je sahranjen kako katolicima dolikuje, ali je poseban na spisku. Kao broj 01. Srebreničani su 1995. ubijani kao ljudi, a sahranjeni su o državnom trošku kao islamski vernici. Iako i fatiha završava sa amin.

Koliko ravnodušnosti treba da se izbroji 775 zvezda i kakvo je to nebo koje može da ih primi odjednom. Ovogodišnja, deseta kolektivna dženaza u Potočarima je najveća do sada po broju ukopanih i broju onih koji su ih ispratili.Predsednik Srbije Boris Tadić koji je stigao u Potočare 104 minuta pre komemoracije, nije bio među sedam ambasadora i predsednika država, koji su govorili pred 50.000 ljudi. Neki su mu zviždali, prepoznavši u njegovoj senci Ratka Mladića. Jedna žena nosi jednu ružu za dva muška deteta. “Konačno sam ga našla, a sada ga ponovo gubim”, kaže starica koja grli tabut sa bratom. Steže tabut, kao da se plaši da joj neko ne otme nešto “njeno”. Na mezarju tri žene različitih generacija miluju dva tabuta. Porodica Jusić je izgubila tri sina, Omer tri sina i dva unuka. Porodica Delić je toga dana sahranila četrnaestoro, među njima i Teofila. Sahranjen je i Munib Hasanović, čiji je otac Rajko.

U Bosni i grobovi mogu biti samo masovni i višenacionalni. Mezarje u Potočarima je prošireno, pa rake spiralno vrludaju. Tu je i nišan rođenog 1983. Pred rakom 24-godišnjaka koji je broj 140, šest žena teši vršnjakinju ubijenog. “Ovo je Republika BiH”, i “Srbija je odgovorna za genocid u Srebrenici”, piše na transparentima na bosanskom i engleskom jeziku. Obe parole se isto pišu na bosanskom i srpskom. Pet sati posle početka dženaze, komunalci kao poslednjeg ukopavaju čoveka koji nema nikog svog. U grobnicama su nađene razglednice, naočare, prazni novčanici, upaljači, ključevi, lične karte, ručni satovi, lopata sa slomljenom drškom, rumena lutka sa slomljenom vilicom, omče za vezivanje ruku i nogu... Nekoliko dana pre sahrane planinari su našli jednu čizmu sa kostima noge povezanih žicom. Neki Srebreničani su živi sahranjeni. Ujedali su zemlju pokušavajući da dođu do daha.Masovne grobnice obleću rojevi plavih leptira sa belo obrubljenim krilima. Plavi leptir se hrani divljim cvetom iz porodice Artemisia koji izrasta iz masovnih grobnica i do 80 centimetara iznad zemlje. Nalik je maloj, dečjoj hrizantemi. U srednjevekovnoj Evropi su cvet stavljali u jastuke da štiti spavača od zlih duhova; rimski vojnici u sandale da ostanu odmorni. Na mandarinskom kineskom, leptir je simbol dugovečnosti; u japanskoj kulturi čednosti. Grčka mitologija povezuje leptire sa dušom pokojnika. Na srpsko-hrvatskom se pevalo: “Leptiriću, šareniću, hodi k meni amo! Evo imam lepu ružu, pomiriši samo. Ja bih došo, al se bojim kakve igle klete; stisnućeš me, probošćeš me, p' onda, zbogom svete!”

Pravdi podastrti izvođači srebreničkog zločina su Vojska RS i Škorpioni, bivši rezervni sastav srpske policije. Žrtvovani su u ime nedodirljivih bogova zla iz Beograda i sa Pala. Grafit “Bez zuba? Brkata? Smrdi kao govno? Bosanska devojka!”, napisao je na zidu barake u Potočarima koja gleda na groblje anonimni soldat iz Kraljevske holandske armije dodeljene UNPROFOR-u. U haškoj togi Teodor Meron je ocenio: “Bosanski Srbi su muslimane iz Srebrenice promišljeno i metodično ubijali samo zbog identiteta”. Na nezavršenoj listi nestalih ili ubijenih u Srebrenici je 8.373 imena, od kojih je 500 maloletno, a desetine su žene i devojke. Posle ove praznične nedelje u Potočarima su ostale sahranjene 4.524 žrtve genocida. Lane je Vijeće ministara BiH finansiralo sahranu sa 200.000 konvertibilnih maraka, ove godine sa upola manje novca.

U petak, 7. jula 1995. osam stanovnika Srebrenice umrlo je od gladi. Dan ranije počela je srpska ofanziva. Poslepodne 11. jula hulje na čelu sa Mladićem su šetale Srebrenicom. Predveče 12. jula obesila se o granu 14-godišnjakinja koju su silovali istovremeno sa bratom. Kolona muškaraca koja je 11. jula počela da beži prema Tuzli bila je dugačka između 12 i 15 kilometara. Neki su se domogli Tuzle u zimu 1996. Obično, do Tuzle se pešači pet dana. Čoveka koji se predao vratili su u kolonu sa iskopanim okom, odsečenim ušima i krstom urezanim na čelo.Četvero dece između osam i 14 godina iz kolone zarobljeno je 17. jula. Ispričali su da se očajnici iz kolone međusobno ubijaju, a neki vrše samoubistva. Pres služba Drinskog korpusa je snimila dečje svedočenje. Sudbina četvero dece nije poznata.

Egzekucije su počele 13. jula popodne severno od Srebrenice. Preživele iz prvog kruga streljanja čekao je drugi, ali nakon dovoljno vremena patnje. I civili iz Kravice su se latili noževa. U Kravici su posle 14 meseci nađeni dokazi zločina – kosa i krv. Tela nekih od 475 ljudi su bila ugljenisana. U Domu kulture u Pilici, posle godinu dana ispod pozornice nađeni su ljudski ostaci, lične stvari koje je krv otplavila. Srebreničanin je ispričao u Haškom tribunalu: “Iskočio sam iz kamiona koji je vozio na streljanje. Nisam znao želim li da živim ili da umrem”. U jednom od najvećih masovnih grobova – u selu Kamenica, tridesetak kilometara od Srebrenice, najmlađa žrtva je desetogodišnjakinja. Sahranjeni u Kozluku su imali između osam i 85 godina. Nekima su amputirani delovi tela.

Od 1. avgusta do 1. novembra 1995. mrtvi su se organizovano bacali u sekundarne i tercijarne grobnice. Ostaci istog čoveka nađeni su na više lokacija, udaljenih nekoliko desetina kilometara. Godine 2004. Vlada RS je saopštila imena 8.732 nestalih i mrtvih iz Srebrenice: 7.793 ubijeno je od 10. do 19. jula 1995. i još 938 ljudi nakon toga. Priznala je da se masovno ubistvo planiralo.

Dve godine ranije, RS je objavila izveštaj o istoj temi prema kome je 1.800 muslimanskih vojnika poginulo u borbama, još 100 od iscrpljenosti, a stotinak je ubila srpska osveta. U publikaciji “Za krst časni i slobodu zlatnu” (naslov preuzet iz epa “Smrt Smail-age Čengića” Ivana Mažuranića, prvog hrvatskog bana-pučanina), Ministarstvo unutrašnjih poslova RS govori o 641 stradalom Srbinu u regionu Bratunac-Srebrenica-Skelani.

U srpskom parlamentu zločin u Srebrenici je 2010. osudilo 127 od 250 zastupnika; u SAD je pet godina ranije sa 370 glasova za i jednim protiv usvojena rezolucija o genocidu. Premijer RS Milorad Dodik preti: “Nećemo nikad prihvatiti kvalifikaciju o genocidu”. U RS, na putu prema Potočarima i 11. jula 2010. stajale su table sa obaveštenjima “Prodajem prasad” i bilbord “Dani maline”.

U Srbiji u to vreme opština Bajina Bašta organizuje hepening “Drinska regata” sa trubačima i takmičnjem u kuvanju riblje čorbe. Bez nacionalnih predrasuda, Drina je od od 1992. do 1999. bila masovna grobnica pobijenih u Bosni i na Kosovu. Dve žene u kupaćim kostimima leže na nezavršenoj terasi sa bliskim pogledom na sahranu ćeretajući 11. jula 2010. (Tamara Kaliterna)

Prije nekoliko minuta, Mervana Jugic-Salkic, najbolja bh. teniserka svih vremena, zabiljezila je i trecu pobjedu u kvalifikacijama na WTA turniru u Pragu, ECM Prague Open, nagradnog fonda od 220 000 dolara. Sjajna Zenicanka podsjetila je na svoje najbolje dane blistavim pobjedama nad Madjaricom Anikom Kapros, opasnom Burakinjom Evtimovom a posljednja je pala Cehinja Katerina Klapkova. Iako nije bilo lahko kako govori rezultat, za Mervanu nije bilo problema - 6:3,6:2 Tako ce nasa najbolja igracica na crvenoj prasini ceske prijestolnice ponovo u glavni zrijeb jednog WTA turnira gdje s Darijom Jurak ima velika ocekivanja i u dublu, njenoj puno jacoj strani. Osim vec finog broja bodova, raste i suma zaradjenih dolara, koja ce pomoci bh. igracici da sezonu okonca bez problema, nakon sestomjesecne pauze uzrokovane povredom, nadamo se ponovo u drustvu 50-60 najboljih u dublu i medju 200 najboljih u singlu.

Mervana se samo pridruzila sjajnoj sedmici bh. tenisa. Jucer su bh. teniseri u drugom kolu Druge Euro-africke skupine Davis cup-a pobijedili u Tallinnu Estoniju. Nakon 1:2, Aldin Setkic je sve rijesio protiv najboljeg Estonca Zoppa u tri seta a onda je ispisana najljepsa prica bh.tenisa od nezavisnosti BiH. Jos uvijek junior, Damir Dzumhur je dobio priliku i odgovornost koju je iskoristio na maestralan nacin. Sicusni Sarajlija izgubio je prvi set a potom u naredna tri puno starijem Ivanovu prepustio samo mrvice.Bbilo je 3:1 i slavlje je moglo poceti. BiH se specijalizirala na pobjede u gostima, nakon ne bas jednostavnog zadatka u Makedoniji

Za ulazak u Prvu Euro-africku skupinu, a to znaci i borbu za prvi razred Davis cupa , BiH ce, kao i fudbaleri, morati igrati s Portugalcima. Do tog meca, treba uzivati i radovati se sjajnoj igri u Estoniji i bh. otkicu posljednjih nekoliko godina-Damiru Dzumhuru, cetvrtfinalisti juniorskog Wimbledona, o kojem ce se sigurno  tek cuti.

Cestitke Mervani Jugic-Salkic, Aldinu Setkicu, Ismaru Gorcicu, Damiru Dzumhuru i Franji Raspudicu.

Danas ce u Potocoraima, u podne, draga prijateljica ukopati oca. Skoro 15 godina trajao je neprebol, djevojcice, djevojke a danas odrasle osobe, udate zene u nadi da je mozda ziv ili da ga 'makar nadju'. I nasli su ga, kao sto je i moj dragi prijatelj Hasan Nuhanovic, napokon nasao Bracu, mladjeg brata i majku, koji ce pored oca, ranije pronadjenog u jednoj od podrinjskih grobnica i ukopanog u Memorijalnom centru 'Potocari', napokon naci smiraj. Prvi put ce uz tekbire i ezane u Potocarima zazvoniti i katolicka zvona. Nadjen je i jedini katolik, Rudolf Hren. Evo kako ga se prisjeca njegov prijatelj, Beriz Sehomerovic, prezivjeli Srebrenicanin.

'Granate su desetkovale, vec prvog dana, razbjezali smo se, i kad je sve utihnulio, vidim naseg Rudija (Rudolfa Hren) kako trci i previja ranjene. Imao je torbicu Hitne pomoci, pa je trcao i lijevo i desno, da kao pravi bolnicar pomogne komsijama i prijateljima. Previo je i mene, s onim cim je imao. Nastavili smo dalje, on prema Tuzli a ja nazad, prema Srebrenici i-nikad ga vise nisam vidio. Tako svjedoci Srebrenicanin Beriz, onaj nesretnik kojeg su zakopali, mislivsi da je izdahnuo, a on se nakon cetiri dana, probudi pod zemljom, kamenjem i granjem. Srecom, 'mezar' je bio plitak, inace, i njemu bi danas, mozda bila dzenaza u srebrenickoj dolini smrti.

Vojska i policija nakazne tvorevine bosanskih Srba, cije ime ne mogu ni izgovoriti ni napisati, pobila je mucki u veoma kratkom roku 8372 Bosnjaka i jednog Hrvata (?), zarad velikosrpskog zadatka tada zvanicnog Beograda i njihovih satrapa, bosanskih kvislinga.

Danas ce se klanjati dzenaza za 774 Bosnjaka, koji su ekshumirani u proteklih 11 mjeseci i nekoliko dana te sluziti misa zadusnica za pokojnog Rudolfa Hrena.

Neka je rahmet i slava nevinim ljudima Srebrenice.