burek

Hasta la victoria siempre!

13.09.2019.

Dno bh.novinarstva: NI SLOVA O BH.SUDIJI ADEMIRU ZURAPOVICU U POLUFINALU SP U KOSARCI!?

Danas je polufinale SP u kosarci izmedju Argentine i Francuske u dalekoj Kini sudio Ademir Zurapovic (na slici) , proslavljeni bh.kosarkaski sudija iz Tuzle. Nisam gledao utakmicu ali sam se nekako dokopao informacije koja je na cast posrnuloj kosarci u BiH. I zamislite sada da niti jedan medij onoga sto je ostalo od tzv.bh.novinarstva to nije objavio!?
Zapravo, objavila je web stranica bhbasket.ba, koliko znam oficijelna stranica KS BiH, ali njima je to posao, gdje su bh.mediji.
Zamislite, polufinale SP u kosarci sudio covjek pored cijeg imena je zastava BiH i niko da to nigdje ne spomene.

Koje dno i kakvo odsustvo nacionalnog samopostovanja.

Takva vijest bi bila dika i u vecim kosarkaskim nacijama jer je u pitanju najveca kosarkaska smotra u svijetu, mjesto gdje sudi sama sudijska krema pa nista ne prodje nezabiljezeno.

No, skromni Tuzlak s 24 godine internacionalnog iskustva ocigledno nema svoje novinare niti od toga pravi vijest.

Kako god, na ispitu su danas pali novinari u Bosni i Hercegovini. Ti silni zurnalisti koji se svake godine proizvode kao na traci na univerzitetima koje vise ne mozes ni popamtiti.

Neka se zna, polufinale SP u kosarci, kako napisasmo, u Kini je danas sudio Tuzlak Ademir Zurapovic. I to odlicno.

Bravo, Ademire.
12.09.2019.

IMA LI SRBINA A DA NIJE VELIKI?

Svojevremeno mi je dr Snjezana Vasilj, vrla profesorica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu rekla kako je saznala da ipak ima jedan Srbin koji ce glasati za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu na cuvenom referendumu 29 februara i 1 marta 1992 godine.
Bio je to, ispostavit ce se, kad sam utolio znatizelju, pilot Dusan, pazi sad, kapetan cesne Predsjednistva BiH, bolje reci Alije Izetbegovica!

Sto se vise odmicemo od tog referendumskog dana i neizdrzivog naleta slobode na ulici, u plucima, u zraku koji sam kao nikad prije osjetio negdje tamo kod Parka svjetlosti u ulici Ferhadija, u aksam 1 marta 1992 godine, cini se da vise nema ni tog gariba Dusana, ili slicnog njemu ko bi glasno vrisnuo u korist nezavisnosti Bosne i Hercegovine.
Danas i ovdje, u Bosni i Hercegovini 2019 godine.

Moze li se u javnom prostoru pronaci Srbin koji nije za Veliku Srbiju, onu Garasaninovu iz 1844 godinea u moderno doba seseljevski volsebno izgovorenu s govornom manom: Kavvobag, Vivovitica, Zemun..?

Moji bivsi fakultetski kolege ne smatraju uopce cudnim sto na banjaluckom odsjeku historije nema, pazi sada, nikakvog predmeta koji u imenu ima Bosnu a jednako i Hercegovinu.
Nema. Ima spomena samo u kontekstu Jugoslavije, srednjeg i novog vijeka pa ti gledaj.
I tako skoro tri decenije se znanjem tove i podsjecaju studenti u Republici Mrskoj.
 
I tako, mes´cini, ako bi se kod nas u BiH i mogao naci neki Dusan bar ravnodusan na tu temu, sto idete dalje prema Beogradu, sve je vise zagrizenih junaka koji srcano pjevaju himnu ´´Boze pravde´´ gdje se glasno kaze -´´srpske zemlje, srpski rod´´.

Meni jedino na prvu Gojko Beric naumpadne, penzionisani novinar sarajevskog ´´Oslobodjenja´´. Ima li jos nekoga?
06.09.2019.

ARISTOTEL I ALEKSANDAR VELIKI

Godine 334 prije nase ere kralj Filip Makedonski angazirao je Aristotela, slavnog grckog filozofa i naucnika da bude ucitelj njegovom sinu, jednom od najvecih vojskovodja svijeta - Aleksandru Makedonskom. Na tom poslu proveo je sedam godina!

Citam to danas u jednoj filozofskoj hrestomatiji i prebirem po glavi taj podatak- nisam znao! Malo me bilo stid, ali je tako.

E sad, moze biti i da sam zaboravio, stari se, ali trece nema. Nekako bih najprije kazao da je ovo drugo posrijedi jer o Aristotelu smo uglavnom sve procitali cak i mi koji nismo studirali filozofiju, ali jesmo bili pod krovom Filozofskog fakulteta u Sarajevu, na jednom drugom odsjeku. Gdje ces zaboraviti i taj fakt iz njegove biografije?

Kako god, hocu podcrtati, kako ni veliki vojskovodje nisu bili tek misicavi ratnici koji su umjeli mlatiti buzdovanom, macem, puskom i imati veliko srce u borbi s neprijateljem.

Eto, Alkeksandra Makedonskog, jednog od najvecih vojskovodja svijeta koji je hodao dunjalukom ucio je slavni Aristotel. Sedam godina.
23.08.2019.

Hakija Husejnovic, Srebrenicanin, britanskim lordovima: ´´ZNATE VI DOBRO STA SU ONI NAMA URADILI!´´

Covjek na slici zove se Hakija Husejnovic. Rodom iz Suceske kod Srebrenice. Ovaj nesretnik je dozivio, a eto Bozijom voljom i prezivio mozda najvece zivotno iskusenje - strijeljanje! Jedan je od rijetkih koji su pred srpskim eskadronima smrti jula 1995 godine - ostali zivi.

Ni sam ne zna kako, ali je gazeci preko stotina leseva i danonocnim skrivanjem stigao na slobodnu teritoriju pod kontrolom Armije BiH.
Hasan Nuhanovic mi kaze da je u svojim iskazima pred Haskim tribunalom pokazao sjajan stav i inteligenciju.
´´Poput doktora nauka, Hakija je govorio hirurski precizno, cini mi se bolje nego iko, a znam mnogo Srebrenicana koji su svjedocili, izdvajajuci najbitnije od onoga sto je prezivio u svom iskazu pred sudijama Tribunala´´, veli mi Hasan.
Pozelio sam vidjeti i upoznati Hakiju.
Desilo se to prije par sedmica kad sam cuo slijedecu pricu.

Pozvalo Hakiju, kao haskog svjedoka i teskog stradalnika koji je uspio prezivjeti i srebrenicka polja smrti, bilo je to prije 4-5 godina na svjedocenje u London, pred Dom lordova. Hasan je sve, kao i nebrojenu puta do tada, pripremio, britanska ambasada je sve platila i trebalo je krenuti.
Hakija nevoljko pristaje, sit svega.
Britanci ga ustificali ko momka, jer valja pred stati pred visoko drustvo britanskih lordova da cuju iz prve ruke sta je to bilo u Srebrenici. Platili i hotel pred jutarnji let iz Sarajeva.

Hasan ga zatekne u hotelu u odijelu i jednoj cipeli. Druga noga u -papuci. Dan prije polaska, u nekim poljskim radovima, Hakiji predje preko noznog prsta motokultivator i nateceni prst ´´kao jabuka´´ nije mogao u cipelu. Iz britanske ambasade jedva prihvate objasnjenje. Gdje ces u papuci pred lordove.
Takav Hakija, s papucom i natecenim prstom pojavi se u najvisem drustvu britanskog plemstva.
Pred punom dvoranom, prozovu Hakiju da im se obrati. Ustane nas Hakija, stane pred govornicu i pocne razgledati po sali. Lijevo desno. Tajac. Nikad Hakija da pocne.
Hasan se promeskolji, nagne se i dobaci mu da napokon pocne, sta vise ceka. Stoji Hakija ponosno i pomalo skilji ocima i skrguce zubima a sa strane poput upaljene lampe u dvorani strci ona papuca iz Sarajeva i nabrekli nozni prst.
Nelagoda u dvorani.
Bit ce nesto, ipak.
Nagnu se Hakija malo na mikrofon i poce.

´´Znate vi dobro sta su oni nama uradili!- rece Hakija okupljenoj lordovskoj sviti i gegajuci se ode do mjesta u prvom redu.
Ni muha se ne cuje u dvorani.
Nikome nista nije jasno. Sta se desava?
Hasan bi najradije opsovao, naginje mu se i ostro dobacuje.
´´Sta ti je, covjece, zar sam te mjesec dana spremao da kazes jednu recenicu i poslije tolikog puta da dodjemo ovdje!? Idi, bolan, se vrati i nastavi!´´
´´Hasane, ja sam svoje rekao sto sam imao reci´´, mirno je odgovorio nas Hakija gordo i stalozeno, s podignutom bradom gledajuci tupo u neku tacku na zidu.
Tako je i bilo.
Hakija je svoje rekao. Lordovi ostali zabezeknuti, skoro svima bilo neugodno.
Srebrenicanin iz Suceske  tako je jednom recenicom rekao bolje od najspreljenijeg govora koji se mogao zamisliti.
Zbog ovoga htjedoh ga upoznati, stisnuti ruku i zahvaliti mu se za takvo drzanje godinama svjedoceci o srebrenickom dzehennemu a i dati mu malo novcane podrske.
I desilo se to napokon u Podlugovima kod Ilijasa, gdje zivi bez prakticno ikakvih primanja s kceri, zetom i njihovom djecom.
S grupom prijatelja skupili smo mu 720 KM. Bajramluk jer smo bili par dana pred Kurban bajram.
Halal olsun, Hakija i da nam jos pozivis, ako Bog da.
17.08.2019.

Prodjoh Bosnom: ´´ WE WERE SOLDIERS´´ U GORAZDU

Od Bosne a i Hercegovine, cini mi se nisam bio samo u Srpcu, odakle bijase moj osnovnoskolski ucitelj Djordje. Makar malo, prosao, zagledao se u ljude, fasade, okolis, ali bio, vidio, osjetio jos malo Bosne, dalje od tuzlanske termoelektrane ili sarajevske Kozije cuprije, kako govore u sarajevskoj prijestolnici, skoro da nema bar malo zabiljezeno u mojoj memoriji.

Tako sam davno bio u Gorazdu, kao dijete i sjecam se samo zgrade socrealistickog hotela u centru grada. Sad sam otisao na dva dana da to sve po tabijatu vidim i dobro zagledam.

A ljudi moji, pa ono nema nidje. Sta su ti ljudi prezivjeli i kako je ono opstalo nema rijeci za objasniti.
Da je taj grad, to Gorazde, danas pod zastavom BiH, pa makar to bio samo onaj pipak s desne strane Sarajeva na karti nase domovine, koji kao da bocka u trbuh Republiku Srbiju i razbija opnu fantomske Republike Mrske, nemoguce je rijecima opisati.

Imali smo odlicne vodice, culi kompletnu pricu o otporu tog grada heroja velikosrpskoj nemani i vidjeli smo sve izbliza. Bili na obroncima grada gdje su danas konzervirani tenkovi, PAT-ovi, boforsi, PAM-ovi...posjetili industrijsku zonu, zavirili u gradske kafane po onoj mucnoj augustovskoj vrucini.

Sve mi se cini, onaj grad su mogli samo odbraniti Mel Gibsonovi vojnici iz holivudskoga klasika Randalla Wallaca ´´We Were Soldiers´´, niko drugi, osim dakako hrabrih srca branilaca Armije BiH na obali Drine 1992 do 1995, koji su izdrzali bas sve sto jedna opsada moze donijeti. Ali baska je braniti Sarajevo od Poljina do Trebevica, Kozije cuprije do Otesa, ovo je tako mali prostor gdje nisi mogao ni ustati posteno a da te mitraljez ne skrati za glavu.

Zato velika hvala rahmetli Selveru Sijercicu, tom genijalnom inzinjeru koji je osmislio ´´most ispod mosta´´ pa su nasi branioci mogli nesmetano prelaziti rijeku do prvih linija odbrane, kao i civili, posebno 1994 g. kada je sve gorilo u ovom gradu.

Neka je posebna hvala onoj odvaznoj grupi od 13 junaka Armije BiH, kada su skoro svi vec bili pobjegli od uzasa bombardovanja i na putu prema Rogoju.

Ta hrabra grupa koju bi trebao posjetiti spomenuti Mel Gibson pa da cuje bosansku verziju ´´We were soldiers´´, kako se u Bosni o(p)stajalo i kada nikakve realne sanse nije bilo.
Sam dragi Bog je, cini mi se, intervenisao u Gorazdu, bas preko tih hrabrih momaka da danas s osmijehom i radoscu, pod zastavom BiH i s ezanom s Kajzerije dzamije uz samu obalu Drine mogu slusati o privrednom cudu Bekto Precise-dasnas Emka Bosnia, Pobjede, Preventa i ostalih industrijskih feniksa Gorazda koji danas zaposljavaju cijelo srednje Podrinje.

Nigdje u danasnjoj BiH nisu kafane praznije nego u Gorazdu. Ne zato sto ljudi nemaju markicu za kaficu vec - sto rade! U 16 sati popodne vidio sama pune autobuse koji odvoze radnike kuci kao prije rata u Tuzli i Lukavcu - i srce mi bilo puno. Ti hrabri i odvazni sinovi Drine su ga odbrani a pametni inzinjeri podigli iz pepela da se tamo danas rado ide raditi i zivjeti jer neke perspektive ima.

Tada sam shvatio posalicu nekog Srbina iz Foce, ne znam odakle je, jednog od oko 300 koji dolaze na posao u Gorazde, kako sam cuo.

´´Hvala Bogu da nismo zauzeli i Gorazde, gdje bismo danas radili!´´
04.06.2019.

BAJRAM SERIF MUBAREK OLSUN

Jutros su muslimani cijelog svijeta, pa tako i Bosnjaci u domovini Bosni i Hercegovini i dijaspori, obiljezili zavrsetak ramazanskoga posta klanjanjem bajram namaza. Bio je to nezaboravni dvadesetdevetodnevni put posta i ibadeta za sve bogobojazne muslimane ciji zivoti u ramazanu dobiju bitne promjene u odnosu prema sebi i drugim ljudima pa oni s pravom imaju razloga biti veseli i radosni prvog dana sevvala kao nikada tokom godine. Ramazan neponovljivo mijenja nase zivote i cini ih boljim i smislenijim.

Ovaj ramazan ce ostati i za moju malenkost nezaboravan jer moj djecak Emir koji je tek navrsio 11 godina uspio je i pored skolskih obaveza ispostiti cijeli ramazan, hvala Allahu.

Dabome, i vama, muslimanima iz blog zajednice blogger.ba koji svrate na ovu stranicu zelimo cestitati ovaj veliki dan - ramazan serif mubarek olsun uz najbolje zelje vama i vasim porodicama.
10.05.2019.

Prvi put u svadji s komsijom: NE MOGU SPAVATI OD VASEG PARAVANA NA BALKONU!

Nikad se u zivotu nisam posvadjao s komsijom, kako zbog odgoja, prirode a tako i prakticne strane: komsija ti je cesto blizi od brata, kaze jedna narodna poslovica.
Velim, nikad si nisam dopustio ni najmanju svadju, iako je bilo sijaset prilika. Presutis ljudski poganluk i podvalu jer valja zivjeti dalje. Sve do neki dan.

Dodje komsija koji stanuje ispod nas na vrata oko 21 sat.

''Dobro vece! Ne znam gdje je vasa, ali nasa spavaca soba je ispod vaseg balkona i moram vam reci da ne mozemo spavati nocu od vaseg balkonskog paravana koji stvara buku kada puse vjetar!'', rece mirnim tonom covjek u ranim cetrdesetim godinama s kojim se uljudno pozdravim u haustoru i to je to iz naseg kontakta u proteklih godinu i po od kako su doselili.
I nije mu to bilo prvi put, uzgred. Ucinio je to vec dva puta ranije.
Jednom je poslao zenu a jednom je dolazio sam.

''Ne razumijem, velim. Ne cujemo nista, mojoj djeci ne smeta koja spavaju jos blize balkonu od vas. Osim toga, balkonski paravan je dobro ucvrscen i postavljen kao i kod svakog zivog u ovom gradu'', odgovorim mu jednako mirnim tonom.
Poceo je jos nesto da vazi nas komsija, inace tradicionalni Zidov koji cesto okuplja sunarodnjake na rostilju u prostranoj avliji i bivao sve nervozniji.

''Znate, dosao sam da ovo ljubazno rijesimo ali vi ocigledno necete'', odjednom je postao ofanzivniji.

''Stvarno vas ne shvatam, gospodine. Sta sada da radim? Da ga skinem? E, to zaista nece ici. Ne mogu nista uciniti, zaista'', dodao sam a on je smrknuta lica i razocarano otisao nazad uz laku noc i lijep san.

Pokvari mi covjek i noc i cijelu sedmicu.

Da objasnim ko je, dodat cu da je njegova hanuma, inace jedna sitna mrsavica iz Portugala, prvi vikend po dolasku u stan koji su kupili i temeljito renovirali, zakucala na nasa vrata.

Bila je subota oko 13 sati (sic!), bas kad je moja zena usisavala kucu i preslagala odjece u ormaru.

''Znate, vi pravite buku. Cula sam nesto kako klizi i bucno je!'', reklo je malo spicasto lice od 45 kg s zimskim kaputom i debelim cizmama.

''Mozda je od nekog drugog, ne znam stvarno!'', pravio sam se nevjest a zapravo u nevjerici da mi neko u pola dana dolazi i upozori me zbog kliznih vrata ormara!

I tako, dolazili su jos dva puta zbog balkonskog paravana koji stoji, kako rekoh, sasvim fino pricvrscen sa svih strana, ali zbog jakog vjetra, sto se desava u Holandiji, prirodno je da neki put proizvodi neke zvukove, ali valjda je to normalno.
No izraelsko-portugalskom bracnom paru vrlo niskog stepena tolerancije i osjetljivosti koji mora imati besprijekorno miran san, ocigledno malo fali. On bi valjda da zacepim sve rupe na ogradi, cak i one koje paravan ne pokriva pa da vjetar ne moze napraviti ni najmanji sum! Ili da ga skinem. O desetak komsija koji imaju skoro isti paravan na balkonu da i ne govorim. Besmisleno, dabome.

Jednom sam pisao protestni e-mail udruzenju vlasnika stanova u gradu zbog neshvatljivog ponasanja komsija i oni su evidentirali problem, vjerovatno i prenijeli. No, nije pomoglo.

Nabusiti i arogantni potomci Izraela i Portugala idu dalje. Kako se covjek odjednom moze naci u belaju a da nicim nije kriv. Jednostavno naletis na neljude. Sto kazu, mnoge stvari u zivotu mozes birati ali komsiju ne! Kako ti se zalomi.
I kako sada?
Sta ciniti u vec de facto otvorenom svadjalackom frontu s komsijama ´´a nit luk jeo, nit luk miris´o´´?
Paziti da se na stepenistu niposto ne mimoidjes i izbjegnes dodatni stres, i zivjeti tako godinama.
Ili odseliti prvom prilikom? :(
20.04.2019.

Slike Bosne: IPE, ESMA I MILE

Sve mi je u slikama i imenima. Neizbrisivo.

Tako recimo kad neko spomene Vares, bosanski gradic u centralnoj Bosni i Hercegovini, ne pomislim na rudnik i propalu zeljezaru te stare varosi, omatorjele simbole koji jedini otimaju ovaj gradic od otuzne stvarnosti. Moja prva pomisao je na Ipeta Ivandica (1955-1994), sjajnog bubnjara ´´Bijelog dugmeta´´, (na slici) virtuoza s udaraljkama i bubnjevima, vjerovatno najboljeg koji je ikada hodao Balkanom, muzicara bez kojega se meteorski uspon kultne sarajevske grupe ne moze zamisliti a koji je tragicno zavrsio u Beogradu 1994 godine.

Rodio se nas Ipe upravo u tom malom Varesu, taman na zavrsetku cuvene Titove ´´prve petoletke´´, kada se dobro stegnuo kais da se osiromasena i gladna Jugoslavija digne iz bijede i cemera u teskoj poratnoj obnovi zemlje. I sve se to desava u gradicu koji danas jedinu nadu vidi u uvrnutim Amerikancima koji traze zlato u njegovim okolnim potocima i bivsim rudnim nalazistima.

Prije mjesta koje ne vodi nigdje i zapravo je slijepa ulica pred planinom Zvijezda, pomislim i na Mila Andjelica, rijetko dobar vokal nekad popularne grupe ´´Bolero´´ a koji je eto rodjen u Varesu.
Kad Mile zapjeva ´´O Jesenjinu´´, ´´Galebovi´´, ´´Jelena´´, ´´Konjuh planinom´´, tek tada shvatite kakve je sjajne glasove imao bosanski rock u prijeratnom periodu a kojih vise nema, osim na youtube i nasoj memoriji. Boze, tako malo bosansko mjesto a dva takva muzicara iznjedriti! Golemo. Naci ce Ameri, cim kopaju godinama, vjerovatno i tu zlatnu zilu, a mi svjedocimo o zlatnoj muzickoj zili grada kojeg ce malo ko prstom znati pronaci na karti.

Jutros slusam ´´Esmu´´ od Bijelog dugmeta i sjeca me samo na jednu Esmu. I uvijek ce biti tako.

Zvala se Esma Muratovic, desetogodisnja Sarajka iz nekadasnje Kozaracke ulice, unuka bivseg naibu reisa Ismet ef. Spahica. Jednom smo klanjali podne namaz, znam kako je vezala mahramu sitnim rucicama, gdje je sjedila, kako se lijepo smijala i skakutala.
Boze dragi, kako je samo to pametna, umiljata i draga djevojcica bila. Nasa mila rahmetli Esma koja bi danas imala 37 godina.

Pogled mi se zaledio na slabom signalu BHT u Tuzli, nekog 25 augusta 1992 godine, tako nekako, kad je kijamet bio nad Bosnom a reporter s uzdahom govorio o nezamislivoj tragediji u sarajevskoj porodici Spahic koja je ostala bez tri kceri i jedne unuke. Ubili su Esmu srpski zlikovci tog augustovskoga dana 1992 godine dok je zajedno s mamom Melihom, tetkama Almasom i Mahirom sipala vodu u ´´Dairama´´, cuvenom dvoristu restorana na Bascarsiji. Sve su poginule u jednom trenu, da ih Allah kao sehide pocasti dzennetom.

Nema ih danas, ima samo negdje u Svicarskoj vec u trecoj zivotnoj dobi stari roker Mile. Ostala su sjecanja...


08.04.2019.

Aerodrom Tuzla: NIJE ´´INFORMATIONS´´!

Na Burek blogu smo vise puta do sada pisali o Medjunarodnom aerodromu Tuzla i nevjerovatnoj ekspanziji u proteklih pet godina da su dostigli skoro 600 000 prevezenih putnika u 2018 godini.

Posljednjih mjeseci se zavrsavaju radovi na rekonstrukciji putnickog terminala cime bi napokon u punom ljepsem svjetlu trebali predstaviti jedan bh.aerodrom kako pred domacim tako i pred stranim putnicima koji u sve vecem broju dolaze u Tuzlanski kanton.
Premda direktor Karasalihovic, tipicni SDA uhljeb sa vrlo skromnim znanjem za tako odgovornu funkciju, od maja prosle godine bar 5-6 puta u kameru laze kako ce radovi biti gotovi za par mjeseci, u septembru, decembru, martu, evo sad ce skoro maj a enterijer jos uvijek nije zavrsen.

Neke stvari, da ne pretjerujemo, ipak jesu i aerodrom zaista izgleda neprepoznatljivo. A i ne izgledao, ako ulozite 6 miliona KM. Tako su se ukazali i kontrolna tabla sa svim informacijama o odlazecim i dolazecim letovima kao i led tv aparati u glavnom holu aerodroma na kojima su obavjestenja o letovima.

Nekima ce mozda izgledati kao sitnicarenje, ali kada smo vidjeli da ´´Informacije ´ prevode na engleski kao Informations (na slici), nije nam bilo mrsko napisati im e-mail da to maknu, odnosno izbace slovo ´´S´´ na kraju.

Poslali smo, bezbeli, u prilogu i fotografiju jednog medjunarodnog aerodroma u svijetu (na slici ispod) da bismo dokumentovali nasu tvrdnju. Na nase iznenadjenje, javila se izvjesna Aldijana Zubcevic iz direkcije aerodroma.

´´Hvala na ukazanom, greska je ispravljena´´, odgovorili su.

Kakvi¨smo bahati i arogantni, posebno uposlenici javnih preduzeca u BiH, nama je ovo, iskreno, bilo ugodno iznenadjenje.

Ima nade za nas kad hocemo priznati i gresku, rekli bismo kratko.
04.04.2019.

Izgradnja cesta u BiH: NEUM NAPOKON U CESTOVNOM ZAGRLJAJU S OSTAKOM BiH

Gledam ovu sliku u prilogu koja govori o gradnji ceste izmedju Neuma i Stoca a koja se sve vise vrti i postavlja tamo gdje ljudi diskutuju o gradnji cesta u BiH. Boze, koliko uopce znamo vlastitu zemlju. Neum i njegovo zaledje gradi cestu.

Bezbeli, ne ono kako smo navikli iz pravca Granicnog prelaza Doljani jer tada izadjemo iz BiH pa nakon nekih pola sata ili vise voznje kroz Lijepu njihovu, ponovo udjemo u BiH i to u Neum, jedini bosanskohercegovacki grad na Jadranu. Nonsens. Malo je drzava na svijetu koje si to dozvole.

Kako god, da skratimo, nakon 40 godina neshvatljivog skanjivanja, kako drzavnih organa bivse zajednicke drzave do ovih danasnjih u BiH, krenulo se s mrtve tacke. Neum napokon nece biti povezan samo serpentinama i skoro kozijim stazama od nekih 40 km s ostatkom BiH, vjerovatno najgore po mnogima sto BiH ima a zove se cesta, od kojih se smuci voznja i najsaburli vozacu, vec finom magistralom kakvu i zasluzuje pomorski grad.

Federlana vlada je eto odrijesila kesu, i ako ne bude nekih nepredvidjenih problema, oko 14 km ceste vec do juna, od Neuma prema Stocu ce biti uredjeno i asfaltirano ''kako Bog zapovijeda''.
Dva tunela su takodjer pred otvaranjem a dobra vijest je sto ce se odmah moci prikljuciti na staru cestu i tako izbjeci patnja od voznje.. Ostaje jedna dionica blize Stocu (iz pravca Drenovca) koja je u tenderskoj proceduri i dva manja sastojka koja tek treba da eksproprisu zemlju pa krene s tenderom.
Uskoro ce blizu 40% biti u potpunosti izgradjeno a izgledno je da do 2020 godine oko 65%-70%  ceste Neum-Stolac bude gotova a vrlo mali dio u gradnji. Vjerovatno do 2021 ili 2022 g. bude sve u komadu zavrseno jer novac je prakticno osiguran.

E, sad. Ne treba pricati koliko ce to biti vazno da ostatak BiH stigne na more bez guzvanja u Doljanima, i tako kroz svoju zemlju dodje na vikend ili duze na more i usput uziva u lijepom pejzazu novootkrivog kutka domovine.

Povecat ce to i prihode kako Neumu tako i BiH a i otvoriti jedan nepoznat dio nase lijepe zemlje turistima i putnicima namjernicima.

Zar to nije lijepa vijest u moru losih?

Mogle su se ove pare u budzetu F BiH bezbeli davno naci kada se zna na sto se sve trosilo, sasvim sigurno jer je turizam jedna od rijetkih grana privrede koja ni izbliza nije iscrpila sve nase mogucnosti u punjenju budzeta grada Neuma a tako i F BIH. Da ne govorimo da bi se time ispravila nepravda prema generacijama jednog dijelu BiH koji je skoro slijepa ulica i u cestovnom mraku. Kako rekosmo, saznat cemo s izgradnjom nove ceste nesto vise o tom dijelu BiH.

Uzgred, davno sam u popisu stanovnistva BiH otkrio kako u Neumu zivi i 4% Bosnjaka (prema popisu 1991 g. 190 a po posljednjem 2013 samo 63!) pa tako niko ne moze govoriti o ekskluzivno hrvatskom gradu, ma koliko bi neki zeljeli da on ''ne sijece'' kteritorijalni kontinuitet Hrvatske. Ima saka, naravno, Bosnjaka na obali, u samom gradu, s apartmanima za iznajmljivanje, koji dolje i zive, ali skoro svi ti neumski Bosnjaci su se ugurali u dva mala sela Rabrani i Cerovo. Odatle su, zapamtio sam, Tucakovici.

Mic po mic, kao i sve u Bosni, polahko se eto i Neum otvara i upoznaje svoje zaledje prema ostatku zemlje. Vec ovog ljeta, nasa je preporuka, mnogi koji ljetuju u tom pomorskom gradu a ne zele biti u kolonama u Doljanima, mogu upoznati nove kutke domovine i sigurno brze stici na more.
Sretan put!
01.04.2019.

Bosanski nepoznati genijalci u svijetu: NEDZAD GLUHBEGOVIC

Jedna vijest sa stranica ´´Oslobodjenja´´, onih gdje obavjestavaju koga je od nas proteklih dana otelo bosanskom gradu i selu, kako u domovini tako i u iseljenistvu, svejedno, bas me dobro bocnula. Na njoj pise da je u holandskom Utrechtu umro emeritus prof.dr Nedzad Gluhbegovic (na slici). U 85-oj godini.

Koliko ima Bosanaca i Hercegovaca koji su ikada culi za Nedzada Gluhbegovica? Ako izuzmemo uske naucne krugove, pazljive studente medicine, neke strastvene hronicare Sarajeva, vjerovatno jako malo.

E, ovaj nas rahmetli Nedzad je od 1971 godine, od Kartuma (Sudan) do Utrechta gradio sjajnu naucnu karijeru, istrazivaca profesora, voditelja katedre za anatomiju na univerzitetima medicine u pomenutim gradovima. Posebno se specijalizirao u anatomiji mozga gdje je ostavio dubok trag u svijetu medicine. Jako je bio zbog toga cijenjen u medjunarodnim naucnim krugovima.
Da je to tako pokazali su njegovi kolege u velikim nacionalnim udruzenjima strucnjaka u anatomiji.

Tako je nas Nedzad bio clan Americkog udruzenja anatomista, Njemackog udruzenja anatomista, nekoliko akademija nauka... Dobro, neko ce reci da je ispred njegovog imena stajalo ´´nizozemski profesor i naucnik´´, tacno je to, bili su to i mnogi drugi znanstvenici i uglednici u svijetu, ali ime i porijeklo je neizbrisivo i neotudjivo i obiljezi covjeka cijeli zivot.

Nedzad je bio Sarajlija i Bosanac s holandskim pasosem o kojem eto, haman do njegove smrti skoro da nista nismo znali. A bio je od onih bosanskih genijalaca koji su dali puno covjecanstvu a otisli su daleko od domovine, prije skoro 50 godina.

Neka je rahmet njegovoj dusi.
29.01.2019.

Rahmetullahi alejha: AJNA

Otisla je moja mati, Ajna rahmetullahi alejha (na slici pored). Po onom kijametu, debelim januarskim minusima, snijegom i ledom okovanoj Bosni.

U avliji puno svijeta. Ta poznata tisina nasih dzenaza. Mahrame bosanskih muslimanki koje nikad nisu ljepse podvezane nego tada. Gusenje u grlu. Brada podrhtava a suze se otimaju,  klize i nestaju u ledenoj ploci. Odnekud podsjecanje na rijeci pjesnika Hadzema Hajdarevica, koje mi onomad rece kad je otac rahmetli preselio:

''Covjek je, znas, uvijek siroce kad ostane bez roditelja, koliko god imao godina kada se to desi. Uvijek''.
I odista je tako.

Posvjedocio sam tome prije par dana.

Siroce.

Praznina, gubitak i osjecaj da vise nemas nikoga na svijetu.

Na prvu sam pomislio, kud bas po ovoj zehmeriji ode od nas, draga mama! Od toliko dana u godini da nas zapadne kopanje smrznute zemlje za tvoju vjecnu kucu i dova s promrzlim rukama nad sledjenim kaburom.
I nije to, bezbeli  zbog nas sto ce nam biti malo teze vec zbog tebe.

Zasluzila si, mislim se, dunjalucki rastanak u puno ljepsem ambijentu, u nekom blagom proljetnom danu. Pod beharom poput sedefa za tvoju keranu samiju, kada je Bosna najljepsa i najumilnija i kada ce tvoji najblizi, s dzematom u tisini ponijeti tabut iz avlije.

Opet, ''U svemu imas znak, znak i znak'', kaze jedna pjesma, pa tako nalazim simboliku i u njenoj dzenazi.

U bjelini snijega zrcali se, eto i u noci susreta s melekima Munkerom i Nekirom, Ajnin kao bistri gorski potok cist zivot i, poput meleka skoro pa bezgrijesan ovozemaljski put, protkan dubokom i iskrenom bogobojaznoscu, podizanju djece, brizi za kucom i zivotnom maksimom - ''ne zalaziti u tudje zivote''.
Kad komsiluk kaze da ''ona ni mrava ne bi zgazila ili nesto ruzno o nekome rekla'', dovoljno ste rekli o toj osobe. Valja mi uz ovo prisloniti i pomalo bizarnu pricu koju sam cuo pred dzenazu, kako je valjda samo Ajna na ovom dunjaluku u ducanu znala kupiti i poneku natruhlu jabuku i krusku. Ne bez razloga.

''Hajde, bolan, pa mora i Zula nekome prodati te natruhle, sta ima veze. Eto, ja cu ih kupiti'', govorila bi nasa mati, prostodusno i najiskrenije i time iznova pokazivala siroko i dobro srce gdje je bilo beskrajno mjesta. I nije to sve.

I s osamdeset godina mama je pokadkad znala otici do standova s knjigama na otvorenjima dzamija, mevludima, pa nakon pazljivog razgledanja naslova uprijeti prstom i reci prodavacu:

''Hocu onu knjigu, dajte mi i tu tamo, i ovu, i tu...'' i tako utolila glad za pisanom rijecju i u poznom zivotnom dobu premda nije imala nikakvo formalno obrazovanje i zanimanje.
A onda bi prvom prilikom zaskiljila ocima, skupila obrve, prekinula neku ispraznu pricu za stolom, podigla kaziprst i ispricala najdomljiviji dio knjige. Citala ih je polahko, nekad podvlacila vazne recenice, a sa strane je znala u par rijeci dopisati vazne dogadjaje iz zivota familije. Tek da se ne otrgnu od zaborava.
Slicno je samo rahmetli amidza Ibrahim znao pripovijedati osvojena prostranstva knjige.

Ipak, vaznije od svega je da rahmetli Ajna ima sta ponijeti na Jewmul-hasr, Dan sudjenja i to podsjecanje me uvijek razgali i uspravi ovih dana.
Preko 60 godina klanjala je ona skruseno i pedantno bes vakat namaz (pet namaza dnevno) i po tome se mjerilo njeno vrijeme.
Samo priprema obroka, manji radovi u vrtu i djeca su mogli na tren poremetiti njenu dnevnu rutinu gdje se stalno pogledavalo na zidni sat. Da ne promakne namasko vrijeme.
Iza vrata se samo pomoli njena mahrama, fiksira kazaljke sata i - nestane.

I jos nesto mi naumpalo dok tipkam ovo a suze vlaze tastaturu.

Ima jedan stih rahmetli Nedzada Ibrisimovica, tog nesudjenog nobelovca u Bosnjaka, samo da je bilo malo ovozemaljske pravde:

''Bosna ima kucu, u kuci zivi starica,
njen osmijeh je ajet o dzennetu''.

E, taj stih godinama sam posebno osluskivao i nekako posesivno gurao u porodicne bisage. Svojatao sam ga uvjeren da bi i sam Nedzad rahmetli rekao da se to odnosi bas na nju, samo da je bio u prilici vidjeti moju mater. Ona je imala taj lijepi osmijeh bosanske hanume u kojem je Ibrisimovic vidio ''ajet o dzennetu''.

Da joj Allah ukabuli dobra djela i obraduje je najljepsim dzennetskim mjestom.

''A ti, o duso smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan. Pa udji medju robove Moje, i udji u dzennet Moj!'' (Kur'an)

07.01.2019.

Laktashenko iz nase avlije: 204 LETA GOSPODARA ENTITETA!!

Koliko Bosanaca i Hercegovaca, posebno onih u manjem entitetu zna o utrosku poreznog novca njihovih izabranih predstavnika? Vjerovatno malo, iako se tek poneki nas medij drzne zaviriti u vozni park, troskove reprezentacije, jednokratne pomoci i slicno. Iako BiH ima najskuplju administraciju na svijetu s prakticno cetiri nivoa vlasti: drzavni, entitetski, kantonalni i opcinski vecina su i dalje bezobzirni i drski u trosenju budzeta da cak odbijaju i novinarima u rijetkim prilikama odgovoriti na pitanja o rasipnistvu. U ovome po mnogim pokazateljima prednjaci manji bh.entitet RS koji prakticno od pocetka postojanja tog cudovista nastalog u Dejtonu ima tzv. Vazduhoplovni servis s helikopterima i avionom za potrebe predsjednika,Vlade i Skupstine tog entiteta.

Treba li pomenuti da visi, drzavni nivo BiH nema ni helikopter!

U zvanicnom opisu ´´Vazduhoplovni servis RS obavlja usluge prevoza za sluzbene potrebe predsjednika RS, Vlade i Narodne skupstine a moze obavljati i poslove za druge korisnike po odobrenju predsjednika RS´´.

Bosanskohercegovacki mediji nikako da se pozabave kuda, koliko i u koje svrhe leti Milorad Dodik, dojucerasnji premijer i predsjednik entiteta. Da nema nekih portala koji se bave iskljucivo avijacijom i putnom infrastrukturom koja zaviri i u broj letova sa svakog aerodroma te ko je taj ko leti tako ne bismo znali da je u godini koja je zavrsila prosle sedmice predsjednik RS koristio avion cak 204 puta.

Da je Laktashenko prakticno vlasnik i gubernator manjeg entiteta i da radi sta god pozeli kao najveci autokrata poznato je vec 20 godina a njegova bahatost u potrosnji javnog novca ogleda se upravo i u koristenju letjelice.

Ako malo preracunate skoro tri dana sedmicno je lider iz Laktasa, ili njegova svita, negdje letio! Dabome, najvise je letio za Beograd, cak 40 puta. Da nece autom ni do Sarajeva poznato je, navodno zbog sigurnosnih razloga, pa je letjelicom isao 14 puta u glavni grad BiH.
Isao je neprikosnoveni lider iz Laktasa njegovom omiljenom ´´cesnom´´ i u Bec, Solun, Dubrovnik, Dusseldors, Solun, Dubrovnik, Sofiju, Atinu, Birmingham.
Bilo je tu letova i za daleki Soci za susret s ruskim predsjednikom Putinom, a jedan do grckog otoka Krf vjerovatno nema poveznicu s svakodnevnim duznostima jednog nizerangiranog politicara iz siromasne zemlje kao sto je BiH.
Nema podataka kada je operacija napravljena ali nema sumnje da je rijec o ljetnim mjesecima kada se o trosku poreznih obveznika putovalo na grcke plaze kao i 2017 godine kada ga je ´´provalio´´ jedan beogradski medij.
Voli nesluzbeni vlasnik Republike Mrske avione pa eto. Malo sto mu se moze, malo i zbog tzv.drzavnog xafsinga kako potenciraju manji entitet u sklopu Bosne i Hercegovine.

Cak je i citani srbijanski portal Blic pisao o neshvatljivom razmetnistvu Milorada Dodika s letovima aviona a da ne zeli ni da prica o tome, a nekmoli polaze racun entitetskoj skupstini pa je i ta usamljena prica 2017 godine pala u zaborav. Treba otic´s obrazom na noge bacuski Putinu.

Avion (na slici) koji je trenutno u upotrebi je kupljen za 4,87 miliona dolara 2008 godine i za to je bez problema nadjen novac u inace skromnom budzetu manjeg bh. entiteta, prakticki malo vecem od Kantona Sarajevo.

U toj vijesti je receno da je avion kupljen u tvornici u americkom Kanzasu a osim dva pilotska mjesta ima jos sest putnickih sjedista. Predstavljen je kao jedan od najboljih modela aviona za VIP letove. Cinik bi rekao, da, ima se, moze se. Pa ne reci da mu stoji ime -Laktashenko.

Kakav bjeloruski diktator, kakav sjevernokorejski apsolutista kojem se podrugujemo i smijemo zbog nevidjene diktature u 21 stoljecu! Imamo mi nasu, na pragu, u Banja Luci!
03.01.2019.

Kladionice i kocka: ALBANIJA ZATVORILA 4300 KLADIONICA I ZABRANILA KLADJENJE!

Nevjerovatno zvuci vijest da je Albanija od jucer, 2 januara zatvorila 4300 kladionica a kocka zakonom zabranjena.
Od kocke ce ostati jedino kasina u luksuznim resort naseljima na albanskoj obali, porucio je premijer te zemlje Edi Rama.

Razlog ovako drasticnoj mjeri je taj sto je drzava Albanija procijenila da masovna ovisnost o kladjenju u toj zemlji je jedan od glavnih uzroka siromastva, sitnog kriminala i obiteljskog nasilja. Prema podacima drzavnih sluzbi Albanije cak 70% razloga za razvode lezi u - kockanju. Zanimljive su i druge statistike u vezi kockara: svaki cetvrti kockar je bar jednom pokusao samoubistvo a s jednom kockarnicom na 670 stanovnika ova je zemlja bila ispred drugih zemalja Balkana.

Vala, svaka ti je zlatna, Edi, rekli bismo, i cvrsto vjerujemo da nismo jedini.
A otkud ovakva snaga da se jedna drzava uhvati u kostac s najvecom posasti modernoga doba? Pa, vjerovatno samo zato jer tamo drzava radi i djeluje. I ima je.

E, zamislite sada da slicna vijest osvane na portalima i dnevnoj stampi u Bosni i Hercegovini o istoj odluci Vijeca ministara i entitetskih vlada! Tesko je i zamisliti, reci ce mnogi jer mocni kockarski lobi u BiH bi bio spreman mozda pokrenuti i teroristicke akcije samo da niko ne ugrozu tu zlatnu koku, prije svih nase Hercegovine, odakle dolazi vecina kladionica.

Taj film, te slike, mi vjerovatno nikad necemo gledati.

Uzgred, Edi Rama dolazi, nije zgoreg pripomenuti, iz katolicko-pravoslavne familije ali je odlucio prigrliti katolicanstvo, kako je pojasnio, premda to ne istice toliko koliko potrebu da se pohvali religijskom harmonijom u Albaniji. Cak je jednom izjavio da mu je zena muslimanka, ali ipak su prva dva sina pravoslavci a treci - katolik!

Sta god bio, njemu njegovo, ali ovom covjeku sa slike treba cestitati na takvoj hrabrosti. I da prezivi on i njegova vlada.

31.12.2018.

SRETNA NOVA 2019

Svim posjetiocima Burek bloga zelimo sve najbolje u nastupajucoj 2019 godini. Puno zdravlja i uspjeha svakovrsnog. Burek blog

19.12.2018.

Bosnjaci i hanefizam: EBU HANIFA I MALA LEKCIJA MODERNIM LIBERALNIM DEMOKRATAMA!

Proteklih sedmica ponovo citam ´´Historiju islamske filozofije´´, autora M.M.Sharifa koju je jos 1990 godine objavio zagrebacki ´´August Cesarec´´.
Ne znam da je iko bolje u dva toma sazeo sustinu islamske filozofske misli kao ovaj brilijantni Pakistanac, ali neka to bude subjektivni sud.

Ovaj put cu izdovjiti kratko poglavlje ´´Sloboda izrazavanja:Prava i obaveze´´, gdje se Sharif fokusirao na mezhebe (vjerske pravne skole) u islamu s posebnim akcentom na Ebu Hanifu (zivio u osmom stoljecu u Kufu i Bagdadu u danasnjem Iraku).

Za neupucene, muslimanski ummet danas broji cetiri najveca mezheba sunitskoga islama, dakle bez sija i siitskog tumacenja islama: hanefijski, malikijski, hanbelijski i safijski.

Bosanski muslimani, najvecim dijelom Bosnjaci, pripadnici su hanefijskoga mezheba koji broji otprilike blizu 700 miliona dusa danas. To su, osim Bosnjaka, Turci i debelo stablo turskih muslimana kojih osim u matici Turskoj ima i ne malo u zemljama bivseg Sovjetskog saveza (oko 100 miliona), Albanci, Afganistanci, Pakistanci, indijski muslimani, Indonezani, Egipcani, ruski, kineski muslimani, pola Iraka a mali dio je i Arapa pristalica mezheba kojeg je utemeljio Imami Azam, ili poznatiji kao Ebu Hanife.

Procitajte sta ovaj genijalni um kaze o slobodi izrazavanja:

´´Sloboda izrazavanja u muslimanskom drustvu i u islamskoj drzavi izvanredno je znacajna za nezavisnost sudstva. Kur´an odredjuje ovu slobodu terminima kao sto su ´´emr bil ma´ruf we nehju anil munker´´, (naredjivati pravicnost a zabranjivati nepravdu).
Ebu Hanifa je branio pravo na slobodu izrazavanja protiv sudova na isti nacin: ako neki sud donese pogresnu presudu on nije oklijevao ukazati na nedostatak zakona ili procedure. Za njega postovanje sudova nije podrazumijevalo dopustanje pogresnih presuda. S toga mu je dugo bilo zabranjeno iznositi misljenje o ovome pitanju.

Braneci slobodu izrazavanja, nije priznavao zakonitim hapsenje ili drugu kaznu nad osobom koja lose govori zak i o zakonitom upravljacu. ili njegovoj vlasti., pa isla i tako daleko da grdi halifu i izrazava namjeru da ga ubije, sve dotle dok se ne odluci na oruzani otpor ili narusavanje mira.
Zalagao se za ovo jos od jednog incidenta za vrijeme Alijevog halifata. Pred njega je bilo dovedeno pet osoba pod optuzbom da su ga otvoreno vrijedjali na ulicama Kufe. Jedan od njih je bio optuzen zbog prijetnje da ce ubiti halifu. Hazreti Alija je naredio da se oslobode.
Receno mu je: ´´Pa, oni su htjeli da te ubiju!´´

On odgovori:´´Zar treba da ih ubijem samo zbog toga sto su izrazili namjeru da me ubiju?´´

Opet mu je receno:´´Ali oni su te vrijedjali!´´

On rece:´´Ako zelite, ruzite i vi njih!´´

Koja slobodarska misao muslimanskoga pravnika iz osmog stoljeca! Koje slobodoumlje protkano i utemeljeno posve u izvorima vjere!

Ima li danas takvih liberala na politickoj pozornici Bosne i Hercegovine, komsiluka ili Evropske unije? Tako sirokih pogleda, slobodne misli koja brani pravo drugoga na stav, ma kakav on bio.

S druge strane, zanimljivo kako je nas veliki Imami Azam ´´dospio´´ simpatija bas turskih muslimana, muslimana srednje i daleke Azije i u uvodu pobrojanih velikih nacija a najmanjim dijelom - Arapa. Zanimljivo, zar ne? Eto, da i to ostavimo za razmisljanje.

Da li je ovakav hanefijski mezheb ikad mogao zazivjeti, recimo u Saudijskoj Arabiji, koja se danas ne moze pohvaliti niukoliko slobodama i ljudskim pravima.

Uzgred, u toj zemlji zvanicni je mezheb hanbelijski, koji se smatra tvrdim i konzervativnim. Tesko, zar ne?

Helem, eto i zbog ovoga, ko je izdurao pa procitao do ovog mjesta ovaj tekst, treba veceras prouciti fatihu Ebu Hanifi, nasem velikom Imami Azamu. Neka mu je rahmet i Bozija milost.
04.12.2018.

Muzika: ZNATE LI KO JE LOREENA MCKENNITT?

Da li ste ikada culi za Loreena McKennitt? Iskreno, nisam ni ja dugo, ali ta dama koja je prosle godine obiljezila 60 godina zivota je pravo muzicko blago koje, cini se, ne dobiva toliku paznju u svijetu kakva po njenoj naobrazbi, strasti za muzikom i ukupnom doprinosu svjetskoj muzici -zasluzuje.

Muzicki opus ove Kanadjanke je impozantan a dokazala se, osim kao izvrstan vokal i kao kompozitor, harfist, harmonikas i pijanist a svjetsku slavu je zadobila performansima ´´world music´´ u kojima dominiraju keltska muzika i teme s Srednjeg Istoka.
Njen muzicki izraz je posve osebujan, unikatan a takvi su i nastupi koji su prakticno prestali nakon nesrece s brodom 2006 godine..

Kako god, prodala je Loreena preko 14 miliona ´´nosaca zvuka´´ a performansi diljem svijeta poput ´´Nights from the Alhambra´´, ´´Caravanserai´´,´´Santiago´´,  s njenim velikim orkestrom izvrsnih muzicara,  naprosto vas gone kad ih poslusate da ustanete iza stola, s vaseg kauca, iz kreveta i aplaudirate ovoj muzickoj divi  irsko-skotskih korijena iz Kanade.

Poslusajte samo ´´Santiago´´ u prilogu ovog posta i sve ce vam se samo kazati...


22.11.2018.

Almir Imsirevic i tekstovi na www.nomad.ba: ´´DUGO NISAM CUO BOLJI KOMPLIMENT!´´

Nedavno sam otkrio iznimno zanimljiv web portal www.nomad.ba na kojem pisu sjajni pisci iz Bosne i Hercegovine ali koje iz nekih razloga ne susrecemo bas cesto s njihovom prozom i poezijom u svakodnevnici, da kazemo u javnom zivotu. Ili manje nego prije, dijelom i zbog opceg pada interesovanja ljudi za knjigom.

E, nomad.ba je dao prostor tim autorima da kroz vrlo angazirane tekstove, kolumne, putopise iskazu i svoj raskosni talenat te pozabave se i temama kojih nema u postojecim citanim medijima u nasoj zemlji.
Pored dokazanih autora poput Semezdina Mehmedinovica, Almira Kaplana ima i lijep broj jako talentiranih prozaista i poeta.

Za jednog od njih sam znao, zove se Almir Imsirovic, dramski pisac i predavac na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, ali iskreno receno, nisam znao da covjek tako dobro pise. Vjerujem da ce mnogi od zaljubljenika u pisanu rijec koji ovo procitaju i pozele provjeriti moju tezu steci isti dojam.

Helem, bio sam pod jakim dojmom Imsirevicevih tekstova o Seadu Kapetanovicu (´´Sead Kapetanovic, Viking na sedzdi´´), zanimljivom Bosancu (na slici) kojeg slucajno susrece u Zenevi a gdje ce Almir otkriti vrlo bogat zivotni put covjeka koji nas na prvu, zar ne, podsjeca na filmskog lika iz ´´Valter brani Sarajevo´´, kojeg je maestralno odigrao Rade Markovic.

Mozda je jos bolji tekst ´´Esma Nikolic-Pecorelli, moja japanska komsinica´´ itd.

Nisam odolio da ga ne potrazim Imsirevica na Facebook-u i cestitam mu na odlicnoj prozi. Pomalo iznenadjen zahvalio se a ja sam dodao kako sam se samo ponasao u duhu hadisa Bozijeg miljenika Muhammeda a.s. koji je kazao jednu tako dobru i kvalitetnu uputu muslimanima:

´´Kada vidite da neko radi nesto dobro, recite mu to!´´ Ovo mi apsolutno sada naumpada jer ne nalazim bolje rijeci, dodao sam.

´´Dugo nisam cuo bolji kompliment. Iskreno zahvaljujem.Obradovan i ponosan, iskreno´´, odgovorio je Imsirevic.

Tipkam ovo uz dubok uzdah. Eh, koliko bi svijet i ljudi medjusobno bili bolji, ne samo muslimani kojima se obratio Muhammed a.s., samo da urade taj za mnoge jako tezak korak i priznaju drugom, uspjesnom covjeku da to sto radi, ako radi dobro, zasluzuje cestitku i podstrek! Da bude jos bolji.
Tada bi medju nama bilo manje zlobe, zavisti, podmetanja pa i mrznje.
08.11.2018.

''Kad sam bio hodža'', Damir Ovčina: HEJ GRBAVICE, RANO LJUTA!

Sinoc sam zavrsio s citanjem izvrsnog romana ''Kad sam bio hodza'', sarajevskog autora Damira Ovcine i jos uvijek me drzi pod strasnim dojmom i emocijama pa da to prenesem na Burekovu sofru.
Osebujnog stila kazivanja, pun ko sipak faktografije stradanja sarajevskog naselja Grbavice, romaN se na momente cita kao najbolji thriller kojeg ste drzali u rukama. Istovremeno se bez konkurencije namece kao jedna od najboljih poratnih bosanskohercegovackih proznih ostvarenja iz tzv.logorologije, kako bi taj knjizevni uklon nazvao pisac Ivan Lovrenovic.

Da je neko do sada bolje prozno obradio uzase stradanja nesrpskog stanovnistva naselja Grbavice, prakticno u centru grada, u vrijeme agresije na BiH od 1992-1995 godine, tesko je naci primjer i zato treba odati priznanje na romanesknom prvijencu Damiru Ovcini.

Autor pise u prvom licu dolazak agresije na Sarajevo i BiH u proljece 1992 godine. Slucajni obilazak porodicnog stana koji je ''na cuvanju'' posto porodica zivi u Aerodromskom naselju, a nakon smrti majke, ispostavit ce se posve koban nasem junaku nakon prvih postavljenih barikada sumnjivih likova s carapama na barikadama a koji su predstavljali srpsku stranku SDS, Radovana Karadzica, osudjenog ratbog zlocinca.
Povratka kuci vise nije bilo i nas Sarajlija ce u narednih 400 stranica knjige prezivjeti vjerovatno najgore moguce ljudsko iskustvo zivota pod stalnim terorom, strahom od gubitka zivota, svakovrsnim maltretiranjima, provjerama, sto ce opet biti nista kad biva ukljucen u tzv.Radni vod koji je osim povremenih kopanja rovova kao glavni posao dobio skupljanje mnogih mrtvih tijela po Grbavici i danasnjem tzv.Istocnom Sarajevu koji su vec poceli zaudarati u ljeto 1992 po haustorima, podrumima, stanovima, ulicama...

Odredi smrti predvodjeni osudjenim ratnim zlocincem Veselinom Vlahovicem Batkom, Crnogorcem, bivsim bokserom koje je Sarajevo prihvatilo par godina prije pocetka rata, ostavljali su iza sebe smrt i pustos po grbavickim stanovima, ulicama a neke metode izivljavanja docekat ce vjerovatno i filmsku obradu, poput one kada zlikovac postroji deset nesretnika tijesno jedan uz drugog, u redu, pa puca iz poluaotomatske puske da vidi koliko jedan metak moze ubiti ljudi.
''Samo osam'', rekao je pomalo nezadovoljan nakon jednog takvog smrtnog pira na Grbavici.
I nije Batko bio jedini u eskadronima smrti gdje je svako malo dolazio neko da opljacka, siluje, premlati prezimena koja nisu zvucala srpski.

Autor Batka u knjizi naziva Bugarska, Milorad je Momcilo Mandic, zapravo SDS-ov reziser i narucilac terora i smrti na Grbavici, ali koji nikad nije odgovarao za nedjela iako je bio istaknuti sef policije Karadziceve paradrzave.

Sta je zbunjujuce nakon citanja knjige kada zakopate malo po intervjuima autora romana?

Autor mrtav-hladan kaze u jednom intervjuu da je kompletna gradja romana iz ''sekundarnih izvora''!?
''Molim?''

Naime, tesko je zamisliti da neko literarno i faktografski onako uvjerljivo i literarno kvalitetno, moze prikazati tri i po godine terora na Grbavici a da to ne govori iz vlastitoga iskustva. Damir eto, kako tvrdi, nije, vec se trudio i uspio u knjigu utkati silna svjedocenja prezivjelih pa cak i intervjue nekih zanimljivih likova ''s druge strane barikade'', poput sudbine popularnog sarajevskoga glumca Bore Stjepanovica.

''Cvikeras'' iz kultnog filma ''Sjecas li se Dolly Bell'' je naime svoj ratni put iskreno ispricao u beogradskom sedmicniku ''Vreme'' gdje je priznao da je bio primoran okrenuti pusku na Sarajlije. Damir i to vjesto plete i njegovu pricu ubacuje u cetnicki vez ljudskog nesoja kakav ne hoda na daleko u svijetu.

Naslov knjige moze odbiti neke ljude pa da pojasnimo.

Autor, naime zna izgleda samo Fatihu od islamskoga nauka pa je u Radnom vodu, nakon skupljanja desetina i stotina mrtvih tijela Bosnjaka i Hrvata po stanovima, ulicama, jarkovima, sumama u i oko Grbavice bio preko noci prozvan - hodzom jer je eto znao bar nesto prouciti kada zagrnu nesretnika u raku.

''De ti, hodza sad ono prouci'', rekao bi mu srpski komandira Radnog voda kad bi u mrtvoj tisini trebalo jos bar neku najskromniju molitvu izgovoriti hudim i nevinim ljudima, zrtvama velikosrpskog stampeda na Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo.

Iz holivudske perspektive, kada bi koga zanimalo stradanje nesrba u Sarajevu, a daj Boze da danas ima onih koji bi izvalili 5-10 miliona dolara za takvo sto, ova knjiga bi se mogla nazvati i kao ljubavna prica Bosnjaka i Srpkinje u uzasu rata. Neki, eto prezivjeli Romeo i Julija.

Naime, junak knjige ljubuje s komsinicom s prvog sprata na istom ulazu gdje zivi, otprilike od onog trenutka kad shvata da od povratka na slobodni teritorij nema nista. Ona, pazljiviji citalac ce otkriti da je Ekmecic, je ocigledno dugo u njega bila zaljubljena sto govori susret kad ''prvo lice'' dolazi s curom i ispraca je kuci nakon cega ce se ona spasiti a on ostati u celjustima zvijeri i ubica Grbavice.

On ce s svojom djevojkom izdrzati do kraja opsade Grbavice vjesto se skrivajuci izmedju svog, njenog i stana komsija koji su ili pobjegli ili bili ubijeni gdje bez njene nesebicne zastite, hrane i paznje sigurno ne bi uspio.

Reintegracija GRbavice u ono sto se zove Federacija BiH znacit ce i odlazak njegove djevojke u ''srpsko Sarajevo'', u manji entitet (sto ce valjda biti stivo za nastavak romana) dok ce on punih pluca i presretan krenuti i potraziti oca, da li je prezivio strahote rata.

Dalje necemo otkrivati citaocu koji je dovdje izdrzao ovaj mali prikaz knjige. ''Kad sam bio hodza'', sjajan ratni triler zasluzuje debelu preporuku na citanje, kako zbog literarnog uzitka, tako i uspomene i trganja od zaborava na hiljade nevinih zrtava opsade Grbavice.
17.10.2018.

Aerodrom Tuzla: I KONCESIJU TURCIMA I NOVI UGOVOR S WIZZ AIR!?

Vise nikakva vijest nije podatak o nekom novom rekordu Medjunarodnog aerodroma Tuzla. Po svim procjenama kraj godine ce ova rastuca avio luka docekati sa skoro 600 000 prevezenih putnika sto je bilo apsolutno nezamislivo prije pet godina kada se stidljivo predstavio dolazak madjarske avio kompanije, ''najvece niskobudzetne kompanije u srednjoj i istocnoj Evropi''.

Period prije toga, kada je direktorovao Terzic i u besposlici udarao po sazu s njegovim zivinickim sazlijama, ovakva jedna vijest bila je domen naucne fantastike.

Pored odlicnih habera s tuzlanskoga aerodroma, mozda najboljih u Tuzlanskom kantonu posljednjih pola dekade, tri stvari izazivaju u najmanju ruku nedoumicu, ali u negativnom kontekstu.

1. Menadzment s direktorom Karasalihovicem vec pet godina ne uspijeva zavrsiti pristupnu rasvjetu sto je teska bruka najodgovornijih lica tuzlanskog aerodroma i pored garancija Wizz Airu da ce sve biti gotovo u junu 2015 godine. Pazite, u junu 2015 a danas je oktobar 2018 godine. Ne moze gospoda otkupiti jednu sumicu na jos 180 m propisane duzine za rasvjetu pa je sada sve na cekanju. Ukljuci se ona, ali skoro stidljivo, u tzv.testnoj fazi da iskoristi sto se iskoristiti da. A 180 m rasvjetnih stubova (manje od dva fudbalska igralista) ce se zavrsiti nekad.

2. Iako je prosirenje pristanisne zgrade (na slici) bilo planirano u maju pa potom prolongirano za 25 septembar, prije par sedmica je direktor Karasalihovic mrtav-hladan poceo pricati o nekim fazama i kraj radova najavio za april naredne godine!?
Ne treba zaboraviti da je skoro 6 miliona KM iz kredita, federalnog i kantonalnog budzeta te vlastitih sredstava aerodroma osigurano bez problema pa su firme ''Džena'' iz Gradačca i ''Tom Cat'' iz Tuzle bile rahat sto se tice isplate. Zavrnuli lovu a posao razvukli.
Para nije falilo, ali jeste njihove ozbiljnosti u izvrsenju preuzetih obaveza. Kao da prave neku ucionicu na Vlasicu, pa kad god zavrse.
Strani kao i domaci putnici su u soku i nevjerici da godinu dana se provlace pored skela, radnika i nezavrsene zgrade. O guzvanju po 300 ljudi kada se ''priblize'' dva leta, u skucenim prostorijama da i ne govorimo.

3. Premda voli mikrofon i vaziti o uspjesima aerodroma, spomenuti direktor je prosle sedmice izrekao jos jednu nevjerovatnu glupost. U izjavi za medije on govori dvije neshvatljive nebuloze. Prvo najavljuje pocetak razgovora s kompanijom Wizz Air o produzenju petogodisnjega ugovora koji istice u novembru naredne godine najavljujuci i treci avion (!?), iako po zimskom redu letenja ce samo jedan biti dovoljan jer je dobar broj linija ukinut ili ceka ljetni red naredne godine. A odmah potom direktor podsjeca na ozbiljne razgovore s turskim investitorima koji su zainteresirani za koncesiju aerodroma.
Kakva kratkovidost u razmisljanju!?
Direktor kao da ne shvata kakav god da je strani investitor od koncesije na aerodromu skoro jedini profit moze biti podizanje naknade koristenja usluga madjarskoj avio kompaniji. Poznavajuci ih i njihovu praksu s drugim aerodromima, tesko da podignu i cent naredne godine vise od 3 eura po odlazecem putniku jer ionako stalno kukaju kako nude najjeftinije karte a znamo da su avioni puni i sigurno nema govora o minusu u poslovanju.
Kako mozes govoriti o trecem avionu i istovremeno najavljivati dolazak sumnjivog turskog investitora koji u portfoliu imaju samo upravljanje avio lukom u Mogadishu (Somalia) a da ne saljes signal Wizz Air-u da dobro promisli s kim ima posla za jos pet godina saradnje!?
Ta kompanija je znala i u boljim uvjetima poslovanja napustiti neke aerodrome cim nadju jeftinije ili im postojeci pocnu zavlaciti ruku u dzep.

Tako je recimo prije par godina novi menadzment aerodroma KOnstantin Veliki iz Nisa ponudio besplatan dolazak ''low cost'' avio kompanijama samo da aerodrom prodise pa su Madjari dosli istog dana s Ryanair-om. A u Tuzlu su dosli, ko ne zna da i to naglasimo, tek kada je Beogradski aerodrom digao za desetak eura vecu cijenu po odlazecem putniku.

Karasalihovic, ocigledno teski amater u svom poslu i obicni stranacki uhljeb, nije svjestan sta prica i u kakvu nezgodnu poziciju moze dovesti tako veliki projekat kantonalne i federalne vlade koji sada upumpava milionske svote u njegov razvoj a sve vise familija i lokalnog biznisa se veze poslom i biznisom za ovu zlatnu koku TK.
Sramotu s prilaznom rasvjetom, radovima na pristanisnoj zgradi nije ni saprao a on se bruka s nebuloznim izjavama o koncesiji aerodroma a da vec pet godina nije nasao niti jednu novu kompaniju i tako smanji losu startnu poziciju u pregovorima s Wizz Air-om jer si potpuni ovisnik o njihovim avionima pa ako ljudi odluce otici, oko 140 zaposlenih i kompletnu zgradu moze slobodno pod katanac.
Zapravo i ne mora, ostat ce letovi Golden Toursa od juna do septembra.
Dva puta sedmicno. Da se prolufta zgrada i obnovi steceno znanje do sada. A sve je ljepsa iznutra, pogledajte na slici ispod.
Allah selamet, sto bi rekao Zaim Muzaferija u ''Savrsenom krugu''.

Stariji postovi

burek
<< 09/2019 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930


Dobro.ba



MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2255422

Powered by Blogger.ba