burek

Hasta la victoria siempre!

08.11.2018.

''Kad sam bio hodža'', Damir Ovčina: HEJ GRBAVICE, RANO LJUTA!

Sinoc sam zavrsio s citanjem izvrsnog romana ''Kad sam bio hodza'', sarajevskog autora Damira Ovcine i jos uvijek me drzai pod strasnim dojmom i emocijama pa da to prenesem na Burekovu sofru.
Osebujnog stila kazivanja, pun ko sipak faktografije stradanja sarajevskog naselja Grbavice na momente se cita kao najbolji thriller kojeg ste drzali u rukama, istovremeno se bez konkurencije namece kao jedna od najboljih poratnih bosanskohercegovackih proznih ostvarenja iz tzv.logorologije, kako bi taj knjizevni uklon nazvao pisac Ivan Lovrenovic.

Da je neko bolje prozno obradio uzase stradanja nesrpskog stanovnistva naselja Grbavice, prakticno u centru grada, u vrijeme agresije na BiH od 1992-1995 godine, nema nikakve sumnje i zato treba odati priznanje Damiru Ovcini.

Autor pise u prvom licu dolazak agresije na Sarajevo i BiH u proljece 1992 godine. Slucajni obilazak porodicnog stana koji je ''na cuvanju'' posto porodica zivi u Aerodromskom naselju, a nakon smrti majke, ispostavit ce se posve koban nakon prvih postavljenih barikada sumnjivih likova s carapama na barikadama a koji su predstavljali srpsku stranku SDS, Radovana Karadzica, osudjenog ratbog zlocinca.
Povratka kuci vise nije bilo i nas junak ce u narednih 400 stranica knjige prezivjeti najgore ljudsko iskustvo zivota pod stalnim terorom, strahom od gubitka zivota, svakovrsnim maltretiranjima, provjerama, sto ce opet biti nista kad biva ukljucen u tzy.Radni vod koji je osim povremenih kopanja rovova kao glavni posao dobio skupljanje mnogih mrtvih tijela po Grbavici i danasnjem tzv.Istocnom Sarajevu koji su vec poceli zaudari u ljeto 1992 po haustorima, podrumima, stanovima, ulicama...

Odredi smrti predvodjeni osudjenim ratnim zlocincem Veselinom Vlahovicem Batkom, Crnogorcem, bivsim bokserom koje je Sarajevo prihvatilo par godina prije pocetka rata ostavljali su iza sebe smrt i pustos po grbavickim stanovima, ulicama a neke metode izivljavanja docekat ce vjerovatno i filmsku obradu, poput one kada zlikovac postroji deset nesretnika tijesno jedan uz drugog, u redu, pa puca iz poluaotomatske puske da vidi koliko jedan metak moze ubiti ljudi.
''Samo osam'', rekao je pomalo nezadovoljan nakon jednog smrtnog pira na Grbavici.
I nije Batko bio jedini u eskadronima smrti gdje je svako malo dolazio neko da opljacka, siluje, premlati prezimena koja nisu zvucala srpski.

Autor Batka u knjizi naziva Bugarska, Milorad je Momcilo Mandic, zapravo SDS-ov reziser i narucilac terora i smrti na Grbavici, ali koji nikad nije odgovarao za nedjela iako je bio istaknuti sef policije Karadziceve paradrzave.

Sta je zbunjujuce nakon citanja knjige kada zakopate malo po intervjuima autora romana?

Aitormrtav hladan kaze u jednom intervjuu da je kompletna gradja romana iz ''sekundarnih izvora''!?
''Molim?''

Naime, tesko je zamisliti da neko literarno i faktografski onako uvjerljivo i literarno kvalitetno, moze prikazati tri i po godine terora na Grbavici a da to ne govori iz vlastitoga iskustva. Damir eto nije, vec se trudio i uspio u knjigu utkati silna svjedocenja prezivjelih pa cak i intervjue nekih zanimljivih likova ''s druge strane barikade'', poput sudbine popularnog sarajevskoga glumca Bore Stjepanovica.

''Cvikeras'' iz kultnog filma ''Sjecas li se Dolly Bell'' je naime svoj ratni put iskreno ispricao u beogradskom sedmicniku ''Vreme'' gdje je priznao da je bio primoran okrenuti pusku na Sarajlije. Damir i to vjesto plete i njegovu pricu ubacuje u cetnicki vez ljudskog nesoja kakav ne hoda na daleko u svijetu.

Naslov knjige moze odbiti neke ljude pa da pojasnimo.

Autor naime zna izgleda samo Fatihu od islamskoga nauka pa je u Radnom vodu, nakon skupljanja desetina i stotina mrtvih tijela Bosnjaka i Hrvata po stanovima, ulicama, jarkovima, sumama u i oko Grbavice bio prozvan hodzom jer je eto znao bar nesto prouciti kada zagrnu nesretnika u raku.

''De ti, hodza sad ono prouci'', rekao bi mu srpski komandira Radnog voda kad bi u mrtvoj tisini trebalo jos bar neku najskromniju molitvu izgovoriti hudim i nevinim ljudima, zrtvama velikosrpskog stampeda na Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo.

Iz holivudske perspektive, kada bi koga zanimalo stradanje nesrba u Sarajevu, a daj Boze da danas ima onih koji bi danas izvalili 5-10 miliona dolara za takvo sto, ova knjiga bi se mogla nazvati i kao ljubavna prica Bosnjaka i Srpkinje u uzasu rata. Neki, eto prezivjeli Romeo i Julija.

Naime, junak knjige ljubuje s komsinicom s prvog sprata na istom ulazu gdje zivi, otprilike od onog trenutka kad shvata da od povratka na slobodni teritorij nema nista. Ona, pazljiviji citalac ce otkriti da je Ekmecic, je ocigledno dugo u njega bila zaljubljena sto govori susret kad ''prvo lice'' dolazi s curom i ispraca je kuci nakon cega ce se ona spasiti a on ostati u celjustima zvijeri i ubica Grbavice.

On ce s svojom djevojkom izdrzati do kraja opsade Grbavice vjesto se skrivajuci izmedju svog, njenog i stana komsija koji su ili pobjegli ili bili ubijeni gdje bez njene nesebicne zastite, hrane i paznje sigurno ne bi uspio.

Reintegracija GRbavice u ono sto se zove Federacija BiH znacit ce i njen odlazak u ''srpsko Sarajevo'', u manji entitet (sto ce valjda biti stivo za nastavak romana) dok ce on punih pluca i presretan krenuti i potraziti oca, da li je prezivio strahote rata.

Dalje necemo otkrivati citaocu koji je dovdje izdrzao ovaj mali prikaz knjige. ''Kad sam bio hodza'', sjajan ratni triler zasluzuje debelu preporuku na citanje, kako zbog literarnog uzitka, tako i uspomene i trganja od zaborava na hiljade nevinih zrtava opsade Grbavice.
17.10.2018.

Aerodrom Tuzla: I KONCESIJU TURCIMA I NOVI UGOVOR S WIZZ AIR!?

Vise nikakva vijest nije podatak o nekom novom rekordu Medjunarodnog aerodroma Tuzla. Po svim procjenama kraj godine ce ova rastuca avio luka docekati sa skoro 600 000 prevezenih putnika sto je bilo apsolutno nezamislivo prije pet godina kada se stidljivo predstavio dolazak madjarske avio kompanije, ''najvece niskobudzetne kompanije u srednjoj i istocnoj Evropi''.

Period prije toga, kada je direktorovao Terzic i u besposlici udarao po sazu s njegovim zivinickim sazlijama, ovakva jedna vijest bila je domen naucne fantastike.

Pored odlicnih habera s tuzlanskoga aerodroma, mozda najboljih u Tuzlanskom kantonu posljednjih pola dekade, tri stvari izazivaju u najmanju ruku nedoumicu, ali u negativnom kontekstu.

1. Menadzment s direktorom Karasalihovicem vec pet godina ne uspijeva zavrsiti pristupnu rasvjetu sto je teska bruka najodgovornijih lica tuzlanskog aerodroma i pored garancija Wizz Airu da ce sve biti gotovo u junu 2015 godine. Pazite, u junu 2015 a danas je oktobar 2018 godine. Ne moze gospoda otkupiti jednu sumicu na jos 180 m propisane duzine za rasvjetu pa je sada sve na cekanju. Ukljuci se ona, ali skoro stidljivo, u tzv.testnoj fazi da iskoristi sto se iskoristiti da. A 180 m rasvjetnih stubova (manje od dva fudbalska igralista) ce se zavrsiti nekad.

2. Iako je prosirenje pristanisne zgrade (na slici) bilo planirano u maju pa potom prolongirano za 25 septembar, prije par sedmica je direktor Karasalihovic mrtav-hladan poceo pricati o nekim fazama i kraj radova najavio za april naredne godine!?
Ne treba zaboraviti da je skoro 6 miliona KM iz kredita, federalnog i kantonalnog budzeta te vlastitih sredstava aerodroma osigurano bez problema pa su firme ''Džena'' iz Gradačca i ''Tom Cat'' iz Tuzle bile rahat sto se tice isplate. Zavrnuli lovu a posao razvukli.
Para nije falilo, ali jeste njihove ozbiljnosti u izvrsenju preuzetih obaveza. Kao da prave neku ucionicu na Vlasicu, pa kad god zavrse.
Strani kao i domaci putnici su u soku i nevjerici da godinu dana se provlace pored skela, radnika i nezavrsene zgrade. O guzvanju po 300 ljudi kada se ''priblize'' dva leta, u skucenim prostorijama da i ne govorimo.

3. Premda voli mikrofon i vaziti o uspjesima aerodroma, spomenuti direktor je prosle sedmice izrekao jos jednu nevjerovatnu glupost. U izjavi za medije on govori dvije neshvatljive nebuloze. Prvo najavljuje pocetak razgovora s kompanijom Wizz Air o produzenju petogodisnjega ugovora koji istice u novembru naredne godine najavljujuci i treci avion (!?), iako po zimskom redu letenja ce samo jedan biti dovoljan jer je dobar broj linija ukinut ili ceka ljetni red naredne godine. A odmah potom direktor podsjeca na ozbiljne razgovore s turskim investitorima koji su zainteresirani za koncesiju aerodroma.
Kakva kratkovidost u razmisljanju!?
Direktor kao da ne shvata kakav god da je strani investitor od koncesije na aerodromu skoro jedini profit moze biti podizanje naknade koristenja usluga madjarskoj avio kompaniji. Poznavajuci ih i njihovu praksu s drugim aerodromima, tesko da podignu i cent naredne godine vise od 3 eura po odlazecem putniku jer ionako stalno kukaju kako nude najjeftinije karte a znamo da su avioni puni i sigurno nema govora o minusu u poslovanju.
Kako mozes govoriti o trecem avionu i istovremeno najavljivati dolazak sumnjivog turskog investitora koji u portfoliu imaju samo upravljanje avio lukom u Mogadishu (Somalia) a da ne saljes signal Wizz Air-u da dobro promisli s kim ima posla za jos pet godina saradnje!?
Ta kompanija je znala i u boljim uvjetima poslovanja napustiti neke aerodrome cim nadju jeftinije ili im postojeci pocnu zavlaciti ruku u dzep.

Tako je recimo prije par godina novi menadzment aerodroma KOnstantin Veliki iz Nisa ponudio besplatan dolazak ''low cost'' avio kompanijama samo da aerodrom prodise pa su Madjari dosli istog dana s Ryanair-om. A u Tuzlu su dosli, ko ne zna da i to naglasimo, tek kada je Beogradski aerodrom digao za desetak eura vecu cijenu po odlazecem putniku.

Karasalihovic, ocigledno teski amater u svom poslu i obicni stranacki uhljeb, nije svjestan sta prica i u kakvu nezgodnu poziciju moze dovesti tako veliki projekat kantonalne i federalne vlade koji sada upumpava milionske svote u njegov razvoj a sve vise familija i lokalnog biznisa se veze poslom i biznisom za ovu zlatnu koku TK.
Sramotu s prilaznom rasvjetom, radovima na pristanisnoj zgradi nije ni saprao a on se bruka s nebuloznim izjavama o koncesiji aerodroma a da vec pet godina nije nasao niti jednu novu kompaniju i tako smanji losu startnu poziciju u pregovorima s Wizz Air-om jer si potpuni ovisnik o njihovim avionima pa ako ljudi odluce otici, oko 140 zaposlenih i kompletnu zgradu moze slobodno pod katanac.
Zapravo i ne mora, ostat ce letovi Golden Toursa od juna do septembra.
Dva puta sedmicno. Da se prolufta zgrada i obnovi steceno znanje do sada. A sve je ljepsa iznutra, pogledajte na slici ispod.
Allah selamet, sto bi rekao Zaim Muzaferija u ''Savrsenom krugu''.
13.10.2018.

Spela Rozin: KAKO JE SNIMLJEN ''THE GOOD, THE BAD AND THE UGLY''

Citam filmsku biografiju slavne slovenacke glumice Spele Rozin. Kakvu je samo sjajnu karijeru ostvarila lijepa Slovenka u prekratkih petnaestak godina bavljenja glumom koje su je iz Ljubljane sa 16 godina odvele preko nekih YU klasika do Italije, Poljske pa cak i u Hollywood.

Prica Spela kako je u Rimu srela tada posve nepoznate glumce Clinta Eastwooda i Lee van Cleefa.
''Jedva da su statirali u nekim filmovima'', kaze ona.
Sergio Leone je opet bio vjeciti pomocnik rezije. Sanjao je da snimi vlastiti film i stalno je nudio isti scenarij menadzerima, filmskim producentima i agencijama, ali nece pa nece.
Svi su ga odbijali.

Onda uporni Sergio slucajno naleti na nekog imucnijeg NIjemca koji mu kaze kako ce mu dati novac ali pod uvjetom da mu supruga dobije neku ulogu u filmu. Bezbeli, covjek jedva docekao.

Eto tako je do filmske klape napokon stigao Sergio Leone i snimio cuveni ''The Good, the Bad, and the Ugly'', (''Dobar, los, zao''), prvi spageti vestern s kojim je stekao svjetsku slavu a filmska muzika Ennio Morricone vjecno se upisala u listu ponajboljih muzickih ostvarenja koje je ljudskom rodu u filmoj umjetnosti podario silno talentirani Italijan.

Bas u tom filmu, osim supruge njemackog investitora, zaigrali su spomenuti Eastwood i Van Cleef koji ce takodjer ostvariti svjetsku filmsku slavu i pokrenuti lanac spageti vesterna.

U cetiri od njih je glumila i ''nasa'' Spela Rozin. Kao mlada ce se zagledati u Ismara Mujezinovica, sina tuzlanskog slikara Ismeta s kojim ce dobiti sina.

Ali prica ''vjecnog pomocnika rezije'' Sergia Leone mi jos zvoni u usima.
Covjek moljakao okolo da snimi film, suho zlato koje ce obiljeziti svijet filma sredinom sezdesetih godina prosloga stoljeca, ali i kompletnu filmsku umjetnost.
10.10.2018.

Mali jubilej Burek bloga: DVA MILIONA POSJETA NA BUREKOVOJ SOFRI!

Prije par minuta Burek blog je upisao i posjetu broj 2 000 000. Necemo propustiti priliku i zabiljeziti da je dva miliona ljudi pohodilo ovaj blog od 17.10.2006 godine, dakle u proteklih skoro 12 godina!
Fina brojka za jedan blog, zar ne iako ima blogova s vecom posjetom!

Opet, s druge strane da su to davna vremena bar od prije bar 6-7 godina kada je bosanskohercegovacki blogger.ba bio kud i kamo vise citan i citiran bio bi to vrijedan jubilej, mozda bi ga neko i primijetio.
Ovako cemo tek ponekom usamljenom blogeru ili zalutalom posjetiocu (ovdje ne racunamo one koji guglanjem dodju do nas jer takvih ima fina brojka na dnevnoj bazi) danas reci da je dva miliona ljudi doslo na zvrk bureka da nesto procita od ''slobodne misli i stava'' u intrigantnim i skoro pa zabranjenim temama medju Bosancima i Hercegovcima o kojima se obicno mudro cuti i javno ne izrazava, e da bi ponudili informaciju vise i iskazali vlastiti stav.

Ne malo je bilo postova i o zbivanjima u BiH zajednici u Kraljevini Holandiji, tekstova o uspjesnim zemljacima, dobrim i losim inicijativama a bilo je i tekstova s ambicijom da tek prokomentiraju nesto, zapitaju se nad nekim neobicni i cudnim pojavama medju nama i slicno. I bili su jako citani, neka se i to zna, u vrijeme ekspanzije i top popularnosti ovog blog servisa.

No, blogger.ba je poprilicno grohno, kako se u Bosni ulicki kaze za propale ideje i projekte. Iskreno, i ne znamo zasto vise pisemo ovaj blog osim nekog osjecaja da cemo prestankom pisanja ostati bez jedne drage i vrijedne emocije, lijepe navike koja nas relaksira u posljednjih 12 godina a da nije teret i muka.
Pisemo iz kako rekosmo - i navike, s posebnim temama i interesovanjima koja vecina blogova - nema, ili ih rijetko tematizira.

Blogger.ba je inace pun paradoksa ako pogledamo ko jos objavljuje i ko su ''najcitaniji''. Ispricat cemo vam jedan.

Navodno najcitaniji blog u ovoj virtualnoj avliji je 100% copy/paste. Covjek zavaljen u fotelju u dalekoj Americi, gdje li, pljune u sake svaki dan po par puta i najvaznije vijesti iz domovine s hipter portala ubaci na svoj blog. Naravno, na takav nacin mozete imati na hiljade objava i pumpati brojke na counteru puno lakse, ako je nekome bas stalo do toga.

Sto bi nas prost narod rekao, da se posluzimo kultnom replikom oca Makarija iz filma ''Cudo nevidjeno'', ''k'o dzaba i sve na izvolite''. I to on zove blogom. Ali neka ga i neka uziva u ''slavi'', ''najcitanijeg bloga u blogger.ba zajednici''.
Moramo reci da prije nekoliko godina nismo mogli odoliti pa iz znatizelje priupitasmo tog ´´blogera´´:
´´Napise li se kad stogod, druze?´´

´´Ako ja pocnem pisati, nece biti dobro´´, odgovorio je drsko i nas penzioner iz Cemerike i odmah nam bi jasno s kime imamo posla.

Da ne budemo bas preskromni, Burek blog je vec nekih 8-9 godina u Top 5 najcitanijih ali to nam osim statisticki ne znaci ama bas nista, ako cete nam vjerovati, buduci da prakticno, bar u BiH ova publicisticka forma nije zamjetna i popularna, bar ne kao nekada, a i do ovog servisa se nikad nije dolazilo tako jednostavno.
Na drugoj strani, iskreno receno nestalo je dobrih i zanimljivih autora gdje se moglo i prodiskutovati i razmijeniti misljenja.

S nasa 2 miliona posjeta smo jos tu.
Hvala na citanju, povjerenju i komentarima.
09.10.2018.

Izbori 2018: NOVE FRKE I BLOKADE I NOVI IZBORI 2019?

Zavrseni su izbori u Bosni i Hercegovini. Kao sto se moglo i ocekivati u Predsjednistvo BiH su usli Milorad Dodik, Zeljko Komsic i Sefik Dzaferovic a stranke pobjednice su SDA i SNSD.

Bosnjaci se nisu dali ponovo ismijavati, rugati i vuci za nos i u naredne 4 godine gledati ponovo kahvenisanja Dragana Covica s Miloradom Dodikom uz otvoreno vrijedjanje nase zemlje u zemlji i inozemstvu. Zato su izabrali Zeljka Komsica i hvala Bogu da je tako.

Taj izbor je opet ''potrosio'' nekih 100 000 glasova Bosnjaka od kojih bi vjerovatno golema vecina glasala za Denisa Becirovica pa Dzaferovic sada drzavnicku poziciju moze zahvaliti i Komsicu. Zasluzio je sarajevski ''zlatni ljiljan'' bar dobru veceru od kolege iz Zavidovica.

Nevjerovatan je opet uspjeh SDA. Dzaba toliki unutarstranacki potresi, silni odlivi kadrova, toliko novoosnovanih stranaka (Narod i Pravda, PDA) od bivsih istaknutih politicara SDA, oni sve bolji.

Za ilustraciju, u Tuzlanskom kantonu s Kukinim odmetnicima iz PDA imaju preko 45% glasova sto je porast od 10 % u odnosu na 2014 godinu, ako se racuna da je uglavnom rijec o istom birackom tijelu koje je sada pohrlilo u stranku rudarskog magnata Mirsada Kukica.
No, ako se izuzmu novi frontovi SDA i HDZ zbog izbora Komsica, konstituiranje izvrsne vlasti na visim nivoima ce biti uzasno tesko.

Poznavajuci sve nase antagonizme i sujetu pa i osvetnicki mentalitet Balkanaca, ne bi bilo cudno da zbog nemogucnosti formiranja nove vlasti vlada Fadila Novalica ostane u tehnickom mandatu mozda i godinu dana pa cak doceka i nove izbore jer nova vlast tesko ce se moci konstituirati. Bosnu i Hercegovinu ceka mozda jos veca blokada u funkcioniranju vlasti i problemi koji ce nadici sve dosadasnje.
Toliko je tu rogova u vreci da ce vjerovatno samo medjunarodna zajednica morati odluciti kako prekratiti nasu muku kad su vec od nas napravili poluprotektorat.

Da ne govorimo o onima koji nisu glasali, preko 46% gradjana BiH s birackim pravom.
Nerijetko su takvi najglasniji zbog loseg stanja u zemlji, ali kada dodju izbori - ostanu kuci i ne zele dati nikome glas jer eto nemaju kome.
Onda uzivajte jos 4 godine ako vam je svejedno.
02.10.2018.

Izbori 2018: PROTIV OVOG I ONOG JER ''ZA'' SE NEMA KO PROBRATI!

U nedjelju su opci izbori u Bosni i Hercegovini. Bosanci i Hercegovci u domovini i iseljenistvu, njih 3,35 miliona s birackim pravom ce birati kandidate na kantonalnom, entitetskom i drzavnom nivou.

U ovoj posljednjoj se najzanimljivijim cini izbor za clana Predsjednistva BiH. KOliko god im posao bio protokolarne prirode, za prijeme i slikanja, bez ozbiljnijih ovlastenja, ako izuzmemo formalno pitanje rata i mira (odbrane) te vanjskih poslova (izbor ambasadora, agremani za inozemne i sl.) najjace stranke za posao u komsiluk Higijenskog zavoda istakli su u izlog u ovom trenutku najbolje sto imaju:
Dzaferovic (SDA),
Becirovic (SDP),
Radoncic (SBB),
Dodik (SNSD),
Ivanic (PDP),
KOmsic (DF),
Covic (HDZ),
Falatar (NS),
Jerlagic (SBiH),
te nekolicina nezavisnih kandidata gdje odskace ime Mirsada Hadzikadica, uspjesnog Bosanca iz dijaspore (SAD).

U danasnjoj BiH, tuznoj, siromasnoj i obezglavljenoj malo cete naci gorljivih zagovornika ovog i onog. Mozda jace no ikada ce se, kako smo stavili u naslovu, glasati protiv! Strateski, da se onemoguci mrski kandidat ove i one stranke.

Oni malobrojni analiticari i puno brojniji nacionalni stranacki komesari govore cak o sudbinskim izborima, ''presudnim'', '' onim koji ce odrediti sudbinu drzave'', i slicno. Kao da su prethodni manje bili, reci ce vam pozorniji hronicari bh.politicke scene.

No, sve se mijenja, ali samo se bosnjacko izborno tijelo usitnjava i usitnjava, s novim politickim strankama i kandidatima da covjek pomisli kao da smo narod od 20 miliona stanovnika a ne manje od dva miliona.

Prije neku noc je Senad Avdic, usudit cemo se kazati najbolji zivuci bosanski novinar kazao kako je zaboravljeni i karikaturalni pravnik iz Doboja, Kresimir Zubak, 1996 godine dobio preko 330 000 glasova da bi se ubacio u Predsjednistvo BiH a danas ce njegovom istonarodniku trebati tek oko 100 000 glasova.
Zasto?
Naroda nema, pobjegao iz zemlje, iz razocarenja ga politika ne zanima i radije apstinira, umro...
Podatak za zamisliti se.
Proruska (prosrpska) politika Dragana Covica i njegovog HDZ u protekle cetiri godine kao da je zbila redove Bosnjaka da ih jos vise nego prije osam godina da glas za Zeljka Komsica (DF), ne iz uvjerenja i popularnosti posve osrednjeg politicara i sarajevskog zlatnog ljiljana Armije BiH, nego upravo kao kaznu za neshvatljivo srbovanje lidera HDZ Dragana Covica.
Mozda je neshvatljivija jedino preporuka reisa Kavazovica, izrecena u intervjuu Vecernjem listu, da ''nije dobro da predstavnici jednog naroda biraju zastupnike iz drugog naroda''.
Nije tesko naslutiti da je mislio da Bosnjaci ne bi trebali glasati za Komsica vec da to bude opet -Covic.
Da nas narod nije politicki nepismen i neupucen mozda bismo i mogli shvatiti zelju da se IZ BiH opravda i izadje neokrznuta u delikatnom trenutku pred ''federalnom bracom iz Hercegovine'' ako ovi padnu u bedak i vide Komsica u Predsjednistvu BiH a ne Covica, ali ti Bosnjaci su ovu preporuku shvatili (i) kao otvoreno halal olsun za ''UZP'' (udruzeni zlocinacki poduhvat) kojem je drakonski presudio Haski tribunal ove godine.
Sto ce ti to, bolan, reis efendija?

Necemo tajiti nas izbor. Iz tuzlanske perspektive mi nismo imali dilemu: za clana Predsjednistva BiH nas glas je vec dobio Denis Becirovic, skupstinu TK Selim Beslagic (NS), Federaciju BiH Nezavisni blok a Parlamentarnu skupstinu BiH Nasa stranka.

Neka je sa srecom svima!
18.09.2018.

Airbnb fenomen: NA ODMOR SEDMICU-DVIJE PA IZNAJMITE VLASTITI STAN TURISTIMA!

Nekoliko puta sam citao o fenomenu Airbnb, popularnoj platforme za izdavanje stanova i kuca u cijelom svijetu. Ponuda je odista jako siroka i imate dojam da pola grada, cak i tamo gdje zivite, iznajmljuje stan na dan, dva sedam...

Koliko je privlacan saznao sam posve slucajno na primjeru - komsije.
Mladji bracni par je prosle godine kupio poprilicno skup stan s bascom u prizemlju nase zgrade. Mislim da ga nije kupio ispod 320 000 eura.

Dobro su ga sredili. Mladi Zidov i njegova Portugalka s bebom od godinu dana nisu stedjeli novca da prosire kupatilo i postignu maksimalni komfor u stanu od 60 m2. Uselili su se prosle godine u septembru.

No, vec duze vrijeme primijetili smo, cim odu na odmor, a to zna potrajati i po tri sedmice, odjednom, vec sutradan ispod nas cujemo zamor.
Neki ljudi pricaju a ne bas ugodni miris dzointa nadje brzo prolaz do nas na prvom spratu.

Prvo sam mislio njihovi prijatelji iz Izraela ili Portugala jer smo culi hebrejski i portugalski. No, kad sam cuo nedavno kineski, rekao sam si, ovo nikako ne mogu biti prijatelji.

Da li je moguce da mi komsija iznajmi stan preko Airbnb cim ode na odmor, cak i od sedam dana, pitao sam se.
Za par minutica se pretpostavka pokazala tacnom.

Dobro namjesten stan uz pregrst fotografija naseg komsije se na Airbnb iznajmljuje po dnevnoj osnovi za 175 eura, pa bujrum ko hoce.
A nije da je malo takvih gostiju jer covjek ekspresno izda stan po cijeni koja je cak skuplja od vecine amsterdamskih hotela. No ocigledno je rijec o ljudima koji vole komfor stana i bascu da im vrati osjecaj doma i na odmoru u velikoj metropoli i 175 eura dnevno im nije skupo.

Razmisljam i nikako ne mogu uci u kozu komsije koliko god privlacno zvuci da za 20 dana mozes zaraditi kao od sale 3000 eura, sto ce reci da ti pokrije i skuplji odmor na Gran Canaria!

Zaradi se u tom slucaju i vise, ali ako odbijes naknadu Airbnb i ono sto pripada cistacicama, to je nesto iznad navedene cifre.
Sve je to privlacno uhu, ali da popisujes sta ti je u kuci da ne bude otudjeno, da strepis da ti neko ne lupi flasom vina po zidu, mozda umnozi kljuc od ulaznih vrata i da nekom lopovu i slicno da bez ikakvog straha obidje stan kad pozeli...

No way!
05.09.2018.

Bosnjaci u Drugom svjetskom ratu: ´´BOSNJACI SEBE PRVO VIDE KAO EVROPLJANE PA TEK ONDA KAO MUSLIMANE!´´

Citam vrlo dobru i preglednu knjigu ´´Hitlerovi inozemni dobrovoljci´´ autora Christofera Ailsby (u originalu ´´Hitler´s Renegades´´) gdje se podrobno bavi svim evropskim kvislinskim pokretima koji su pohitali pod Hitlerove skute izmedju 1941 i 1943 godine.

Bezbeli, bavi se Christofer i balkanskim kvislinzima gdje je Treci Reich vjesto koristio etnicke netrpeljivosti i aferime iz ranije historije. Dokacio se tako i nasih ´´handzarovaca´´.

No, na jednom drugom mjestu u knjizi gdje govori o Indijcima u SS trupama navest cemo zanimljivo otkrice jednog njemackog oficira koji je sondirao trziste potencijalnih Hitlerovih dobrovoljaca medju muslimanskim narodima.

U to vrijeme, lokomotiva tih nastojanja bio je izrazito antibritanski nastrojeni jordanski muftija Amin Al-Husseini, veliki muftija Jerusalema, koji je puzio po Hitlerovim minderima u nastojanjima da njegovom ahmedijom i autoritetom u muslimanskome svijetu okupi sto vise muslimana u Wehrmacht. Imao je finih uspjeha Amin ef., ali se taj nesretnik nije ni po cemu vrijednom upisao u historiju, naprotiv, ukaljao je ahmediju zauvijek i ispisao jedno od najruznijih poglavlja Drugog svjetskog rata iz galerije autoriteta islamskoga svijeta.


Helem, da se vratimo Gottlobu Bergeru, njemackom SS Obergruppenfuhreru, koji je direktno Himmleru raportirao o uspjesima regrutiranja muslimana u jedinice njemacke armije.

Naime, taj mudrac je htio da pod jedan bajrak okupi indijske i bosanske muslimane mislivsi da im je vjera dovoljna platforma da se uhvate pod ruku.

U njegovom izvjestaju novembra 1941 godine on pise Himmleru slijedece: ´´Indijski muslimani sebe na prvom mjestu vide kao Indijce a Bosanci kao Evropljane i ovo nece ici´´.

Tako je i bilo. Nista nije bilo od indijsko-bosanskih handzarovaca.

To sramotno poglavlje historije Bosnjaka u Drugom svjetskom ratu, u kojem srecom nije bilo masovnijeg odziva, daleko je iza nas, a moja malenkost je eto izdvojila jedan mali pasus za nase usamljene posjetioce iz blog zajednice.

Vidite, u novembru 1941 g. Bosnjaci porucuju Himmleru da su oni prvo Europejci pa tek onda muslimani!

03.09.2018.

Miljenko Jergovic: KADA BI BOSNA IMALA GRUDI, IMALA BI TRI SRCA!

Miljenko Jergovic, Sarajlija s adresom u Hrvatskoj, prominentni i visestruko nagradjivani pisac, napisao je inspirativni tekst o Bosni i Hercegovini danas koji se moze smatrati nekom vrstom piscevog manifesta.

Posebno je zanimljiv posljednji pasus i za zamisliti je se nad njegovim redovima, posebno Bosnjaci.
Procitajte:

´´ Bosne nema ako su jedni pobjednici, a drugi i treći poraženi. Nema je ni ako su jedni vječite žrtve, a drugi vječiti krivci. Bosna bi se trebala konstituirati na neprestanom pokušaju da se razumije onoga drugog. Bosna nije troglava zemlja, ali jest, ili bi trebala biti, zemlja u čijim bi grudima, kada bi zemlja imala grudi, kucala tri srca. Nikada otkucaji sva tri srca neće udarati istim ritmom, kao što istim ritmom ne kucaju ni srca milijuna njezinih ljudi, onih koji žive tu i onih koji su raseljeni. Samo što svaki čovjek umire sam za sebe, dok s jednim narodom umire cijela zemlja.

Mogu Hrvati nestati iz većeg dijela Bosne i Hercegovine – ne mogu iz Čitluka, Ljubuškog, Gruda i, naravno, Neuma – mogu nestati čak i Srbi, ali na mjestu njihova nestanka ne može nastati ništa. I čak se ni to ništa tada ne može zvati Bosna. Ne treba valjda ponavljati da isto to važi i za Bošnjake.
Problem onda i jeste to što Bosne i svega u Bosni može nestati, ali na njenom mjestu ne može nastati ništa što bi moglo imati i najdalje veze s bilo kim od nas. U tom slučaju, umjesto Bosne bit će tu novi Grendland, zemlja vječnoga leda u kojoj će živjeti Inuiti, koji vjeruju da svijetom upravljaju duše umrlih i u čijem jeziku ne postoji riječ za rat. Dakle, nema načina da Bosna, ili bilo tko u Bosni, preživi, osim da se prihvati ono što se svima čini neprihvatljivo. Ali to što je neprihvatljivo jedino je moguće.

Da bi se Bosnu prihvatilo i voljelo trebalo bi se prihvatiti i voljeti sve ono neprihvatljivo, nespojivo, nepodnošljivo. Bosna je, u stvarnosti kao i u mašti, ukoliko ta mašta nije kolektivizirana, spoj nemogućeg i nepodnošljivog. Ako čovjek misli o sadržaju pojma, a ne samo o njezinom imenu, ako je, dakle, stvarno, prema vlastitom tragičnom osjećaju svijeta i doma Bosanac – svejedno koje vjere i nacije – tada u sebi kao svoje rođeno nosi sve to. I sve tri nacionalno-identitetske legende, i sva tisuću i tri nepodnošljiva zlodjela proizašla iz tih legendi, plus sva hiljadu i tri nepodnošljiva zlodjela koja je za sobom ostavio socijalizam na bosansko-jugoslavenski način.

Misliti o Bosni je misliti o nečemu strašnom i beznadnom. Pritom, ne može se biti ekskluzivni Bosanac, koliko god i to neki pokušavali na raznim popisima stanovništva. Ekskluzivni Bosanac danas je isto ono što je prije trideset godina bio ekskluzivni Jugoslaven. Ekskluzivni Bosanac onaj je koji odbija biti Srbin, Hrvat, Bošnjak, dok je inkluzivni onaj koji se osjeća i kao Srbin, i kao Hrvat, i kao Bošnjak.
Razlika između dva osjećaja je ogromna. Izkluzivnost podrazumijeva empatiju i razumijevanje za one najmanje i najslabije, a ekskluzivnost vodi pristajanju uz one najveće i najbrojnije. Oni malobrojniji bivaju krivi, jer, eto, imaju potrebu da se razlikuju. Oni, pak, većinski manje su krivi, jer su najbrojniji i već su samim tim najsličniji idealu univerzalnog Jugoslavena, pardon Bosanca…
Iz te vrste isključivosti slijedi prirodno utapanje u većinski identitet ili tupo razočaranje. Može se biti samo inkluzivni, uključujući Bosanac, onaj koji u sebe i svoj identitet između ostalog uključuje i ono što je u Bosni najgore i najteže. Prvenstveno to. Bosna nije laka zemlja, ali je mnogo lakša od, recimo, Izraela.

Biti Bosanac znači, dakle, biti izdajnik, jer se inkluzivnost na sve tri strane podjednako, s različitim argumentima, ali uz istovjetne izraze proklinjanja, smatra aktom izdaje. Biti Bosanac znači otežati si život do krajnjih granica, sebi i svojim bližnjima, i biti osuđen da te progone oni koje voliš i na koje projiciraš vlastiti identitet. Samo takav čovjek voli Bosnu na način prve rečenice u ovom tekstu, na način na koji Aleksandar Genis voli Izrael. Da, naravno da je lako Izrael tako voljeti iz New Yorka. Naravno, mimo naših iskaza, ovakvih i onakvih, postoji živa i neiskazana zbilja.

Bosna je tokom svoje povijesti obično i bila zemlja neiskazane zbilje. Otud višak legende, a manjak historije. Živjelo se u neiskazanoj zbilji zato što se nikad, ni jedne sekunde, nije živjelo u slobodi. A čim se nije živjelo u slobodi, nije se moglo živjeti ni u istini. I to je onda postalo tako, nepromjenjivo do dana današnjeg. U toj neiskazanoj zbilji postoje ljudi koji svakodnevno žive razgovarajući sa susjedima s kojima je posvađana njihova nacionalna legenda. Obilaze se, trguju, svađaju se, žive…
I sasvim neosviješteno ispunjavaju smisao rečenice od koje je sve počelo. Oni svojim životom, premda to nikad ne bi tako rekli, a možda to nikome ne bi ni priznali, vole Bosnu, ali ne samo onu koja je u njihovoj glavi, nego i onu koja je u glavi onog s kime se svađaju, obilaze, mire, trguju i razumijevaju. Tu možda i nije riječ o emociji. Sasvim sigurno nije riječ o nečemu što je osviješteno. I dobro je da je tako. Dok god je neosviješteno, a postoji, to neće biti ugroženo. To je istina koja nije izrečena. Istina koja i postoji samo dok nije izrečena. Ali istina koja se neće sačuvati ako ne bude izrečena.´´
01.09.2018.

Peticija Bosanaca i Hercegovaca iz Holandije: ZBOG ČEGA DŽENAZA NAKON 20 GODINA U DEN HAAGU?

Grupa Bosanaca i Hercegovaca u Kraljevini Holandiji uputila je otvoreno pismo Organizacionom odboru manifestacije ´´Srebrenica herdenking´´ koji se svake godine 11 jula odrzava na centralnom gradskom trgu Het Plein u Den Haagu a povodom godisnjice genocida u Srebrenici.

Razlog je neshvatljivo ubacivanje dzenaze namaz u program, vaz imama pred klanjanje namaza i nastup dzematskih horova koji je posve promijenio gradjanski karakter tog skupa po cemu je 20 godina bio prepoznatljiv i siroko prihvacen.
Ova promjena je nakon duzih rasprava i napetosti rastjerala nase holandske prijatelje, kojeg li apsurda, istih onih koji su iz saosjecanja prema tragediji Srebrenice i bosnjackoga naroda pokrenuli tuznu komemoraciju odmah nakon prestanka agresije na BiH tako da su sada u organizaciji ostali samo bh.udruzenja!?

Pravo je pitanje, sta je to ´´Srebrenica herdenking´´ 11 jula u Den Haagu dobila a sta izgubila dzenazom i vazom roterdamskog efendije?

Pismo prenosimo u cijelosti:

Postovani clanovi Organizacionog odbora ´´Srebrenica herdenking´´ u Den Haagu,

U posljednjih nekoliko godina mi, Bosanci i Hercegovci u Holandiji, svjedoci smo da je ´´Srebrenica herdenking´´ 11 jula u Den Haagu u dobroj mjeri promijenio karakter kakav je imao skoro 20 godina.
Tu mislimo prije svega na ubacivanje u program dzenaze namaz te nastup dzematskih horova sto izaziva glasne komentare kako medju nasim holandskim prijateljima tako i medju Bosancima i Hercegovcima na Het Pleinu.

Cinjenica da se i nekoliko holandskih nevladinih udruga nakon 20 godina povuklo iz organizacije skupa mnoge ne ostavlja ravnodusnim.

Zbog svega navedenoga, iz najboljih namjera predlazemo da uzmete u razmatranje nekoliko opaski i prijedloga:

1. Smatramo da je uvodjenje dzenaze namaz bio nepotreban korak. Ako je vec nemoguce dzenazu posve ukinuti naredne 2019 godine i vratiti program u okvire gradjanskog komemorativnog skupa kakav je bio skoro 20 godina onda bar sam vjerski cin treba svesti na dzenazu namaz a ne i govor imama na Het Pleinu koji se cini posve neprikladnim.

2. Dvojezicni program je gubljenje vremena s obzirom da se prisutnima, ukoliko ne razumiju neki od jezika, unaprijed podijeli stampana verzija kompletnog programa na holandskom i bosanskom. Treba razmisliti o prevodu dijela programa na engleskom jeziku zbog gostiju iz diplomatskog kora.

3. Ucesce horova iz IZ Bosnjaka Holandije treba svesti na manju mjeru. Nije li jedan hor dovoljan za izvodjenje uzivo ilahije ´´Nemoj zalit suzama´´ koja je ranijih godina pustana s DVD aparata? Izvodjenje himne bi mogao izvesti i neki nas muzicar iz Holandije.

4. ´´Srebrenica herdenking´´ u Den Haagu moze dati prostora za obracanje i ambasadora BiH u Holandiji kao zvanicnog predstavnika drzave Bosne i Hercegovine cime bi se podigao i nivo komemoracije. Davanje prostora samozvanim piscima s bezvrijednim i pateticnim tekstovima o Srebrenici tokom ´´Marsa mira´´ nepotrebno krnji ugled tog dijela programa.

5. Cinjenica da u organizaciji ´´Srebrenica herdenkinga´´ vise nema holandskih asocijacija slabi snagu i domete okupljanja 11 jula u Den Haagu. Treba pokusati naci bar jednu probosanski opredijeljenu holandsku nevladinu organizaciju koja bi s bh.udruzenjima zajednicki stala iza ove u svijetu prepoznatljive komemoracije.

S postovanjem,
Grupa Bosanaca i Hercegovaca iz Holandije
(imena i prezimena potpisnika peticije poznata Burek blogu)
15.08.2018.

Tuzla opet prva: SRBIN IZ BIJELJINE OTVORIO SLASTICARNU U CENTRU TUZLE

Malo je optimista koji danas u Bosni i Hercegovini mogu naslutiti bolju poziciju manjinskih naroda u FBIH a pogotovo u manjem entitetu BiH. Mrznja i nepovjerenje su svuda a nacionalisticke politike, posebno u izbornim godinama - dominantne! Ipak, u obicnom narodu ima primjera koji su jos uvijek tesko zamislivi. Evo primjera br.1. Gdje ste culi da Bosnjak iz Sarajeva, primjerice ode otvoriti kafanu u centru Pala ili Srbin iz Visegrada da otvori ducan na Skenderiji. E to se desilo prije nepunu godinu u Tuzli. Bijeljinac, Srbin, dakle nikako povratnik u grad, otvorio je caffe slasticarnu u mozda najatraktivnijem dijelu grada -naselju Stupine. Radnja je puna cijeli dan, odlicne i raznovrsne torte na celu s cheescake se prodaju “k’o halva”, mnogi ugledni Tuzlaci dolaze vrlo rado i posao cvjeta novom stanovniku Tuzle. I mnogi to znaju i ponasaju se posve normalno. Ljude zanima dobra ponuda kolaca, posebno specijalno ukrasenih rodjendanskih torti. Tuzla opet prednjaci u BiH. E, kada bi jos samo i u drugom pravcu, recimo poduzetni Bosnjak iz Tuzle otvorio najobicniju kafanu u Bijeljini, gdje bi nam bio kraj!

23.07.2018.

Hatidza Mehmedovic 1952-2018: OZALOSCENI - NEMA, POBIJENI U SREBRENICI!

Sinoc je na bolji svijet preselila Hatidza Mehmedovic, predsjednica udruzenja Majke Srebrenice.

Njena posmrtnica ledi krv u zilama, zaustavlja dah, i srce kao da stane na tren. Na uobicajenom mjestu posmrtnice gdje iza ´´Ozalosceni´´ stoje imena najblizih koji ce umrlu ispratiti s ovoga svijeta, prouciti neko poglavlje iz Kur´ana i orositi suze zbog gubitka najblize - prazno mjesto.

Nema ozaloscenih.

Nema.

Ne zato sto se rahmetli Hatidza nije udavala i nema djece.

Hatidza je bila sama na ovom svijetu vec 23 godine jer su joj 11 jula 1995 godine ubijeni muz Abdulah (44), dva sina, Azmir (21) i Almir (18) i brat. I za njom nema ko zaplakati od najblizih. U Hatidzinoj posmrtnici ozalosceni su porodice Bektic, Mehmedovic, Pasalic...

Ima li vece tuge, jace i potresnije slike o srebrenickom neprobolu danas, 23 jula 2018 godine? Nema!

Hatidza, koja je tako dostojanstveno nosila svoju bol, tako odmjereno govorila i nastupala u 23 godine ustrajne borbe za istinu o stradanju nevinih Srebrenicana. Hatidza, s onom njenom mahramom bila je mozda i simbol i najtuzniji srebrenicki cvijet istovremeno pred vise od 8000 bijelih sehidskih nisana u njenim Potocarima.

I ne samo tamo. I u Tuzli, Sarajevu, Den Haagu i drugim svjetskim mjestima gdje se kao predstavnica udruzenja Majke Srebrenice pojavljivala.

Neka je rahmet dusi Hatidzinoj.

Rahmetullahi alejha we rahmeten wasiah.
12.07.2018.

11. juli u Den Haagu: DZENAZA POSVADJALA HOLANDJANE I BOSANSKE ORGANIZACIJE!

Vec sest godina bosanskohercegovacka zajednica u Holandiji povodom 11 jula i genocida u Srebrenici organizira Mars mira (Vredesmars) od Wassenaara do Den Haaga. Tako je bilo i jucer a nakon simbolicnih 11 km ucesnicima se u 15 sati na centralnoj komemoraciji ´´Srebrenica herdenking´´, na glavnom trgu (Het Plein) pridruzi jos par stotina Bosanaca i Hercegovaca i manji broj Holandjana.

Vec tri godine u program je ubaceno i klanjanje dzenaze namaza u odsustvu koja je bila predmetom ozbiljnih nesporazuma bh.zajednice i holandskih nevladinih organizacija. Nije tesko dokuciti ko je bio za dzenazu a ko protiv.
Zustri evaluacijski sastanci u septembru rezultirali su i raspadom nekih godinama uspjesnih holandsko-bosanskih udruzenja kao i povlacenjem par holandskih nevladinih udruzenja koji su 20 godina stajali na celu kompletne organizacije komemoracije 11.jula.
Saradnja bosanskog i holandskog nevladinog sektora u Kraljevini Holandiji kojoj smo se nekad dicili, posebno u projektima vezanim za Srebrenicu, nakon skoro dvije i po decenije nikad nije bila na nizim granama.

Posto je bh.zajednica u Holandiji tacnije njena krovna kuca ´´Platforma BiH´´ skoro pa zamrla s radom zbog unutarnjih podmetanja i svadja sve je palo na pleca manjoj grupi bosanskih aktivista iz Srebrenice koji rade veliki i naporan posao, ali im se prije svega zbog nezamijeranja iz godine u godinu potkradaju greske i propusti u organizaciji.

Tako je i na ovogodisnjem Marsu mira, na prvoj stanki kod zatvora Scheveningen, mikrofona se docepala jedna Bosanka iz Holandije, samozvani prozaista i pisac. Malo je kazati da je bilo mucno i tegobno slusati gospodju koja je nesto napisala i valjda to jos objavila u knjizi. Tvrdimo da bi svaki srednjoskolac iz BiH a neki i is iseljenistva mogao bez problema parirati ´´gospodji sa sesirom´´.
Bez ikakvih filtera pojedinci se tako dograbe mjesta i publike koju ne zasluzuju.

Na centralnoj manifestaciji u Den Haagu bode u oci vjerski program s dzenazom koji je odjednom ubacen 2016 godine i od holandsko-bosanske vrlo uspjesne komemoracije postao prakticki samo bosanski skup ako se gleda po organizatorima. Iako je tesko egzaktno reci, ali cini se da nikad manje nije bilo holandskih prijatelja koji podrzavaju nasa okupljanja 11 jula, ako izuzmemo ponekog bosanskog zeta ili snahu iz ove zemlje.

Dzenaza u odsustvu kao prvo nije fardi ajn (najstroziji farz) vec obaveza odpada samim cinom klanjanja ´´naseg dzemata´´ iz Bosne u Potocarima. Da ne govorimo o ozbiljnijem problemu da mozda i 90% prisutnih klanja dzenazu bez abdesta jer ga nema gdje uzeti!!
Kompletna komemoracija je 20 godina bila sekularni i gradjanski skup u spomen na 8372 srebrenicke zrtve genocida na koji ozbiljne primjedbe nije bilo. Naprotiv, pobrala je visoke ocjene, privukla mnoga lica iz politickog i kulturnog zivota 11.jula da dodju i stanu medju Bosance na Het Plein u 15 sati. No, sada je dzenaza dala novu boju ovom okupljanju, a pravi vaz roterdamskog efendije pred sami namaz, bas kao da je u Potocarima, bitno mijenja karakter skupa.

Raspricao se Aldin ef. da je horilo kroz haske ´´luke i kadiluke´´ preko nikad jaceg razglasa a prepuni okolni kafici zbunjeni i u nevjerici gledali improvizirani bosnjacki dzemat s imamom na celu kako pred Holandskim parlamentom - stoji u molitvi.
Nije zgoreg nekad uci bar na tren u kozu Holandjana u ovakvim prilikama pa zamisliti kako se oni osjecaju kada vam neko 10 minuta govori na nepoznatom jeziku na skupu gdje ste draga srca dosli a potom jos i gledate molitvu na arapskom jeziku!

Druge manjine u Holandiji prave programe na holandskom i(li) engleskom uz obavezno podijeljeni letak  da se zna o cemu se govori ako nema simultanog prevodioca.
Naravno, rade to i bosanski organizatori u Den Haagu. Odstampaju kompletan program dvojezicno, ali na holandskom i bosanskom, i podijele prisutnima. To kosta novca dabome ali se za mikrofonom svake godine pojavi neka djevojka koja cita prevod na bosanski bez ikakve potrebe.
Umjesto da se mozda neki ´´summery´´ kaze na engleskom zbog ponekog gosta iz diplomatskog kora, i dalje se dupla program i na bosanskom jeziku zbog ´´poneke nane i djeda koji ne razumiju holandski´´. Neshvatljivo. Nije li ovaj performans za Zapad a ne za Istok, da pojednostavimo stvari! A zalimo se sto nam mali broj domacih dolazi na nase skupove i programe posvecene Srebrenici i slicno. Pa, kako ce doci kad ih pravimo samo - sebe i nasu publiku iako zivimo u Rotterdamu, Amsterdamu...!
Znam pouzdano da je i ove godine ponovo bilo prigovora od Holandjana i Bosanaca i Hercegovaca, kako zbog dzenaze tako i zbog ponovo nekih propusta u organizaciji. Nakon toliko godina neke prvi put nismo vidjeli. Daj Boze, ali i nakon nove evaluacije u septembru nema sumnje da ce i naredne godine Den Haagom zvoniti bosanski na sve strane a Aldin ef. vaziti kao da je u Grivicama kod Banovica.

09.07.2018.

Srebrenica i Tajland: STA JE POVEZNICA TAJLANDSKE NESRETNE DJECE IZ SPILJE I SREBRENICANA 1995 g.!

Cijeli svijet prati spasavanje grupe djece u Tajlandu koja su gluposcu i naivnoscu prije desetak dana usla u duboke spilje gdje su ih monsunske kise otjerale duboko u utrobu zemlje.
Dva najbolja ronioca na svijetu iz Engleske su ih nekim cudom nasli i vec treci dan sve svjetske tv mreze s paznjom prate njihovu evakuaciju koja je mozda najspektakularnija u historiji s obzirom na tezinu akcije i brojne izazove koje spasioci moraju proci u vrletima sjevernog Tajlanda.

Cinjenica da samo u jednom pravcu moraju da hodaju, pentraju se i rone po 5-6 sati, uz to provlaceci se kroz vrlo uske spilje da ni boce s kisikom na ledjima ne mogu nositi vec ih guraju pred sobom, dovoljno govori o kako vanrednom naporu se radi.Ipak, evo u ponedjeljak popodne vec je spasen osmi djecak i akcija je prakticki skoro vec u potpunosti uspjela.

Prekosutra je godisnjica genocida u Srebrenici. Prije samo 22 godine, u tehnoloski ne bitno skromnije doba, mozda samo s manje drustvenih mreza i snage interneta da sve ´´tako brzo saznas i izmijenis informacije´´, cijeli svijet je pratio lov na desetak hiljada Srebrenicana koje su poduzele srpske snage predvodjene osudjenim ratnim zlocincem Ratkom Mladicem.

Nekih stotinjak kilometara izmedju Srebrenice i Tuzle bila je golema nepoznanica iako smo svi slutili najgore - pokolj neduznih ljudi. Tek kasnije ce doci na vidjelo satelitski snimci grobnica mucki ubijenih Srebrenicana koje su Srbi krili. U Tajlandu su u potrazi i spasavanju djece americka vojska i skoro cijeli svijet stavili sve resurse, ljudske i tehnicke da se djeca spasu. U Srebrenici se cekalo da Ratko i njegovi zlocinci obave posao pa da nam samo isporuce satelitske snimke da znamo gdje je bar vecina ubijenih. Naime, znalo se da bez tog dokaza nema smisla ni 1993 g. pokrenuti Haski tribunal i privodjenje pravdi zlocinaca pa ni kasnije dovodjenje reda na Balkanu. Ali ´´bosnjacko pustanje krvi u Srebrenici´´, kao da se moralo desiti. Nesumnjivo se gledalo u nekim centrima ´´live´´ pokolj ljudi, e da bi balkanska ratna prica mogla dobiti neku zavrsnu formu. Ne odmah, nego tek 1998 g. Milosevicevim fijaskom na Kosovu!

Sjecam se da su kasno ljeto americke znage stacionirane na aerodromu Dubrave, tadasnju bazu ´´Eagle´´ digli mocne helikoptere ´´Kiowa Warrior´´ koji su mogli senzorima otkriti ljude koji se kriju u pecinama. To je sva utjeha koja je ponudjena Bosnjacima u tuzno i kataklizmicko ljeto 1995 godine da eto kao pokusaju bar prezivjele pronaci.

Na Tajladu se pokazalo kako se ujedinjen svijet moze nositi i s najvecim izazovima. Mogli su nesumnjivo i u Srebrenici i Bosni i Hercegovini 1995 godine iako je bio krvavi rat uciniti isto. U Podrinju je bilo preko 8000 muskaraca od kojih bi danas hiljade imali desetak hiljada bosnjacke djece...Ali nema ih!
01.07.2018.

Bolesti modernoga doba: ZABOLJELO GA KOLJENO A ONDA SU MU REKLI JOS 3-4 MJESECA!

Prekjuce smo na bolji svijet ispratili Sanela. Imao je samo 38 godina taj nas Prijedorcanin. Koliko sam samo tuge svjedocio na jednom mjestu, Boze dragi. Prekjuce u Amsterdamu.

Gledati oca koji se slama nad kovcegom munjevito otrgnutoga sina. Sokirane i ukocene prijatelje i poznanike s nevjericom na licu da poznato lice vise necemo gledati.
Ima li vece nesrece i boli nego one kad roditelj spusta u mezar vlastito dijete? Nema.

Sanel je odrastao u Amsterdamu kao dijete prvih generacija gastarbajtera u Holandiji. Poznavali smo se godinama. Nemiran duh srednjoskolca je skoro nestao kad je pronasao druzicu svoga zivota. U Bosni, u Prijedoru, zavicaju roditelja.
Zaposlio se, dobio dvoje djece. Trenirao borilacke vjestine. Stasit i krupan izgledao je skoro kao Badr Hari. Miran i zadovoljan zivot je prekinula posjeta ljekaru krajem prosle godine. Zaboljelo ga koljeno. Mislio udario ga sin kad bi se od dragosti zaigrao s njim i ucio ga nekim zahvatima i udarcima...A onda su mu rekli koliko mu je preostalo mjeseci. Rak!

Odakle, kako, otkud bas on? Tako zdravo i sportski zivio...

Novo doba, vrijeme koje zivimo cini se nikad nije bilo vise pokriveno neizvjesnom sutrasnjicom, strahovima, bolestima.
Prijatelji mi u Tuzli kazu kako se narod boji otici na najobicnije pretrage u bolnicu.

´´Svima nesto nadju pa ljude strah i otici kad imaju nekih tegoba´´, vele mi. A hodnici zakrceni da imate osjecaj da je pola kantona bolesno. Svaki dan.

Kuda ide ovaj svijet? Stresan zivot i trka za nafakom, losa ishrana i navike, losi geni, opce su rijeci kojima se strucno opisuje bolesti modernoga covjeka. Iako armija ljudi pokusava nesto uciniti, mijenjati zivotne navike,, trcati u prirodi, jesti zdravije, neki i vise putovati ne bi li smanjili pritiske na zivotnu svakodnevnicu bolesti i smrti kao da nikad nije bilo vise oko nas. A nije ni rat ni velika epidemija.
Neka je rahmet i milost Sanelovoj dusi.
22.06.2018.

Fudbal: ´´AJMO, VATRENI!´´ NA SAT I PO UJEDINILO BALKAN!

Vjerovatno je malo onih koji sinoc nisu gledali veliku pobjedu Hrvatske protiv Argentine na SP u fudbalu u Rusiji. Sjajna igra hrvatskih fudbalera i bukvalno razbijanje jedne od najvecih reprezentacija svijeta predvodjenih carobnjakom Lionelom Messijem odjeknula je u svijetu. Svi cestitaju Modricu, Rakiticu, Mandzukicu a najponosniji su, dabome u Hrvatskoj a tek u Hercegovini i hrvatskoj dijaspori. Tamo se tradicionalno najvise radovalo i pjevalo hrvatskom uspjehu.

Zanimljivo je bilo pratiti reakcije u komsiluku.

U Srbiji su nacionalisticki mediji ostro kritizirali komentatore RTS sto su nedvosmileno navijali za Hrvate jer to smatraju sramnim i necasnim (!?) nakon ratova devedesetih godina proslog stoljeca. Nazalost, to je jos jedan bjelodani dokaz da ratovi u glavama mnogih na Balkanu nisu zavrsili i jos uvijek su najveci uteg da se krene naprijed.

Srbijanski mediji su tako listom objavili objavu Novaka Djokovica na Instagramu ´´Ajmo, Vatreni!´´ (na slici).
Bivsi svjetski teniski No.1 neskriveno je, posve normalno porucio da navija za susjede, ali se skoro vise od pola komentatora ispod kratkog teksta na citanim srbijanskim portalima sablaznjavalo zbog njegove podrske dok je dobar dio pozdravio takav stav teniske zvijezde.

´´Zar cemo jos zivjeti u proslosti i u ratovima´´, porucili su takvi zadriglim nacionalistima koji su Djokoviceve dvije rijeci protumacili bezmalo veleizdajom. Tako je posvadjani Balkan nekih sat i po bar donekle ujedinio jedan srbijanski sportas. Bravo, napokon.

Tako uspjesni i popularni sportisti mozda danas mogu u balkanskim zemljama vise uraditi na pomirbi naroda i drzava nego politicari. Njima svakako uglavnom nije ni stalo da do toga dodje. Osim toga, kada jedan uspjesni sportista, Srbin otvoreno podrzi Hrvate za ocekivati je da to javno uskoro uradi i neki Hrvat, mozda bas veceras u mecu Srbija-Svicarska.

Tako ce radovanje komsijskom uspjehu prestati biti novinska vijest. Nas komsiluk nije isti kao Francuske i Njemacke, Svicarske i Italije jer balkanski narodi su stoljecima izmijesani dijelili istu sudbinu i zivote u zajednickim drzavno-pravnim okvirima iako su cesto okretali puske i nozeve jedni protiv drugih.

Namjerno gore nisam govorio o reakcijama Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i dijaspori nakon pobjede Hrvatske sinoc.
Znano je da odavno najveci dio bosanskih muslimana osjeca radost kada zapadni susjedi ostvare sportske pobjede. Mozda je to nesto manje i ravnodusnije u Mostaru i Stocu, ali radovati se da po onoj narodnoj ´´komsiji crkne krava´´ je vrlo malo u Bosnjaka.

Ne moramo se voljeti, tesko da ce to ikada biti na brdovitom Balkanu, ali mozemo se koliko toliko ljudski postovati, komsijski, bar aplauzom cestitati pa i navijati za pobjedu drugih, bili oni Slovenci, Hrvati, Bosanci, Srbi, Makedonci, Kosovari ili Crnogorci i tako odnekle krenemo u normalizaciju odnosa od Vardara do Triglava.
14.06.2018.

SP u fudbalu u Rusiji: PRAVOSLAVLJE KAO LIJEK ZA DEPRU!

Danas je otvoreno Svjetsko prvenstvo u fudbalu u Rusiji. Najveca smotra najboljih fudbalskih reprezentacija svijeta privukla je veliku paznju medija kao i publike i prati se sve. I tako ce i biti sve dok je u pitanju najpopularniji sport na svijetu, od Australije do Amerike. Mediji prate sve i svasta sto se zbiva oko reprezentacija pa mozemo vala i mi.

Upravo gledam utakmicu izmedju Rusije i Saudijske Arabije i malo mi upalo u oci ime dobrog ruskog napadaca Samedova. Po imenu, nemoguce da je rijec o pravom bacuski i bratu pravoslavcu.
Malo zakopate po internetu i brzo nadjete odgovor.

Aleksandar Samedov (na slici), jedan od najiskusnijih ruskih reprezentativaca je etnicki Azer, musliman, ili bi tako trebao biti po ocu koji dolazi iz Azerbejdzana. Posto je rodjen u bivsem SSSR-u kada je Azerbejdzan bio republika te velike zemlje pomijesali su se i osjecaji i privrzenosti kao i nasih Bosnjaka po Balkanu gdje su neki sto i jesu, o cemu nema rasprave, neki Muslimani, neki Srbi ili Hrvati islamske vjere i slicno.
Sta god bilo, junak ove nase price rodjen je u Moskvi gdje se Aleksandar i ozenio Yulijom, koja je ruska pravoslavka kao i njegova mama.
Ako je vjerovati wikipediji, kada ga je spopao neki bedak 2012 godine i pao u depresiju, njegova supruga ga je nagovorila da spas potrazi u hriscanstvu.

Nas Aco Azer je objerucke prihvatio pa prezimenu dodao i majcino-Sergeyevich. I evo ga na SP u rodnoj zemlji, igra dobro.
Koga briga veceras za prostrani Azerbejdzan, etnicko porijeklo njegovog oca i slicno nakon izvjesne glatke pobjede nad Saudijcima. Depra je ionako proslost i pobijedjena. Neko ce zakljuciti - pravoslavljem.
Sta god bilo, neka je sretan predstojeci mjesec fudbalske srece i uzitka, iako je Bosna i Hercegovina, kako navijaci tako i njeni reprezentativci, uz tv aparate naredni mjesec, nazalost.
07.06.2018.

Sinan Sakic (1956-2018): SVI GRESIMO, SVI GRESIMO...

Krajem prosle sedmice napustio nas je Sinan Sakic (61), poznati interpretator onoga sto se u bivsim YU republikama zvalo i zove novokomponovana narodna muzika a ciji su konzumenti bili najsire narodne mase.
Vijest je rastuzila mnoge postovaoce njegove muzike jer je Sinan odista skoro cetiri decenije bio velika muzicka zvijezda bivse Jugoslavije i zemalja nastalih njenom disolucijom. Bio je to pjevac koji je znao puniti dvorane u duplom i troduplom dnevnom terminu kada bi kretao na turneje od Vardara do Triglava s njegovim ´´Juznim vetrom´´´. Sicusni Rom iz Loznice imao je osebujan glas koji je lahko dizao raspolozenje, posebno radnicke klase bivse Jugoslavije.

Na njegove nastupe dolazili su i rok muzicari u Sarajevu, priznali su to tek ovih dana neki jer kad Sinan zapjeva ´´Hej od kad sam se rodio´´, ´´Svi gresimo´´ i ostale njegove hitove dvorana bi zaigrala u transu i brzo horski nadpjevala izvodjaca.
Negdje 1987 godine, kad su Semsa, Dragana, Mile, Sinan, Kemal i njihov orkestar ´´Juzni vetar´´ bili skoro na apsolutnom vrhuncu karijere i mene srednjoskolca je nesto odvelo u sarajevsku Zetru na unaprijed rasprodanom koncertu.
Iako sam odrastao uz ´´Bijelo dugme´´, ´´Merlina´´, ´´Azru´´, ´´Parni valjak´´, ´´EKV´´ napadna reklama koncerta natjerala me da jedini put u zivotu svjedocim zivom nastupu Sinana Sakica. Jucer cu na Fb saznati da je istom koncertu prisustvovala i sarajevska alternativna scena, s Nadrealistima, recimo.
Malo toga je ostalo u sjecanju od prije tri decenije, ali slike krcate i zadimljene Zetre, veliki stejdz i mala pojava u bijeloj kosulji i sakou i dan danas su jasne kao dan.
Znam da je bas ta ´´Hej od kad sam se rodio´´ digla sve na tribinama dok je prepuni parter odavno skakao i pjevao. Tako smo i mi krenuli, pjevajuci i skacuci, sudarajuci se s prvim do nas. Nikad necu zaboraviti omalenog Salku maturanta cija se dzins jakna dizala visoko iznad pupka kad god bi se odvojio od drvene stolice s podignutim rukama.
Sinan Sakic je bio muzicka mega zvijezda jednog vremena ciste i nepatvorene emocije kakvu valjda imaju samo nasi Romi kad zapjevaju.

Tesko se nosio sa slavom i brzo stecenom bogatstvu, sto je i sam priznao.
Od cigareta i alkohola se nije odvajao niti jedan dan ´´iako se to na sceni nikad nije dalo primijetiti, tamo sam bio od pocetka do kraja pribran da odradim sto se od mene ocekuje´´, govorio je. Dosla je i droga sto ce ga u konacnici kostati teskog oboljenja i prerane smrti sesnaestoga dana mubarek ramazana.
Premda je pred kraj zivota pokazivao interes za budizmom Sinan Sakic je na drugi svijet ispracen dzenazom i muslimanskim obicajima a ukopan na muslimansku parcelu gradskog groblja u Loznici u prisustvu velikog broja njegovih kolega s estrade i javnoga zivota Srbije i Bosne i Hercegovine gdje je i stekao najvecu slavu i postovanje.

Koliko god se neko od nas danas pomalo stidio to priznati, a ima takvih na sve strane, Sinan, nesumnjivi kralj novokomponovane naredne muzike bivse Jugoslavije je bio vazan dio nasih zivota bez obzira koju muziku slusali i kako bili odgojeni.
Neka je rahmet dusi Sinanovoj.
17.05.2018.

Holandija: 10 AUTOBUSA TURAKA SAMO IZ AMSTERDAMA DOLAZI NA ERDOGANOV MITING U SARAJEVU!

''Znate, cak 10 autobusa nas Turaka iz Amsterdama dolazi na Erdoganov miting u Sarajevo u srijedu'', rece mi jucer turski trgovac u centru Amsterdama kad je doznao odakle smo. Pomislio sam da sam pogresno cuo.

''Mislite iz cijele Holandije?''
''Ne, ne, samo iz Amsterdama. Bit ce i iz drugih gradova puno'', dodaje samouvjereno uz osmijeh brkati Turcin uz opasku da je ozbiljan problem smjestaja jer svi su sarajevski hoteli puni pa se spavanje za dvije noci pojavilo kao neocekivani problem za Erdoganove pristase iz Holandije koji obavezno zele podrzati turskog predsjednika u gradu na Miljacki.

Nisu im dali u Holandiji, Njemackoj, pa sada serbes zele vrisnuti u znak podrske sultanu Tayyipu pa makar to bilo i na 1800 km udaljenom Sarajevu. Sretno bilo, velim u odlasku, a i dalje ne shvatam otpore u Sarajevu zbog dolaska turskog predsjednika u glavni grad BiH na predizbornimiting.
Zanimljivo, u medijskim izvjestajima s negativnim stavom prednjace Bosnjaci i partije ciji su oni vecinski glasaci jer se drugih to i manje tice pa smatraju da je to ''Bakirova igranka''.

Srecom, pojavio se dr Zlatko Lagumdzija, koji je velikim intervjuom u jednom bh.listu prije 7-8 dana obrazlozio zasto nema potrebe biti sumnjicav i zabraniti miting aktuelnog turskog lidera.

''Napunit ce nam hotele, trositi par dana u Sarajevu, dakle profitirat cemo, a ne vidim toliko stete, pa i ja sam isao na slicne mitinge u inozemstvo, idu i drugi politicari u svijetu, pa sta?'', otprilike je rekao bivsi lider SDP BIH. Vrlo inteligentno i racionalno. Posve nepotrebna dreka dijela bosnjacke politike koji smatra da nas Turci drze kao jadnom kolonijom gdje mogu raditi sta hoce dok ozbiljne biznise prave u Srbiji i drugdje. Premda tu ima istine, dolazak predsjednika Erdogana u subotu u Sarajevo je nepotrebno docekan na noz.

Nas su toliko posljednjih 20 godina raspametili unutrasnjim politickim igrama oko ''bosanskog prijestolja'', oslabili pricama o nadmocnoscu komsija i susjeda gdje smo mi kao gole jade, isprepadali pricom o raspadu zemlje, iskompleksirali iznutra islamizacijom s Istoka gdje je burka haman na putu za bosanske zene, poglavitim strahom od Arapa i Turaka (''sta ce oni ovdje'') i slicno da vise ni tako jednostavne i pozitivne stvari od koristi za BiH i nasu ekonomiju ne vidimo.

Sarajevski hotelijeri i trgovci naredni vikend, iako ce mnogi Turci ostati i duze, rekli su mi, zaradit ce mozda i par miliona KM neplaniranog novca a mi kmecimo - sta hoce taj Erdogan.

Dobro dosli Turci u Sarajevo, dobro dosao predsjednice Erdogan!

16.05.2018.

Ramazan i muslimanski ummet: A VI CETE ZAPOSTITI U CETVRTAK, ZAR NE?

''Vi cete zapostiti tek u cetvrtak, zar ne?'', ''Postite li vi od srijede ili cetvrtka?'', ''Znate li vi tacno kada krece ramazanski post, ili se ne zna kao u Marokanaca?'', samo su neka od pitanja koja kruze ovih dana i slusam ih medju muslimanima.
Nema, cini mi se jadnijeg osjecaja koji mi licno donese pocetak ramazana a da nije sami post nego - pitanje hidzretskoga kalendara.
Muslimanski ummet nikako da dogovori jedinstven kalendar pa ce i ove godine vise od pola ummeta, Sudijska Arabija, Indonezija, Malezija, Maroko, muslimanske zajednice u Australiji, dijaspori, zapostiti u cetvrtak dok je manji dio, Turska, Pakistan, Afganistan, Egipat, Bosna i Hercegovina, jutros ustao na prvi sehur.
I prijatelj Ahmed iz Singapura ce zapostiti sutra iako je Bosnjak. Tamosnja Islamska zajednica prihvatila je stav uleme iz Mekke ''da mladjak nije primijecen na puno mjesta'', iako je u pitanju gledanje golim okom, samo da se zna.
''Kad se ne mozemo dogovoriti oko kalendara, kako cemo se tek o kompleksnijih stvari'', rezignirano mi je tipkao Ahmed sinoc.
Drugi friend iz Zagreba je jos ogorceniji. ''Ummet je toliko dominirao svijetom u srednjem vijeku s poznavanjem astronomije, algebre, medicine, a danas duge saudijske dzalabe iz skupih rolce-roysova to ne zeli koristiti vec gleda golim okom ima li mladjaka ili ne! Sramota i tuga danasnjih muslimana'', napisao mi je sinoc Ahmed iz hrvatske prijestolnice a mene muka spopala da bih najradije opsovao, i to dobro.

Nema nikakvoga opravdanja da muslimani do posljednjega sata jucer u Rabatu, Mekki, Kuala Lumpuru, Dzakarti ne znaju kad im pocinje mubarek i najvazniji mjesec u godini. Nema, jer astronomija je danas toliko razvijena da su odstupanja minimalna i takvu blagodat ne koristiti za racunanje kalendara je naprosto grijeh.
No, saudijske dzalabe i na taj nacin vuku za nos ummet. Samo golim okom gledati i traziti mladjaka na obzoru je ispravno, selefijsko shvatanje o pocetku ramazana sve ostalo je nistavno!

I pored mucnine zbog ove neshvatljive sramote muslimana u 21 stoljecu treba reci da je ovaj mubarek mjesec najodabraniji u 11 mjesecevih polja u godini, ne samo zbog posta veci po nekoliko drugih vrednota: pocetak objave Casnog Kur´ana u noci Lejletu-l-Kadr, Bitka na Bedru, sedamaneaste noci ramazana itd. sto je skup dana i noci koji se ne mogu naci u drugim mjesecima. Zbog toga muslimani od Masriqa do Magriba, kako se zna reci, uz dane posta pojacaju ibadete, dnevne namaze, ucenje Kur´ana, dijele vise sadaku i pomazu one u stanju potrebe itd. Neka su vam hairli i sretni naredni dani posta i ibadeta a valjda se i ummet prije Kijametskoga dana dozove i bar napravi jedinstveni kalendar.
Ramazan mubarek oslun!


Stariji postovi

burek
<< 11/2018 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930


Dobro.ba



MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2021545

Powered by Blogger.ba