burek

Hasta la victoria siempre!

17.04.2017.

In memoriam-Davor Papić: ODLAZAK MIRNOG I KREATIVNOG SARAJLIJE S LIJEPIM MANIRIMA

U petak se bosanskohercegovacka zajednica u Holandiji kao i brojni prijatelji i poznanici iz Holandije i drugih balkanskih zemalja oprostila od Davora Papica (54), Sarajlije koji je nesretno poginuo u saobracajnoj nesreci blizu Brede u kojoj je proveo skoro pola svoga plodnoga zivota. Otisao je covjek koji je bio najbolji dio bh.zajednice u ovoj zemlji, miran, odmjeren, odvazan a iznad svega jako kreativan i plodan autor ciji radovi iz grafickoga dizajna sredine osamdesetih i ranih devedesitih te kasnije ostaju kao potvrda malog bosanskog cuda u tom periodu bivse Jugoslavije koji je dolazio iz grada na Miljacki.
Pokojni Davor je dizajnerski osmislio i dao im vizualni identitet veci dio pop rock scene u Sarajevu i drugim sredinama bivse Jugoslavije a posebno oko grupa Crvena Jabuka, Merlin i drugih iz sredine osamdesetih godina kada se Sarajeva kreativno nametnulo kao prijestolnica nekadasnje zajednicke zemlje. Davor je kao takav nastavio i u holandskom izbjeglistvu zajedno s suprugom Majom i sinovima koje smo poznavali, vidjali se i uvazavali. U Holandiji je organizirao i nastupe najvecih muzickih zvijezda od Merlina do Joksimovica i Colica pa je i njegov network bio veliki. Zato je tim veci gubitak ovakvog covjeka koji je imao lijepe, gospodske manire u svakodnevnom obracanju s zemljacima i svim ljudima s kojima se poslovno i privatno sastajao i dolazio u kontakt sto je plijenilo i ostalo upamceno. To je pokazao i ispracaj u Bredi, protekli petak.
Ne pamtim vecu sahranu nekog naseg Bosanca i Hercegovca u Holandiji.Skoro 500 ljudi, od kojih najveci broj Sarajlija i njegovih Bosanaca je okupiralo komemorativni centar Zuylen u Bredi a potom prisustvovalo i njegovom ukopu na istom groblju sto je najbolja potvrda kakvog smo Sarajliju i Bosanca izgubili protekle sedmice.
U Sarajevu je dobio lijep i dostojanstven ispracaj na Akademiji likovnih umjetnosti od kolega, prijatelja i sugradjana a jos veci i impresivniji je bio u Bredi, kada su pored porodice velikom broju ozaloscenih prijatelja i poznanika govorili Nino Zalica i Rada Sesic. Njihova emotivna i dirljiva obracanja u ime prijatelja i bh.zajednice potvrdili su koliko je respekta i uvazavanja Davor Papic imao kod mnogih.
Nisu to bilo mnoge poslovne relacije vec i ljudske, obicna druzenja s Bosancima i Hercegovicima, u Ambasadi BiH u Den Haagu, na kulturnim dogadjajima u holandskim gradovima gdje smo se susretali i rado razgovarali. Ostat ce praznina medju nama zbog preranog odlaska dragoga covjeka koji se rodnom Sarajevu i Bosni i Hercegovini redovno vracao svih proteklih 25 godina.
Neka je slava i smiraj dusi Davora Papica.

10.03.2017.

NBA: JUSUF NURKIĆ, ZVIJEZDA NBA IZ SVOJATA KOD ŽIVINICA!

Malo je tako sjajnih sportskih prica iz Bosne i Hercegovine posljednjih mjeseci kao ona iz Portlanda, americka drzava Oregon a u njoj bh.kosarkaski reprezentativac Jusuf Nurkic. Tek 22-godisnji kosarkas naprosto briljira iz sedmice u sedmicu za njegov Portland Trail Blazers koji se takmici u zapadnoj konferenciji.
Jos u zagrebackoj Cedeviti je nagovijestio svoje mogucnosti a jedan iskusni americki skaut ga je dosao pogledati na nekoj utakmici za reprezentaciju BiH. Covjek da je u vokabularu imao ''allah selamet'', vjerovatno bi to kazao ''po naški'' nakon vidjenog, ali je ipak zadivljeno priznao nekom bh. novinaru:''ovo sto Jusuf radi na terenu, to ne moze niko!'' Opravdao je taj kapacitet Jusuf vec u prvoj stanici NBA Lige, Denver Nuggets, ali je zbog favoriziranja drugih igraca na centarskoj poziciji odlucio otici u Portland Trail Blazerse gdje iz sedmice u sedmicu dize publiku na noge.
S 2.11 cm i cak 127 kg, pod kosem mu ni najvece kosarkaske zvijezde prakticno ne mogu nista, a to je pokazao i jutros razbivsi Philadephiu. Jusuf je ponovo bio kljucni covjek a njegova statistika je nevjerovatna. Pogodio je 28 koseva, pokupio u skoku cak 20 lopti, imao 8 asistencija, 6 blokada i dvije ukradene lopte, sto je rekord koji nikad niko u totalu nije imao u historiji NBA lige, jedne od globalno najpopularnijih igara u svijetu. Statistika je to koja dovodi covjek au nedoumicu pa su razumljive ovacije americke publike tokom i nakon meca.
Tesko je obicnom covjeku koji ne prati kosarku objasniti kakav je napor medju NBA divovima napraviti takvu statistiku za nekih 38 minuta u igri, zadrzati koncentraciju i svjezinu u sportu gdje je snaga vrlo bitan faktor. I jos nesto. Jusuf je ocigledno nesto novo i privlacno u NBA, atraktivan je novinarima koliko i publici, pa sada kada izlazi u dvoranu, iako teskog i zapetljanog jezika, njega najavljuju Amerikanci na bosanskom jeziku ''Jusuuuuf Nurkiiiic, broj dvadeseeet sedam, iz Bosne i Hercegovine'', dok se dvoranom masu zastave BiH a jutros su organizatori meca prilikom zagrijavanja pustili muziku sarajevske popularne grupe ''Dubioza kolektiv''.
Nakon njegovih brutalnih blokada americki komentatori koje slusa milionski auditorij diljem svijeta vec dugo su imali obaveznu opasku na bosanskom '' ne u mojoj kućiii'', u vrlo opustenom prenosu, prepunom sala i doskocica, sto je potvrda da xafsinski sjajno stoji i da ce s novim ugovorom dobaciti vjerovatno neke balkanske a mozda i sire rekorde kada bude pravio novi ugovor s Portlandom. Trenutno je na 2,2 miliona za godinu i nema sumnja da s 22 godine pred njim tek dolazi velika karijera cije su granice neslucene. I sve je to Jusuf postigao iz kuce tuzlanskoga policajca, iz sela Svojat kod Zivinica, upornim radom i trudom, iako je poprilicno kasno krenuo s skolom kosarke.
Reprezentativac je BiH, svakog ljeta je u domovini i moze se vidjeti na tuzlanskim ulicama s djevojkama u obicnoj setnji. Mediji su zabiljezili da nije zaboravio kako na pravi nacin pomoci i oduziti se najblizima i biti uz njih cak i kad ih autom odbaci na mjesni mevlud u neko selo kod Zvornika, pa je tako nani dao novac da obavi petu islamsku duznost i ode na hadz! To je jedna od najvecih NBA zvijezda, Jusuf Nurkic, iz Svojata kod ZIvinica.
Bravo, Jusufe, i svaka ti se pozlatila!

20.02.2017.

NAJVEĆE JE SLOVO ŠTO SE SAMO SLUTI...

''Najveće je slovo što se samo sluti najdublje je ono - što u nama ćuti!'' (Mehmedalija Mak Dizdar)

Cijeli poetski opus Mehmedalije Maka Dizdara (na slici) je impozantan, bio je to genije bosanskohercegovačke poezije, po mnogima najveći pjesnik Bosne i Hercegovine svih vremena, ali gornji stih ''Najveće je slovo što se samo sluti, najdublje je ono što u nama ćuti'' je po našem skromnom sudu jedan od njegovih poetskih vrhova s tako malo riječi i malo ostavljene tinte na papiru!
Eto, to smo danas htjeli podijeliti na ovoj stranici za podsjecanje na poetske vrhove bosanskohercegovacke poezije koja iz slabijeg interesovanja ili neznanja sve manje dolazi do mladjih citalaca.

19.01.2017.

''SANDOKAN'' - TV SERIJA I FILM NAŠE MLADOSTI!

Svi imamo heroje svoje mladosti s kojima smo odrasli a danas cemo se prisjetiti jednog naseg heroja, zvao se ''Sandokan'' po istoimenoj italijansko-britansko-njemackoj seriji koja je prije cetrdesetak godina (prvi put prikazana 1976 godine) stekla veliku popularnost u Evropi pa tako i u bivsoj Jugoslaviji.
Cini mi se da je serija isla nedjeljom i tada bismo se unosili u tv ekran gledajuci u hrabrog malezijskog princa i gusara, borca za oslobodjenje te zemlje u drugoj polovici 19 stoljeca od okupacije u dalekoj jugoistocnoj Aziji kojeg je utjelovio Kabir Bedi, glumac iz Indije. Iz velike popularnosti serije dosle su i majice s likom Sandokana i tigrom u pokretu s aluzijom na ''Tigra od Mompracema'', kako je bilo drugo ime neustrasivog gusara Sandokana koji je poput boraca Armije BiH 1992 godine, skoro goloruk, kukavan samo sa sabljom ali i velikim ratnickim srcem stao na branik otadzbine s njegovim hrabrim borcima skupljenim s malezijskih otoka protiv dobro naoruzanih britanskih kolonizatora.
Bezbeli, kako je sest nastavaka serije odmicalo tako su se i Sandokanovi tigrovi naoruzavali s ponekom puskicom i pistoljem pa je bilo lakse ratovati jer sabljom nisu mogli na mocnog neprijatelja na duze staze. Bio sam dijete, ali kada bi se zacula muzika "Sandokan, Sandokan, giallo il sole la forza mi dà...", sve bi stalo, kakva igra, kakvi bakraci, trcali bismo u kucu i zauzimali hitro busije pred tv aparatom.
Evropljane je imponirala njegova figura i skoro isusovacki izgled s dugom kosom, zelenim ocima, izgled po svemu zgodnoga muskarca u koje su se listom zaljubljivale nase mame i sestre, sto mu je priskrbilo medjunarodnu slavu. U filmu ce ovaj gusar dobro zadeverati britanske oficire i diplomate kada na jednom prijemu pokupi ni manje ni vise nego Marijanu (Carole Andre,francuska glumica), kcerku britanskog guvernera koja se zaljubi u njega i dabome pobjegne u sumu s Sandokanovim gusarima.
Nezaboravne su scene kada ljepotica padne s konja i dodje face to face s krvolocnim tigrom. Sandokan, kao pravi muzjak zastitnicki stane pred njom i skace na gladnoga tigra, i na spektakularan nacin mu u skoku raspori trbuh sto ce bezbeli impresinirati kako njegovu druzicu tako i nas, milione tv gledalaca koji su zdusno navijali na ugnjetavane Malezijce. Trenutak kada pak lijepa Marijana u malezijskoj dzungli biva smrtno ranjena od njenih Britanaca potpuno je rastuzio nasu kucu da danima nije bilo oparavka. Zasto je scenarista nije pozivio, pitam se i dan danas da zajedno s njenim junakom doceka pobjedu nad Britancima?
Mogao je onako lijepu Marijanu ostaviti za kompletni happy end a ne ostavljati nas gorkoga dojma.
Sjecam se da sam licno imao i dodatne simpatije prema super popularnom filmu i seriji Sandokan jer sam znao da su u pitanju muslimani Malezije. Djetinja fantazija je isla tako daleko da sam godinama mislio da bi to mogao biti i sam glumac Kabir Bedi, tako mi je zvucalo ime jer Kabir jeste arapsko ime (veliki, velicanstveni), iako je momcina, sto cu tek puno kasnije saznati, pripadnik indijskih sika, odakle poticu i Gandijevi.
Kako rekosmo, serija je u originalu imala samo sest nastavaka bez velike ambicije u pocetku, ali je odlican prijem u svijetu natjerao da napravi od toga dvodjelni film koji je punio bioskope sirom dunjaluka i tako u Hollywood lansirao Kabira Bedija, prvu zvijezdu tada u zacetku filmske industrije Bollywood.
Film/serija je nastala po knjizi ''Tigrovi Mompracema'', autora Emilija Salgarija i dana danas je nostalgicno i elegicno podsjecanje na nasu mladost. I sada kad poslusam ovu muziku koju vam prilazemo uz ovaj mali post, dodje mi da istoga trena zgrabim sablju i pridruzim se Sandokanovim gusarima.
"Sandokan, Sandokan, giallo il sole la forza mi dà..."

31.12.2016.

SRETNA NOVA 2017 GODINA

Zakljucili smo i desetu godinu druzenja na Burek blogu! Nekada smo bili svakodnevno aktivni s velikim brojem stalnih posjetilaca a sada smo prorijedili, ali jos uvijek trajemo s prilozima iz razlicitih oblasti koji jos uvijek pronadju svoju publiku. Kako god, tu smo jos uvijek s burek sofrom za svakoga! Pred ispracaj posljednjih sati u 2016 godini zelimo svima vama sretnu i uspjesnu 2017 godinu! Budite nam veseli, sretni, zadovoljni sobom i onima s kojima dijelite ove kratke zivote i budite nam - debeli!

27.12.2016.

Bosna 1873 g. iz pisma svećenika Franz Prannera: ''OVDJE SVI PIJU TAJ VRAŽIJI ELIKSIR ŠLJIVOVICU!''

Koliko je duga tradicija ispijanja rakije u Bosni i Hercegovini, u narodnu popularne šljivovice, ili samo ''šljive'', svjedoči jedno pismo iz 1873 godine svećenika Franza Prannera iz samostana Marija Zvijezda kod Banja Luke (na slici) u kome objašnjava koban utjecaj rakije šljivovice na svakodnevni život Bosanaca:
Dragi brate u Kristu Ivane,
Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan.
Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. (...) Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti. Turci držahu kako smo pobožni “derviši” koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše “dok kiša ne padne”. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila. I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!” A to je znak udivljenja i na turskome znači: “Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.
A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.
Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju). Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije. Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi.
Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja. Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti. Niko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao!
Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom.
Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napiti li svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti! Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!” Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi! Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi.
O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali. Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima). Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek.
Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju. Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu! Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju… Tvoj brat u Kristu Franjo
(Slobodna Bosna)

24.12.2016.

Šta znamo o Božiću?: TRADICIJA I VJEROVANJE O ISUSU I BOŽIĆU

Večeras je Badnje veče, najava sutrašnjeg Božića, jednog od najvažnijih praznika u kršćanstvu. Mnogi od nas su po ko zna koji put svjedoci velikih priprema i slavlja, ali ipak je pitanje koliko zaista znamo o Božiću i tradiciji vezanu uz ovaj praznik. Ali prije no što počnem da dodam još i ovo: mnogi od Bošnjaka, a prije svega oni malo stariji, ne koriste se riječju Božić. Naime, oni ovaj nomen smatraju bogohuljenjem, jer sama riječ ukazuje na malog boga (deminutiv) što je nezamislivo u islamskom učenju, već koriste riječ Bozgun, Bozuk ili Bozuka.
Početak Božića
Na početku kršćanstva Božić se uopšte i nije slavio. Mnoge čak i nije interesovalo kade je Isus rođen, a i sama činjenica da tačan datum njegovog rođena uopšte i nije poznat i da su naučnici sa dovoljno dokaza utvrdili da to nije bio 25 decembar, dovoljno govori. Pored ovog se u tom vremenu i nisu slavili rođendani. Preobratom Konstantina Velikog (od 306 do 337 rimski car) na kršćanstvo on pokušava da ujedini stare rimske bogove sa njegovom novom vjerom. Odlučio je da će Isusov rođendan slaviti 25 decembra. 25 decembar, kao najkraći dan u godini već je bio važan u rimskom carstvu, i na taj dan slavili su boga sunca Mitrasa, koji se prema Rimljanima rodio iz jedne stijene. Ovim činom ujedinila su se svjetla rimskog carstva i nove vjere.
Marija: nevina ili greška pri prijevodu?

Prema kršćanskom vjerovanju Stari testament tvrdi da će se Isus pojaviti, odnosno da će ga roditi jedna nevina žena. Ipak pri prijevodu je hebrejska riječ za mlada prevedena na grčku riječ koja znači i nevina. Ipak ni ovo ništa nije bilo novo u to vrijeme. Egipćani i Rimljani su poznavali slično vjerovanje. I ako su se njihovi bogovi rađali iz nevinih djevojaka onda je to prema kršćanima isto bio slučaj i sa Isusom.
Jelka i njeno kićenje?
Mnogi od nas, kršćani pa i muslimani i drugi vjernici kite jelku povodom Božića i Nove godine. Odakle ova tradicija? Još mnogo prije Isusa su se mnoga plemena, poput Germana i Kelta, klanjala stablima. Oni su vjerovali da drveća koja ostaju zelena tokom cijele godine simboliziraju zreo život koji se nastavlja.
Ukrašeno drvce najvjerovatnije zahvaljujemo jednoj igri iz srednjeg vijeka. Pri toj igri su se na jedan slikovit način prikazivali činovi iz Starog testamenta. Jedan od tih činova bio je i edenski vrt, simboliziran kao drvo ukrašeno voćem. Prvo ukrašeno drvce, sa papirom, voćem i slatkišima potiče iz Njemačke, i to iz 1604. godine. U 17-om vijeku ovo je postao pravi seoski čin tokom Božića, da bi tek u 18-om vijeku aristokrati došli na ideju da ukrašeno drvce stave u sobu. Tako su Nijemci, koji su velikim dijelom naselili Evropu i druge dijelove planete sa sobom ponijeli i ovu tradiciju, bez koje mnogi od nas dan danas i ne mogu zamisliti Božić ili Novu godinu.
Ukrasi za jelku?
Sopstvena slika u ogledalu je dobar način da nekog uplašite. Tako su se kugle, slične onima koje sada vise na jelkama, prije ovoga koristile kao sredstvo protiv vještica. Ovo je jedan od starih vjerovanja da predmeti koji sijaju odbijaju zlo. Tako su sve do kraja 18-og vijeka ljudi širom Evrope koristili bakrene kugle od kojih bi se zli duhovi uplašili i pobjegli od te kuće. Oko 1850 po prvi put je moguće da se prave staklene kugle i već oko 1900 god. kače se i prve kugle na jelku. Ali tek pedesetih godina prošlog vijeka ovo postaje trend koji i dan danas traje. A šta je sa pipkom na jelci ? Pa, pipak simbolizira zvijezdu koja je upućivala na štalu u kojoj je se Isus rodio.
Božićno svjetlo?
Kao što ste sigurno već primjetili svjetlo za vrijeme Božića igra jednu veoma važnu ulogu. U srednjem vijeku zime su bile veoma mračne. Ipak za vrijeme Božića nisu se štedjele svijeće, kako bi period tame bio pretvoren u period svjetla i radosti. Ali i prije ovoga čina mnogi su narodi palili vatru povodom najduže noći u godini. Ovim činom oni su pokušali da ohrabre sunce da se ponovo vrati. Kršćani su ovaj čin samo preuzeli u svoje vjerovanje. Za njih ovo simbolizira svjetlo koje je sa sobom donio Isus.
Kako god, našim čitaocima katolicima želimo sretan i čestit Božić!

23.11.2016.

IKC ''Selam'' Rotterdam piše reisu Kavazoviću: UMJESTO DA NAM EFENDIJA VRATI ONO ŠTO JE DŽEMATSKO VI GA NAGRAĐUJETE!?

Prije par godina na ovom blogu u nekoliko navrata pisali smo o pozadini skandala s bivsim imamom IKC ''Selam'' Rotterdam koji je zavrsio i na sudu. Ukratko, dzemat je nakon osam godina dao otkaz lijenom i neucinkovitom imamu i pored vise molbi da se popravi i pokaze rezultate. Efendija se, dabome nije slozio pa je zategao situaciju u džematu do usijanja. Kada nije bilo druge, odlucio je tuziti IKC ''Selam'' pred holandskim sudom s odstetnim zahtjevom od 100 000 eura.
Sud je zahtjev glatko odbio u kratkom sudskom postupku (kort geding), a Nermin ef. Canicu je i sam Rijaset IZ BiH potvrdio otkaz, iako ga je do posljednjeg dana branio uvjeravajuci džemat da slabi rezultati i nezadovoljstvo dzematlija imamom ne trebaju biti razlog za otkaz(!?) Kriza je paralizirala dzemat, cak jedno vrijeme potpuno zatvorila dzamijska vrata, dolazila cak i holandska policija zbog prijetnji otvorenih sukoba, ali se dolaskom novog imama prije nepunu godinu dzemat poceo oporavljati.
No, izgleda medjubosnjackim svadjama i razdorima opet nema kraja. Izvrsni odbor IKC ''Selam'' Rotterdam nedavno je pismeno reagirao na adresu reisa Kavazovica zbog jednog, mozda nezabiljezenog dogadjaja u historiji IZ BiH koji se desio upravo u ovom dzematu, prilikom proslave 25 godina postojanja najvece zajednice Bosnjaka u zemljama Benelux-a. Pismo vam prenosimo u cijelosti.

Poštovani reisu-l-ulema, h.Husein ef. Kavazoviću,

Esselamu alejkum!

Dana 08.10.2016. godine IKC ''Selam'' Rotterdam prigodnom svečanosti obilježio je 25 godina postojanja. Bila je to divna večer i prilika da zajedno s našim džematlijama i dragim gostima, kako iz drugih džemata tako i iz naše domovine Bosne i Hercegovine obilježimo i proslavimo ovaj značajan džematski jubilej.

Na toj svečanosti dodijeljena su i dva priznanja od strane Rijaseta IZ BiH. Jedno je dodijeljeno našem džematu kao kolektivu za sav doprinos i rad u promociji islama i čestitih islamskih vrijednosti, a drugo h.Jusufu Elezoviću za njegov dugogodišnji angažman i doprinos džematu. Odluku o dodjeli priznanja h.Jusufu donijela je džematska skupština a Rijaset je tu odluku uvažio i proveo u djelo. Ono što džematlije nisu znale je da je te noći dodijeljeno još jedno priznanje, daleko od očiju javnosti!

Riječ je o priznanju bivšem džematskom imamu Nerminu ef. Čaniću. S obzirom da Vam je uveliko poznat vrlo mučan raskid saradnje IKC ''Selam'' s Nermin ef. koji je duboko podijelio džemat, privremeno mu zatvorio vrata i nanio nesagledivu štetu uz sudski epilog, te činjenica da on još nije riješen po pozitivnim propisima IZ BiH, onda možete razumjeti našu začuđenost i zaprepaštenost da se takva osoba još i nagradi!?

U situaciji kada džemat očekuje Vašu potpunu podršku u rješenju pitanja primopredaje i potpunog razrješenja dužnosti Nermina ef., kada smo se nadali da ćete iskoristiti Vaš autoritet i na imenovanoga izvršiti pritisak da preda i vrati ono što je džematsko, dodjela priznanja takvim djelatnicima IZ BiH jako je potresla i uznemirila članove našega džemata te podsjetila na dana na koje smo mislili da su zauvijek iza nas!
Napominjemo da nam je prije svečanosti u Rotterdamu Mensur ef. Pašalić, šef Ureda za bošnjačku dijasporu obećao da Nermin ef. neće biti u mogućnosti uspostaviti nikakvu saradnju s Rijasetom sve dok ne izmiri svoje obaveze prema džematu. Šta sada ovo znači, uvaženi reis efendija?

Ovim putem naš džemat izražava nezadovoljstvo ovakvim razvojem događaja uz stav da se takvo što nije trebalo desiti sve dok se ne završi povrat džematskih sredstava bivšeg imama IKC ''Selam''. Iskreno, osjećamo se kao džemat izdani od strane Rijaseta IZ BiH kojem smo svih 25 godina postojanja iskazivali potpunu lojalnost.

S poštovanjem i mahsuz selam!

Rotterdam, 31.10.2016. godine

22.11.2016.

Bošnjaci i politika: ŠTA BI ČEDO BEZ BOŠNJAKA?

Cedomir Jovanovic(45), kao sto je mnogima poznato, dugogodisnji je lider opozicione LDP u srbijanskom parlamentu, male stranke koja opstaje zahvaljujuci kvaliteti njenog predsjednika, regionalno poznatog jos od rusenja Slobodana Milosevica. Paznju bosanskohercegovacke javnosti izaziva dugo zbog principijelnih stavova o odgovornosti Srba i Srbije za rat i genocid pocinjen na prosturu bivse Jugoslavije devedesetih godina prosloga stoljeca sto je u potpunoj suprotnosti s vecinskim stavovima istoga parlamenta, a da ne govorimo o bosanskim Srbima. Mnogi od njih bi tog Beogradjanina najradije vidjeli da zavrsi kao i njegov politicki ucitelj Zoran Djindjic.
Na posljednjim izborima Cedo Jovanovic isao je u koaliciji s sandzackom bosnjackom strankom, ako se ne varam, i na jedvite jade usao u Parlament. Tamo je, naravno omiljena meta radikala na celu s Seseljem koji i dalje pokazuju mracno lice nacionalisticke i sovinisticke Srbije iz ratnih devedesetih godina kada su skoro svi balkanski Srbi gurnuti u projekat Velike Srbije, sna koji zivi, nazalost u glavama jos uvijek dobrog dijela balkanbskih Srba.
No, zanimljivo je pratiti popularnost i uticaj u javnom diskursu mladog srbijanskog politicara. I povrsan pogled na drustvene mreze dovodi do jasnog i nedvojbenog zakljucka, Cedo Jovanovic bez Bosnjaka ne moze. Jucer se slikao na Facebooku s familijom obiljezavajuci slavu Arhandjelovdan, iako javno govori da je ateista. To je manje bitno u ovoj prici. Dok desnicarska Srbija u njemu vidi srpskog izdajnika i slugu Zapada i ne libi se javno ga napasti i vrijedjati zbog cega dugo ima policijsku zastitu, preko 90% komentara izrazite podrske od bar 300 u prvih par sati od objave su - Bosnjaci. Ne vjerujem da su to sandzacki Bosnjaci koji mu jedini mogu dati glas da opet bude u srbijanskome parlamentu. To su bosanski Bosnjaci, Bosnjaci iz dijaspore koji mu cestitaju slavu kao najrodjenijem, najdrazem, s rijecima prisnosti i dragosti da je to nemoguce sresti u bilo kojem rasponu odnosa druga dva naroda na Balkanu.
Cini se, samo Bosnjaci mogu toliko da vole i podrzavaju nekog cestitijeg Srbina i Hrvata samo ako on icim pokaze prst obraza zbog zrtava genocida u Srebrenici, MIlosevicevog rezima i i danasnjeg nacionalizma koji je unazadio Srbiju kao i cijeli Balkan itd. Neki ce reci - jadno i tuzno, kakav smo mi to narod i slicno! Covjeka to zbuni i pita se, pa gdje su njegovi Srbi? Gdje su glasaci Cedomira Jovanovica od Subotice do Novog Pazara?
Zar ce se samo Bosnjaci iz BiH diviti i podrzavati covjeka koji samo govori istinu i ne pristaje na falsifikate srpskih nacionalista o ratu u BiH i genocidu u Srebrenici, koji se svako malo negira. U Hrvatskoj se nedavno u politickom zivotu pojavio zanimljiv lik imenom Ivan Pernar, ostar i glagoljivi kriticar HDZ, saborski zastupnik koji plijenu paznju posebno medija. I pogodite ko ga na FB blagosivlja i odusevljeno pozdravlja svaki korak - opet nasi Bosnjaci!?

30.10.2016.

Kapetan Hajro (1992-2016): LEGENDA MAJEVICE I KOMANDANT ''LAVOVA TEOČAKA''

Danas se navršavaju 24 godine od pogibije brigadnog generala Armije BiH, rahmetli Hajrudina Mešića, u narodu poznatijeg kao Kapetan Hajro. On, taj junak nasega doba, zajedno s njegovim 'Lavovima Teočaka' spasili su srednje Podrinje od progona i pokolja nesrba.
Pamtim rahmetli Midhata Hujdura Hujku, Zaima Imamovica, Safeta Zajku, Mihajla Petrovica, Senahida Bolica Bolu, Izeta Nanica, junake iz velike galerije bosanskih ratnika-šehida, ali Kapetan Hajro je nešto posebno u historiji Armije BiH!
Kapetan Hajro i njegovi junaci su jurisali i oslobadjali od porobljene Semberije i Podrinja sta god se moglo, bez artiljerijske pripreme, samo puska i srce i zadivili i ohrabrili ostatak Bosne i Hercegovine da ne klone u najtezim danima njene novije historije. Uvijek mi se place kada ovo pisem jer osjecam da je Armija BiH tada izgubili nesto nenadoknadivo u daljoj oslobodilackoj borbi.
Hvala Ti, Hajrudine i neka je rahmet Tvojoj plemenitoj duši!
El-Fatiha!

24.10.2016.

Holandija: PRINCEZU AMALIU ČEKA POKLON OD 1,5 MILIONA EURA ZA 18-TI ROĐENDAN!

Za par godina, holandsku princezu Amaliu (na slici) na njeno punoljetstvo iz drzavnoga budzeta ceka ni manje ni vise no 1,5 miliona eura! Rijec je o praksi stare monarhije koja tek posljednjih godina dobija poneki kriticki stav i osudu u Holandskom parlamentu. U tome prednjaci holandska ljevica (PvdA, SP i D66) koja smatra da je nezamislivo da se toliki novac iz drzavnog budzeta daje prakticki studentici Amalii i da ta praksa treba biti ukinuta.
''To je nerealno'', rekao je Recourt, zastupnik PvdA u holandskom Tweede Kameru. Konkretnije, iz ukupnoga iznosa, ''braniti'' se moze samo 236 000 eura koje ce dozivotno princeza imati kao godisnju platu samo zato sto je prestolonasljednik holandske krune. I tako ce biti neovisno cime se bude bavila, radila ili tulumarila, studirala ili ne pa ljevica i cilja zasto se daje jos 1.26 miliona eura dok puno njenih vrsnjaka moze samo sanjati o tolikom novcu za cijeli zivot.
Stavka precizira i za sto idu pare, za ''licne i materijalne izdatke''.
Monarhija, kao i svugdje u svijetu zna sebi namaknuti novac za zivot u izobilju iz razlicitih izvora poreznih obveznika i nezasita je pa se i ne oglasava. Sto bi. Proci ce, smirit ce se prica, i 1.5 milion eura ce ipak doci u dzep mlade studentice za pet godina.
S druge strane, SP trazi da maksimalna naknada bude 100 000 eura, ''dosta joj je buduci da ima 18 godisnjaka koji jedva prezivljavaju od roditeljskih primanja'', dok desni centar s CDA porucuje ''ostavite na miru kraljevsku kucu''.
D66 je lukaviji i odmjereniji i podsjecaju na uspostavljenu ''ministarsku normu'', zakonsku uredbu prema kojoj topmenadzeri ne mogu vise zaradjivati od jednog ministra a to je desetak puta manje novca od poklona koji ceka holandsku princezu za punoljetstvo.
U cetvrtak parlament Holandije debatira o budzetu i izdvajanjima za kraljevsku familiju. Ljudi, milion i po eura za osamnaesti rodjendan!!?

19.10.2016.

Bjelašnica: UMOLJANI NE MOGU UMOLITI NI CESTU ZA RAZVOJ TURIZMA!

Cim se covjek malo makne iz bosanskih gradova vidi koliko Bosne i Hercegovine ima koju ne poznaje. Tako se nama desilo po ko zna koji put ljetos u naporu koji prakticiramo nekih desetak godina da svakoga ljeta posjetimo dio BiH koji nikad prije nismo vidjeli. Odluka je pala na Bjelasnicu.
Iskreno, od zakljucenja Dejtonskog mirovnog sporazuma ne marim puno za granice izmedju dva entiteta, ali na nekim pravcima i ne znam kako to izgleda i gdje, kao na slucaju Sarajeva. Odlazak na Bjelasnicu najboljom rutom podrazumijeva upravo prolazak kroz Dobrinju te tzv. Istocno Sarajevo, primjer od neuspjelih porobljivaca nase zemlje sklepanih srpskih gradova samo da se u inat pokaze kontinuitet srpske vlasti u BiH gdje god se to nije uspjelo do kraja porobiti i zarobiti. Ima tako i neki Istocni Mostar i sta sve ne u postdejtonski izmrvljenoj BiH, s nekih 140 ljudi od kojih i ne zive svi tu, ali je eto srpski, pa neka je i pastirski katun. Istocno Sarajevo je u tom smislu jedna od najvecih urbanih cjelina, iako se relativno brzo prodje.
Pratili smo tablu za Trnovo a poslije - Bjelasnica. Za nekih 45 minuta smo iz Bascarsije stigli u Babin do, zilu kucavicu zimskih radosti Sarajlija na ovoj planini, ali i tokom ljeta, kada ozive apartmanska naselja, hoteli, a i zicara fino zaradi. Vidjeli smo na desetine arapskih turista kako strpljivo cekaju red da naprave krug i udahnu svjezeg zraka. Ono sto najvise plijeni, sarajevskih 35 stepeni u hladu vec je postalo nekih puno ugodnijih 28 stepeni posljednjeg vikenda jula. Kod hotela ''Marsal'' radovi na kruznom toku. Posto smo prvi put i ne vidi se gdje nastavlja put, Besim koji je vozio ispred pita radnike za Umoljane.
''Tamo desno'', veli stasiti momak pored bagera, u oblaku prasine i mi krenusmo uzbrdo. Iznenadilo me da se odjednom vozimo izlokanom sumskom cestom kojoj nema kraja. Besim ne haje i vozi a meni vec muka jer znam da je asfalt do naseg odredista. Jedva docekasmo auto koje je silazilo i u cudu shvatimo da je u pitanju sumska cesta od nekih 14 km do Umoljana. Izlevatili nas radnici na kruznom toku. Iz kog razloga, ne shvatam, ali se vratimo nakon par kilometara mucenja i sami nadjemo cestu za jedno od najudaljenijih sela na platou Bjelasnice. Posljednji kilometri su sve uzi i strmiji, ali kada se ukazala jedna od najstarijih dzamija u BiH, neobicnog kamenog minareta, znali smo da je odrediste sasvim blizu. Na kontrolnoj tabli u autu ocitavamo 24 stepena, 11 manje u odnosu na Sarajevo!! Aferim, Bjelasnico, da si nam ziva i zdrava.
Umoljani se nalaze na 1350 m nadmorske visine a smjestaj smo nasli kod Emina Fatica, penzionera cuvenog ''Opservatorija'' na samom vrhu planine. Emin zivi u Hadzicima, ali je bio najhrabriji i jedini s vizijom razvoja turizma na lijepoj olimpijskoj planini jos 2002 godine.
''Prvi sam obnovio kucu i otvorio je turistima i dao na prodaju zemljiste samo da se nesto pokrene. Hvala Bogu, u medjuvremenu je jos pet familija uredilo sobe i nude krevete gostima uz jedan pansion i turista je sve vise'', veli zadovoljno Emin koji svake godine ugosti zaljubljenika u prirodu i planinara iz svih dijelova BiH pa i iz inozemstva.
Njegova kuca je puna mema, skromne ponude i prvi utisak je bio poprilicno los. Odjednom shvatim da je i fotografija kuce drugacija nego je postavljena na net-u. Ona je bila puno privlacnija, ali vec umorni od vrelog julskog dana, smanjili smo kriterije i ponadali se bar cistoj posteljini i koliko toliko udobnim krevetima. Osim posteljine, kreveti su jedva dobili prolaznu ocjenu. Besim se sutradan pozalio da skoro nije ni zaspao od neudobnog madraca, ali izdrzali smo. Iako nam je plan bio otici pjeske posljednju dionicu do Lukomira, koja je obicni makadam, u startu odustajemo jer cemo tesko stici na sutrasnji derbi Zeljo-Sarajevo. Ipak, pjesacimo bar neki kilometar do izvora hladne vode ispod Gradine, posljednjeg naselja ka vrhu planine i Lukomiru.
Uvijek uzivam u razgovorima s ljudima koje susrecem na ovakvim mjestima. Ispred malog kucerka sjede Camil i Muniba Tresnjo. Prodaju cajeve i priglavke i vrlo su ljubazni i glagoljivi. Pricamo o svemu a ja postavljam bezbroj pitanja kako je zivjeti na Bjelasnici bez struje okruzen divljim zvijerima koji uvijek mogu biti nezvani gosti. Iskusni Camil uz osmijeh pokazuje ''utoku'' i objesenu pusku u kuci pa veli da straha nema. Muniba se zali da zbog struje nema ni frizidera i to joj najvise nedostaje od civilizacijskih dosega, iako je zadovoljna s onim sto proda od fino upakovanog susenog bilja i priglavaka. Pored njihove kuce prolazi ruta pjesaka za bjelasnicki vrh s uredno postavljenim putokazima a oni koji to ne nemjeravaju kao mi, njima pokazu put za obliznji cuveni ''Studeni potok'' (na slici) koji se uliva u Rakitnicu i ostavlja bez daha i gledaoce na youtube snimcima iz drona. Legenda veli da je azdaha birvaktile dosla u komsiluk i ljudi su poceli uciti dove iz straha. I uslisana im je. Narodni genije je od (u)moliti dao ime Umoljani jer na potezu od Gradine do Umoljana, odmah iznad hladnog planinskog izvora se vidi zanimljiv, veliki krivudav trag koji samo sto ne kaze, evo vidi da sam okamenjena azdaha, bas kada se zaletila na neduzni narod. Eto, okamenile je dove davnih Bosnjana na padinama Bjelasnice.
Uzivali smo nekih pola sata u pogledu na Studeni potok i Treskavicu i nastavili druzenje s Kemalom Sidranom, Pasom Susic i njenim sinom Mehmedom. Tada cu napokon saznati kako su u velikoj ofanzivi srpske vojske sprzena sela ovog dijela Bjelasnice osim Lukomira. Prakticno, osim dzamije nista nije ostalo citavo, ali je odvazna Armija BiH uspjela ubrzo povratiti teren i odbaciti cetnike do iza Treskavice. Mehmed Susic veli da je bio jedan od prvih povratnika i dan danas s ostarjelom majkom prezivljava od stocarstva. I Kemal doleti na vikend i duze iz Hadzica nakon sto je upravo u Gradini kupio komad zemljista po dolasku u penziju i veli, preporodi se obradjujuci malo zemlje oko katuna.
Zagledamo se i na nisane mjesnog mezarja. Dominiraju prezimena Bandic, Fatic, Kustura, Susic, Tresnjo, Kadric, Elezovic i Ismic. Ucimo Fatihu bjelasnickim Bosnjacima. Dodje i jedan dzip, razdragane mlade zene pozdravljaju Munibu i Camila, znaju se. Cujemo da su neki Srbijanci okupirali pansion i lezaja ni za lijeka. Snimaju dokumentarni film vec danima. Zapitkujem Camila zasto opcina Hadzici ne ulozi bar nesto u razvoj turizma na ovoj planini a on jedva doceka.
 ''Vjerujte da imam ideju za streliste, gradnju drugih sportskih terena za ljude koji dodju na vikend ovdje, ali kako da to pokrenem kad nam ljudi ne mogu po izlokanoj cesti ni doci kako treba'', zali se Camil i sve nam je jasno jer smo u dolasku vidjeli tako ostecen asfalt da uz puno rizika moras krenuti na vrh sela. Ako su umolili od Boga da birvaktile okameni azdahu u zestokom naletu na selo, umoljanski Bosnjaci eto ne mogu umoliti ni najobicniju cestu od opcine Trnovo za sve popularnija sela olimpijske planine. Sramotno! Emin je ipak skromniji i vidi odredjene pomake.
''Drago mi je da je interes za Umoljane sve veci i da sam licno doprinio tome. Ovo je poljoprivredno-stocarski kraj i uvijek smo sve proizvodili osim kafe, secera i soli. Problem je voda, imamo nestasica, kao i cesta. preko Gradine, Crvenog Klanca i Dugog Polja do Lukomira. Vlasti ne prepoznaju znacaj ovoga a gradnjom te ceste postojeca bi se skratila za 5 km'', veli Emin dok nam njegova zena brzo spremi krompirusu, uz bjelasnicki sir i kajmak. Maksuz dodje iz Hadzica kada se najave gosti i na usluzi je spremiti sta god zazelis po jeftinim cijenama. Sedam dusa je odahnulo brzo u aksam a noc je bivala sve hladnija. Da nismo ponijeli jakne, ne bismo se dobro proveli na planinskoj studeni.
Na aksamu, u dzamiji, susrecemo Duran ef. Bandica, penzionera koji predvodi dzemat jer stalnog imama nemaju. Ne znaju tacno koliko ljudi zivi u pedesetak kuca, ali ljeto ozivi selo dok su zime mucne i turobne. Sutradan ustajem prvi i dva sata u tisini i spokoju osluskujem ptice u svjezini bjelasnickoga jutra s pogledom prema Gradini i vrhu gorde planine. Prvi mi je put i ne zelim propustiti ove trenutke. Subota je, zazuiji poneko auto i kombi, jedan kombi upravo proleti pun sijena, jedva da se i vozac vidi. Primjecujem, uglavnom ohrndali golfovi koji prolaze gdje drugi ni ne pomisle krenuti.
Eminova zena je vec krenula s pravljenjem dorucka a i usnuli turisti se pomalo bude. Ispod kuce sve vise auta prolete i kako dodju, tako se i zaustave na prvoj livadi gdje mogu. To su sarajevski vikendasi koji dodju da se okrijepe na planini po cijeli dan. Gledam, jedna familija na obliznjoj njivi fino zaustavi auto, rasporedi se ''u strijelce'' i pokupise sijeno za sat vremena. Nesto kasnije, blizu podne vec luksuznija auta prolaze tik ispod nase terase gdje pijemo caj. To su diplomatska vozila, ambasadori arapskih zemalja, diplomate s kompletnim familijama, koji su odusevljeni Bjelasnicom i najredovniji su gosti jednog restorana na vrh sela, u pravcu Gradine, saznajemo od domacina. Kazu da dobro kuhaju i gosti su zadovoljni. Pred sami polazak susrecemo naseg covjeka koji je iz Visegrada, zivi u holandskom Barendrechtu, ali je od Emina kupio davno zemlju i svake godine vlastitim rukama sredjuje vrlo ukusno izgradjenu planinsku kucu. Iako je holandski zet, dolazi svake godine i odusevljen je Bjelasnicom.
Pozdravljamo se s Eminom, hvalimo mu gostoprimstvo, iako ne bas najzadovoljniji smjestajem koji jeste jeftin (15 KM po krevetu) ali nas bar mema mora postediti za taj novac. Jos jednom pogledom kruzimo po bjelasnickim vrhovima i vrletima rijeseni da naredne godine, ako Bog dadne, ucinimo i taj posljednji korak i prepjesacimo posljednjih 15 km do Lukomira, te srednjevjekovne bosanske zivuce bajke kojoj se, kao i Umoljana, na nasu sramotu, vise dive stranci nego mi - cija je!

07.10.2016.

Amsterdam: HOLANDSKA DESNICA POKUŠAVA ZABRANITI OTVORENJE BOŠNJAČKE DŽAMIJE!

Antiislamska histerija u zemljama Evropske Unije nema kraja, pa tako ni u Kraljevini Holandiji. NIje više bitno ni kakvu reputaciju ima određena muslimanska zajednica, čim se spomene dolazak džamije u holandske kvartove odmah se približe obrve desničara i oni kreću u akciju. Tako je protekle dvije sedmice bilo u holandskom gradiću Zwanenburgu gdje su Bošnjaci iz IKC ''Bosna i Hercegovina'' Amsterdam u augustu kupili objekat vrijedan 205 000 eura u trgovinskom centru, u srcu malog mjesta na zapadnom ulazu u Amsterdam.
No, holandska desničarska frakcija ''Forza!'' u Općinskom vijeću Haarlemmermeera ne mari što Bošnjaci imaju potrebne dozbole i žele na sve načine spriječiti otvorenje džamije. U kampanju se uključila i lokalna javnost preko društvenih medija a mediji sve bilježe. Vijest je uznemirila Bošnjake holandske prijestolnice pošto je uprava džemata pred Kurban bajram uvjeravala džematlije da su na vrijeme pribavili sve potrebne dozvole pa niko nije mogao ni pretpostaviti politizaciju džamije i naslovnice u novinama.
Prvo je temu o dolasku džamije u Zwanenburg načeo lokalni list ''Haarlems Dagblad'' a kada su je pročitali trojica vijećnika iz frakcije ''Forza!'', sljedbenika ubijenog populiste Pim Fortuyna, odmah su požurili izaći za govornicu. Još oštrije i zapaljivije reakcije stigle su iz Fejsbuk grupe ''Je bent Zwanenburger als..…'' nakon objave vijesti jednog člana grupe o ''čudno obučenim ljudima koji ulaze u objekat trgovinskog centra ''De Kom''''.
Prvo je vijećnik Van Dijk (na slici) upoznao prisutne zastupnike Vijeća Haarlemmermeera o ''uznemirenosti stanovnika Zwanenburga'' zbog prodaje objekta bivše trgovine ''Hema'' IKC ''BiH'' Amsterdam za potrebe džamije a potom u vijećničkom pitanju Th.L.N.Weterings, predsjedavajućeg Vijeća pitao:
''Zar može tamo tek tako doći prostorija za molitvu ili džamija? Kako to možemo spriječiti''?-bio je vrlo direktan desnicarski deputat.
U ime lokalne uprave odgovorio je Adam Elzakalai, općinski sekretar iz vladajućih liberala (VVD).
 ''Tačno je da je objekat kupio IKC ''Bosna i Hercegovina'' i njegova je namjena, kako je naznačeno, da ispunjava društvene potrebe: edukaciju, rad s djecom i aktivitete nakon škole, rad s članovima udruženja te aspekte na unapređenju zdravlja. Na osnovu toga je predviđena i prostorija za molitvu'', pojasnio je Elzakalai. On je još dodao, da bi se sve stavilo u funkciju mora biti zatražena građevinska inspekcija a nje još uvijek nema od strane IKC ''BiH''.
 Ipak, općinski zvaničnik kao da je htio umiriti desničare dodavši kako ''nema govora o dolasku džamije u narednom periodu u Zwanenburg!''.
U IKC ''BiH'' s pažnjom prate razvoj događaja iako su zaokupljeni vlastitim brigama i planovima za rekonstrukciju unutrašnjosti objekta površine oko 200 m2.
''Mi imamo sve potrebne dozvole koje smo dobili pri kupovini prostora i ne očekujemo nikakve probleme'', kratko je rekao Hakija Rešić, predsjednik IKC ''BiH'' Amsterdam.
Hakija je zajedno s Enverom Delićem, predsjednikom Odbora za kupovinu džamije, prije par dana ugostio novinare ''Haarlems Dagblad'', koji s primjetnom pažnjom prate sva zbivanja oko džamije.
Nimalo željni lošeg imidža i politizacije džamije, Rešić i Delić pokušali su u razgovoru s novinarima spustiti loptu dajući umirujuće izjave a i na fotografiji uz članak pozirali su širokog osmijeha ne bi li bili bolje prihvaćeni i tretirani u lokalnoj zajednici i medijima.
''Ovo neće biti džamija već mjesto okupljanja Bosanaca, članova našeg udruženja u sklopu kojeg je predviđen i prostor za molitvu za one koji to žele'', izjavili su predstavnici džemata Amsterdam za ''Haarlems Dagblad'' što je bio i naslov priloga web portala.
Odmjerena izjava možda bar malo smanji nepotrebne napetosti u Zwanenburgu i Bošnjaci mirno privedu kraju rekonstrukciju objekta i svečano otvore džamiju koju su sanjali preko 20 godina.

26.09.2016.

Referendum u RS: NEMOĆ BOŠNJAKA, ILI KAKO (O)DBRANITI BOSNU?

Sta da se radi dan nakon odrzanog referenduma u manjem bh. entitetu za ciji se rezultat unaprijed znalo? Je li odista samim cinom referenduma kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim automatski suspendiran Dejtonski sporazum koji je kao mirovni ugovor zapravo Ustav BiH i da se od danas vracamo na Ustav Republike BiH, koja je 6 aprila 1992 godine barbarski napadnuta sa svih strana? Ko treba povuci prvi potez?
Puno je pitanja u bremenitom danu dvadeset sestog septembra 2016 godine u BiH gdje jedna strana (Srbi) slavi jer joj se eto hoce i moze da radi sta hoce i jos pri tome ruga svima a druga (Bosnjaci) i poduzeli bi kao nesto, ali ne zna sta cekajuci da medjunarodni protektori makar urade nesto iz bogatog opusa za koji su masno placeni. Ima i treca, to su nasi Hrvati. Njih ova sva frtutma najmanje zanima i brine. Osim, dabome onog dijela u kojem Dragan Covic pokusava izvuci korist za stvaranje 'hrvatskog entiteta'!
Sta je ocigledno i povrsnom posmatracu na bh. prilike u ovim danima? Nema sumnje to je - nemoc Bosnjaka da ista promijene i icim uzvrate. A i postavlja se pitanje kako bi to Bosnjaci mogli promijeniti stvari na terenu, prakticki bez iole ozbiljnijih instrumenata sile i institucionalne politicke snage?
 Za razliku od 1992 godine kada su imali cijelu zemlju pod kakvom-takvom kontrolom izvrsne vlasti, danas im je 49% teritorije manjeg entiteta skoro apsolutno nedostupno, i de iure i de facto, ako se izuzmu jace bosnjacke enklave u Janji, Zvorniku i Kozarcu koje ne bi mogle nista napraviti osim strepiti za fizicku sudbinu. A i da bi se danas ista promijenilo na terenu trebalo bi vojno-policijskim sredstvima prinude pokrenuti te snage preko Vlasica, Teslica, Majevice. Da li bi to znacio rat Federacije s manjim bh.entitetom, sta s Oruzanim snagama na Manjaci, recimo i u drugim garnizonima RS? Nema sumnje, znaju to Srbi ili njihovi nalogodavci dobro i zato bahato njihov gubernator iz Laktasa porucuje da zna da Bosnjaci ne mogu nista uraditi.
Dobro, postoji na drzavnom nivou SIPA, ogranicenih kapaciteta samo za hapsenja i manje policijske intervencije kojom uzgred zapovijeda Srbin iz RS, ali i dalje bode oci potpuna nemoc tzv.bosnjacke politike koja se titulira kao temelj bh.drustva, narod koji bi trebao domacinski da se odnosi i bude najodgovorniji u toj golemoj kuci.
Nesluzbeni vlasnik RS, Milorad Dodik ide dalje. Jedan referendum je ispucao sada za lokalne izbore koje ce tesko izgubiti a drugi ima spremljen, ozbiljniji, 2018 godine, o definitivnom odcjepljenju entiteta nastalog na masovnim grobnicama nevinih Bosnjaka i Hrvata.  Bosnjacima je opet da upiru u medjunarodnu zajednicu i gurkaju Inzka da nesto ucini, upotrijebi ovlasti i da istovremeno saburaju. Ali tudja ruka svrab ne cese, pa ne znam kako ce ni sada.
Nikome se ne ratuje, hladnoca bajti na Treskavici,Vlasicu, Majevici, lede krv u zilama svima koji su iskusili ista od ratnih strahota. Ima opet i onih koji kazu, da treba otvoreno vrisnuti i kazati- ili nam dajte da zivimo ikoliko kao vase civilizirane zemlje, gospodo medjunarodni zvanicnici, ili nas ukinite, raselite, da znamo sta nam je ciniti sutra, ili nam dajte puske da se potucemo pa prezivjet ce valjda neko - da uziva u ovoj ljepoti!

19.08.2016.

Bošnjaci i svijet: MOGU LI BOŠNJACI PREKO TURSKE U ZAŠTITNIČKO KRILO RUSIJE!?

Dubravka Stojanovic, profesorica historije na Filozofskom fakultetu u Beogradu (na slici) u samo par recenica objasnila je dramu suvremenoga svijeta zbog gibanja na Bosforu. Sta ce i kud ce se prikloniti Turska u novoj, iznenadjujuce dramaticnoj geopolitickoj preraspodjeli nakon pokusaja drzavnog udara u drzavi na cijem je celu Recep Tayyip Erdogan. 'Geostrateška pozicija Turske jedna je od ključnih u svetu. Od vremena Grčko-persijskih ratova, taj prostor je jedan od ključeva svetske moći i sada je pitanje globalne preraspodele snaga da li će ta zemlja ostati američki saveznik ili će promeniti stranu? Pitanje kontrole Bosfora i Dardanela odredilo je odnose među velikim silama u 19. i 20. veku. To se pitanje postavljalo i u oba svetska rata i krojilo je savezništva, kao i u Hladnom ratu. Ukoliko bi Turska sada ušla u neku vrstu savezništva s Rusijom, promenili bi se u potunosti odnosi u svetu, jer je u svim prethodnim istorijskim situacijama, od Krimskog rata na ovamo, Turska upravo od Rusije pokušavala da sačuva svoju kontrolu nad moreuzima, menjajući strane, od saradnje s Francuskom i Britanijom, pa Centralnim silama u Prvom svetskom ratu, do članstva u NATO. Jedan od osnovnih kontinuiteta ruske spoljne politike je težnja za kontrolom tog izlaza iz Crnog mora, tako da su se te dve velike sile istorijski nalazile u hroničnom sukobu. Zato je ovaj trenutak možda prekretan u savremenoj istoriji', rekla je Dubravka Stojanovic, jedna od rijetkih beogradskih nezavisnih historicara, koji su ostali dosljedni nauci bez podilazenja dnevnoj srpskoj politici sto je potvrdilo i priznanje francuskog Nacionalnog ordena za zasluge. Od ovog potencijalnog 'zagrljaja' Istanbula i Moskve ovisi i sve jadnija i neizvjesnija pozicija Bosnjaka u Bosni i Hercegovini. Moze li oko dva miliona bosanskih muslimana napokon na zelenu granu gdje ne bi strepila od novih genocida i progona, u novom, velikom svjetskom konglomeratu 'istocnog lagera'. Preciznije, mogu li Bosnjaci naci selameta u zastitnickom krilu (i) majke Rusije, u novom savezu velikih sila kao sto su Rusija, Turska te mozda i Kina i Iran?

04.07.2016.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

Sutra je najveci blagdan u muslimanskom hidzretskom kalendaru, ramazanski bajram. Nakon mjeseca posta, malo je dana u godini koji tako razvesele duse vjernika kao bajramsko jutro prvog dana mjeseca ševvala. Da Allah ukabuli dove postaca i dadne im zasluzenu nagradu. Bajram šerif mubarek olsun!

27.05.2016.

Reis Husein ef. Kavazovic: NI VLAH NI BALIJA!

Sto si dalje od Bosne, otprilike si sve 'desniji' i radikalniji, tako nekako glasi politicka krilatica o nasem iseljenistvu. I nije samo u Bosnjaka, isto je, cak i izrazenije kod nasih komsija Srba i Hrvata. Na tom fonu kao da je bio i reisu-l-ulema IZ u BiH Husein ef.Kavazovic kad je u svicarskome St.Gallenu prije par dana porucio okupljenim dzematlijama 'da ne treba dopustiti da Vlah vlada Srebrenicom', ciljajuci na skorasnje lokalne izbore u BiH. Htio je tako najdirektnije mobilizirati Bosnjake da se registriraju i daju svoj glas Camilu Durakovicu ne bi li osujetio namjere ujedinjenih Srba da se napokon docepaju mjesta nacelnika u tom ubijenom gradicu istocne Bosne.
Nesto je izgleda ponijelo reisa medju Bosnjacima u zemlji 'milke' i Rogera Federera. Mozda atmosfera medju iseljenim zemljacima koju je osjetio tokom visednevnog boravka u toj zemlji, mozda njihova ravnodusnost da se uopce prijave na izbore, sto je vec dugo konstanta u Bosnjaka, jer reis Kavazovic nikada nije koristio takve rijeci u svom vokabularu, koliko je poznato.
Kavazovic je dugo slovio kao odmjeren covjek i imam, kako privatno tako i kao visoki i sada najvisi bosnjacki vjerski velikodostojnik. Jutros je preko Avaza pokusao smanjiti stetu i popraviti dojam izjavom da su za njega 'vlasi i balije svi koji negiraju genocid i zlocine', ali nista ne moze smanjiti zvonjavu njegove prve izjave koja je nakostrijesila sve politicke Srbe na Balkanu. Sipaju danima reakcije i osude iz Republike Mrske, kao narucene za mobiliziranje srpskoga stada pred oktobarske izbore. Posve nepotrebne je rijeci potegao bivsi tuzlanski muftija, posebno zbog latentno zapaljive atmosfere medju etnickim grupama u BiH, (prije svih izmedju Bosnjaka i Srba) koji se svako malo, otprilike pred izbore, radikaliziraju nase odnose pa vazduh zatreperi kao da smo jucer odlozili puske na bojnom polju. Dijaspora bas umije radikalizirati cak i tako njezno i vrlo emotivno bice (horoskopski rak) kao Husein ef., kakvim ga dugo poznaje i moja malenkost.
Ova me prica podsjeca na nase Rome. Mnogi ce reci da ako kazes Cigani da je to uvredljivo, premda u mnogim indoevropskim jezicima se ta rijec odomacila, ali sta je tu bitno znati. Pa, bitno je da li se toj etnickoj grupi rijec Ciganin ne dopada ili joj je svejedno. A kazu da se ne dopada, da im je pogrdna i ne bas mila uhu. Ako se bilo kome od balkanskih Srba ne dopada spomen rijeci Vlasi u komunikaciji, a ne vjerujem da bi iko od njih bio veseo da cuje da ih neko tako zove, cemu onda u javnom nastupu uopce koristiti takvo sto!? Posebno ne reis!
Reisu je de facto 'izletilo' i sada se proliveno mlijeko ne moze vratiti. Steta sto ce jos jedan od uglednika u Bosnjaka u politicku streljanu, prije svih nasih komsija, vladara manjeg bh.entiteta. Nikada mu to nece zaboraviti Srbi. Obicni narod mozda i bi, ali politika nikad jer takav 'komad mesa na politickom meniju' mogli su samo sanjati iz Federacije BiH i Bosnjaka. Sjetit ce se i potezat ce ga kad god im zatreba.
Baska su prica nasi Bosnjaci iz iseljenistva, konrektnije oni iz dzemata u St.Gallenu u Svicarskoj koji su glupavo, bez ikakve svijesti o tezini izgovorenih rijeci reisa Kavazovica, cim prije pozurili metnuti snimljeni video na youtube, vjerovatno najboljim iPhone aparatom. Oni su svakako tu bili onako, niti ce ih plaho dotaci reisova prica da se registriraju za izbore u Srebrenici niti njegova ostra poruka da im takvo ponasanje nece biti zaboravljeno, naprotiv, bit ce im tretirano kao haram. Na jedno uslo, na drugo izaslo, oni su svakako odavno s bosanskom adresom u Ilijasu ili Sarajevu, kada vec dolaze u domovinu.
Reis efendija, bogme ova hefta je mogla biti bolja da uopce nije bilo spomena Vlaha Bosnjacima St.Gallena!

09.05.2016.

Uz obnovu Ferhadija džamije u Banja Luci: DA LI SE IKO SJETIO IBRAHIMA ef. HALILOVIĆA?

U Banja Luci je nakon 23 godine od rusenja obnovljena dzamija Ferhad pase Sokolovica, jedan od najljepsih objekata sakralne arhitekture u Bosni i Hercegovini. Dzamiju su srusili bosanski velikosrbi predvodjeni Radovanom Karadzicem, nedavno na 40 godina zatvora od Haskoga suda osudjeni ratni zlocinac i Velibor Ostojic, njegov ministar informiranja. E-novine, jedan od rijetkih srbijanskih medija dekontaminiran od velikosrpskog nacionalizma prenio je u feljtonu tekst bh.novinara Medine Delalic i Suzane Sacic.
(...)U proljeće 1993. u kafani „Adria“ sjedili su članovi Glavnog odbora SDS-a Velibor Ostojić i Nikola Guzijan. Preko puta kafane nalazila se džamija Ferhad paše Sokolovića, jedna od najstarijih i najljepših džamija na Balkanu. Ostojić, žmirkajući očima i pokazujući glavom prema džamiji, upita Guzijana: “Zašto ne srušite ovu džamiju”? Novinar Goran Trkulja, slučajno prisutan za stolom, upita Ostojića: “Zar bi srušili 500 godina staru džamiju”? Okrećući čašu u ruci, Ostojić mirno odgovori: “U Foči su letjele i starije”. Nikola Guzijan, pjesnik i novinar, razočaran politikom svoje stranke, ubrzo napušta SDS. “Razgovor sa Ostojićem bio je samo uvertira u ono što će se desiti. Nedugo zatim, na sjednici Glavnog odbora SDS-a smo raspravljali o rušenju banjalučkih džamija. Karadžić nas je vatreno ubjeđivao u istorijsku neophodnost da se one sruše, u čemu ga je zdušno podržavao Ostojić. Odluka je uz negodovanje tadašnjeg gradonačelnika Predraga Radića ipak prošla. Od trideset devet članova Glavnog odbora odluku su potpisali skoro svi, čak i Radić, falila su samo dva potpisa”. Prisutne nije iznenadilo što nema potpisa Nikole Guzijana, koji se na sastanku otvoreno izjasnio protiv rušenja džamija, nelagodnost je izazvalo to što je nedostajao potpis Radovana Karadžića. Kao i mnogo puta u sličnim situacijama, Karadžić je želio osigurati alibi za planirani zločin. Za rušenje bogomolja zadužen je šef regionalnog Centra bezbjednosti Stojan Župljanin, izvršioci su bili njegovi policajci koje Karadžić formalno prikriva pismom ministru policije od 12. maja 1993. u kojem zahtijeva da “Centar službi bezbjednosti Banja Luka pojačanim patrolama štiti sve vjerske objekte u gradu i okolini od učestalih terorističkih napada”. U noći 7. maja, tačno u 03.05, iz drugog pokušaja srušena je Ferhadija. Dan ranije, u eksploziji je oštećen samo dio džamije, nakon čega je Radoslav Brđanin kritikovao građevinskog inžinjera Gačanovića zbog lošeg proračuna količine eksploziva. Definitivno rušenje Ferhadije naredne večeri pokazalo je da se drugi put na eksplozivu nije štedjelo, od siline detonacije stradala su i stakla na okolnim zgradama. Iste večeri srušena je i džamija Arnaudija. Banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović, zatečen silinom eksplozije, pomislio je da je te noći završeno sa banjalučkim Bošnjacima. Nakon eksplozije pojurio je prema Ferhadiji. Srpski policajac je pokušao da ga zaustavi. “Sklanjaj mi se s puta”, odbrusio je muftija. Prisjećao se ovih događaja nekoliko godina kasnije u zgradi Muftijstva, jedinom preživjelom objektu Islamske zajednice u Banjoj Luci. “Nije im se dalo da sruše cijelu džamiju. Na kraju su ostali munara i turbeta. Kada su minirali i munaru, ona se digla i kompletna okrenula u vazduhu. Raspala se tek kada je pala na zemlju. Ujutro su doveli bagere i sve poravnali”, govorio je tiho muftija promatrajući kroz prozor ledinu na kojoj je nekada stajala Ferhadija. Episkop Jefrem se nije oglasio nakon rušenja džamija, niti je više kontaktirao muftiju Halilovića. Zbog rušenja Ferhadije protestvovao je samo mladi banjalučki pjesnik Ljupko Račić, opštinski sekretar SDS-a. Napisao je poemu-nekrolog o Ferhadiji i zbog nečega samo njemu znanog, nedugo potom, izvršio samoubistvo. “Na početku rata sam rekao svojoj porodici, dok god ima i jedan Musliman u Banjoj Luci, ja moram ostati”, objašnjavao je muftija. Na njegovu kuću su bacali eksploziv, pokušali ga ubiti nekoliko puta, hapsili ga. Policajci su mu govorili: “Šta tražiš ovdje, što ne ideš? Mi smo džamiju porušili”. Ostao je i bilježio sve što se dešavalo oko njega. Bez političkih predstavnika, muslimani i katolici su vjerske poglavare doživljavali kao jedine branitelje, obraćali im se za utjehu i hranu. “Bio sam neka vrsta prizme kroz koju su se prelamale patnje mog naroda na ovom prostoru”, kazivao je muftija Halilović. “Najteže je bilo 1993. i polovinom 1995. kada je došlo do egzodusa Srba iz Krajine. Te 1993. su srušene sve džamije u Banjoj Luci i muftijstvu, to je bila poruka da Muslimanima ovdje nema opstanka. Pred tim vandalizmom Muslimani su bili van sebe, u čudu i svjesni velike opasnosti u kojoj se nalaze. To je mnoge pokrenulo da odu, mnogi od njih su silom otjerani.” Ibrahim ef. Halilović je u Banju Luku došao odmah nakon završene Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu i Filološkog fakulteta u Beogradu i volio je taj grad. Borio se da ostane u njemu, ali nije uspio. Umro je u julu 1998. i trebao biti ukopan u haremu na mjestu gdje je nekad bila Ferhadija. Na dan dženaze, na mjestu gdje je trebao počivati okupilo se nekoliko stotina Srba. Uništili su pripremljeni mezar, izgazili cvijeće i uz pokliče poboli srpsku zastavu. Muftiju su sutradan ukopali u haremu Gazi Husrev-begove džamije u Sarajevu.' - Covjeka obuzme beskrajna tuga i bijes zbog jos jednog podsjecanja na genocid u BiH, iako vecinu navedenih stvari znas, ili si negdje citao. Ne znam koliko su recimo 'Preporod', islamske informativne novine iz Sarajeva i drugi bh. mediji pisali o rahmetli Ibrahimu ef. Halilovicu, bivsem banjaluckom muftiji, kao sto su upravo autori sjajne knjige 'Balkan bluz' pisali.
Sjecam se intervjua s tim sjajnim primjerom bosanskoga nepokolebljivog i dostojanstvenog imama gdje je govorio o uzasima zivota u Banja Luci pod strahovladom Karadzicevih bandi. 'Ides na namaz kroz grad, s ahmedijom bezbeli, noge klecaju od straha, ali ides uzdignute glave s ponosom', tako je nekako govorio rahmetli Ibrahim ef. Halilovic kojem su u IZ BiH dugo vise pripisivali neke 'sumnjive stavove' iz tzv. Pokreta imama pred rat po cijoj matrici se trajno podijelila duhovna kuca bosanskih muslimana do danas, nego njegovo visegodisnje herojstvo zivota u Banja Luci u najgorim danima po taj grad u vrijeme agresije na BiH. Srce mu je puklo u julu 1998 godine a da je brzo zaboravljen govori i jedan pomalo bizaran podatak. Fotografiju rahmetli IBrahim ef. Halilovica nemoguce je izguglati na internet trazilicam!? Da mu Allah da dzennet, ako Bog da!

11.04.2016.

Biznis klub Holandije: BUJRUM, NAVALITE U PREDSJEDNIŠTVO!

Slika i prilika bosanskohercegovacke dijaspore je konkurs za clanove Predsjednistva Biznis kluba Holandije. Da ne govorimo o elementarnoj nepismenosti, objava ovakvoga konkursa posramit ce i ogaditi svakoga iz bh.zajednice ko imalo drzi do sebe a nekmoli nekoga privuci da se kandidira za najuze rukovodstvo jedne bh.organizacije. Jutros mi je neka raja poslala uz opasku da se cijeli dan dobro zezaju o objavljenom konkursu i da, iako su sve solidno obrazovane, vrlo tesko ispunjavaju navedene uslove. 'Ljudi nam se smiju, Reufe', sto bi rekla Minka u Nadrealistima. Ali dzaba, cega se pametan stidi, budala se ponosi! p.s. Kome je tesko procitati tekst u prilogu, lakse ce vam biti ukoliko otvorite dokument ispod ovoga posta, u 'fotogaleriji'.

06.04.2016.

6.4.1992.-6.4.2016: ULAZAK U OPKOLJENO SARAJEVO -OVAKO JE POČEO RAT U BiH

Ne znam tačno kada ali znam da je bila druga polovica aprila kada su prvi put zaćutali topovi Radovana Durmitorskog oko Sarajeva. Bilo je to prvo tzv. primirje. Za sarajevskoga studenta, koji je otišao samo na vikend kući, idealna prilika da se vrati u grad jer zaboga, 'neće više valjda' a i ponio sam samo jedne farmerke i jaknu od garderobe! Džaba odgovaranja rodbine i prijatelja da su četnici svuda na putu - ništa me nije moglo odvratiti. Pravi primjer kad mladost srlja u smrt. Opet, ovog posta ne bi bilo da me spletom okolnosti sreća nije pomazila na 240 km dugom putu od nekih šest sati vožnje u oba pravca. Evo kako je to bilo.
Odluku da krenem u grad na Miljacki i pored desetak dana zestokih napada na grad pojačala je slučajna vijest da se Eso, fini i čestiti električar, sprema u Sarajevo po kćer koja se liječila na Kliničkom centru Koševo pa mu zatrebalo drustvo.
'Da nisam sam, a i ti znas Sarajevo, pa cu lakse', rekao mi je.
Djevojčica se zvala Nasiha i imala je 12-13 godina. Krenuli smo u starom, dobro očuvanom bijelom Mercedesu kao da ćemo na more. Do Kladnja nije bilo problema. Posve normalna vožnja. Iznad grada, prema Olovu, prve barikade. Vidimo čovjeka u maskirnoj uniformi s 'thompson' puškom i kratkom bradom kako diže ruku u znak. Stoj! Dolazi do auta oprezno i pita za dokumenta. Zagledam se bolje, vidim zasivenu oznaku TO BiH. Lijepo, vidi, imamo i 'thompsone', samo što nisam naglas rekao sav zadovoljan prizorom! Dade Eso vozačku.
"Gdje ćete vi?"
"U Sarajevo!" "Sarajevo?" - pita začuđeno momak u tridesetim godinama, s bradom od 4-5 dana, 'a la' Rasim Kadić iz vremena kada su 'Liberali' nešto i značili u BiH.
"Da",odgovaramo uglas.
"Pa, jeste li vi normalni, svuda su četnici na putu", pita nas u nevjerici što je impliciralo da smo rijetke budale koje je sreo s autom na putu za Sarajevo tih dana.
"Pa, moram dijete pokupiti u bolnici, ne mogu je ostavit kad ne znam koliko će ovo trajati", veli Eso, iskreno kakav je uvijek bio, spreman da se čak i ubjeđuje s čovjekom. Upeo sam se i ja da dodam koju, ali je auto već krenulo posto je covjek vidio da nema fajde da nas uvjerava da odustanemo od puta. U retrovizoru gledam teritorijalca, potpuno bez riječi, kako vrti glavom s 'tompsonkom' u ruci koju sam premijerno vidio 'uživo'. Nismo vozili dugo, možda 1-2 km iznenada je pred nas iskočio pravi pravcati - ČETNIK! Ne znam sjećate li se lika koji drži ogromni mitraljez 'pedeset trojku' u "Povratku otpisanih" uperen na Tihog s brda, kad je već ovaj bio s Pavlom Vujisićem, šatro ministrom Jovićem iz srpske vlade i njegovom "sekretaricom" (Zlatom Numanagic), baš tako je izgledala spodoba pred nama. Debeo, mastan, s dugom bradom, subarom, redenicima i punom četničkom ikonografijom na sebi. Kako bismo rekli, četnik kakvog zamišlja prosječan naš čovjek. Jedino nije imao 'pedeset trojku". Kod ovog je visila automatska puška preko velikog stomaka. Na tren, pomislim da liči i na Breninog kontrabasistu iz "Slatkog greha". Digao je ruku, vrlo oprezno. Pretpostavljam da su sa strana ciljali mitraljezi na neočekivane goste koje nismo vidjeli, ali mi uopće nismo bili svjesni trenutka. Četnik prilazi autu polahko, korak po korak i gleda čas u vozača čas u suvozača. "Isprave?" Dade Eso papire.
"Kuda?" "U Sarajevo, imam kćer bolesnu, pa da je vratim kuci!".
Zagleda ga četnik dobro, pa mene, pa opet u onu vozačku.
"Imate li oružja?"
"Nemamo!".
"Dobro, hajde". Ono što nisam znao tada a ni sada opisati jeste potpuno cool raspoloženje nas dvojice kao da razgovaramo s carinikom na granici. Ni sekunde pomisli na klanje Bosnjaka i Hrvata u Bijeljini i gornjem Podrinju, početkom aprila... Četnik kao da se zadivio i respektirao tu "hrabrost" a mogao nas je fino, serbes u stranu izdvojiti i po kratkom postupku sve zavrsiti. A i mercedes uopce nije bio los. Kod Olova opet, 'nasi' - TO BiH. Ista čuđenja i pitanja , jeste li vi ludi, te da cemo teško ući u grad jer je Sarajevo blokirano.
"Ma, mi ćemo ući, moram dijete iz bolnice uzeti", ponavljao je Eso kao papagaj. "Jest, čovjek mora dijete uzeti, šta ba blokada", znam da sam ubjeđivao olovskog teritorijalca. Iznad Olova, malo dalje od motela "Montana", gdje su , "Centrotransovi" autobusi uobicajeno odmarali da vozaci prezalogaje i putnici protegnu noge i bezbeli naprave sta pazara motelu - 'ganc' nove maskirne uniforme, najbolje koje sam do tada vidio u ratu. Plava, uredna uniforma i šapke 'a la Arkan" odavali su neku dobro utreniranu i opremljenu specijalnu policiju. Kad smo stali vidio sam na naramenici 3-4 policajca malu srpsku trobojku sa četiri 'ocila', heklere preko glave spremne da svakog trenutka upotrijebe, čini mi se. Pitali su sve isto kao prethodni. I o oružju, naravno, malo zagledali u auto i odmahnuli rukom.
"Haj'te, al' ne znam hoćete li ući u grad", kazao nam je onako usput 'vođa barikade', kao granicar koji vas upozorava na pazljivu voznju. Nastavili smo, kao pravednici kojima se taj dan nista ruzno ne moze desiti, uvjereni da svi drugi pretjeruju, i da cemo u Sarajevo uci bez problema. Zaboga, mi samo idemo po bolesnu djevojcicu na Kosevo! Ostavili smo na kontrolnom punktu zacudjene Radovanove 'specijalce" Srpske Republike Bosne i Hercegovine, koja će ubrzo dobiti današnje ime RS. Tek kad smo se počeli spuštati prema sarajevskoj kotlini, pazljiviji putnici na relaciji Tuzla-Sarajevo sjetit ce se nakon rata one porusene kuce s cuvenim grafitom BH liberala 'Mi nismo krali -mi nismo srali!, tek tu smo postali svjesni nepobitne cinjenice - sami smo na cesti vec skoro 90 km!! Nigdje žive duše do Srednjeg. Tragova rata, paljevina i rusevina nije bilo. Prva barikada će nas dočekati tek u Semizovcu. Pamtim duge i za mene, nekako uvijek odvratne poluautomatske puške s onim dugim bajonetima o desno rame sarolikog drustva vojnika JNA i srpskih rezervista. Kontrola i zagledanje u lica kao da smo pali s neba.
'Ne znam hoćete li moci ući u Sarajevo' - kaže rezervist pružajući nazad vozačku Esi.
'Ma, mi ćemo probati. Kud ćemo se sad vraćati kad smo stigli do pred sami grad - kaže mu zabrinuti otac male Nasihe. Na semizovačkoj petlji, tamo gdje danas preko mosta počinje autoput za Zenicu, svuda 'pincgaueri' i neki manji kamioneti JNA. S lijeve strane vidio sam dobro utvrđeno mitraljesko gnijezdo s debelim naslagama vreća s pijeskom, kao da je kadar iz filma 'Valter brani Sarajevo'. Bilo mi je nekako sve isto, samo umjesto kadra rahmetli Hajrudina Šibe Krvavca bili su to ipak pravi srpski vojnici u iščekivanju naredbe o hermetičkom zatvaranju grada iz kojeg se više neće moći ni ući a ni izaći. Gledam, pored onog mitraljesca ništa živo na cesti za Zenicu i Rajlovac nije moglo proći. Na mostu, bez ikakvog prometa, jako puno naoružanih ljudi u SMB uniformama, svi u nekoj zurbi. Prema izgledu, nesumnjivo najveci dio njih su srpski rezervisti, pristigli ko zna odkuda, a koje je tek čekao prljavi zločinacki posao i opsada grada, najveća nakon Drugog svjetskog rata u svijetu. Tek u Vogošći vidimo prve prave oziljke rata. Pravo ratno stanje oko ceste, zapaljena auta i tragovi borbi u gradu i okolo, što ćemo mi u 'tuzlanskom bazenu' kako bi kazao Salih Brkić, tek 15 maja doživjeti. Kod TAS-a posljednji četnički check-point.
'Gdje ćete'? - pita malo stariji srpski rezervista.
'U grad, moram po dijete u bolnicu'? 'A vi stvarno iz Tuzle krenuli u Sarajevo?, pita zacudjeno cim pročita podatke vozača.
"Da!"
"Auuu. Ne znam, hajte vidite hoće li vas 'Zelene beretke' pustiti gore. Puca se, do sinoć je grmilo po gradu" - kaže borac za 'srpsku stvar'.
"Vala kad smo dovde, valjda će nas pustiti" - ponavljao je Eso istu priču SMB uniformi. Čini mi se kod Donjeg Hotonja, nisam posve siguran, stigli smo do posljednje prepreke na ulasku u grad. Momci s beretkama na kojima su bili ljiljani vrlo oprezno prilaze autu. Zaključujem da iz tog pravca nisu imali susreta. Kontrolišu. Ne mogu vjerovati da smo prešli 120 km i 6 - 7 barikada.
 'Hajte brate kad ste dovde stigli samo ne znam šta vam bi da krenete baš danas'-veli nam visoki srednjovječni teritorijalac, branitelj Sarajeva.
'Pa, zbog primirja. Čuli smo na TV-u - odgovorio je Eso dok je ohrndali Mercedes brektao i skoro bio nestrpljiv da krene u posljednji dio puta smrti do najljepšeg i najdražeg grada na planeti. Posvuda tragove borbi na okolnim zgradama i prvog utvrđivanja linija koji će ostati do kraja opsade grada, koliko znam, uz neka neznatna pomjeranja. Nakon Kobilje glave, na Koševu još vise tragova granata. Esu molim da napravimo 'giro' kroz centar, pored Miljacke, da vidim sto vise grada nakon teskih granatiranja, zagrlim ga i tu, po sredini, a i ne bi li bili brzi sa mnom. Svuda tragovi bombardovanja. Baščaršija puna. Izlazim kod Sebilja i objašnjavam Esi kako najbliže do Koševa jer ne poznaje grad. Obećavam mu doći na glavni ulaz u bolnicu u 14 sati. Na tramvajskoj stanici Baščaršija masa svijeta. Vidim mnogi uživaju u suncu i prvoj obustavi vatre. Jednog poznanika 'dervišanera',iz hora onog snimatelja Varakija, ugledah naslonjenog na izlog prodavnice obuće "Borovo". Guštera se, okreće lice suncu i uživa zatvorenih očiju. Bio je prelijep proljetni dan baš kao nekada kada smo znali ići na Darivu, ili na Vrelo Bosne. Ljudi su odahnuli nakon granatiranja i dana straha i strepnje, grad se ponadao da ce ludilo stati, vidjelo se to na svakom koraku. I ja sam se uklopio u to pa sam mislio da će pucanje prestati, bit će neki pregovori, neće valjda nastaviti rušiti tako lijep grad. Na Kovačima, na ledini prema Tabiji, tamo gdje su se nekad djeca sankala - mezarluci. Napunit će se do kraja rata to šehidsko mezarje najhrabrijim Sarajlijama. Ako zaboravim četnike i teritorijalce s brojnih barikada, to bi bio moj prvi pravi susret sa okrutnim posljedicama rata. Izbrojao sam 26 mezara, čini mi se, po bašlucima, mladih momaka, prvih branilaca Sarajeva koji su zaustavili četnike s Lapišnice i istočnih prilaza gradu. Učim Fatihu, a oči mi suze i brada podrhtava. Zamišljam da sam lahko mogao biti jedan od njih da sam ostao i prihvatio ponudu raje s Vratnika iz rezervnog sastava policije. Poznavao sam neke momke i jedan mi je kazao 'da budem spreman ako zapuca', posto sam prošao neki njihov 'screening'. Za par sedmica ću biti dobrovoljac Drugog korpusa Armije BiH pa ni u Sarajevu sigurno ne bih čekao mobilizaciju ili vojnu patrolu na vratima. Bio bih branilac Sarajeva, znam sebe. 'Vidi, rat, pravi, a mi pizde u Tuzli pričamo, nema rata i neće ga biti' - govorim naglas, dok gledam unatrag prema pekari 'Kod Mahira', gdje smo jeli najslađe pizze za dugih studentskih noći. U Lubinoj me dočekala prazna kuća. Znao sam da je gazda Enes zbris'o, kao i nas dvojica doduše. Otvaram i s vrata vidim tri komada usmrćenih povelikih miševa. Davno smo im Dževad i ja objavili rat, ali nikako da im dohakamo u prizemlju kuće koja nije održavana baš najbolje, pa smo tamo samo na brzinu znali spremiti ponekad večeru i bježati u sobe. Kad smo kretali, on se dosjetio kupiti lijepak i posuti ga oko dobrog komada hljeba i sira ne bi li ih namamili u stupicu. Pun pogodak. Iz tri pravca su jurišali i zauvijek ostali na bojištu prozirne tvari iz koje nije bilo ni nazad ni naprijed. Tako se meni odjednom činio naš zadatak koji je bio pred nama - vratiti se u Tuzlu. U studentskoj sobi prvo idem do glavnog razloga najrizičnijeg puta u životu - love koju sam sakrio u ormaru. Kao student koji je znao zaraditi podobro za džeparac, zbog lošeg iskustva krio sam novac u studentskoj sobi. Naime, gradski dzeparosi opljačkali su me u tramvaju na Skenderiji tako kvalitetno i maznuli par hiljada DM, da sam zapamtio za cijeli život pa sam gotovinu krio u knjigama,na polici, kakav bankovni račun. Lova je, srećom bila nedirnuta, mada mi se činila bezvrijednom kad se sjetim svih rizika putovanja toga dana. Sve drugo je bilo ispremetano po sobi. Kuća je bila provaljena i fino opljačkana - bilo je posve jasno. Gledam, nigdje mog luksuznog izdanja atlasa "The Times" za kojeg sam dao pola ušteđevine, negdje u februaru 1992 g. Znao je lopov šta treba prvo zgrabiti. Nema ni mojih dva nova reketa. Zbogom tenis, ionako je vrijeme za ratne igre. Preživio je Miroslav Krleža s njegovim izabranim djelima. Lopov je cijenio da Purger nema izgleda na sarajevskom buvljaku. Peke. Bolje išta nego ništa. Od garderobe ostali samo potkošulje i bezvezne sitne stvarčice. U torbu praktično nisam imao sta strpati. Zaključavam kuću i krećem na Koševo. Komšije, neki vazda neljubazni tipovi, prezivali su se Teftedarija i sve mislim da je onaj s NTV Hayat njegov sin, ili su sišli u grad ili zbrisali od rata. Kuća avetinjski pusta. Nigdje nikoga. Ponovo zastanem na mezarlucima i zagledam u imena i godišta. Bože, od 19 do 35 godina, mislim da nije bilo starijeg. Kontam svugdje bih sada svratio i pitao gdje su, recimo Meliha, Mahira, Almasa, jesu li žive (nažalost, u avgustu ce ih u 'Dairama' sustići četnička granata s Melihinom Esmom i sve ce izginuti, osim Amine), ali sam se sjetio Ese koji je možda već bio spreman za put i nisam smio ni pomisliti da gubim vrijeme. Čekao nas je povratak ponovo preko najmanje 6-7 barikada i možda sudbina miševa u onom smrtonosnom ljepilu u našoj kući u Lubinoj. Šta će biti s nama do Tuzle, dragi Bože, mislio sam u sebi, tek tada postavši svjestan svih opasnosti naše iznenadne ratne avanture, dok sam grabio prema Katedrali a potom preko Mejtaša nastavio prema bolnici Koševo. Eso je bio skoro spreman za polazak na kapiji koševske bolnice. Djevojčicino njezno lice je odavalo strah i tjeskobu zbog sinoćnjeg bombardovanja grada pa smo brzo sjeli u auto i krenuli u potpunu neizvjesnost povratka kuci. Zanimljivo, s Esom nikad više slova nisam prozborio o našoj najrizičnijoj životnoj avanturi, ali mogu samo zamisliti šta je jedan roditelj mogao pomisliti pred takav put na kojem je smrt vrebala na svakom koraku. Uzgred, Esina životna priča ogledalo je Bosne i Bošnjaka u modernoj historiji. Rodio se u Višegradu tokom Drugog svjetskog rata. Četnici su mu sve pobili, a on je kao beba, ipak nekako preživio, bez igdje ikoga, ko će znati kakvim linijama i vezom, našao usvojitelje daleko od rodne Drine. Imao je četiri kćerke, a silno je želio nasljednika. Bog mu je uslišao dove. Nekako pred rat, peto dijete je bio - sin! U Donjem Hotonju svratili smo kod njegovog zeta, visokog i statistog čovjeka, muzevnog lica, poput Stevena Seagala, porijeklom iz Istočne Bosne. U kratkom susretu ispričao nam je nevjerovatnu priču o prvih par sedmica rata u Sarajevu. Za nas iz 'mirne Tuzle', sve je zvučalo prilično čudno iako smo preko TV i radija podosta toga vidjeli! Taj skromni i čestiti čovjek, odmah se uključio u redove TO BiH a i kako ne bi, četnici su mu skoro došli pod kuću u Donjem Hotonju. Poslije sam čuo da je poginuo već u junu na linijama odbrane grada, da ga dragi Bog nagradi džennetom za njegovu šehidsku smrt. Barikada TO BiH će nas pustiti bez prevelikog zagledanja čim smo pokazali djevojčicu i otpusni list iz bolnice. I SMB vojnicima i rezervistima na srpskom check pointu taj papir i uplašena djevojčica na zadnjem sjedištu su bili dovoljni za prolaz. Dok smo izlazili iz Vogošće, na ranije spomenutoj petlji, ponovo zagledam u mitraljeska gnijezda s više strana dobro zaštićene vrećama pijeska. Grad je bio potpuno blokiran. U Semizovcu je tada jos bila uspravna džamija. Desetak-petnaest dana poslije, 2 maja, u džamijskoj kući pored nje desio se jedan od najstrašnijih zločina u tom kraju. Bez ikakvoga povoda zaklan je Hasib ef. Ramić i njegovo troje malodobne djece, žena i četveromjesečna beba koju su zločinci zadavili. Još par kontrola bili su ohrabrujući. Blizu ranije spomenutog motela ponovo specijalna policija Karadžićeve paradržave. Okružuju auto kao iz pokazne vjezbe. Ista pitanja i odgovori. Tip zagleda u vozačku i nalazi papirić.
'Aaa, imaš dozvolu za pištolj, ha? Gdje ti je pištolj?
'Da je bogdom da ga imam, momak', veli Eso a mene 'presiječe' po trbuhu od njegovog prostodušja. Da sam mogao, uštinuo bih ga, ili udario nogom, ali sve je bilo već prekasno.
"To mi je dozvola koja mi je ostala tu, a nemam pištolja", htio je popraviti dojam siroti Eso, ali uzalud - čovjek je gospodar riječi sve dok ih ne izgovori. 'Znaš šta, ako ti sad nađem pištolj, gotov si", urlao je pobješnjeli policijac dok je stezao spremni 'hekler' uperen na nas. Istjerali su nas iz auta i pretražili cijeli motor, sjedišta, bumpere da sam mislio da će prevrnuti auto naglavačke. Bijesan zbog nepronađenog ' krunskog dokaza' gleda specijalac i misli koje 'mjere' da preduzme.
'Hajde gubite se", jedva procijedi, a mi smo kao u filmu brzo ušli u auto i izgubili se prema barikadama TO BiH da se Radovanovi specijalci ne bi predomislili. S našima je ionako sve lakše. Sad je trebalo proći one četnike s redenicima, šubarama i 'šmajserima', velim u sebi dok vozimo bez ikakvoga razgovora. Ne znam šta se desilo, da li lijep dan, vijesti o primirju, ali one četnicke spodobe iznad Kladnja - nije bilo. Ulazak u taj gradić značio je kao ulazak u Tuzlu. Sad smo samo mogli imati barikade s ljiljanima a njih se nismo bojali. Kakvo olakšanje! Mislim da cijeli put u povratku nismo par riječi progovorili, ali sada sam više nego ubijeđen da je samo dragi Bog mogao umiješati Svoje prste na tako dugom putu putu načičkanom barikadama bosanskih rodoljuba i velikosrpskih zlikovaca. Bože, za što li si nas sačuvao? Onaj prvi četnik s redenicima kao iz serije "Povratak otpisanih" bio je tačno slika i prilika četnika koji je zaklao i palio Fočom, Višegradom, Zvornikom. Oni rezervisti na ulazu u Sarajevu bili su JNA i lažna i obećavajuća snaga na početku agresije koja nas je uvjeravala kao u Bijeljini, da svi 'muslimani predaju puške i da će sve biti u redu jer ih stiti JNA'. Specijalci kod motela "Montana" bili su Karadžićevi jurišnici 'u rukavicama' koji su trebali preuzeti kontrolu nad očišćenim i ubijenim gradovima glumeći 'pravnu srpsku državu'. A nas dvojica bili smo oni Bošnjaci od Trebinja, Gacka, Foče, Zvornika, Bijeljine, Dobija, Banja Luke, Bihaća, Travnika, Mostara, koji su mislili da im se ništa neće ružno desiti jer nikome ništa nažao nisu učinili. Sve mi je stalo u tih 120 km neviđene iznenadne avanture koje sa strahom pričam ljudima a takvih je malo, mislim ne više od dva, od rodbine i prijatelja od kada se to desilo. Esin sukus poštenja, roditeljske brige za djetetom i naivnosti nikako se nije mogla porediti s mojom potrebom da vidim Sarajevo, napadano desetak dana iz svih oruđa i oružja. Znam da sam samo dva puta ronio suze tokom rata i oba puta su bila zbog grada na Miljacki a gotovina iz stana zbog koje odoh onog aprilskog dana po nezaboravno zivotno iskustvo ubrzo je ionako postala ništavna kada su zatvoreni putevi. I za kraj. Znam da ima puno važnijih svjedočenja početka agresije, ali meni se učinilo zgodnim, sada na 24-godisnjicu početka najduže opsade u historiji jednoga grada u moderno doba ispričati putesestviju prvog primirja iz Sarajeva na relaciji Tuzla - glavni grad BiH kada je jedan stari ohrndali bijeli "Mercedes" prkosno i hrabro, ali istovremeno i pomalo naivno gazio redom sve barikade, možda posljednji put demonstrirajući suverenost Bosne i Hercegovine na njenom ne malom teritoriju. Put mi je nekako ipak napunio dusu i srce, vratio sam se zadovoljan, vidio sam voljeni grad premda ga je tek cekalo najgore, uzas skoro trogodisnje opsade, ali mi je i otvorio oči da sam znao šta mi je činiti. Našao sam preprodavce oružja iz Hrvatske i kupio dvije automatske puške 'kalasnjikov' za 800 DM, skoro posljednju ustedjevinu, i rekao rodbini i prijateljima: "LJUDI OVO JE RAT!, kako će tek dvije sedmice kasnije u dramaticnom tonu kazati Senad Hadžifejzović na dnevniku TV BIH.
Ipak, i dalje je bilo naivnijih od mene koji su mislili da mi nije dobro, da pretjerujem, ali se sjećam da sam tada negdje rekao: "Ljudi, mi se moramo boriti, pa makar nas sve pobili, jebem li im majku!"


Stariji postovi

burek
<< 04/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1689905

Powered by Blogger.ba