burek

Hasta la victoria siempre!

25.07.2017.

Slovenske pljačkaške vinjete: PREKO MURFELDA I MURECKA SAČUVATE 15 EURA KROZ DEŽELU!

Posljednjih sedmica vidjeli smo kampanju citanog hrvatskog portala www.index.hr gdje su pozvali strane turiste kako se voziti besplatnim hrvatskim cestama i tako izbjeci skupu cestarinu u ovoj zemlji koja finansira drzavne uhljebe preko ledja prije svih stranih turista.

Kao sto je poznato, Lijepa njihova ima bezobrazno skupu cestarinu pa tako ce jedan Zagrepcanin do Splita i nazad morati platiti cak 52 eura sto je vrijednost, recimo skoro sest desetodnevnih vinjeta u Austriji. Razumijemo Hrvate. Koliko je popularna Licka magistrala i dan danas u Hrvata, ne samo tokom sezone dovoljno ce reci koliko je popularna vozna skupim autoputevima u ovoj zemlji. No, kad vidite koji stranci svjesno biraju ovu puno opasniju cestu prema Jadranu, onda bi valjda trebalo i gospodi na Pantovcaku i Banskim dvorima u hrvatskoj prijestolnici biti jasnije da se pozabave idejom o vinjetama koje bi ubrzale protok ljudi, vozila i roba, ali i pojeftinilo prelazak stranaca, posebno onih koji su samo u tranzitu. Naravno da je iluzorno uskoro takvo sto ocekivati, ali doci ce valjda i taj dan.

Proteklih dana krenule su i kolone Bosanaca i Hercegovaca u domovinu. Na vijesti o uzasnim guzvama vec kroz Njemacku pa Sloveniju podsjetit cemo vas na davni tekst Burek bloga kako da Janezima ne platite najbezobrazniju vinjetu u svijetu. Znate da vam za 7 dana treba 15 eura za zemljicu koju predjete za 40 minuta pa vas rado podsjecamo na nas prilog od ranije.

Samo skrenite na Murfeld/Mureck prije ulaska u Sloveniju iz pravca Passaua i preko Lennarta, Ptuja na Ormoz ili Zavrc pa preko Varazdina cak izbjegnete i patnju rizicne voznje kroz Zagreb. Da ne govorimo o voznji kroz kukuruze na izlazu iz Slovenije prema Hrvatskoj gdje bh.firma Euro-asfalt gradi auto put Slovencima pa sigurne kolone na granicnom prelazu Macelj prema Krapini.
I jos vam ostane 15 eura da se s familijom pocastite cevapima.

To je jedini nacin da bar ne nasjedamo kad ne moramo slovenskim hajducima cije smo se ksenofobije ionako nagledali.
Ne dajte Slovencima bezobraznih 15 eura za onako kratku, najskuplju cestovnu dionicu u svijetu.

11.07.2017.

11.7.1995-11.7.2017: NIKAD ZABORAVITI SREBRENICU-DON'T FORGET SREBRENICA!

Danas se navrsilo 22 godine od genocida u Srebrenici. Istinoljubivi i patriotski raspolozeni Bosanci i Hercegovci u domovini i dijaspori na razlicite nacine obiljezili su najstrasniji dan u modernoj historiji BiH, iako je ubijanje preko 8000 neduznih Srebrenicana trajalo danima, mjeseca jula 1995 godine.
Kao i svake godine centralna komemoracija odrzana je u Potocarima gdje je klanjana dzenata i izvrsen ukop 71 Srebrenicanina identificiranih u protekloj godini. Posto se proces oduzio, jedna je majka danas ukopala sina iako su u tabutu bukvalno bile samo dvije kosti. Toliko je ostalo od tog nesretnika.
Dzenazu je predovodio reisu-l-ulema IZ u BIH Husein ef.Kavazovic u prisustvu najvisih predstavnika bh.vlasti, diplomatskog kora, i desetina hiljada posjetilaca iz cijele zemlje i iseljenistva.
I bosanskohercegovacka zajednica u Holandiji je Marsom mira (Vredesmars) od Wassenaara do Den Haaga, pjesacenjem simbolicnih 11 km podsjetila na genocid u Srebrenici a centralni skup je bio na trgu Het Plein, ispred Holandskoga parlamenta.
U povorci Marsa mira bilo je preko 200 ucesnika, najvise Bosanaca i Hercegovaca a u povorci je bila i MIrsada Colakovic, ambasador BiH u Den Haagu.
Opet je 11 juli bio dan neprebola i tuge. Podsjecanje da Srebrenica ne smije i nece nikada i nigdje biti ponovljena.
Nikada ne zaboraviti Srebrenicu- DON'T FORGET SREBRENICA!

06.07.2017.

Amsterdam: TAKSISTI 6 MJESECI ZATVORA JER JE NAPLATIO VOZNJU OD 10 KM ČAK 485 EURA!

Vjerujemo da niste jednom do sada slusali ili citali o tuzbama turista kao i domacih putnika o drskim sarajevskim taksistima koji s aerodroma do centra grada naplacuju duplo-troduplo u odnosu za ostale cijene. Vlast se i ne trudi urediti tu oblast zbog velike glasacke masinerije pod izgovorom da je neimastina i da ljudi zaradjuju da prehrane familije. Niko da sam taj cin okvalificira kao krivicno djelo, sto u osnovi i jeste. Ako nece vlasti u BiH hoce holandske, u Amsterdamu.
I tamo je jedan taxi gedžo umislio da moze za jednu noc zaraditi frtalj dobre plate pa je cetvorici poslovnih ljudi iz Kine voznju od 10 km s aerodroma Schiphol do hotela blizu centra grada zaracunao ni manje ni vise nego 485 eura!?
Kinezi, ponosni kakvi jesu, odmah su poduzeli korake i sve uredno prijavili policiji a nedugo nakon toga pokrenut je i sudski postupak.
Taksista Emre T. (22), najvjerovatnije turskoga porijekla, osudjen je na sest mjeseci zatvora a djelo je okvalificirano kao pljacka.
A i kako ne bi bila kada je Tuziteljstvo u dokaznom procesu potanko objasnilo kako je Emre imao fin plan da cim izadje s aerodroma pokupi jednog svog hajduka koji ce malo priprijetiti turistima ako se budu opirali kada cuju koliki ih ceh ceka. Tako je i bilo u pomenutom slucaju a drama u skoro centru holandske metropole je okoncana srecom bez ozbiljnijih posljedica za kineske turiste, iako su razbijena dva stakla na autu, koferi putnika pobacani a taksista na kraju pobjegao jer nije htio prihvatiti dvije novcanice od 50 eura koliko su maksimalno KInezi bili spremni platiti.
''Ako si imao pravo na novac koji si trazio, zasto ste pobjegli taksijem'', pitao je jedan sudija drskog taksistu koji ce pored zatvorske dobiti i jos jednu od dvije godine s uvjetnom od tri mjeseca, da ne bi ponovio krivicno djelo. Oduzet mu je i Mercedes Vito kojim je pljackao musterije.
Tako radi pravna drzava!

24.06.2017.

BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN

S akšam namazom večeras muslimani završavaju ovogodišnji ramazan, mjesec posta, pojačane bogobojaznosti, pomaganja slabijih kao i ukupnog pročišćenja duše, tijela i imetka.

Allah dž.š. je u jednom hadisi kudsi kazao:''Post je moj i Ja za njega posebno nagrađujem'' i to je jedan od najvećih motiva i podsticaja postačima, pripadnika muslimanskoga ummeta da se nadaju posebnoj nagradi i mjestu u džennetu.
Da Allah primi naše dove i ibadete ovogodišnjeg mubarek ramazana!

Bajram šerif mubarek olsun!

14.06.2017.

Bošnjaci i država BiH: JE LI ZASTAVA BiH PLAVO-ŽUTA ILI BIJELA S LJILJANIMA?

Navijacka skupina BiH ''Ljuti Krajisnici'' uputili su danas protestno pismo FSBiH zbog zabrane unosenja zastave s ljiljanima na stadion Bilino Polje prosle sedmice na utakmici protiv Grcke. Jeste to malo iznenadjujuce otkud bas sada, ali ne bismo ulazili u navijacke nevolje. Ovo je ipak prilika da nakon godina i godina, napokon ova tema o nasem odnosu prema zastavi BiH, iako na mala vrata, ponovo udje u javni prostor.
Zasto prije svega Bosnjaci trebaju dobro razmisliti na temu zastave nase zemlje. Koju zastavu javno isticati, koju imati u ormaru, koju nositi na stadion?
Pa zato sto nakon prve zastave Bosne i Hercegovine, bijele s srednjovjekovnim plavim stitom s ljiljanim od izricanja samostalnosti 1992 godine, vec skoro 20 godina nasa zemlja ima novu zastavu. Jest da je nametnuta od Visokog predstavnika medjunarodne zajednice u BiH Carlosa Westendorpa 1998 godine, ali ona je plavo zuta s trokutom u znaku granica BiH i zutim zvjezdicama i to je jedini zvanicni simbol BiH.
Dakle, dotakli smo se pitanja tzv.drzavnog xafsinga.
Kao prvo, zanimljiv je odnos Bosanaca i Hercegovaca prema obje zastave. Prvu, s ljiljanima, jos uvijek rado isticu Bosnjaci, ali je puno vise plavo-zute u njihovim rukama danas, u kucama i na javnim skupovima. Daleko vise.
Hrvati radije isticu onu s sahovnicom susjedne zemlje Hrvatske a samo ako moraju metnu gdje treba plavo-zutu.
Sa Srbima je slicno, s tim da se bijela s ljiljanima skoro pa prezire, policajci je otimaju u manjem entitetu. Ne ljube ni novu, ali je postave kad se mora.
Zasto Bosnjaci trebaju biti odgovorniji prema svojoj zemlji pa isticati samo plavo-zutu zastavu?
Puno je razloga, a najvazniji je da snage koji decenijama, od agresije na BiH rade na njenom rusenju jedva docekaju da upru prstom u Bosnjake po pitanju odnosa zastave.
Dabome, ne treba se stiditi i zaboravljati zastave s ljiljanima s kojom smo izvojevali kakvu takvu slobodu, sacuvali drzavni okvir i sprijecili unistenje zemlje, ona treba biti u srcu, pa i u ormaru, ali nije li danas puno ozbiljnije i odgovornije isticati i mahati sluzbenom plavo-zutom zastavom, jedinim priznatim nacionalnim simbolom BiH?

Prije tri godine, za vrijeme SP u fudbalu u Brazilu, porucio sam otvoreno nekim Facebook prijateljima pored fotki iz Rija gdje su dominirale zastave s ljiljanima, kako je steta da na takvoj smotri fudbala, koju gledaju milijarde ljudi u svijetu - mašu nepriznatim i nelegitimnim zastavama BiH?
Zamislite sta su ljudi mislili o nama gledajuci navijace s dvije zastave u rukama. Ne nije u pitanju zastava Andaluzije pored zastave Spanije, zastava provincije Friesland pored holandske i slicno. Ovdje su u pitanju jedna ukinuta i jedna nova, vazeca zastava BiH, koja je, kao i mnogo stosta u postdejtonskoj BiH, osjetljivo politicko pitanje vec dvije i po decenije.

''Zasto zbunjujete ljude? Zasto niste iskoristili takvu sjajnu priliku na prepunoj Marakani da ljudi vide i bolje zapamte zastavu BiH a ne zbunjeno gledaju u dvije. Ili nemaju danas pojma ako dodju u priliku da je vide na jarbolu, u necijoj ruci, izlogu i slicno, cija je'', rekao sam prijateljima ogrnutim u ljiljan zastave. Nisam bas dobio podrsku ostalih Bosnjaka. Oni su za ljiljane i vjerovatno su se osjetili povrijedjeno. Posebno oni koji su nekog izgubili tokom agresije na BiH i tu zastavu drze svetom.

Nazalost, jos uvijek emocije odredjuju ponasanje nasih Bosnjaka pa se lakse identificiraju s ''ratnom zastavom BiH'', kako prosrpski mediji vole reci u kampanji protiv drzave BiH.
U mojoj kuci nemam zastavu s ljiljanima i ne treba mi, iako je nosim u srcu jer je moja malenkost cak stala pod nju kao dobrovoljac Armije BiH 1992 godine.

Drzeci se plavo-zutog bajraka mi pokazujemo drzavotvornu ozbiljnost i odgovornost, pokazujemo da smo za vladavinu zakona i, ako se tako moze reci, ne provociramo one kojima to smeta, premda takvi nemaju nikakvoga razloga za takvo sto.
Zastava s ljiljanima zavihorila se 6 aprila 1992 godine na East Riveru, pred palatom Ujedinjenih naroda i pod njom je slavna Armija BiH pokrenula odbranu nase zemlje i na to trebamo biti ponosni i to je fakt koji niko ne moze izbrisati.
Ali, dragi Bošnjače, nasa zastava je ona plavo-zuta s zvjezdicama!

31.05.2017.

Identiteti sportista porijeklom iz BiH: AMIRINO I ATIFOVO SRPSKO SRCE!

Jednom nam se, istina davno, pomalo s podsmijehom u komentarima na Burek blogu javio bloger ''Reeuw'' kada smo pobrojali muslimane koji igraju tenis. Cinilo nam se zanimljivim pokazati kako malo pripadnika islama vec decenijama igra ozbiljniju profesionalnu rolu u  tzv.bijelom sportu, iako ih je preko milijarda na svijetu. Proteklih nekoliko decenija u Top 100 su igrali po jedan, eventualno dva tenisera muslimana. Samo jedan je bio No.1 -ruski Tatar Marat Safin. Hoce li neko u svjetlu pomodne antiislamske kampanje kazati da je tenis - krscanski sport?
Uzgred, tada nismo isticali i pomalo blage komplekse porijekla tih nasih teniskih ''muslića'' u svakodnevnom zivotu, ali to je druga tema.
 
Sada cemo otici korak dalje i osvrnuti se na jedan, mogli bismo reci fenomen identiteta nekih sportista s Balkana. Zanimljivo, ponovo najvecim dijelom tenisera i teniserki, a koji imaju veze s BiH. Oni su Bosanci, po jednom od roditelja cak etnicki Bosnjaci, dakle djeca su iz mijesanih brakova. Ipak, zbog razlicitih razloga se etnicki i religijski izjasnjavaju posve drugacije.
Idemo redom, ono sto je dostupno i provjerljivo na internetu.

Njemacka teniserka Andrea Petkovic (na slici) je rodjena u Tuzli, od oca Zorana, bivseg teniskog reprezentativca Jugoslavije i majke Amire. Iako je s njemackim pasosem i igra za tu zemlju, na zvanicnoj stranici tvrdi da govori i ''srpski'' a u izjavama za medije govori ponosno o ''srpskom srcu''!

Bernard Tomic je australski teniser ciji je otac Hrvat Ivica, iz Husina kod Tuzle i mama Adisa.
Negdje sredinom 1992 godine, njegovi roditelji su u strahu od rata u BiH pobjegli u Njemacku gdje su dobili Bernarda. Danas govori engleski i hrvatski. Otac se danas zove John a mama Ady, da valjda izgledaju australskije. I on je etnicki Hrvat pod australskom zastavom, kako se to kaze u zargonu.

Kristina Mladenovic
je francuska teniserka sve bliza Top 10 najboljih u svijetu a kojoj se obicno  spominju srpski korijeni zbog oca Dragana. No, njena mama je Bosanka Dženita, bivsa odbojkasica. I Kristina govori ''srpski'' a u medijima se moze procitati ''francuska Srpkinja''.

Ajla Tomljanovic
je kvalitetna teniserka iz Hrvatske koja igra pod zastavom Australije. Otac joj je bivsi rukometas Ratko a mama Emina i jedna je od perjanica hrvatskih medija.

Ivan Ljubicic je Banjalucanin, vec nekoliko godina u teniskoj penziji a od oca Marka i mame Hazire. Ni on nema problema oko identiteta niti religijskog uvjerenja. Hrvat i katolik a takva su mu i djeca iako je zena Aida, Palestinka.

Damir Džumhur je najbolji bh.teniser a sin je Nerfida i Žanete. Nedavno je u jednoj svadji sa sudijom na Olimpijadi u Riju zbog provokacija par Izraelaca o njegovom muslimanskom backgroundu mirno usputno dobacio na engleskom ''...inace, ja nisam musliman!''
Tako je propala sansa da u Top 100 najboljih tenisera svijeta pored Tunizanina Maleka Jazirija bude bar jos jedan musliman! :)

Emir Bekrić je najbolji srbijanski atleticar na 400 m, rekorder a okitio se i bronzanom medaljom na Svjetskom prvenstvu i ponos je Srbije. Otac mu se zove Atif, rodom iz BiH a mama Mirjana, Srpkinja. Ima sestru Senu. No, srbijanski mediji ne zaboravljaju istaci da Emir dosljedno primjenjuje pravoslavlje u svakodnevnom zivotu sto on i pred kamerama ponosno pokazuje. Pri ulasku u ciljnu ravninu Atifov Emir se obavezno prekrsti a oko vrata je uvijek lancic s krstom.
 
''Ne odvajam se od krsta iz Jerusalima a u crkvu idem jednom u nedelji ili dve'', rekao je Emir Bekrić jedared za srbijanske medije.

O Emiru Nemanji Kusturici, proslavljenom filmskom režiseru iz Sarajeva i njegovom poratnom katapultiranju u pravoslavlje se manje vise sve zna.
Emir rado ide u pravoslavce, mogli bi  reci cinici na osnovu predocenih podataka.

Vjerujemo, zanimljiv prilog temi etnogeneze i modernog identiteta Bosnjaka.

16.05.2017.

Aerodrom Tuzla: SAMO DA NAM MAĐARE NEKO NE UCVILI PA ODU!

Posljednjih godina jedna od najpozitivnijih prica iz bh.ekonomije dolazi iz Tuzlanskoga kantona, preciznije s Aerodroma Dubrave kod Zivinica, koji se kao i svugdje u svijetu zove po vecem gradu - Aerodrom Tuzla (Tuzla Airport).
Iz godine u godinu ova mala zracna luka zahvaljujuci madjarskom niskotarifnom avioprevozniku Wizz Air biljezi nevjerovatne rezultate u avio operacijama prema evropskim destinacijama. Samo jedan pogled na red letenja koji se s dva klika moze pogledati na zvanicnoj stranici aerodroma www.tuzla-airport.ba, puno toga ce reci.
Recimo, u ponedjeljak je obavljeno cak sedam avio letova prema Bratislavi, Billundu, Baselu, Kolnu, Frankfurtu, Malmeu i Fridrichshafenu. Kada vidite onako malu pristanisnu zgradu scucurenu pored obicne lokalne ceste nista vam nece biti jasno.
Tesko da je i najveci optimista iz madjarske kompanije mogao namirisati prije 4-5 godina da ce toliko novca zaraditi u jednoj od najsiromasnijih evropskih zemalja. Nekoliko razloga je za to. Veliki broj bosanskohercegovackoga iseljenistva koji po povoljnim cijenama sada cesce dolazi u BiH rodbini i prijateljima, isplativi letovi i za gradjane Srbije i Hrvatske, posebno iz pogranicnih mjesta pa i za biznismene iz Evrope, sto je Wizz Air-u otvorilo oci pa su od proslog mjeseca uveli jos jedan bazni avion koji, sto bi pojednostavljeno rekli, prenoci u avio luci i od ranog sabaha pocne vrsiti operacije. Sada ih prenoci dva a broj zaposlenih je u medjuvremnu na aerodromu porastao za 60 osoba!!
Podatak da cak dva leta (od ukupno 16 destinacija) sedmicno imaju jako dobru popunjenost za London kod mnogih stvara nevjericu. Tuzla-London!!! Treba znati da direktnu liniju za Veliku Britaniju nema ni Sarajevo!
No, prica ce tek dobiti zamah kad Tuzlanski kanton zajedno s Vladom Federacije i aerodromom do kraja godine, tako najavljuju, ali tesko da ce se i ostvariti, otvori prosirenu pristanisnu zgradu u cije radove ce uloziti oko 4,5 miliona KM. Pola sredstava su kreditna zaduzenja aerodroma a ostalo bi trebali biti iz budzeta F BiH i TK.
Ipak, zbunjujuce zvuci da aerodorm i poslije tako sjajnih poslovnih rezultata jos uvijek nije finansijski samoodrziv pa Vlada TK jos uvijek na godisnjoj bazi izdvaja 1.6 miliona KM! Neko ce reci - nemoguce.
Nazalost, moguce je jer lukavi Madjari bas kao i indijski hindusi s Arcelor Mittal umiju sa sirotinjom pa za crkavicu naprave veliki posao i iznesu milione zarade. Nama su ponudili sicu sto smo mi objerucke prihvatili jer je aerodrom godinama imao direktora Terzica koji je kao vrstan sazlija vjerovatno tamo pjevao tokom cijele sedmice sevdalinke i tamburao jer nigdje nije bilo nikoga a on uredno primao platu s nekoliko zaposlenih.
Politicari u TK kao i sami menadzment aerodroma Dubrave kao da krije cijene koje je Wizz Air duzan platiti za aerodromske usluge po putniku. Za usporedbu, kada su istoj kompaniji u Beogradu podigli cijenu po putniku na 31 euro, odmah su napustili srbijansku prijestolnicu zbog skupe cijene i nepovoljnog sttausa, kako su rekli u odnosu na Etihad/Air Serbia. Pretpostavljamo da u Tuzli ovi madjarski kapitalisti ne placaju vise od 5-10 eura po putniku pa je zato zarada naseg aerodroma tako mala da ne moze isplatiti ni plate zaposlenima i rashode za rasvjetu, grijanje i ostalo.
Veliki porast destinacija, kazu naredne godine bi trebao napokon i to rijesiti pa skinuti s budzeta bar jedno javno preduzece u okviru TK koje ce o sebi samo moci brinuti. Ovdje nismo spomenuli indirektnu korist da sada veliko trziste Velike Britanije za mali novac moze doci i dolazi u Tuzlu i BiH. Nisu ti putnici samo Bosanci i Hercegovci, sasvim sigurno. Tako je i iz Njemacke, Holandije, Svedske...
Menadzment aerodroma ipak kao da ne umije odgovoriti ovom izazovu do kraja pa je s rasvjetom godinama prava patnja jer ne umiju zavrsiti dio koji zadire u privatni posjed sto mnoge letove u zimskom periodu preusmjeri za Budimpestu i Beograd. Tek nedavno je pusten u promet skracena dionica rasvjete za koju su trazene posebne dozvole. Tako je i s aerodromskom zgradom o kojoj se prica skoro godinu, ali nikako da se bar otvore tenderi s ponudama za izvodjace radova. Tipicno bosanski, sporo.
Sve ce to potrajati, izvjesno je, ali sto je najbitnije promet putnika samo raste (protekli mjesec vec 50 000!!!) pa menadzment  izgleda samo moli Boga da Madjare neko ne ucvili ili mrko pogleda pa odu. Do kraja tekuce godine se ocekuje da broj prevezenih putnika dostigne cak 500 000!
To je mozda, uzgred receno i najopasniji dio ove lijepe price. Aerodrom se u potpunosti vezao za jednu aviokompaniju, sada zeli raditi i pristanisnu zgradu po evropskim uzusima, a zamislite jednog dana gospoda iz Wizz Aira ode drugdje, jer im tamo ne traze ni pet eura!?
Necemo na to ni pomisliti. Hairli bilo, Tuzla Airport.

17.04.2017.

In memoriam-Davor Papić: ODLAZAK MIRNOG I KREATIVNOG SARAJLIJE S LIJEPIM MANIRIMA

U petak se bosanskohercegovacka zajednica u Holandiji kao i brojni prijatelji i poznanici iz Holandije i drugih balkanskih zemalja oprostila od Davora Papica (54), Sarajlije koji je nesretno poginuo u saobracajnoj nesreci blizu Brede u kojoj je proveo skoro pola svoga plodnoga zivota. Otisao je covjek koji je bio najbolji dio bh.zajednice u ovoj zemlji, miran, odmjeren, odvazan a iznad svega jako kreativan i plodan autor ciji radovi iz grafickoga dizajna sredine osamdesetih i ranih devedesitih te kasnije ostaju kao potvrda malog bosanskog cuda u tom periodu bivse Jugoslavije koji je dolazio iz grada na Miljacki.
Pokojni Davor je dizajnerski osmislio i dao im vizualni identitet veci dio pop rock scene u Sarajevu i drugim sredinama bivse Jugoslavije a posebno oko grupa Crvena Jabuka, Merlin i drugih iz sredine osamdesetih godina kada se Sarajeva kreativno nametnulo kao prijestolnica nekadasnje zajednicke zemlje. Davor je kao takav nastavio i u holandskom izbjeglistvu zajedno s suprugom Majom i sinovima koje smo poznavali, vidjali se i uvazavali. U Holandiji je organizirao i nastupe najvecih muzickih zvijezda od Merlina do Joksimovica i Colica pa je i njegov network bio veliki. Zato je tim veci gubitak ovakvog covjeka koji je imao lijepe, gospodske manire u svakodnevnom obracanju s zemljacima i svim ljudima s kojima se poslovno i privatno sastajao i dolazio u kontakt sto je plijenilo i ostalo upamceno. To je pokazao i ispracaj u Bredi, protekli petak.
Ne pamtim vecu sahranu nekog naseg Bosanca i Hercegovca u Holandiji.Skoro 500 ljudi, od kojih najveci broj Sarajlija i njegovih Bosanaca je okupiralo komemorativni centar Zuylen u Bredi a potom prisustvovalo i njegovom ukopu na istom groblju sto je najbolja potvrda kakvog smo Sarajliju i Bosanca izgubili protekle sedmice.
U Sarajevu je dobio lijep i dostojanstven ispracaj na Akademiji likovnih umjetnosti od kolega, prijatelja i sugradjana a jos veci i impresivniji je bio u Bredi, kada su pored porodice velikom broju ozaloscenih prijatelja i poznanika govorili Nino Zalica i Rada Sesic. Njihova emotivna i dirljiva obracanja u ime prijatelja i bh.zajednice potvrdili su koliko je respekta i uvazavanja Davor Papic imao kod mnogih.
Nisu to bilo mnoge poslovne relacije vec i ljudske, obicna druzenja s Bosancima i Hercegovicima, u Ambasadi BiH u Den Haagu, na kulturnim dogadjajima u holandskim gradovima gdje smo se susretali i rado razgovarali. Ostat ce praznina medju nama zbog preranog odlaska dragoga covjeka koji se rodnom Sarajevu i Bosni i Hercegovini redovno vracao svih proteklih 25 godina.
Neka je slava i smiraj dusi Davora Papica.

10.03.2017.

NBA: JUSUF NURKIĆ, ZVIJEZDA NBA IZ SVOJATA KOD ŽIVINICA!

Malo je tako sjajnih sportskih prica iz Bosne i Hercegovine posljednjih mjeseci kao ona iz Portlanda, americka drzava Oregon a u njoj bh.kosarkaski reprezentativac Jusuf Nurkic. Tek 22-godisnji kosarkas naprosto briljira iz sedmice u sedmicu za njegov Portland Trail Blazers koji se takmici u zapadnoj konferenciji.
Jos u zagrebackoj Cedeviti je nagovijestio svoje mogucnosti a jedan iskusni americki skaut ga je dosao pogledati na nekoj utakmici za reprezentaciju BiH. Covjek da je u vokabularu imao ''allah selamet'', vjerovatno bi to kazao ''po naški'' nakon vidjenog, ali je ipak zadivljeno priznao nekom bh. novinaru:''ovo sto Jusuf radi na terenu, to ne moze niko!'' Opravdao je taj kapacitet Jusuf vec u prvoj stanici NBA Lige, Denver Nuggets, ali je zbog favoriziranja drugih igraca na centarskoj poziciji odlucio otici u Portland Trail Blazerse gdje iz sedmice u sedmicu dize publiku na noge.
S 2.11 cm i cak 127 kg, pod kosem mu ni najvece kosarkaske zvijezde prakticno ne mogu nista, a to je pokazao i jutros razbivsi Philadephiu. Jusuf je ponovo bio kljucni covjek a njegova statistika je nevjerovatna. Pogodio je 28 koseva, pokupio u skoku cak 20 lopti, imao 8 asistencija, 6 blokada i dvije ukradene lopte, sto je rekord koji nikad niko u totalu nije imao u historiji NBA lige, jedne od globalno najpopularnijih igara u svijetu. Statistika je to koja dovodi covjek au nedoumicu pa su razumljive ovacije americke publike tokom i nakon meca.
Tesko je obicnom covjeku koji ne prati kosarku objasniti kakav je napor medju NBA divovima napraviti takvu statistiku za nekih 38 minuta u igri, zadrzati koncentraciju i svjezinu u sportu gdje je snaga vrlo bitan faktor. I jos nesto. Jusuf je ocigledno nesto novo i privlacno u NBA, atraktivan je novinarima koliko i publici, pa sada kada izlazi u dvoranu, iako teskog i zapetljanog jezika, njega najavljuju Amerikanci na bosanskom jeziku ''Jusuuuuf Nurkiiiic, broj dvadeseeet sedam, iz Bosne i Hercegovine'', dok se dvoranom masu zastave BiH a jutros su organizatori meca prilikom zagrijavanja pustili muziku sarajevske popularne grupe ''Dubioza kolektiv''.
Nakon njegovih brutalnih blokada americki komentatori koje slusa milionski auditorij diljem svijeta vec dugo su imali obaveznu opasku na bosanskom '' ne u mojoj kućiii'', u vrlo opustenom prenosu, prepunom sala i doskocica, sto je potvrda da xafsinski sjajno stoji i da ce s novim ugovorom dobaciti vjerovatno neke balkanske a mozda i sire rekorde kada bude pravio novi ugovor s Portlandom. Trenutno je na 2,2 miliona za godinu i nema sumnja da s 22 godine pred njim tek dolazi velika karijera cije su granice neslucene. I sve je to Jusuf postigao iz kuce tuzlanskoga policajca, iz sela Svojat kod Zivinica, upornim radom i trudom, iako je poprilicno kasno krenuo s skolom kosarke.
Reprezentativac je BiH, svakog ljeta je u domovini i moze se vidjeti na tuzlanskim ulicama s djevojkama u obicnoj setnji. Mediji su zabiljezili da nije zaboravio kako na pravi nacin pomoci i oduziti se najblizima i biti uz njih cak i kad ih autom odbaci na mjesni mevlud u neko selo kod Zvornika, pa je tako nani dao novac da obavi petu islamsku duznost i ode na hadz! To je jedna od najvecih NBA zvijezda, Jusuf Nurkic, iz Svojata kod ZIvinica.
Bravo, Jusufe, i svaka ti se pozlatila!

20.02.2017.

NAJVEĆE JE SLOVO ŠTO SE SAMO SLUTI...

''Najveće je slovo što se samo sluti najdublje je ono - što u nama ćuti!'' (Mehmedalija Mak Dizdar)

Cijeli poetski opus Mehmedalije Maka Dizdara (na slici) je impozantan, bio je to genije bosanskohercegovačke poezije, po mnogima najveći pjesnik Bosne i Hercegovine svih vremena, ali gornji stih ''Najveće je slovo što se samo sluti, najdublje je ono što u nama ćuti'' je po našem skromnom sudu jedan od njegovih poetskih vrhova s tako malo riječi i malo ostavljene tinte na papiru!
Eto, to smo danas htjeli podijeliti na ovoj stranici za podsjecanje na poetske vrhove bosanskohercegovacke poezije koja iz slabijeg interesovanja ili neznanja sve manje dolazi do mladjih citalaca.

19.01.2017.

''SANDOKAN'' - TV SERIJA I FILM NAŠE MLADOSTI!

Svi imamo heroje svoje mladosti s kojima smo odrasli a danas cemo se prisjetiti jednog naseg heroja, zvao se ''Sandokan'' po istoimenoj italijansko-britansko-njemackoj seriji koja je prije cetrdesetak godina (prvi put prikazana 1976 godine) stekla veliku popularnost u Evropi pa tako i u bivsoj Jugoslaviji.
Cini mi se da je serija isla nedjeljom i tada bismo se unosili u tv ekran gledajuci u hrabrog malezijskog princa i gusara, borca za oslobodjenje te zemlje u drugoj polovici 19 stoljeca od okupacije u dalekoj jugoistocnoj Aziji kojeg je utjelovio Kabir Bedi, glumac iz Indije. Iz velike popularnosti serije dosle su i majice s likom Sandokana i tigrom u pokretu s aluzijom na ''Tigra od Mompracema'', kako je bilo drugo ime neustrasivog gusara Sandokana koji je poput boraca Armije BiH 1992 godine, skoro goloruk, kukavan samo sa sabljom ali i velikim ratnickim srcem stao na branik otadzbine s njegovim hrabrim borcima skupljenim s malezijskih otoka protiv dobro naoruzanih britanskih kolonizatora.
Bezbeli, kako je sest nastavaka serije odmicalo tako su se i Sandokanovi tigrovi naoruzavali s ponekom puskicom i pistoljem pa je bilo lakse ratovati jer sabljom nisu mogli na mocnog neprijatelja na duze staze. Bio sam dijete, ali kada bi se zacula muzika "Sandokan, Sandokan, giallo il sole la forza mi dà...", sve bi stalo, kakva igra, kakvi bakraci, trcali bismo u kucu i zauzimali hitro busije pred tv aparatom.
Evropljane je imponirala njegova figura i skoro isusovacki izgled s dugom kosom, zelenim ocima, izgled po svemu zgodnoga muskarca u koje su se listom zaljubljivale nase mame i sestre, sto mu je priskrbilo medjunarodnu slavu. U filmu ce ovaj gusar dobro zadeverati britanske oficire i diplomate kada na jednom prijemu pokupi ni manje ni vise nego Marijanu (Carole Andre,francuska glumica), kcerku britanskog guvernera koja se zaljubi u njega i dabome pobjegne u sumu s Sandokanovim gusarima.
Nezaboravne su scene kada ljepotica padne s konja i dodje face to face s krvolocnim tigrom. Sandokan, kao pravi muzjak zastitnicki stane pred njom i skace na gladnoga tigra, i na spektakularan nacin mu u skoku raspori trbuh sto ce bezbeli impresinirati kako njegovu druzicu tako i nas, milione tv gledalaca koji su zdusno navijali na ugnjetavane Malezijce. Trenutak kada pak lijepa Marijana u malezijskoj dzungli biva smrtno ranjena od njenih Britanaca potpuno je rastuzio nasu kucu da danima nije bilo oparavka. Zasto je scenarista nije pozivio, pitam se i dan danas da zajedno s njenim junakom doceka pobjedu nad Britancima?
Mogao je onako lijepu Marijanu ostaviti za kompletni happy end a ne ostavljati nas gorkoga dojma.
Sjecam se da sam licno imao i dodatne simpatije prema super popularnom filmu i seriji Sandokan jer sam znao da su u pitanju muslimani Malezije. Djetinja fantazija je isla tako daleko da sam godinama mislio da bi to mogao biti i sam glumac Kabir Bedi, tako mi je zvucalo ime jer Kabir jeste arapsko ime (veliki, velicanstveni), iako je momcina, sto cu tek puno kasnije saznati, pripadnik indijskih sika, odakle poticu i Gandijevi.
Kako rekosmo, serija je u originalu imala samo sest nastavaka bez velike ambicije u pocetku, ali je odlican prijem u svijetu natjerao da napravi od toga dvodjelni film koji je punio bioskope sirom dunjaluka i tako u Hollywood lansirao Kabira Bedija, prvu zvijezdu tada u zacetku filmske industrije Bollywood.
Film/serija je nastala po knjizi ''Tigrovi Mompracema'', autora Emilija Salgarija i dana danas je nostalgicno i elegicno podsjecanje na nasu mladost. I sada kad poslusam ovu muziku koju vam prilazemo uz ovaj mali post, dodje mi da istoga trena zgrabim sablju i pridruzim se Sandokanovim gusarima.
"Sandokan, Sandokan, giallo il sole la forza mi dà..."

31.12.2016.

SRETNA NOVA 2017 GODINA

Zakljucili smo i desetu godinu druzenja na Burek blogu! Nekada smo bili svakodnevno aktivni s velikim brojem stalnih posjetilaca a sada smo prorijedili, ali jos uvijek trajemo s prilozima iz razlicitih oblasti koji jos uvijek pronadju svoju publiku. Kako god, tu smo jos uvijek s burek sofrom za svakoga! Pred ispracaj posljednjih sati u 2016 godini zelimo svima vama sretnu i uspjesnu 2017 godinu! Budite nam veseli, sretni, zadovoljni sobom i onima s kojima dijelite ove kratke zivote i budite nam - debeli!

27.12.2016.

Bosna 1873 g. iz pisma svećenika Franz Prannera: ''OVDJE SVI PIJU TAJ VRAŽIJI ELIKSIR ŠLJIVOVICU!''

Koliko je duga tradicija ispijanja rakije u Bosni i Hercegovini, u narodnu popularne šljivovice, ili samo ''šljive'', svjedoči jedno pismo iz 1873 godine svećenika Franza Prannera iz samostana Marija Zvijezda kod Banja Luke (na slici) u kome objašnjava koban utjecaj rakije šljivovice na svakodnevni život Bosanaca:
Dragi brate u Kristu Ivane,
Epistolu ovu šaljem u bisagama diplomatske pošte austrijskog konzula Stanislava Dragančića iz Banje Luke koja će, uz pomoć Svemogućeg kojem se molim za tvoje zdravlje, stići do Mariawalda. Evo su nepune četiri godine otkad smo ovdje, u Turskoj, mi Cisterciti, u mjesecu junu Ljeta Gospodnjeg 1869., a nakon bezuspješnih nastojanja da to učinimo u Austriji, Hrvatskoj i Ugarskoj, utemeljili naš samostan.
Istini za volju, udaljeni smo sat hoda od grada na sjever prema Savi, ali to ima i dobru stranu. Naime, Turci su lijeni, pa kada odluče da nam neka prava ospore ili nam napakoste, blagovremeno saznamo i to preduhitrimo. (...) Podigosmo, dakle, samostan, ali nije nam bilo dopušteno zvoniti. Prošle godine, u proljeće AD 1872, ovdje je velika suša zavladala. Kapi s neba mjesecima nema. Turska vlast naredbu izdade kojom se sve konfesije (muhamedanci, kršćani i Mojsijevi) obvezuju da svaki, prema svome obredu, molbe za kišu Svevišnjem upućuju. Vidjeh tada priliku da Paši banjalučkom priopćim kako smo i mi, trapisti, voljni pridružiti se i za kišu Boga moliti – ali pri tome moramo i zvoniti. Turci držahu kako smo pobožni “derviši” koji osobitu milost Božju uživaju. Ukazom nam zvona rabiti dopustiše “dok kiša ne padne”. I Bog milostivi (da li baš na naše zvono?) kišu na zemlju otposla. Istini za volju – trapisti su se molitvama posljednji pridružili, pa tako i kod naroda, ali i kod vlasti, zavlada uvjerenje da je baš naša zvonjava kišu dovabila. I Muhamedanci su, nakon toga, samostanu dolazili, klanjali nam se i uzvikivali “Mašallah!” A to je znak udivljenja i na turskome znači: “Kad Bog hoće (to i bude)!” Zvonismo još dugo poslije toga, a njima to nije smetalo.
A sada da ti, brate Ivane, objasnim ono o šljivama.
Kad sam u proljeće AD 1869. stigao u ovaj kraj, zamijetih nešto što nigdje i nikad vidio nisam. Ovdje, naime, svi piju, što je zapravo najblaži izraz za uživanje u rakiji, što se ogleda u cjelodnevnom napajanju tim vražjim eliksirom. Piju Turci, piju kmetovi, piju i katolici i pravoslavni podjednako revnosno, a vidjeh i svećenike (od sve tri vjere – neka im Bog oprosti!) kako im nije mrsko to smeće. Svima su od rakije lica zemljane boje, oči se jedva naziru kroz nabubrele kapke, i gotovo da ne možeš sresti čovjeka koji ide pravo, a da ne tetura. Turci – begovi još i nekako (oni i ne hodaju nego jašu na konjima), ali nadničari mogu raditi najviše sat-dva, a onda se svale u jarak (ako ga kopaju). Ili, nakon sudaranja sa stablima koja su kanili posjeći, naprosto zamru od rakije. Muka je to velika jer ovdje šljive uzgajaju isključivo da bi od njih destilirali rakiju. Pa da bar to čine na način kako se to u svijetu radi.
Ovdje su, naime, u stanju iz deset kilograma prevrelog voća izvući dvadeset litara otrova koga niko živ i nigdje u svijetu okusio ne bi. A ovi ga piju umjesto vode, jer kažu – od vode obole bubrezi, ispadaju zubi, napada kostobolja. Vidjevši tu muku i propast, odlučim podučiti bijednike da se šljive mogu sušiti, pa u zimi, okrepljujući i hranljivi kompot od njih praviti. Trapisti oduvijek suše voće pa ponudili seljacima da ga kušaju. I bijahu zadivljeni. Da bih im nekako šljive uskratio, lani sam s ostalom braćom sagradio sušionicu. Onda sam ponudio dobru cijenu i otkupljivao to voće, punio sušnicu, a pred prošli Božić, besplatno, raji i kmetovima, bez razlike vjere, to sušeno voće dijelio. Vjerovao sam da će im se oči otvoriti: uzeli su novce (a ostali bez šljiva) i onda te šljive sušene dobili. Bilo je očekivati da će ove godine i sami početi šljive sušiti jer sam razglasio da ću sve viškove otkupiti. Niko sretniji od mene kada sam prošloga oktobra i novembra zaključio da se šljiva destilira tek na dva-tri mjesta u cijelome kraju. Jer ovi jadnici su gotovo cijeli urod prodali za našu sušnicu. Minula je Nova godina, stigao januar, snijeg je cijeli kraj gotovo zatrpao, tek smo put do samostana uspjeli malo prokrčiti. A onda se moja zamisao srušila, a bolje bi bilo, neka mi Svevišnji oprosti, da su se nebesa provalila i još jedan opći potop nastao!
Hulio sam u sebi, a sada nastavljam perom.
Da skratim: jednoga dana dolazi samostanu brojno izaslanstvo. I nose darove. Neko mlijeko, neko kolcu, tjeraju i nekoliko ovčica, napiti li svježe ispečenih ogromnih kruhova, i svi pjevaju (bolje je kazati – zavijaju kao vukovi) i, dragi moj brate u Kristu Ivane – svi pijani da ne mogu pijaniji biti! Sklopljenih ruku zaustih se obratiti Svevišnjem, no najstariji među zabludjelima pristupi s nakanom da mi ruku poljubi, ali se onako pijan nosom svali u snijeg. Prignuh se da ga podignem, no on se izvali, i blaženog izraza otpoče govoriti: “Neka Bog blagoslovi pater Vranju i sve patere, i ovaj samostan, i sve trapiste koliko god i gdje god ih ima! Dok vi, sveti oci, ne dođoste, mi smo, bijedni, ujesen rakiju pekli, popili bi je do iza Božića, a onda cijelu zimu suha grla tugovali. Kad ste nas prosvijetlili da se šljiva sušiti može, nama su se Nebesa otvorila. Neka vam Bog da zdravlja i veselja, jer sada, i u pola zime, mi rakiju od suhih šljiva peći moremo! I bolja je, oče duovniče, od one sirove, jesenske. Ilija dodaj-de našem premilostivom i učevnom pater Vranji plošku da se i on pričesti ovom blagoslovljenom mučenicom od njegovih suhih šljiva!” Stisnuo sam zube brale Ivane da ne bih kletvu izustio! Pobjegoh od bezbožnika koji su, neka im Bog oprosti, u stanju rakiju i od suhih drva napraviti! Cijeli dan i cijelu noć provedoh u molitvi i pokori, bez mrvice kruha i kapi vode, a sve to uz flagelaciju do krvi! Braća su molila uz mene, a neki suze zadržati nisu mogli dok sam bičevao svoje griješno tijelo. Svevišnji mi je svjedok da ni u snu ne pomislih kako će se moja benevolentna nakana u blasfemiju izroditi! Na koncu, sve što sam mogao učiniti bilo je da obznanim kako pristup samostanu neću dopustiti nikome ko pije. Pijance nećemo ispovijedati ni pričešćivati, niti ih crkvi pripuštati. Da je onda tek bilo jad naš vidjeti! Mise smo nedjeljama držali u gotovo praznoj crkvi.
O pričestima neću niti pisati. Zatvorili bismo jedno oko na krštenjima, a posljednju pomast davali smo u domovima umirućih – no tu ne možemo utjecati na ukućane koji smrt, baš kao rođenje i krštenje, bez rakije zamisliti ne mogu. Za utjehu, i na kraju: stanje se koncem februara počelo popravljali. Crkva je gotovo puna na nedjeljnoj misi. Skrušeno mole puni pokajanja, ispovjede se i pričeste, a onda nestrpljivo jure pred samostan, na livade, i tu počinju lokati. I muški i ženski, bez razlike, i tako do zalaska sunca (ako ga ima). Najradije bih pobjegao u Afriku, u misije, no još nisam ispunio zavjet, a to je da ovaj Samostan postane zubljom industrijskog preporoda i općeg, gospodarskog i kulturnog napretka ovog dijela Turske. Svevišnji će se, uz našu molitvu, pobrinuti da ovako ne ostane zauvijek.
Neka te, premili brate u Kristu Ivane, ova epistola zatekne u dobrome zdravlju. Moli za nas koji smo ovdje, u sumračnome kutku Balkana. Moli da nas Svevišnji uzdrži u Vjeri, Nadi i Ljubavi da istrajemo na svome križnome putu! Moli i za ove nesretnike koji, osim u Boga, vjeruju još samo u rakiju… Tvoj brat u Kristu Franjo
(Slobodna Bosna)

24.12.2016.

Šta znamo o Božiću?: TRADICIJA I VJEROVANJE O ISUSU I BOŽIĆU

Večeras je Badnje veče, najava sutrašnjeg Božića, jednog od najvažnijih praznika u kršćanstvu. Mnogi od nas su po ko zna koji put svjedoci velikih priprema i slavlja, ali ipak je pitanje koliko zaista znamo o Božiću i tradiciji vezanu uz ovaj praznik. Ali prije no što počnem da dodam još i ovo: mnogi od Bošnjaka, a prije svega oni malo stariji, ne koriste se riječju Božić. Naime, oni ovaj nomen smatraju bogohuljenjem, jer sama riječ ukazuje na malog boga (deminutiv) što je nezamislivo u islamskom učenju, već koriste riječ Bozgun, Bozuk ili Bozuka.
Početak Božića
Na početku kršćanstva Božić se uopšte i nije slavio. Mnoge čak i nije interesovalo kade je Isus rođen, a i sama činjenica da tačan datum njegovog rođena uopšte i nije poznat i da su naučnici sa dovoljno dokaza utvrdili da to nije bio 25 decembar, dovoljno govori. Pored ovog se u tom vremenu i nisu slavili rođendani. Preobratom Konstantina Velikog (od 306 do 337 rimski car) na kršćanstvo on pokušava da ujedini stare rimske bogove sa njegovom novom vjerom. Odlučio je da će Isusov rođendan slaviti 25 decembra. 25 decembar, kao najkraći dan u godini već je bio važan u rimskom carstvu, i na taj dan slavili su boga sunca Mitrasa, koji se prema Rimljanima rodio iz jedne stijene. Ovim činom ujedinila su se svjetla rimskog carstva i nove vjere.
Marija: nevina ili greška pri prijevodu?

Prema kršćanskom vjerovanju Stari testament tvrdi da će se Isus pojaviti, odnosno da će ga roditi jedna nevina žena. Ipak pri prijevodu je hebrejska riječ za mlada prevedena na grčku riječ koja znači i nevina. Ipak ni ovo ništa nije bilo novo u to vrijeme. Egipćani i Rimljani su poznavali slično vjerovanje. I ako su se njihovi bogovi rađali iz nevinih djevojaka onda je to prema kršćanima isto bio slučaj i sa Isusom.
Jelka i njeno kićenje?
Mnogi od nas, kršćani pa i muslimani i drugi vjernici kite jelku povodom Božića i Nove godine. Odakle ova tradicija? Još mnogo prije Isusa su se mnoga plemena, poput Germana i Kelta, klanjala stablima. Oni su vjerovali da drveća koja ostaju zelena tokom cijele godine simboliziraju zreo život koji se nastavlja.
Ukrašeno drvce najvjerovatnije zahvaljujemo jednoj igri iz srednjeg vijeka. Pri toj igri su se na jedan slikovit način prikazivali činovi iz Starog testamenta. Jedan od tih činova bio je i edenski vrt, simboliziran kao drvo ukrašeno voćem. Prvo ukrašeno drvce, sa papirom, voćem i slatkišima potiče iz Njemačke, i to iz 1604. godine. U 17-om vijeku ovo je postao pravi seoski čin tokom Božića, da bi tek u 18-om vijeku aristokrati došli na ideju da ukrašeno drvce stave u sobu. Tako su Nijemci, koji su velikim dijelom naselili Evropu i druge dijelove planete sa sobom ponijeli i ovu tradiciju, bez koje mnogi od nas dan danas i ne mogu zamisliti Božić ili Novu godinu.
Ukrasi za jelku?
Sopstvena slika u ogledalu je dobar način da nekog uplašite. Tako su se kugle, slične onima koje sada vise na jelkama, prije ovoga koristile kao sredstvo protiv vještica. Ovo je jedan od starih vjerovanja da predmeti koji sijaju odbijaju zlo. Tako su sve do kraja 18-og vijeka ljudi širom Evrope koristili bakrene kugle od kojih bi se zli duhovi uplašili i pobjegli od te kuće. Oko 1850 po prvi put je moguće da se prave staklene kugle i već oko 1900 god. kače se i prve kugle na jelku. Ali tek pedesetih godina prošlog vijeka ovo postaje trend koji i dan danas traje. A šta je sa pipkom na jelci ? Pa, pipak simbolizira zvijezdu koja je upućivala na štalu u kojoj je se Isus rodio.
Božićno svjetlo?
Kao što ste sigurno već primjetili svjetlo za vrijeme Božića igra jednu veoma važnu ulogu. U srednjem vijeku zime su bile veoma mračne. Ipak za vrijeme Božića nisu se štedjele svijeće, kako bi period tame bio pretvoren u period svjetla i radosti. Ali i prije ovoga čina mnogi su narodi palili vatru povodom najduže noći u godini. Ovim činom oni su pokušali da ohrabre sunce da se ponovo vrati. Kršćani su ovaj čin samo preuzeli u svoje vjerovanje. Za njih ovo simbolizira svjetlo koje je sa sobom donio Isus.
Kako god, našim čitaocima katolicima želimo sretan i čestit Božić!

23.11.2016.

IKC ''Selam'' Rotterdam piše reisu Kavazoviću: UMJESTO DA NAM EFENDIJA VRATI ONO ŠTO JE DŽEMATSKO VI GA NAGRAĐUJETE!?

Prije par godina na ovom blogu u nekoliko navrata pisali smo o pozadini skandala s bivsim imamom IKC ''Selam'' Rotterdam koji je zavrsio i na sudu. Ukratko, dzemat je nakon osam godina dao otkaz lijenom i neucinkovitom imamu i pored vise molbi da se popravi i pokaze rezultate. Efendija se, dabome nije slozio pa je zategao situaciju u džematu do usijanja. Kada nije bilo druge, odlucio je tuziti IKC ''Selam'' pred holandskim sudom s odstetnim zahtjevom od 100 000 eura.
Sud je zahtjev glatko odbio u kratkom sudskom postupku (kort geding), a Nermin ef. Canicu je i sam Rijaset IZ BiH potvrdio otkaz, iako ga je do posljednjeg dana branio uvjeravajuci džemat da slabi rezultati i nezadovoljstvo dzematlija imamom ne trebaju biti razlog za otkaz(!?) Kriza je paralizirala dzemat, cak jedno vrijeme potpuno zatvorila dzamijska vrata, dolazila cak i holandska policija zbog prijetnji otvorenih sukoba, ali se dolaskom novog imama prije nepunu godinu dzemat poceo oporavljati.
No, izgleda medjubosnjackim svadjama i razdorima opet nema kraja. Izvrsni odbor IKC ''Selam'' Rotterdam nedavno je pismeno reagirao na adresu reisa Kavazovica zbog jednog, mozda nezabiljezenog dogadjaja u historiji IZ BiH koji se desio upravo u ovom dzematu, prilikom proslave 25 godina postojanja najvece zajednice Bosnjaka u zemljama Benelux-a. Pismo vam prenosimo u cijelosti.

Poštovani reisu-l-ulema, h.Husein ef. Kavazoviću,

Esselamu alejkum!

Dana 08.10.2016. godine IKC ''Selam'' Rotterdam prigodnom svečanosti obilježio je 25 godina postojanja. Bila je to divna večer i prilika da zajedno s našim džematlijama i dragim gostima, kako iz drugih džemata tako i iz naše domovine Bosne i Hercegovine obilježimo i proslavimo ovaj značajan džematski jubilej.

Na toj svečanosti dodijeljena su i dva priznanja od strane Rijaseta IZ BiH. Jedno je dodijeljeno našem džematu kao kolektivu za sav doprinos i rad u promociji islama i čestitih islamskih vrijednosti, a drugo h.Jusufu Elezoviću za njegov dugogodišnji angažman i doprinos džematu. Odluku o dodjeli priznanja h.Jusufu donijela je džematska skupština a Rijaset je tu odluku uvažio i proveo u djelo. Ono što džematlije nisu znale je da je te noći dodijeljeno još jedno priznanje, daleko od očiju javnosti!

Riječ je o priznanju bivšem džematskom imamu Nerminu ef. Čaniću. S obzirom da Vam je uveliko poznat vrlo mučan raskid saradnje IKC ''Selam'' s Nermin ef. koji je duboko podijelio džemat, privremeno mu zatvorio vrata i nanio nesagledivu štetu uz sudski epilog, te činjenica da on još nije riješen po pozitivnim propisima IZ BiH, onda možete razumjeti našu začuđenost i zaprepaštenost da se takva osoba još i nagradi!?

U situaciji kada džemat očekuje Vašu potpunu podršku u rješenju pitanja primopredaje i potpunog razrješenja dužnosti Nermina ef., kada smo se nadali da ćete iskoristiti Vaš autoritet i na imenovanoga izvršiti pritisak da preda i vrati ono što je džematsko, dodjela priznanja takvim djelatnicima IZ BiH jako je potresla i uznemirila članove našega džemata te podsjetila na dana na koje smo mislili da su zauvijek iza nas!
Napominjemo da nam je prije svečanosti u Rotterdamu Mensur ef. Pašalić, šef Ureda za bošnjačku dijasporu obećao da Nermin ef. neće biti u mogućnosti uspostaviti nikakvu saradnju s Rijasetom sve dok ne izmiri svoje obaveze prema džematu. Šta sada ovo znači, uvaženi reis efendija?

Ovim putem naš džemat izražava nezadovoljstvo ovakvim razvojem događaja uz stav da se takvo što nije trebalo desiti sve dok se ne završi povrat džematskih sredstava bivšeg imama IKC ''Selam''. Iskreno, osjećamo se kao džemat izdani od strane Rijaseta IZ BiH kojem smo svih 25 godina postojanja iskazivali potpunu lojalnost.

S poštovanjem i mahsuz selam!

Rotterdam, 31.10.2016. godine

22.11.2016.

Bošnjaci i politika: ŠTA BI ČEDO BEZ BOŠNJAKA?

Cedomir Jovanovic(45), kao sto je mnogima poznato, dugogodisnji je lider opozicione LDP u srbijanskom parlamentu, male stranke koja opstaje zahvaljujuci kvaliteti njenog predsjednika, regionalno poznatog jos od rusenja Slobodana Milosevica. Paznju bosanskohercegovacke javnosti izaziva dugo zbog principijelnih stavova o odgovornosti Srba i Srbije za rat i genocid pocinjen na prosturu bivse Jugoslavije devedesetih godina prosloga stoljeca sto je u potpunoj suprotnosti s vecinskim stavovima istoga parlamenta, a da ne govorimo o bosanskim Srbima. Mnogi od njih bi tog Beogradjanina najradije vidjeli da zavrsi kao i njegov politicki ucitelj Zoran Djindjic.
Na posljednjim izborima Cedo Jovanovic isao je u koaliciji s sandzackom bosnjackom strankom, ako se ne varam, i na jedvite jade usao u Parlament. Tamo je, naravno omiljena meta radikala na celu s Seseljem koji i dalje pokazuju mracno lice nacionalisticke i sovinisticke Srbije iz ratnih devedesetih godina kada su skoro svi balkanski Srbi gurnuti u projekat Velike Srbije, sna koji zivi, nazalost u glavama jos uvijek dobrog dijela balkanbskih Srba.
No, zanimljivo je pratiti popularnost i uticaj u javnom diskursu mladog srbijanskog politicara. I povrsan pogled na drustvene mreze dovodi do jasnog i nedvojbenog zakljucka, Cedo Jovanovic bez Bosnjaka ne moze. Jucer se slikao na Facebooku s familijom obiljezavajuci slavu Arhandjelovdan, iako javno govori da je ateista. To je manje bitno u ovoj prici. Dok desnicarska Srbija u njemu vidi srpskog izdajnika i slugu Zapada i ne libi se javno ga napasti i vrijedjati zbog cega dugo ima policijsku zastitu, preko 90% komentara izrazite podrske od bar 300 u prvih par sati od objave su - Bosnjaci. Ne vjerujem da su to sandzacki Bosnjaci koji mu jedini mogu dati glas da opet bude u srbijanskome parlamentu. To su bosanski Bosnjaci, Bosnjaci iz dijaspore koji mu cestitaju slavu kao najrodjenijem, najdrazem, s rijecima prisnosti i dragosti da je to nemoguce sresti u bilo kojem rasponu odnosa druga dva naroda na Balkanu.
Cini se, samo Bosnjaci mogu toliko da vole i podrzavaju nekog cestitijeg Srbina i Hrvata samo ako on icim pokaze prst obraza zbog zrtava genocida u Srebrenici, MIlosevicevog rezima i i danasnjeg nacionalizma koji je unazadio Srbiju kao i cijeli Balkan itd. Neki ce reci - jadno i tuzno, kakav smo mi to narod i slicno! Covjeka to zbuni i pita se, pa gdje su njegovi Srbi? Gdje su glasaci Cedomira Jovanovica od Subotice do Novog Pazara?
Zar ce se samo Bosnjaci iz BiH diviti i podrzavati covjeka koji samo govori istinu i ne pristaje na falsifikate srpskih nacionalista o ratu u BiH i genocidu u Srebrenici, koji se svako malo negira. U Hrvatskoj se nedavno u politickom zivotu pojavio zanimljiv lik imenom Ivan Pernar, ostar i glagoljivi kriticar HDZ, saborski zastupnik koji plijenu paznju posebno medija. I pogodite ko ga na FB blagosivlja i odusevljeno pozdravlja svaki korak - opet nasi Bosnjaci!?

30.10.2016.

Kapetan Hajro (1992-2016): LEGENDA MAJEVICE I KOMANDANT ''LAVOVA TEOČAKA''

Danas se navršavaju 24 godine od pogibije brigadnog generala Armije BiH, rahmetli Hajrudina Mešića, u narodu poznatijeg kao Kapetan Hajro. On, taj junak nasega doba, zajedno s njegovim 'Lavovima Teočaka' spasili su srednje Podrinje od progona i pokolja nesrba.
Pamtim rahmetli Midhata Hujdura Hujku, Zaima Imamovica, Safeta Zajku, Mihajla Petrovica, Senahida Bolica Bolu, Izeta Nanica, junake iz velike galerije bosanskih ratnika-šehida, ali Kapetan Hajro je nešto posebno u historiji Armije BiH!
Kapetan Hajro i njegovi junaci su jurisali i oslobadjali od porobljene Semberije i Podrinja sta god se moglo, bez artiljerijske pripreme, samo puska i srce i zadivili i ohrabrili ostatak Bosne i Hercegovine da ne klone u najtezim danima njene novije historije. Uvijek mi se place kada ovo pisem jer osjecam da je Armija BiH tada izgubili nesto nenadoknadivo u daljoj oslobodilackoj borbi.
Hvala Ti, Hajrudine i neka je rahmet Tvojoj plemenitoj duši!
El-Fatiha!

24.10.2016.

Holandija: PRINCEZU AMALIU ČEKA POKLON OD 1,5 MILIONA EURA ZA 18-TI ROĐENDAN!

Za par godina, holandsku princezu Amaliu (na slici) na njeno punoljetstvo iz drzavnoga budzeta ceka ni manje ni vise no 1,5 miliona eura! Rijec je o praksi stare monarhije koja tek posljednjih godina dobija poneki kriticki stav i osudu u Holandskom parlamentu. U tome prednjaci holandska ljevica (PvdA, SP i D66) koja smatra da je nezamislivo da se toliki novac iz drzavnog budzeta daje prakticki studentici Amalii i da ta praksa treba biti ukinuta.
''To je nerealno'', rekao je Recourt, zastupnik PvdA u holandskom Tweede Kameru. Konkretnije, iz ukupnoga iznosa, ''braniti'' se moze samo 236 000 eura koje ce dozivotno princeza imati kao godisnju platu samo zato sto je prestolonasljednik holandske krune. I tako ce biti neovisno cime se bude bavila, radila ili tulumarila, studirala ili ne pa ljevica i cilja zasto se daje jos 1.26 miliona eura dok puno njenih vrsnjaka moze samo sanjati o tolikom novcu za cijeli zivot.
Stavka precizira i za sto idu pare, za ''licne i materijalne izdatke''.
Monarhija, kao i svugdje u svijetu zna sebi namaknuti novac za zivot u izobilju iz razlicitih izvora poreznih obveznika i nezasita je pa se i ne oglasava. Sto bi. Proci ce, smirit ce se prica, i 1.5 milion eura ce ipak doci u dzep mlade studentice za pet godina.
S druge strane, SP trazi da maksimalna naknada bude 100 000 eura, ''dosta joj je buduci da ima 18 godisnjaka koji jedva prezivljavaju od roditeljskih primanja'', dok desni centar s CDA porucuje ''ostavite na miru kraljevsku kucu''.
D66 je lukaviji i odmjereniji i podsjecaju na uspostavljenu ''ministarsku normu'', zakonsku uredbu prema kojoj topmenadzeri ne mogu vise zaradjivati od jednog ministra a to je desetak puta manje novca od poklona koji ceka holandsku princezu za punoljetstvo.
U cetvrtak parlament Holandije debatira o budzetu i izdvajanjima za kraljevsku familiju. Ljudi, milion i po eura za osamnaesti rodjendan!!?

19.10.2016.

Bjelašnica: UMOLJANI NE MOGU UMOLITI NI CESTU ZA RAZVOJ TURIZMA!

Cim se covjek malo makne iz bosanskih gradova vidi koliko Bosne i Hercegovine ima koju ne poznaje. Tako se nama desilo po ko zna koji put ljetos u naporu koji prakticiramo nekih desetak godina da svakoga ljeta posjetimo dio BiH koji nikad prije nismo vidjeli. Odluka je pala na Bjelasnicu.
Iskreno, od zakljucenja Dejtonskog mirovnog sporazuma ne marim puno za granice izmedju dva entiteta, ali na nekim pravcima i ne znam kako to izgleda i gdje, kao na slucaju Sarajeva. Odlazak na Bjelasnicu najboljom rutom podrazumijeva upravo prolazak kroz Dobrinju te tzv. Istocno Sarajevo, primjer od neuspjelih porobljivaca nase zemlje sklepanih srpskih gradova samo da se u inat pokaze kontinuitet srpske vlasti u BiH gdje god se to nije uspjelo do kraja porobiti i zarobiti. Ima tako i neki Istocni Mostar i sta sve ne u postdejtonski izmrvljenoj BiH, s nekih 140 ljudi od kojih i ne zive svi tu, ali je eto srpski, pa neka je i pastirski katun. Istocno Sarajevo je u tom smislu jedna od najvecih urbanih cjelina, iako se relativno brzo prodje.
Pratili smo tablu za Trnovo a poslije - Bjelasnica. Za nekih 45 minuta smo iz Bascarsije stigli u Babin do, zilu kucavicu zimskih radosti Sarajlija na ovoj planini, ali i tokom ljeta, kada ozive apartmanska naselja, hoteli, a i zicara fino zaradi. Vidjeli smo na desetine arapskih turista kako strpljivo cekaju red da naprave krug i udahnu svjezeg zraka. Ono sto najvise plijeni, sarajevskih 35 stepeni u hladu vec je postalo nekih puno ugodnijih 28 stepeni posljednjeg vikenda jula. Kod hotela ''Marsal'' radovi na kruznom toku. Posto smo prvi put i ne vidi se gdje nastavlja put, Besim koji je vozio ispred pita radnike za Umoljane.
''Tamo desno'', veli stasiti momak pored bagera, u oblaku prasine i mi krenusmo uzbrdo. Iznenadilo me da se odjednom vozimo izlokanom sumskom cestom kojoj nema kraja. Besim ne haje i vozi a meni vec muka jer znam da je asfalt do naseg odredista. Jedva docekasmo auto koje je silazilo i u cudu shvatimo da je u pitanju sumska cesta od nekih 14 km do Umoljana. Izlevatili nas radnici na kruznom toku. Iz kog razloga, ne shvatam, ali se vratimo nakon par kilometara mucenja i sami nadjemo cestu za jedno od najudaljenijih sela na platou Bjelasnice. Posljednji kilometri su sve uzi i strmiji, ali kada se ukazala jedna od najstarijih dzamija u BiH, neobicnog kamenog minareta, znali smo da je odrediste sasvim blizu. Na kontrolnoj tabli u autu ocitavamo 24 stepena, 11 manje u odnosu na Sarajevo!! Aferim, Bjelasnico, da si nam ziva i zdrava.
Umoljani se nalaze na 1350 m nadmorske visine a smjestaj smo nasli kod Emina Fatica, penzionera cuvenog ''Opservatorija'' na samom vrhu planine. Emin zivi u Hadzicima, ali je bio najhrabriji i jedini s vizijom razvoja turizma na lijepoj olimpijskoj planini jos 2002 godine.
''Prvi sam obnovio kucu i otvorio je turistima i dao na prodaju zemljiste samo da se nesto pokrene. Hvala Bogu, u medjuvremenu je jos pet familija uredilo sobe i nude krevete gostima uz jedan pansion i turista je sve vise'', veli zadovoljno Emin koji svake godine ugosti zaljubljenika u prirodu i planinara iz svih dijelova BiH pa i iz inozemstva.
Njegova kuca je puna mema, skromne ponude i prvi utisak je bio poprilicno los. Odjednom shvatim da je i fotografija kuce drugacija nego je postavljena na net-u. Ona je bila puno privlacnija, ali vec umorni od vrelog julskog dana, smanjili smo kriterije i ponadali se bar cistoj posteljini i koliko toliko udobnim krevetima. Osim posteljine, kreveti su jedva dobili prolaznu ocjenu. Besim se sutradan pozalio da skoro nije ni zaspao od neudobnog madraca, ali izdrzali smo. Iako nam je plan bio otici pjeske posljednju dionicu do Lukomira, koja je obicni makadam, u startu odustajemo jer cemo tesko stici na sutrasnji derbi Zeljo-Sarajevo. Ipak, pjesacimo bar neki kilometar do izvora hladne vode ispod Gradine, posljednjeg naselja ka vrhu planine i Lukomiru.
Uvijek uzivam u razgovorima s ljudima koje susrecem na ovakvim mjestima. Ispred malog kucerka sjede Camil i Muniba Tresnjo. Prodaju cajeve i priglavke i vrlo su ljubazni i glagoljivi. Pricamo o svemu a ja postavljam bezbroj pitanja kako je zivjeti na Bjelasnici bez struje okruzen divljim zvijerima koji uvijek mogu biti nezvani gosti. Iskusni Camil uz osmijeh pokazuje ''utoku'' i objesenu pusku u kuci pa veli da straha nema. Muniba se zali da zbog struje nema ni frizidera i to joj najvise nedostaje od civilizacijskih dosega, iako je zadovoljna s onim sto proda od fino upakovanog susenog bilja i priglavaka. Pored njihove kuce prolazi ruta pjesaka za bjelasnicki vrh s uredno postavljenim putokazima a oni koji to ne nemjeravaju kao mi, njima pokazu put za obliznji cuveni ''Studeni potok'' (na slici) koji se uliva u Rakitnicu i ostavlja bez daha i gledaoce na youtube snimcima iz drona. Legenda veli da je azdaha birvaktile dosla u komsiluk i ljudi su poceli uciti dove iz straha. I uslisana im je. Narodni genije je od (u)moliti dao ime Umoljani jer na potezu od Gradine do Umoljana, odmah iznad hladnog planinskog izvora se vidi zanimljiv, veliki krivudav trag koji samo sto ne kaze, evo vidi da sam okamenjena azdaha, bas kada se zaletila na neduzni narod. Eto, okamenile je dove davnih Bosnjana na padinama Bjelasnice.
Uzivali smo nekih pola sata u pogledu na Studeni potok i Treskavicu i nastavili druzenje s Kemalom Sidranom, Pasom Susic i njenim sinom Mehmedom. Tada cu napokon saznati kako su u velikoj ofanzivi srpske vojske sprzena sela ovog dijela Bjelasnice osim Lukomira. Prakticno, osim dzamije nista nije ostalo citavo, ali je odvazna Armija BiH uspjela ubrzo povratiti teren i odbaciti cetnike do iza Treskavice. Mehmed Susic veli da je bio jedan od prvih povratnika i dan danas s ostarjelom majkom prezivljava od stocarstva. I Kemal doleti na vikend i duze iz Hadzica nakon sto je upravo u Gradini kupio komad zemljista po dolasku u penziju i veli, preporodi se obradjujuci malo zemlje oko katuna.
Zagledamo se i na nisane mjesnog mezarja. Dominiraju prezimena Bandic, Fatic, Kustura, Susic, Tresnjo, Kadric, Elezovic i Ismic. Ucimo Fatihu bjelasnickim Bosnjacima. Dodje i jedan dzip, razdragane mlade zene pozdravljaju Munibu i Camila, znaju se. Cujemo da su neki Srbijanci okupirali pansion i lezaja ni za lijeka. Snimaju dokumentarni film vec danima. Zapitkujem Camila zasto opcina Hadzici ne ulozi bar nesto u razvoj turizma na ovoj planini a on jedva doceka.
 ''Vjerujte da imam ideju za streliste, gradnju drugih sportskih terena za ljude koji dodju na vikend ovdje, ali kako da to pokrenem kad nam ljudi ne mogu po izlokanoj cesti ni doci kako treba'', zali se Camil i sve nam je jasno jer smo u dolasku vidjeli tako ostecen asfalt da uz puno rizika moras krenuti na vrh sela. Ako su umolili od Boga da birvaktile okameni azdahu u zestokom naletu na selo, umoljanski Bosnjaci eto ne mogu umoliti ni najobicniju cestu od opcine Trnovo za sve popularnija sela olimpijske planine. Sramotno! Emin je ipak skromniji i vidi odredjene pomake.
''Drago mi je da je interes za Umoljane sve veci i da sam licno doprinio tome. Ovo je poljoprivredno-stocarski kraj i uvijek smo sve proizvodili osim kafe, secera i soli. Problem je voda, imamo nestasica, kao i cesta. preko Gradine, Crvenog Klanca i Dugog Polja do Lukomira. Vlasti ne prepoznaju znacaj ovoga a gradnjom te ceste postojeca bi se skratila za 5 km'', veli Emin dok nam njegova zena brzo spremi krompirusu, uz bjelasnicki sir i kajmak. Maksuz dodje iz Hadzica kada se najave gosti i na usluzi je spremiti sta god zazelis po jeftinim cijenama. Sedam dusa je odahnulo brzo u aksam a noc je bivala sve hladnija. Da nismo ponijeli jakne, ne bismo se dobro proveli na planinskoj studeni.
Na aksamu, u dzamiji, susrecemo Duran ef. Bandica, penzionera koji predvodi dzemat jer stalnog imama nemaju. Ne znaju tacno koliko ljudi zivi u pedesetak kuca, ali ljeto ozivi selo dok su zime mucne i turobne. Sutradan ustajem prvi i dva sata u tisini i spokoju osluskujem ptice u svjezini bjelasnickoga jutra s pogledom prema Gradini i vrhu gorde planine. Prvi mi je put i ne zelim propustiti ove trenutke. Subota je, zazuiji poneko auto i kombi, jedan kombi upravo proleti pun sijena, jedva da se i vozac vidi. Primjecujem, uglavnom ohrndali golfovi koji prolaze gdje drugi ni ne pomisle krenuti.
Eminova zena je vec krenula s pravljenjem dorucka a i usnuli turisti se pomalo bude. Ispod kuce sve vise auta prolete i kako dodju, tako se i zaustave na prvoj livadi gdje mogu. To su sarajevski vikendasi koji dodju da se okrijepe na planini po cijeli dan. Gledam, jedna familija na obliznjoj njivi fino zaustavi auto, rasporedi se ''u strijelce'' i pokupise sijeno za sat vremena. Nesto kasnije, blizu podne vec luksuznija auta prolaze tik ispod nase terase gdje pijemo caj. To su diplomatska vozila, ambasadori arapskih zemalja, diplomate s kompletnim familijama, koji su odusevljeni Bjelasnicom i najredovniji su gosti jednog restorana na vrh sela, u pravcu Gradine, saznajemo od domacina. Kazu da dobro kuhaju i gosti su zadovoljni. Pred sami polazak susrecemo naseg covjeka koji je iz Visegrada, zivi u holandskom Barendrechtu, ali je od Emina kupio davno zemlju i svake godine vlastitim rukama sredjuje vrlo ukusno izgradjenu planinsku kucu. Iako je holandski zet, dolazi svake godine i odusevljen je Bjelasnicom.
Pozdravljamo se s Eminom, hvalimo mu gostoprimstvo, iako ne bas najzadovoljniji smjestajem koji jeste jeftin (15 KM po krevetu) ali nas bar mema mora postediti za taj novac. Jos jednom pogledom kruzimo po bjelasnickim vrhovima i vrletima rijeseni da naredne godine, ako Bog dadne, ucinimo i taj posljednji korak i prepjesacimo posljednjih 15 km do Lukomira, te srednjevjekovne bosanske zivuce bajke kojoj se, kao i Umoljana, na nasu sramotu, vise dive stranci nego mi - cija je!

07.10.2016.

Amsterdam: HOLANDSKA DESNICA POKUŠAVA ZABRANITI OTVORENJE BOŠNJAČKE DŽAMIJE!

Antiislamska histerija u zemljama Evropske Unije nema kraja, pa tako ni u Kraljevini Holandiji. NIje više bitno ni kakvu reputaciju ima određena muslimanska zajednica, čim se spomene dolazak džamije u holandske kvartove odmah se približe obrve desničara i oni kreću u akciju. Tako je protekle dvije sedmice bilo u holandskom gradiću Zwanenburgu gdje su Bošnjaci iz IKC ''Bosna i Hercegovina'' Amsterdam u augustu kupili objekat vrijedan 205 000 eura u trgovinskom centru, u srcu malog mjesta na zapadnom ulazu u Amsterdam.
No, holandska desničarska frakcija ''Forza!'' u Općinskom vijeću Haarlemmermeera ne mari što Bošnjaci imaju potrebne dozbole i žele na sve načine spriječiti otvorenje džamije. U kampanju se uključila i lokalna javnost preko društvenih medija a mediji sve bilježe. Vijest je uznemirila Bošnjake holandske prijestolnice pošto je uprava džemata pred Kurban bajram uvjeravala džematlije da su na vrijeme pribavili sve potrebne dozvole pa niko nije mogao ni pretpostaviti politizaciju džamije i naslovnice u novinama.
Prvo je temu o dolasku džamije u Zwanenburg načeo lokalni list ''Haarlems Dagblad'' a kada su je pročitali trojica vijećnika iz frakcije ''Forza!'', sljedbenika ubijenog populiste Pim Fortuyna, odmah su požurili izaći za govornicu. Još oštrije i zapaljivije reakcije stigle su iz Fejsbuk grupe ''Je bent Zwanenburger als..…'' nakon objave vijesti jednog člana grupe o ''čudno obučenim ljudima koji ulaze u objekat trgovinskog centra ''De Kom''''.
Prvo je vijećnik Van Dijk (na slici) upoznao prisutne zastupnike Vijeća Haarlemmermeera o ''uznemirenosti stanovnika Zwanenburga'' zbog prodaje objekta bivše trgovine ''Hema'' IKC ''BiH'' Amsterdam za potrebe džamije a potom u vijećničkom pitanju Th.L.N.Weterings, predsjedavajućeg Vijeća pitao:
''Zar može tamo tek tako doći prostorija za molitvu ili džamija? Kako to možemo spriječiti''?-bio je vrlo direktan desnicarski deputat.
U ime lokalne uprave odgovorio je Adam Elzakalai, općinski sekretar iz vladajućih liberala (VVD).
 ''Tačno je da je objekat kupio IKC ''Bosna i Hercegovina'' i njegova je namjena, kako je naznačeno, da ispunjava društvene potrebe: edukaciju, rad s djecom i aktivitete nakon škole, rad s članovima udruženja te aspekte na unapređenju zdravlja. Na osnovu toga je predviđena i prostorija za molitvu'', pojasnio je Elzakalai. On je još dodao, da bi se sve stavilo u funkciju mora biti zatražena građevinska inspekcija a nje još uvijek nema od strane IKC ''BiH''.
 Ipak, općinski zvaničnik kao da je htio umiriti desničare dodavši kako ''nema govora o dolasku džamije u narednom periodu u Zwanenburg!''.
U IKC ''BiH'' s pažnjom prate razvoj događaja iako su zaokupljeni vlastitim brigama i planovima za rekonstrukciju unutrašnjosti objekta površine oko 200 m2.
''Mi imamo sve potrebne dozvole koje smo dobili pri kupovini prostora i ne očekujemo nikakve probleme'', kratko je rekao Hakija Rešić, predsjednik IKC ''BiH'' Amsterdam.
Hakija je zajedno s Enverom Delićem, predsjednikom Odbora za kupovinu džamije, prije par dana ugostio novinare ''Haarlems Dagblad'', koji s primjetnom pažnjom prate sva zbivanja oko džamije.
Nimalo željni lošeg imidža i politizacije džamije, Rešić i Delić pokušali su u razgovoru s novinarima spustiti loptu dajući umirujuće izjave a i na fotografiji uz članak pozirali su širokog osmijeha ne bi li bili bolje prihvaćeni i tretirani u lokalnoj zajednici i medijima.
''Ovo neće biti džamija već mjesto okupljanja Bosanaca, članova našeg udruženja u sklopu kojeg je predviđen i prostor za molitvu za one koji to žele'', izjavili su predstavnici džemata Amsterdam za ''Haarlems Dagblad'' što je bio i naslov priloga web portala.
Odmjerena izjava možda bar malo smanji nepotrebne napetosti u Zwanenburgu i Bošnjaci mirno privedu kraju rekonstrukciju objekta i svečano otvore džamiju koju su sanjali preko 20 godina.


Stariji postovi

burek
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031


Dobro.ba


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
1748896

Powered by Blogger.ba