burek

Hasta la victoria siempre!

24.05.2020.

BAJRAM MUBAREK OLSUN

Nakon trideset dana posta i ibadeta muslimani cijelog svijeta danas su docekali bajram, najveci blagdan u hidzretskom kalendaru.

Pa iako blogger.ba ziska cini se sve vise trne i skoro ce izvjesno nestati, na ovom mjestu cestitamo nasim posjetiocima mubarek dane bajrama.
U miru i radosti ih proveli.

Bajram mubarek olsun!
15.05.2020.

KAKO SE TUZLA ODBRANILA 1992. A BESLAGIC ISPUSTIO NOBELOVU NAGRADU ZA MIR 1997.

Prije 28 godina, 15 maja 1992 godine, Tuzla je odigrala najtezu ratnu bitku ciji ce ishod odluciti sudbinu najvece slobodne teritorije pod kontrolom Armije RBiH u agresiji na nasu zemlju 1992-95. Iako se vec 40 dana ubijalo u Podrinju, napadalo zestoko Sarajevo, JNA kidnapovala i umalo ubila predsjednika Izetbegovica, ´´Blitz Krieg´´ Domuza sa Dedinja nije dobio zeljeni epilog u gradu na Jali. Jedan od najzasluznijih za mali podvig Tuzle je njen ratni gradonacelnik Selim Beslagic (na slici),tada na funkciji predsjednika Skupstine opcine. Zasto?

1. Zato sto je mudrom politikom odugovlacio evidentno neizbjezni sukob s JNA e kako bi policija zajedno s patriotama BiH sto bolje odbranile grad i sacuvale zivote ljudi. Nije prezao ni od osjetljivih i rizicnih akcija i protiv pripadnika Patriotske lige BiH, ali cilj je bio jasan. Zalosti me kada mu to neki tuzlanski glupani i dan danas prigovaraju.

2. Sto je medju rijetkima u BiH uspio da naoruzanje Teritorijalne odbrane BiH iz magacina na Kozlovcu, prakticno u gradu, ostane onima koji su decenijama izdvajali novac za nj – gradjanima Tuzle i legitimno izabranoj vlasti a ne u ruke SDS paravojske s vec precizno razradjenim planom okupacije grada s JNA.

3. Sto je bio saburli i imao muda u vrlo teskoj i dramaticnoj igri zivaca s agresivnim oficirima JNA. Mnogi pamte cuveni audio snimak ´´E, neka je rat, Pracer, (JNA komandant aerodroma Dubrave). Ja nemam druge drzave od BiH´´, malo prije izvlacenja vojnika JNA i opreme iz kasarne ´´Husinska buna´´.
Vojne kolone JNA su toliko provocirale pri prolasku kroz Tuzlu da je strah od sukoba na ulicama grada bio sve veci. To se i desilo, nakon provokacija iz cuvene JNA kolone na Brcanskoj Malti 15. maja a sto je uzivo prenosila lokalna TV FS-3. Treba reci da je komandant kasarne Mile Dubajic samoinicijativno krenuo s izvlacenjem kolone toga dana iako je usmeni dogovor postignut za 18.5. Policija je uzvratila a od razmjene paljbe pogodjeni su kamioni s municijom pa su detonacije unistile i neke stanove u Skojevskoj, ubile nevine ljude, medju njima i nesretne vojnike JNA i rezerviste. Ipak velikosrpska propaganda od toga proizvodi mit ´´o masakru Tuzlanske kolone´´. Znamo i zasto, ta politika je bas u Tuzli porazena kao nigdje do tada u BiH!

Iako je bilo u pitanju ratno stanje i odbrana grada legitimna oni bestidno lazu vec 28 godina o 200 ubijenih vojnika JNA i rezervista. Pravi broj je – 49 sto je lahko i danas provjeriti u arhivu Haskoga tribunala i beogradskog suda gdje je procesuiran Ilija Jurisic. Potvrda ovome je i brojka od 35 tijela koja su ekshumirana 1999 g. na gradskom groblju a potom predata Komisiji za nestale iz Banja Luke. No, kao i u slucaju Dobrovoljacke u Sarajevu (6 poginulih a ne 42!), velikosrpska propaganda gusla li gusla o masakru stotina vojnika! Cinjenica da su Haski tribunal i domaci sudovi, medju kojima i onaj u Beogradu, odbacili nekoliko prijava o navodnom zlocinu ni danas ne znaci nista nacionalistickim dobosarima iz Banja Luke i Beograda da svake godine ponove istu pricu.

No, vratimo se junaku ove price. Koliko god Beslagic nije posjedovao harizmu velikog politickog lidera on je mirnim i odmjerenim reakcijama te timskim radom izdrzao sva iskusenja vrlo zapaljive atmosfere majskih dana 1992 godine te kasnije, zbog cega zasluzuje istaknuto mjesto u historiji grada Tuzle. Neki ce reci da je lahko biti pametan nakon 40 dana iskustva kroz koji je proslo vise od pola BiH. Nikako. Zvijer zvanu JNA s jasno izabranom stranom tako nadmudriti i od ratnog plijena naoruzati dvije brigade Armije R BiH mogao je samo izvrsno koordinarana vlast a kojoj niko nikada nije mogao reci da je bila 'muslimanska'. Potvrdjuju to imena njegovih najblizih saradnika: pored prof.dr Seada Avdica, Mese Bajrica, Jasmina Imamovica, Refika Ahmedinovica treba izdvojiti cestitu grupu pravih bosanskih patriota koji nisu bili etnicki Bosnjaci: Stanislav Petrovic, Sinisa Mihajlovic, Zdravko Djuranovic, Igor Rajner, Franjo Kovacevic, Ilija Jurisic…Dok su sirom BiH cijeli resori izvrsne vlasti ostajali bez sefova, njegov tim u staroj zgradi na danasnjem Trgu Slobode ostao je kompaktan. Nisu ga izdali, ako izuzmemo potpredsjednika Branka Perica, koji ionako nije bio iz vladajuce koalicije vec dio ´´nacionalnog kljuca´´. Svi i dan-danas zive u Tuzli osim par koji su umrli u medjuvremenu!

Selim je rodjen 1943 godine u uglednoj tuzlanskoj porodici Beslagica. Otac mu je bio geometar. Magistrirao je tehnologiju a nakon kratkog izleta u tuzlansku prosvjetu prelazi u privredu gdje ostaje do ulaska u politiku 1990 godine i pobjednickog puta njegovih ´´reformista´´, stranke jugoslavenskog premijera Ante Markovica. Velika izborna pobjeda na prvim visestranackim izborima 1990 godine omogucila je da ´´reformisti´´ s SDP i liberalima formiraju skoro dvotrecinsku lokalnu vlast a Beslagicu izbor prvog Tuzlaka. Bila je to jedina stopa BiH gdje nisu pobijedile SDA, HDZ i SDS. Za one mladje koji ovo budu citali, medjunarodne nagrade najbolje govore o njemu: Internacionalna nagrada za ljudska prava grada Weimara za 1995. godinu, "Sean MacBride Peace Prize" Internacionalnog instituta za mir za 1996, Zlatna povelja za mir i demokratiju Internacionalne lige humanista za 1996, Nagrada za mir Fondacije Kurta Waldheima za 1996, americka nagradaza ljudska prava i demokratiju "The W.Averell Harriman Democracy Award" za 1997.(najvece u SAD kojom su okiceni Carter i Albright, recimo) tePovelja "Libertas" za životno djelo 1997. odForumagrađana Tuzla. Uz sva ova velika priznanja, Internacionalni mirovni biro u Ženevi 1997. nominuje ga za Nobelovu nagradu za mir, što je prvi slučaj (i jedini) da neki Bosanac bude predložen za ovo veliko medjunarodno priznanje od sticanja nezavisnosti BiH.

Sacekam par dana ljeta 1997 godine, provjerim sve navode i najavim se za intervju Edibu Drljevicu, njegovom sefu kabineta. Bio je to moj drugi-treci susret sa Selimom, ako me sjecanje nije izdalo. Fino me primio, pamtim kao danas ulazak u njegov ured. Bio je raspolozen, dobro govorio a kad sam iskljucio diktafon, osjetio sam da hoce jos nesto da mi kaze. Malo zasuka rukave, ukazase se njegove maljave ruke, namjesti sat i tihim tonom rece:

´´Vidite, mladi gospodine, hvala sto ste dosli. Da li znate da ste vi jedini u Tuzli od novinara koji je ovim povodom dosao razgovarati sa mnom? – pozalio mi se najiskrenije, govorio je to i njegov ´´body language´´.

´´Ma dajte, nemoguce!´´-kazem mu u nevjerici. ´´Jeste, jeste!´´ Nejasno mi jer sam ocekivao prije mene bar Sinana Alica, Djuru Skondrica, ili Nuru, Babu, Seleta iz medija ciji je osnivac Opstina Tuzla, a vidi, dosao samo garib iz tabora njima mrskog Dzemaludina Latica!?

´´Iskreno, sumnjam da ce sta biti od toga jer Misha Glenny lobira i dalje protiv svega sto dolazi iz BiH, gdje god stigne pa tako i protiv mene´´, nastavio je i bez mog pitanja. Nisam to objavio da ne umanjim ´´svecarski´´ intoniran razgovor s mojim ratnim herojem. Kakav smo mi narod, neko ga u Zenevi predlozi za Nobelovu nagradu a u rodnom gradu mu to uzmu skoro za podsmijeh!?

A znao sam da je to britansko govno Glenny, novinar i publicista ´´specijaliziran za jugoistocnu Evropu´´, falsifikatima radio protiv BiH. Cinio je to autorski te u nastupima na medjunarodnim forumima cijeli rat, a nije se okanio ni poslije. Svjedocio je o tome u vise tekstova Attila Hoare, sjajni britanski historicar. Bas ono sto je bila hladna i bescutna politika Douglasa Hurda, tadasnjeg britanskog ministra vanjskih poslova, prema stradanjima nevinog naroda u BiH, radio je Glenny u medijima, cesto otvoreno s prosrpskim stavovima. Tako je RBiH u ´´The New Yorkeru´´ jednom nazvao ´´muslimanskom paradrzavom´´!?
Smetala mu je tako i Tuzla, oaza multietnicke vlasti koja je izdrzala najteza ratna iskusenja i zagovarala suzivot svih naroda u BiH.

I bi moj sagovornik u pravu. Premda je bio u uskom krugu kandidata, Nobelova nagrada za mir ode u ruke izvjesnim borcima za zabranu postavljanja mina u svijetu!! Rastuzilo me a danas mi opet milo sto smo se bar znali radovati i njegovoj kandidaturi na stranicama ´´Ljiljana´´!

Kad se sjetim da je Kofi Annan, bivsi generalni sekretar UN dobio Nobelovu nagradu za mir (2001) zbog izliva ''zabrinutosti za sirenje AIDS i medjunarodnog terorizma'', i sve to iz udobne fotelje na East Riveru, Selim je za ono sto je radio pod granatama zasluzio – dvije!

I za kraj, pamtim da je na lokalnim izborima 1997. potukao do nogu trupe lokalnog SDA celnika Salke Bukvarevica. Redakciji sam poslao suhoparan tekst gdje mi najbitniji bio naslov -´´U Tuzli i dalje – Selim alejkum!´´
Selime Beslagicu, hvala Ti za sve sto si od 1990 godine uradio za Tuzlu i BiH!
14.05.2020.

BLAJBURGIJANJE U SARAJEVU

Hrvatska sabor i sluzbena HDZ politika vlade Andreja Plenkovica odlucna je da preko vrhbosanskog kardinala Vinka Puljica 16 maja u sarajevskoj Katedrali odrzi misu zadusnicu za zrtve Bleiburga.
Dzaba cudjenje, protesti, neslaganje i dreka sarajevskih antifasista, brojnih nevladinih udruzenja, Zidovske zajednice, SPC, stranih ambasada pa, gle, i sva tri clana Predsjednistva BiH, sto je rijetkost, haman ce da je bude.

Jedan od rijetkih koji je stao u zastitu kardinala Puljica je reis Kavazovic!? Cinici su odmah rekli, pa zato i salju imama iz Mesihata Hrvatske na te mise u Zagrebu! Iako sluzbena IZ BiH kaze da nece nista imati s misom u Sarajevu i Zagrebu, muftija ´´ISO 9001´´ Hasanovic mirno je rekao novinarima kako je stav ´´da imam bude dio te komemoracije blajburskim zrtvama star vec 25 godina!?

Grdne rane, sto bi rekli Krajisnici! A da ih pitas jesu li fasisti, nazvali bi te provokatorom! Ili mozda jesu do podne. Helem, par cinjenica o Bleiburgu nije na odmet ponoviti:

1. Nema nikakve sumnje Bleiburg je samo nekome potreban simbol. Zna se kome i Katolickoj crkvi kakvu znamo jedan takav mit na Balkanu je kao narucen i nece ga se okaniti do Sudnjega dana.

2. Zlocin Titovih partizana koji se odista desio nije se desio na Bleiburgu vec u povratku, kroz Sloveniju i Hrvatsku pa ipak ga Crkva u Hrvata najradije obiljezava u Austriji (na slici u prilogu)!? Niko ne spori da je jedan dio kolone zarobljenika, ni blizu 30000 kako nasi hrvatski desnicari vole kazati, ubijen svirepo, dakle bez sudjenja, ali u pitanju su kvislinske snage koje su bili saradnici nacisticke Njemacke i kao potvrdu tome formirali uzasan Pavelicev rezim cija je jedina svrha bila progon i ubistvo Jevreja i Srba na prvom mjestu i svih antifasista od 1941 godine. I kako sada ´´odvaditi´´ dio nevinih zrtava iz dugacke kolone porazene vojske ustasa i domobrana i njenih simpatizera iz gradjanskih slojeva? Nikako. U slicnom tonu je prije par dana govorio i briljantni hrvatski historicar Ivo Goldstein. Da imaju tri prsta na obrazu svakoga bi Hrvata pa tako i Katolicku crkvu trebalo biti sramota a ne svake godine praviti mise zadusnice za nastradale.

3. I ne treba zaboraviti najvazniju stvar koju je bas jucer napisao sjajni Zeljko Ivankovic, sarajevski Hrvat, ali i vrlo dobri pisac i pjesnik.
“Jasenovac se u Hrvatskoj komemorira u tišinu (Kolinda), a o Bleiburgu se buči na sve strane. Razoružane se ustaše vidi kao žrtve, a tisuće dalmatinskih partizana na Sutjesci i Neretvi koji su iznijeli dvije najveće bitke Drugog svjetskog rata nitko u Hrvatskoj i ne spominje (Sabor je pokrivotelj Bleiburga, ali ne i Sutjeske), a samo zahvaljujući njihovoj borbi, borbi Titovih partizana, Nazora, Kovačića, Supeka, Hebranga, pa ako hoćete i potonjih Titovih generala Tuđmana i Bobetka, Hrvatska je postala faktor, vratila matici ono što je Pavelić kao najlošiji politički kockar i najveći zločinac u hrvatskoj povijesti prokockao za stolom s Musolinijem i Hitlerom.”
Kako god bilo, blajburgijanja ce u centru Sarajeva izgleda biti u subotu! 75 godina nakon sloma fasizma! pa neko u nedjelju kaze ´´Das Ist Walter!´´ :(
10.05.2020.

MELEK AZRAIL I HAJRIJA HANUMA

´´A bogati, kako to Azrail vadi duse?´´- kao grom iz vedra neba pita me Emina hanuma u tuzlanskoj ulici Kasima Bilica Crnog, u kasnu jesen ratne 1994 godina.

´´Otkud ti sad to?´´

´´Eto, ´nako´´.

´´Kaze Pejgamber Muhammed alejhisselam da Azrail ima lahku ruku kod dobra insana. Ne pati i ne zateze kod onog ko je sucurao Allahu, klonio se harama i gledo svoja posla. Vjernicima je susret s Azrailom radost, tako se moze reci. A bogme, onaj ko nije, ukaze mu se ko golema vatrena azdaha, visoka do neba, tamna, dugokose, nakostrijesene s vatrom koja siklja iz usta i nosa, kaze jedan hadis. Strasan prizor pa ti onda ostro i grubo dusu trga i odvaja od tijela´´- prenesem joj ono sto sam naucio.

Kod Emine se smotala donja usna preko gornje da i ne vidim crtu. Pobjeze i usna haman iz straha a manje postovanja pred jednim znakovitim hadisom.
Zapravo znam i zasto je pitala. U drugoj sobi je lezala njena bolesna mama, Hajrija Krvavac. Bila je to starica vedrog i bistrog uma, duhovita i blaga da smo uzivali kad bi nas spojila kahva u aksam.

Kakve li sudbine, 1941 godine nana Hajrija se jedva spasila cetnickog pokolja u rodnom Gacku i s troje sitne djece dosla u Tuzlu. Nakon rata Tito naredio da se svak ko je prognan vrati na kucni prag. Da, naredio, nema meni je u Tuzli dobro, snasla sam se. Svaki izbjeglica pravac kuci odakle je protjeran. E, baska je kako im je bilo deverati sa zlikovcima koji su 1941 godine pozeljeli da se Krvavci nikad vise ne vrate u taj hercegovacki gradic. I vratila se Hajrija hanuma u Gacko, sta ces, valja. Ali, kakve smo hude sudbine, u Bosni a ni Hercegovini vec par stoljeca tesko mozes sklopiti i 50 godina a da te ne potjera nesorta s topraka.
U ljeto 1992 godine, ista Hajrija, sada starica od 80 godina ponovo u muhadzirluk. Opet iste komsije isukale noz da urede prostor za Veliku Srbiju koji im se ovaj put ucinio nadohvat ruke. Valjalo opet bjezati. Sada onako stara krenula kod dvije kceri u Tuzlu gdje su se udale i zasnovale porodicu. Sina je posao odveo u Slavonski Brod. Oko dvije godine se dobro drzala u tuzlanskom muhadzirluku i najednom pala u postelju. Eno je, tesko dise u sobi okrenutoj prema Skojevskoj.

´´A bogati, kako stigne?´´
´´Ko, sta?´´-prekinu mi odlutjele misli da bas nista nisam razumio.

´´Pa, Azrail! Mislim toliko dusa odjednom pocupati! Pos´o je to´´- sad razvuce seretski oprezno usne u blagi osmijeh.
´´Sad si me podsjetila na cuvenog Burek ef., uglednog i daleko poznatog sarajevskog imama. Jednom u mektebu kad se ucilo ´´Vel Jeumi-l-ahiri´´, onaj peti imanski sart, ´´I vjerujem u Sudnji dan´´, uceni alim se dotakao i Azrailovog posla. Jedan bistri djak ustade i bas slicno priupita.
´´Efendija, a kako ce stici Azrail pocupati toliko dusa istovremeno a toliko ljudi umre u svijetu u istoj sekundi?´´ Mudri Burek ef. nije se dao smesti.

´´A djeco moja draga, jeste li vidjeli one zarulje ispred ducana na Bascarsiji? Da li je neko od vas primijetio more bit da taj neki covjek zaduzen za rasvjetu ide od jedne do druge pa upali svaku onu zarulju ponaosob? Nije, jelde, vec s jednog mjesta pritisne pa one osvijetle cijelu carsiju! – vjesto se snasao Burek ef. A bas malo prije toga stigla moderna rasvjeta u stari dio grada Sarajeva. Ne prodje par dana zove Emina opet, nekad pred aksam.

´´Hoces li molim te doci, mami nije dobro, nesto se cudno desava!´´ Udjem i vidim nurli lice hercegovacke muslimanke u samrtnom hropcu.
´´Bogme, mes´cini primakao se Azrail, Emina´´, velim joj mirno a ona pobjeze iz sobe. Proucim sehadet malo glasnije, ne bi li me nana cula i ponovila za mnom i napustila ovaj svijet kako je i zivjela, s sehadetom od kada ga je cula u ezanu kao tek rodjena beba, pa kroz zivot stalno u namazima ponavljala. Red je i dunjaluk napustiti tako. Jorgan u predjelu naninih ramena se zadize povisoko kao da pokupi sav ostatak tijela, osvoji neki nevidljivi vrh pa se vrati. Pa opet. Kao da se isprazni pa ponovo popuni dio gdje su bili trup i noge. Krupno Hajrijino tijelo se ponovo skoro zaleti od nogu pa do pod bradu. Dize se onaj jorgan skoro pola metra! Boze dragi, sad njena suha i otvorena usta povukose zraka kao nikad do tada. Pravi fijuk.

´´Eshedu en la ilahe illallah ve eshedu enne Muhammeden abduhu ve Resuluhu´´- povicem jos glasnije da je horilo, kao da hocu nadglasati i sobu i trenutak izvodjenja radova Allahovog Meleka smrti. Kao nikad u zivotu, Azraila skoro osjetih na pola metra i obuzese me trnci i prostruja neki strah kroz mene. Poravna se onaj jorgan skoro u liniju i Hajrija hanuma zacuta. Raskrili se i ona njena sarena mahrama jos vise u podbradku. Njene sare i motivi najednom mi se ucinise u bojama njenog Gatackog polja. Doleti i Emina s mokrim peskirom.

´´Sta je bilo, kako je?´´

´´Sve mi govori da je Azrail bio mehke ruke danas kod cestite Hajrija hanume. Basin sag olsun!´´- uputim Emini saucesce. Da joj Allah oprosti i u dzennet uvede. Sutradan ukopasmo rahmetli Hajriju Krvavac iz Gacka na mezarju Tusanj zajedno s njenim rodjacima Krvavcima, Custovicima, Erkocevicima, Kusmicima...

Ne prodje puno, pade ona cetnicka granata s Ozrena na Kapiju u srcu grada i ugasi duse 71 Tuzlaka. Naradio se Azrail te nesretne noci iza 21 sat kao nikad u Tuzli tokom rata.
28.04.2020.

OVO JE FIKRET HODŽIĆ VRIJEDAN VIJESTI I USPOMENE!

Vec drugi dan vijest dana u BiH je 10-milionska vrijednost narudzbe respiratora iz Kine preko uzgajivaca malina Fikreta Hodzica iz Srebrenice. Istog onog nesretnog Fikreta koji je onomad htio ´´brendirati´´ broj 8372 iz Srebrenice na majicama od 25 KM s jasnom aluzijom na broj zrtava genocida! I nije mu tada bilo dovoljno bruke i sramote.

Zato danas sigurno vise vrijedi sjecanje i uspomena na drugog Fikreta Hodzica, visestrukog prvaka bivse Jugoslavije, Evrope i svijeta u bodybildingu?

Ko se njega danas sjeca, osim mozda njegovi Kozarcani! Fikret je dugo godina bio najbolji bodybilder u sest YU republika, a osim vise drzavnih titula tri puta je bio amaterski prvak Evrope (1981, 1982 i 1986), jednom amaterski prvak svijeta (1989), Mr Universe (1987), ukratko sampion bez premca 80-ih godina prosloga stoljeca..

Bio je izuzetan sportista i prijatelj, govore njegovi poznanici iz prijedorskoga kraja.

Prica se da zbog prisnosti s lokalnom srpskom zajednicom nije ni sanjao da mu se nesto moze ruzno desiti prilikom napada na Kozarac i Trnopolje ljeta 1992 g. To se, nazalost i desilo. Ubili su ga cetnici, mucki, potpuno nenaoruzanog 24 juna 1992 g. na kucnom pragu u Trnopolju a njegove mnogobrojne pehare i diplome zapalili..

Kome je bio smetnja uzorni sportista koji nista nije odudarao od normalnog, sekularnog gradjanina BiH?

Bio je jedan od 2400 civila Kozarca i okoline koji su u nekoliko dana zvjerski ubijeni bez ikakvoga razloga.
Danas u Sanskom Mostu djeluje klub s njegovim imenom, a da tragedija bude veca, i Fikretov sin Dzemal, takodjer bodybilder, ubijen je u pucnjavi 2000 g. u 20-oj godini zivota rukom nekog povratnika sa robije.

Zanimljivo da prica o rahmetli Fikretu osim medju Kozarcanima jos uvijek traje i medju ljubiteljima bodybildinga, na brojnim forumima i internet stranicama, cak i u Srbiji.
Naravno, tamosnji bodybilderi ne bave se plaho pitanjem ko je i kako ubio najveceg bodybildera bivse Jugoslavije svih vremena.

Neka je rahmet Fikretu Hodzicu, nevinoj zrtvi agresije na BiH 1992-1995.
05.04.2020.

Sarajevo 5.4.1992-5.4.2020: THIS IS THE WAY WAR STARTED IN MY BOSNIA/OVAKO JE KRENUO RAT U MOJOJ BOSNI!

Ne znam tačno kada, ali znam da je bila druga polovica aprila kada su prvi put zaćutali topovi Radovana Durmitorskog oko Sarajeva. Bilo je to prvo takozvano primirje krvavog rata u Bosni i Hercegovini brutalno zapocetog u Ravnom, u Hercegovini a ozvanicen 6 aprila u Sarajevu, glavnom gradu BiH.
Za sarajevskoga studenta, koji je otišao samo na vikend kući, idealna prilika da se vrati u grad jer zaboga, 'neće više valjda' a i ponio sam samo jedne farmerke i jaknu od garderobe! Džaba odgovaranja rodbine i prijatelja da su četnici svuda na putu - ništa me nije moglo odvratiti. Pravi primjer mladosti koja srlja u smrt. Opet, ovog teksta ne bi bilo da me spletom okolnosti sreća nije pomazila na nekih šest sati vožnje i 240 km u oba pravca. Evo kako je to bilo.

Odluku da krenem u grad na Miljacki i pored desetak dana zestokih artiljerijskih i pjesadijskih napada pojačala je slučajna vijest da se Eso, fini i čestiti električar, sprema u Sarajevo po kćer koja se liječila na Kliničkom centru ´´Koševo´´ pa mu zatrebalo drustvo.
'Da nisam sam, a i ti znas Sarajevo, pa cu se lakse snaci', rekao mi je.
Djevojčica se zvala Nasiha i imala je 12-13 godina. Krenuli smo u starom, dobro očuvanom bijelom Mercedesu bas kao da ćemo na more. Do Kladnja nije bilo problema. Posve normalna vožnja. Iznad grada, prema Olovu, prve barikade.
Vidimo čovjeka u maskirnoj uniformi s 'thompson' puškom i kratkom bradom kako diže ruku u znak 'stoj!' Opreznim korakom prilazi autu i pita za dokumenta. Zagledam se bolje, vidim zasivenu oznaku TO BiH s ljiljanima. Lijepo, vidi, imamo i 'thompsone', samo što nisam naglas rekao zadovoljan prizorom!
Dade Eso vozačku.
"Gdje ćete vi?" "U Sarajevo!"
"Sarajevo?" - pita začuđeno momak u tridesetim godinama, s bradom od 4-5 dana, 'a la' Rasim Kadić iz vremena kada su 'Liberali' nešto i značili u BiH.
"Da",odgovaramo uglas.
"Pa, jeste li vi normalni, svuda su četnici na putu", pita nas u nevjerici što je impliciralo da smo rijetke budale koje je sreo s autom na putu za Sarajevo tih dana.
"Pa, moram dijete pokupiti u bolnici, ne mogu je ostavit kad ne znam koliko će ovo trajati", veli Eso, iskreno kakav je uvijek bio, spreman da se čak i ubjeđuje s čovjekom. Upeo sam se i ja da dodam koju, ali je auto već krenulo posto je covjek vidio da nema fajde da nas uvjeri da odustanemo od puta. U retrovizoru gledam teritorijalca, potpuno bez riječi, kako vrti glavom s 'tompsonkom' u ruci koju sam premijerno vidio 'uživo'. Nismo vozili dugo, možda 1-2 km iznenada je pred nas iskočio pravi pravcati - ČETNIK!
Ne znam sjećate li se lika iz ''Povratka otpisanih'' kako drži ogromni mitraljez 'pedeset trojku' uperen u Tihog, u drustvu s Pavlom Vujisićem, šatro ministrom Jovićem iz srpske vlade i njegovom "sekretaricom" (Zlatom Numanagic). Baš tako je izgledala spodoba pred nama, debeo, mastan, s dugom bradom, subarom, redenicima i punom četničkom ikonografijom na sebi. Kako bismo rekli, četnik kakvog zamišlja prosječan naš čovjek. Jedino nije imao 'pedeset trojku". Kod ovog je visila automatska puška ''kalasnjikov'' preko velikog stomaka. Na tren, htjedoh da relaksiram trenutak s necim posve mirnodopskim pa otkrijem da liči i na bivseg Breninog bradatog kontrabasistu iz "Slatkog greha".
Digao je ruku, vrlo oprezno. Pretpostavljam da su sa strana ciljali mitraljezi na neočekivane goste koje nismo vidjeli, ali mi zapravo uopće nismo bili svjesni trenutka. Četnik prilazi autu polahko, korak po korak i gleda čas u vozača čas u suvozača.
"Isprave?"
Dade ih Eso galantno, bez ikakvoga grca.
"Kuda?"
"U Sarajevo, imam kćer bolesnu, lezi u bolnici pa da je vratim kuci!". Zagleda ga četnik dobro, pa mene, pa opet u onu vozačku.
"Imate li oružja?"
"Nemamo!".
"Dobro, hajde". Ono što nisam znao tada a ni sada opisati jeste potpuno cool raspoloženje nas dvojice kao da razgovaramo s carinikom na granici. Ni sekunde pomisli na klanje Bosnjaka i Hrvata u Bijeljini i gornjem Podrinju, početkom aprila... Četnik, pomalo zatecen iznenadnim putnicima namjernicima kao da se zadivio i respektirao "hrabrost" dvojca iz mercedesa. A mogao nas je fino, serbes u stranu izdvojiti i po kratkom postupku sve zavrsiti. Ne bi mu trebalo puno metaka. A i mercedes uopce nije bio los za ratni plijen.
Kod Olova opet, 'nasi' - TO BiH. Ista čuđenja i pitanja , jeste li vi ludi, te da cemo teško ući u grad jer je Sarajevo blokirano.
"Ma, mi ćemo ući, moram dijete iz bolnice uzeti", ponavljao je Eso kao papagaj.
"Jest, čovjek mora dijete uzeti, šta ba blokada", znam da sam ubjeđivao olovskog teritorijalca.

Iznad Olova, malo dalje od motela "Montana", gdje su , "Centrotransovi" autobusi uobicajeno odmarali da vozaci prezalogaje i putnici protegnu noge i bezbeli naprave sta pazara motelu - 'ganc' nove policijske uniforme, najbolje koje sam do tada vidio u ratu. Plava, uredna uniforma, cizme i šapke 'a la Arkan" odavali su neku dobro utreniranu i opremljenu specijalnu policiju. Kada smo stali vidio sam na naramenici 3-4 policajca malu srpsku trobojku sa četiri 'ocila', heklere preko glave spremne da upotrijebe svakog trenutka. Ista pitanja kao i prethosnici s barikada. I o oružju, naravno, malo zagledali u auto i odmahnuli rukom.

"Haj'te, al' ne znam hoćete li ući u grad", kazao nam je onako usput 'vođa barikade', kao granicar koji vas upozorava na pazljivu voznju. Nastavili smo, kao pravednici kojima se taj dan nista ruzno ne moze desiti, uvjereni da svi drugi pretjeruju, i da cemo u Sarajevo uci bez problema. Zaboga, mi samo idemo po bolesnu djevojcicu na Kosevo! Ostavili smo na kontrolnom punktu zacudjene Radovanove 'specijalce" Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kako se tada zvala srpska paradrzavna tvorevina stvorena na Palama a koja će ubrzo dobiti današnje ime RS.
Tek kad smo se počeli spuštati prema sarajevskoj kotlini, pazljiviji putnici na relaciji Tuzla-Sarajevo sjetit ce se nakon rata one porusene kuce na krivini gdje nikad nije proradila izgradjena benzinska pumpa, s cuvenim grafitom BH liberala 'Mi nismo krali -mi nismo srali!, tek tu smo postali svjesni bjelodane cinjenice - sami smo na cesti vec skoro 90 km!!
Nigdje žive duše do Srednjeg. Tragova rata, paljevina i rusevina nije bilo. Prva barikada će nas dočekati tek kod Vogoscanske petlje gdje je desno skretanje na autoput A1 Sarajevo-Zenica i Sarajevo-Tarcin. Pamtim duge i za mene, nekako uvijek odvratne poluautomatske puške s onim bajonetima o desno rame sarolikog drustva vojnika JNA medju kojima su izgledom dominirali stariji rezervisti. Kontrola i zagledanje u lica kao da smo pali s neba.

'Ne znam hoćete li moci ući u Sarajevo' - kaže rezervist pružajući Esi nazad vozačku.
'Ma, mi ćemo probati. Kud ćemo se sad vraćati kad smo stigli do pred sami grad - kaže mu zabrinuti otac male Nasihe.
Na vogoscanskoj petlji, tamo gdje je danas onaj kruzni tok, svuda 'pincgaueri' i neki manji kamioneti JNA. S lijeve strane vidio sam dobro utvrđeno mitraljesko gnijezdo s debelim naslagama vreća s pijeskom, kao da je kadar iz filma 'Valter brani Sarajevo'.
Bilo mi je nekako sve isto, samo umjesto kadra rahmetli Hajrudina Šibe Krvavca bili su to ipak pravi srpski vojnici u iščekivanju naredbe o hermetičkom zatvaranju grada iz kojeg se više neće moći ni ući a ni izaći.
Gledam, pored onog mitraljesca ništa živo na cesti za Zenicu i Rajlovac nije moglo proći. Na mostu, bez ikakvog prometa, jako puno naoružanih ljudi u SMB uniformama, svi u nekoj zurbi. Prema izgledu, nesumnjivo najveci dio njih su srpski rezervisti pristigli ko zna odkuda, a koje je tek čekao prljavi zločinacki posao i opsada grada, najveća nakon Drugog svjetskog rata u svijetu. Tek u Vogošći, tamo negdje u industrijskoj zoni iznad TAS-a vidimo prve prave oziljke rata. Pravo ratno stanje oko ceste, zapaljena auta i tragovi borbi u gradu i okolo, što ćemo mi u 'tuzlanskom bazenu' kako bi kazao Salih Brkić, tek 15 maja doživjeti. Kod TAS-a posljednji četnički check-point.
'Gdje ćete'? - pita malo stariji srpski rezervista.
'U grad, moram po dijete u bolnicu'?
'A vi stvarno iz Tuzle krenuli u Sarajevo?, pita u nevjerici cim pročita podatke vozača.
"Da."
"Auuu. Ne znam, hajte vidite hoće li vas 'Zelene beretke' pustiti gore. Puca se, do sinoć je grmilo po gradu" - kaže borac za 'srpsku stvar'.
"Vala kad smo dovde, valjda će nas pustiti" - ponavljao je Eso istu priču SMB uniformi. Čini mi se kod Donjeg Hotonja, nisam posve siguran, stigli smo do posljednje prepreke na ulasku u grad. Momci s beretkama na kojima su bili ljiljani vrlo oprezno prilaze autu. Zaključujem da iz tog pravca nisu imali susreta. Kontrolišu pazljivo.
Ne mogu vjerovati da smo prešli 120 km i 6 - 7 barikada. 'Haj'te brate kad ste dovde stigli samo ne znam šta vam bi da krenete baš danas'-veli nam visoki srednjovječni teritorijalac, branitelj Sarajeva. 'Pa, zbog primirja. Čuli smo na TV-u - odgovorio je Eso dok je ohrndali Mercedes brektao i pomalo nestrpljivo kreneu u posljednji dio puta smrti do najljepšeg i najdražeg grada na planeti. Posvuda tragove borbi na okolnim zgradama i prvog utvrđivanja linija koji će bezmalo ostati do kraja opsade grada, koliko znam, uz neka neznatna pomjeranja. Nakon Kobilje glave, na Koševu još vise tragova razaranja. Esu molim da napravimo 'giro' kroz centar, pored Miljacke, da vidim sto vise grada nakon teskih granatiranja, zagledam se i lijevo i desno da mi nista ne promakne a i zagrlim ga i tu, po sredini. A i ne bi li bili brzi sa mnom jer sam planirao iskociti na tramvajskoj stanici Bascarsija. Svuda tragovi bombardovanja. Baščaršija puna i ne lici na dotadasnje slike TV BiH, bas kao da televizija laze. Izlazim kod Sebilja i objašnjavam Esi kako najbliže do Koševa jer ne poznaje grad. Obećavam mu doći na glavni ulaz u bolnicu u 14 sati.

Na tramvajskoj stanici Baščaršija i okolo, prema Kovacima i lijevo prema ´´Bakijama´´ masa svijeta. Vidim mnogi uživaju u suncu i prvoj obustavi vatre. Jednog poznanika 'dervišanera' iz hora onog kamermana Varakija koji me jedared srdito i arogantno upozori kako ga ne smijem zvati Varaki (!?) premda se tako preziva, ugledah naslonjenog na izlog prodavnice obuće "Borovo". Guštera se, okreće lice suncu i uživa zatvorenih očiju. Bio je prelijep proljetni dan baš kao nekada kada smo znali ići na Darivu, ili Vrelo Bosne. Ljudi su odahnuli nakon granatiranja i dana straha i strepnje, grad se ponadao da ce ludilo stati, vidjelo se to na svakom koraku. I ja sam se uklopio u to pa sam mislio da će topovi utihnuti, bit će neki pregovori, neće valjda nastaviti rušiti tako lijep grad.
Na Kovačima, na ledini prema Tabiji, tamo gdje su se nekad djeca sankala – mezarluci gdje ih nikad nije bilo. Bili su to mezari prvih sarajevskih branilaca. Napunit će se do kraja rata to šehidsko mezarje najhrabrijim Sarajlijama. Ako zaboravim četnike i teritorijalce s brojnih barikada, to bi bio moj prvi pravi susret sa okrutnim posljedicama rata. Izbrojao sam 26 mezara, čini mi se, po bašlucima, mladih momaka, prvih branilaca grada koji su zaustavili četnike s Lapišnice i istočnih prilaza gradu.
Učim Fatihu, a oči mi suze i brada podrhtava. Zamišljam da sam lahko mogao biti jedan od njih da sam ostao i prihvatio ponudu raje s Vratnika iz rezervnog sastava policije. Poznavao sam neke momke i jedan mi je kazao 'da budem spreman ako zapuca', posto sam, zajedno s Dzevadom, danas sjajnim patologom u Bihacu, prošao neki njihov 'screening'.
Za 2-3 sedmice ću biti dobrovoljac Drugog korpusa Armije BiH pa ni u gradu na Miljacki sigurno ne bih čekao mobilizaciju ili vojnu patrolu na vratima. Da sam ostao, bio bih branilac Sarajeva, znam sebe.

'Vidi, rat, pravi, a mi pizde u Tuzli pričamo nema rata i neće ga biti' - govorim naglas, dok gledam unatrag prema pekari 'Kod Mahira', gdje smo jeli najslađe pizze za dugih studentskih noći.

U Lubinoj me dočekala prazna kuća. Znao sam da je gazda Enes zbris'o, kao i nas dvojica doduše. Otvaram i s vrata vidim tri komada usmrćenih povelikih pacova. Davno smo im Dževad i ja objavili rat, ali nikako da im dohakamo u prizemlju kuće koja nije održavana baš najbolje, pa smo tamo samo na brzinu znali spremiti brzinski večeru na resou i bježati u sobe. Kad smo kretali, lukavi doktor dosjetio se kupiti lijepak i posuti ga oko dobrog komada hljeba i sira ne bi li ih namamili u stupicu. Bio je to pun pogodak. Iz tri pravca su jurišali tisinom osokoljeni pacovi i zauvijek ostali na bojištu prozirne tvari iz koje nije bilo ni nazad ni naprijed.
Tako se meni odjednom učinio zadatak koji je bio pred Esom i mnom - povratak u Tuzlu. U studentskoj sobi prvo idem do glavnog razloga najrizičnijeg puta u životu - love koju sam sakrio u ormaru.
Kao student koji je znao zaraditi podobro za džeparac prodajom knjiga, saradnjom u nekim novinama te sastavljanjem ukrstenica, zbog lošeg iskustva krio sam novac u studentskoj sobi. Naime, gradski dzeparosi opljačkali su me u tramvaju na Skenderiji tako kvalitetno i maznuli par hiljada DM da sam zapamtio za cijeli život. Od tada, gotovinu sam krio u knjigama, na polici, kakav bankovni račun.
Lova je, srećom bila nedirnuta, mada mi se činila bezvrijednom kad se sjetim svih rizika putovanja toga dana. Sve drugo je bilo ispremetano po sobi. Kuća je bila provaljena i fino opljačkana - bilo je posve jasno. Gledam, nigdje mog luksuznog izdanja atlasa "The Times" za kojeg sam dao pola ušteđevine, negdje u februaru 1992 g. Znao je lopov šta treba prvo zgrabiti. Nema ni mojih dva nova, od Alija pozajmljena reketa s kojima smo igrali petkom uvece u Zetri. Zbogom tenis, ionako je vrijeme za ratne igre. Preživio je Miroslav Krleža s njegovim izabranim djelima. Lopov je cijenio da purger nema izgleda na sarajevskom buvljaku. Peke. Bolje išta nego ništa. Od garderobe ostali samo potkošulje i bezvezne sitne stvarčice. U torbu praktično nisam imao sta strpati. Zaključavam kuću i krećem na Koševo.
Komšije, neki vazda neljubazni tipovi (familija Teftedarija) i sve mislim da je onaj s NTV Hayat njegov sin, ili su sišli u grad ili zbrisali od rata. Kuća avetinjski pusta. Nigdje nikoga. Ponovo zastanem na mezarlucima i zagledam u imena i godišta. Bože, od 19 do 35 godina, mislim da nije bilo starijeg. Kontam svugdje bih sada svratio i pitao gdje su, recimo Meliha, Mahira, Almasa, moje drage prijateljice, kcerke hfz.Ismet ef.Spahica, jesu li žive. Nažalost, u avgustu ce ih u Dairama, u potrazi za vodom, sustići granata. S Melihom je bila njena kci Esma i sve ce izginuti, osim Amine, Allah ih nagradio dzennetskim bascama. No, najednom se sjetim Ese koji je možda već bio spreman za put i nisam smio ni pomisliti da gubim vrijeme. Čekao nas je povratak ponovo preko najmanje 6-7 barikada i možda sudbina pacova u onom smrtonosnom ljepilu u našoj kući u Lubinoj. Šta će biti s nama do Tuzle, dragi Bože, mislio sam u sebi, tek tada postavši svjestan svih opasnosti naše iznenadne ratne avanture, dok sam grabio prema Katedrali a potom preko Mejtaša nastavio prema bolnici Koševo.

Eso je prakticno vec bio spreman za polazak na kapiji koševske bolnice gdje se motalo puno svijeta, vjerovatno rodbine prvih zrtava napada na grad. Djevojčicino njezno lice s uvojcima koji su padali na oci odavalo je strah i tjeskobu zbog sinoćnjeg bombardovanja grada pa smo brzo sjeli u auto i krenuli u potpunu neizvjesnost povratka kuci. Zanimljivo, s Esom nikad više slova nisam prozborio o našoj najrizičnijoj životnoj avanturi, ali mogu samo zamisliti šta je jedan roditelj mogao pomisliti pred takav put na kojem je smrt vrebala na svakom koraku. Sjecam se da ju je samo jednom nesto kratko pitao o zivotu u bolnici, napadima na Sarajevo a ona je jedva nesto procijedila i ponovo je sutnja ispunila auto. Bez rijeci, cekali smo susret s prvom barikadom i izlazom iz grada. Uzgred kad nas je vec sudbina spojila toga dana, moram spomenuti tuznu Esinu životnu priču koja najbolje oslikava historiju Bosne i Bošnjaka.

Rodio se u Višegradu pocetkom Drugog svjetskog rata. Četnici su mu sve pobili od njegovih Zukića, a on je kao beba, ipak nekako preživio, bez igdje ikoga, ko će znati kakvim linijama i vezom, našao usvojitelje daleko od rodne Drine. Kod usvojitelja Osme se i ozenio, stekao porodicu. Imao je četiri kćerke, a silno je želio nasljednika. Bog mu je uslišao dove. Nekako pred rat, peto dijete je bio - sin! U Donjem Hotonju, prije samog izlaska iz grada, svratili smo kod njegovog zeta, visokog i statistog čovjeka muzevnog lica, poput Stevena Seagala, porijeklom iz Istočne Bosne. U kratkom susretu ispričao nam je nevjerovatnu priču o prvih par sedmica rata u Sarajevu. Za nas iz 'mirne Tuzle', sve je zvučalo strasno, iako smo preko TV i radija podosta toga vidjeli i culi! Taj skromni i čestiti čovjek, odmah se uključio u redove TO BiH a i kako ne bi, četnici su mu skoro došli pod kuću u tom vogoscanskom naselju.
Poslije sam čuo da je poginuo već u junu na linijama odbrane grada, da ga dragi Bog nagradi džennetom za njegovu šehidsku smrt. Barikada TO BiH će nas pustiti bez prevelikog zagledanja čim smo pokazali djevojčicu i otpusni list iz bolnice. I SMB vojnicima i rezervistima na srpskom check pointu taj papir i uplašena djevojčica na zadnjem sjedištu su bili dovoljni za prolaz. Dok smo izlazili iz Vogošće, na ranije spomenutoj petlji, ponovo zagledam u mitraljeska gnijezda s više strana dobro zaštićene vrećama pijeska. Grad je bio potpuno blokiran i omca se sve vise stezala.
U obliznjem Semizovcu je tada jos bila uspravna džamija. Desetak-petnaest dana poslije, 2 maja, u džamijskoj kući pored nje desio se jedan od najstrašnijih zločina u tom kraju. Bez ikakvoga povoda zaklan je Hasib ef. Ramić i njegovo troje malodobne djece, žena i četveromjesečna beba koju su zločinci zadavili. Još par kontrola bili su ohrabrujući, iako ni to nije relaksiralo napeto stanje u autu. Bila je to ustrajna sutnja, bez ikakve zelje da se zapocne neka prica. Blizu ranije spomenutog motela izmedju Srednjeg i Olova ponovo specijalna policija Karadžićeve paradržave. Okružuju auto kao iz pokazne vjezbe, valjda i da malo razbiju monotoniju. Ista pitanja i odgovori. Tip zagleda u vozačku i nalazi papirić.
'Aaa, imaš dozvolu za pištolj, ha?
Gdje ti je pištolj?
'Da je bogdom da ga imam, momak', doda Eso a mene 'presiječe' po trbuhu od njegovog prostodušja i blesave opaske. Da sam mogao, uštinuo bih ga, ili udario nogom, ali sve je bilo već prekasno.
"To mi je dozvola koja mi je ostala tu, a nemam pištolja", htio je popraviti dojam siroti Eso, ali uzalud - čovjek je gospodar riječi sve dok je ne izgovori.

'Znaš šta, ako ti sad nađem pištolj, gotov si", urlao je pobješnjeli policijac dok je stezao spremni 'hekler' uperen u nas. Istjerali su nas iz auta, prislonili uz autoi i pretražili cijeli motor, sjedišta, bumpere da sam mislio da će prevrnuti auto naglavačke. Bijesan zbog nepronađenog ' krunskog dokaza' gleda nas specijalac, lupka vozackom od ruku i misli koje 'mjere' da preduzme.
'Hajde, gubite se", jedva procijedi, a mi smo kao u filmu brzo ušli u auto i izgubili se prema barikadama TO BiH da se Radovanovi specijalci ne bi predomislili. S našima je ionako sve lakše. Sad je trebalo proći one četnike s redenicima, šubarama i 'šmajserima', velim u sebi dok i dalje vozimo bez ikakvoga razgovora. Ne znam šta se desilo, da li lijep dan, vijesti o primirju, ali one četnicke spodobe iznad Kladnja - nije bilo. Ulazak u taj gradić značio je kao ulazak u Tuzlu. Sad smo samo mogli imati barikade s ljiljanima a njih se nismo bojali. Kakvo olakšanje! Mislim da cijeli put u povratku nismo par riječi progovorili, ali sada sam više nego ubijeđen da je samo dragi Bog mogao umiješati Svoje prste na tako dugom putu putu načičkanom barikadama bosanskih rodoljuba i velikosrpskih zlikovaca. Bože, za što li si nas sačuvao?
Onaj prvi četnik s redenicima kao iz serije "Povratak otpisanih" bio je tačno slika i prilika Arkanovih koljača koji su klali i palili Fočom, Višegradom, Zvornikom. Njihov je zadatak bio, po zamisli Domuza sa Dedinja, da posiju strah i teror medju narodima u BiH masovnim ubistvima i silovanjima, progonom civila i paljevinama gradova i sela a onda ce sve ici lakse, mrznja ce porasti i puska i noz ce se samo cvrsce stisnuti na svim stranama.
Oni rezervisti na ulazu u Sarajevu bili su JNA i lažna i obećavajuća snaga na početku agresije koja nas je uvjeravala kao u Bijeljini, da svi 'muslimani predaju puške i da će sve biti u redu jer ih stiti JNA'.
Specijalci kod motela "Montana" bili su Karadžićevi jurišnici 'u rukavicama' koji su trebali preuzeti kontrolu nad očišćenim i ubijenim gradovima glumeći 'pravnu srpsku državu'. Sve mi je stalo i ''samo se kazalo'' u tih 240 km neviđene iznenadne avanture koje sam sa strahom i zebnjom ispricao tek mozda dvojici ljudi do danas. Esin sukus beskrajnog poštenja, ciste i neukaljane duse, roditeljske brige za djetetom i naivnosti bio je slika i prilika naivnih Bosnjaka od Trebinja do Bosanskog Novog 1992 godine uvjerenih da im se nista ruzno ne moze desiti jer nista nisu pogresno uradili. I sve to na jednu stranu, ali moja potreba da vidim Sarajevo, napadano desetak dana iz svih oruđa i oružja s brda iznad grada bila je posve iracionalna. Znam da sam samo dva puta ronio suze tokom rata i oba puta su bila zbog grada na Miljacki, a gotovina iz stana zbog koje odoh onog aprilskog dana po nezaboravno zivotno iskustvo ubrzo je ionako postala bezvrijedna cim su zatvoreni putevi. I za kraj.
Znam da ima puno važnijih svjedočenja početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, ali meni se učinilo zgodnim, i danas, na 28-mu godisnjicu početka najduže opsade u historiji jednoga grada u moderno doba ispričati jednu nevjerovatnu putesestviju prvog primirja u Sarajevu na relaciji Tuzla - glavni grad BiH kada je jedan stari bijeli "mercedes", naivno, ali i prkosno i hrabro gazio i rusio redom sve barikade, možda posljednji put demonstrirajući suverenost Bosne i Hercegovine na njenom teritoriju.
Put mi je nekako ipak napunio dusu i srce, vratio sam se zadovoljan, vidio sam voljeni grad premda ga je tek cekalo najgore, uzas skoro trogodisnje opsade, ali mi je i otvorio oči da sam znao šta mi je činiti.
Našao sam preprodavce oružja iz Hrvatske i kupio dvije automatske puške 'kalasnjikov' za 800 DM, skoro posljednju ustedjevinu, i rekao rodbini i prijateljima: "LJUDI OVO JE RAT!, kako će tek dvije sedmice kasnije u dramaticnom tonu kazati Senad Hadžifejzović u dnevniku TV BIH. Ipak, i dalje je bilo naivnijih od mene koji su mislili da mi nije dobro, da pretjerujem s pricom o ratu, ali se sjećam da sam tada negdje rekao:
"Ljudi, mi se moramo boriti i odbraniti BiH pa makar nas sve pobili, jebem li im majku!"
21.03.2020.

Prijedlog za dane karantena: KARANFILIC PROTIV CORONAVIRUSA

Do prije dvije hefte u marokanskim i nekim turskim dzamijama u Holandiji, nakon dzume namaza posjetiocima su se besplatno dijelile kesice, kod nas poznatog karanfilica (klincica), latinski syzygium aromaticum a poznat je i kao clavus.

Rijec je o zacinu koji je stoljecima poznat na Delekom Istoku u Indoneziji, juznoj Aziji, istocnoj Africi i u arapskom svijetu kao kvalitetna zastita od parazita, losih bakterija i svakojakih virusa pa su se ovih dana sjetili tih zanimljivih isusenih sastojaka kao efikasnu zastitu i protiv coronavirusa.

Miris im je topao, opor i aromatičan, a okus slatkasto- gorak i vrlo jak. Dovoljno je uzeti 1-2 ´´drvceta´´, sazvakati i pojesti.
Jucer mi kaze Lav iz Teocaka kako mu je nana cijeli zivot dodavala u kahvu malo karanfilica, bezbeli samljeven, kakav se koristi kao zacin u pripremi nekih jela.

U ovom slucaju, kako rekosmo, dovoljno je sazvakati jedan-dva drvceta karanfilica na dnevnoj bazi i vas organizam ce dodatno ojacati i praviti branu od svih vrsta virusa.
Dabome, nije rijec o iladzu nego o korisnoj zastiti za organizam.

Poslusajmo mudre Arape.
14.03.2020.

Amsterdam: CORONA JE STIGLA I U NAS GRAD

Corona virus je stigao i u nas grad. Sasvim ocekivano, rekao bih i da kasni buduci koliko ovaj narod putuje, koliko se u ovaj grad dolazi (preko 10 miliona turista godisnje) i kako je ziv kontakt Holandjana cak i s najudaljenijim zemljama svijeta. Strastveni putnici i istrazivaci dalekog i nepoznatog nekim putevima su eto prije nekoliko dana donijeli nepoznati i opasni COVID-19, virus poznatiji kao Corona.

Jutros je objavljen podatak o 150 zarazenih holandskih drzavljana od kojih je 12 umrlo, , ´´pometnja i strah rasli ko korov´´, kako bi rekao Sidran u jednoj pjesmi.  Pa, iako je smrtnost uglavnom kod ljudi pozne zivotne dobi jucer su posve opuhani lanci superxafsa bas kao da ulazimo u ratno stanje a ljudi su vrlo oprezni i nista ne prepustaju slucaju dok gledaju slike iz Italije i drugih zarista virusa u svijetu. (na slici)

Mislim da je prekjucerasnja izjava holandskog premijera Marka Rutte kad je naciji preporucio da izbjegavaju rukovanje, cesce pere ruke i bude na distanci od drugih ljudi (vise od jedan metar) podosta doprinijela panici.

Velike kompanije preporucuju uposlenicima rad od kuce gdje god je to moguce, promet na aerodromima je drasticno opao nakon obustave ´´overseas´´ letova za SAD, veliki turisticki tour operator ´´Corendon´´ koji u vlastitoj floti ima 16 aviona je potpuno prestao s radom (kome je sada do odmora!?) a druge tek najavljuju drasticne mjere. Izvjesno je i zatvaranje restorana, kina i drugih javnih mjesta okupljanja jer su sve sportske manifestacije vec otkazane do 1 aprila. Najvise ce biti pogodjen turizam, transport i pratece djelatnosti, ali i kulturni poslanici, recimo u pozoristima, slobodni umjetnici itd.

Prave posljedice panike zbog brzog sirenja virusa tek kasnije ce se zbrajati, ali koliko god umirujuce izgledale vijesti o uspjesnoj tromjesecnoj bitki s Coronom u kineskom Wuhanu, gdje je sve pocelo, nikome nije svejedno.

Ljudi su zabrinuti, kupuju se zalihe hrane i sprema zivot u kucnoj atmosferi, mozda i mjesecima. Na ulici i u superxafsima vise nije po 1-2 ljudi s maskama preko usta. Za sada su do 1 aprila prekinute sve sportske i kulturne manifestacije a neizvjesno je i sta ce biti poslije.
Holandska vlada je pred velikim pritiskom zatvaranja skola. Premijer Rutte odolijeva zbog posljedica po ekonomiju jer boravak djece u skoli je golemo rasterecenje zaposlenim roditeljima. No, jucerasnja odluka njemacke kancelarke Merkel da zatvori sve skole na 5 sedmica tesko ce ostaviti komsiluk da ne posegne za istim mjerama. Tek tada ce vjerovatno uslijediti paraliza zivota i potpuna promjena svakodnevnice.

Neki poznanici i prijatelji kazu kako nece moci izdrzati par mjeseci u kuci, ´´ako bude kao u karantenu´´.

Bit ce neobicno vidjeti i kako ce reagirati kompletno holandsko drustvo koje nije tradicionalno, ne njeguje puno porodicne vrijednosti i posve je okrenuto prema svijetu.

Sada je sve ukoceno i blokirano. Mnogi ce kao nikad sedmicama biti priseljeni sjediti kuci s djecom (dok i njima ne zatvore skole) uz tv, knjigu s minimalnim kontaktom s vanjskim svijetom.

Sinoc sam narucio sushi i poceo mentalne pripreme za zivot u karanteni.

Sta reci osim, ´´Ljudi, sta je ovo, da li je ovo moguce!´´, kao sto je uzviknuo davno slavni sportski komentator.
08.03.2020.

Uz 8 mart: BOSANSKE JUNAKINJE ARMIJE R BiH

U raznim temama koje se danas obrađuju o pitanjima žena u Bosni i Hercegovini, rijetko je primjetna kategorija onih koje su nesebično dale svoj doprinos u odbrani naše zemlje od agresije. Danas, na Međunarodni dan žena, prisjećamo se arhivske priče o ovim čeličnim, hrabrim ratnicama.

Prema evidenciji od 31. decembra 1995, 5.360 žena je branilo BiH u redovima Armije RBiH. Trinaest njih dobitnice su najvećeg ratnog priznanja "Zlatni ljiljan".
To su: Fadila Bajrić, Zlata Gazibara, Dževada Tataragić i Aida Zuko, dok su posthumno ovim priznanjem odlikovane Emira Bašić, Mevlida Elčić, Kornelija Jurić, Atifa Karalić, Razija Merić, Indira Pjanić i Nevzeta Sefer. Također, Fadila Odžaković Žuta i Edina Čamdžić, osim "Zlatnim ljiljanom", posthumno su odlikovane i "Ordenom zlatnog grba" s mačevima, odnosno "Medaljom za hrabrost".

U ljeto 1993. na brdima iznad Mahale (Gornji Vakuf) vodile su se velike borbe. Treceg septembra poginulo je nekoliko hrabrih boraca, a među njima i gornjovakufska heroina Atifa Karalić Tifka.
Grmuško-srbljanski plato bio je posljednja stanica na ovom svijetu za 20-godišnju Indiru Pjanić, heroinu iz Mutnika kod Cazina, koja je, zajedno s četiri saborca, poginula u julu 1992.

Bh. slobodu nije dočekala ni legendarna Fadila Odžaković Žuta, heroina s Žuči. Teško je ranjena 18. septembra 1992. u odbrani kote Orlić, a umrla je dva dana nakon toga.

Kornelija Jurić imala je 20 godina i 17 dana kada je 10. oktobra 1992. poginula za vrijeme velike srpske ofanzive na Stupu kod Sarajeva, na dužnosti komandira sanitetske desetine u HVO-u "Kralj Tvrtko". Razija Merić je bila borkinja Samostalnog diverzantskog bataljona "Crni vukovi".

Razija je 1. jula 1993. poginula na vozućkom ratištu, na Cvijanovićima. Imala je 18 godina. Podsjeća se i na napad od 14. maja 1992. na 15 branilaca Sarajeva na brdu Mojmilo. Nana Fata Turkušić je svojim bombama zaustavila napad i bila teško ranjena. Umrla je nakon agresije, u novembru 1996.

Dvadesetčetverogodišnja studentica žurnalistike Emira Bašić iz Bosanskog Novog poginula je 27. novembra 1993. u odbrani Sarajeva na Jevrejskom groblju. Sestre Mevlida i Samira Elčić, poginule su kao pripadnice 4. motorizovane brigade ARBiH 28. jula 1993. u bitki za igmansko Golo brdo. Poginule su u razmaku od pet minuta. Jedna ulica na Ilidži danas nosi njihovo ime.

Dvadesetdvogodišnja Edina Čamdžić iz Kladnja poginula je 10. novembra 1993. kao diverzant u Zubetima kod Vareša. Vidjevši da će pasti u ruke neprijatelju, aktivirala je bombu i tako zajedno sa sobom u smrt odvela i neprijateljske vojnike. Iza nje je ostala dvogodišnja kćerka Alba, pisao je Dnevni avaz svojevremeno.

Plave ptice

U avgustu 1992. u Pofalićima je osnovana četa djevojaka pod nazivom "Plave ptice", kojom je komandovala Sabaheta Ćutuk. Ove heroine borile su se na Žuči.
Četiri dobitnice "Zlatnog ljiljana" koje su preživjele agresiju, živjele su i žive skromno. Fadila Porčić iz Bosanskog Petrovca, bivši diverzant Specijalne jedinice "Tigrovi" Petog korpusa ARBiH, sa 17 gelera dobivenih u pet ranjavanja, živi u Bihaću i nekako se nosi s bolešću.

Dževada Tataragić iz Foče danas je stopostotni invalid. Ostala je bez ruke kada je u ljeto 1993, kao pripadnik Diverzantsko-izviđačkog odreda "Fikro" 4. motorizovane brigade, iz neprijateljske dubine podno Igmana izvlačila ranjene saborce. Zlata Gazibara iz Starog Majdana kod Sanskog Mosta od 2000. živi u Sloveniji.

Aida Zuko je u Sarajevu. Vlasenički borci i danas pričaju o hrabrosti djevojke Dženaide Topčić, koja je u borbu stupila nakon što joj je poginuo vjerenik. I ona je poginula 2. jula 1992, od granate, tokom velike neprijateljske ofanzive na Gradačac. Nermana Planja bila je prva žena-šehid Sarajeva. U pokušaju oslobađanja Mrkovića poginula je 8. maja 1992.
Mirzeta Forić Mama
Nepunih 19 godine imala je Dalida Tufo kada je krajem januara 1993. na Dobrinji poginula kao pripadnica Specijalne jedinice MUP-a RBiH. Posthumno je odlikovana "Srebrenom policijskom zvijezdom".
Dvadesetčetverogodišnja Amra Sedić je ratna zakletva Bosanske Krupe i 511. slavne brigade ARBiH. Poginula je 1994. u borbama oko rodnog grada. Mirzeta Forić Mama živjela je do rata u Zagrebu, ali se, gledajući šta se radi od njenog Kozarca, prijavila u Prvi krajiški bataljon, koji se formirao u maju 1992. u Zagrebu. Kao heroina 17. krajiške brigade ARBiH, preživjela je mnoge ratne oluje, ali nije uspjela preživjeti strahote mira.

Nakon teške bolesti, svoju posljednju bitku izgubila je 29. novembra 2010. Na olovskom ratištu pamte rahmetli heroinu Sabinu Jamaković i nekoliko puta ranjavanu Feridu Huseinović, u Tuzli i danas spominju Tahiru Ahmetović, u Devetaku kod Lukavca Azru Hodžić, na podmajevičkim prostorima Elviru Ferhatbegović, u Hrasnici Dinu Rovčanin, Zoricu, Sanelu, Dinu, Aišu, Adviju, Tidžu, u Vogošći Jasnu Dedić i Feridu Mašić, na Soukbunaru Mujesiru Duraj, na Sedreniku Halidu Bojadži, u Ilijašu Kadiru Palić...

Stravična priča o Ivanki Skoko

Prvog dana decembra 1992, kada su srpski specijalci napali sarajevsko naselje Sokolje, dešavala se nezapamćena drama vezana uz Ivanku Skoku, djevojku iz srednje Bosne, koja je do agresije bila podstanarka u ovom naselju i ostala da brani Sarajevo.
Ranjena Ivanka bila je smještena u podrum jedne od napuštenih kuća. Srpski vojnici, kako joj nisu mogli prići i zarobiti je živu, municijom su zapalili kuću u kojoj se nalazila ranjena Ivanka. Ivanka Skoko je izgorjela desetak minuta prije nego što su njeni saborci uspjeli probiti se do zapaljene kuće.
Dijana Marinova i Sabaheta Demir
Miljenica Tuzlaka bila je Slovenka Olga Kovač, diplomirani ekonomista, borac Prve tuzlanske brigade ARBiH. Bila je udata za Bosanca Midhata Hodžića i došla je da brani Bosnu. Kada je saznala da joj je muž, umjesto da brani Bosnu, zbrisao u Italiju, podnijela je zahtjev za razvod braka.

Ratni komandant Ahmed Sejdić i borci Prve slavne višegradske brigade ARBiH s nekom posebnom toplinom i danas izgovaraju imena Bugarke Dijane Marinove i Sabahete Demir.

Dijana se početkom agresije zatekla na privremenom radu u istočnoj Bosni, a Sabaheta, inače diplomirani pravnik iz Nemile kod Zenice, bila je udata u Višegrad za Dževada Demira, borca koji je nestao u borbi.

Bile su ubitačan protivoklopni tandem u borbama oko Goražda i Višegrada, a u borbama su obje ranjavane. Dijana je napustila Bosnu i vratila se u Bugarsku, dok je Sabaheta radila kao službenica u jednoj od sarajevskih općina, pisao je svojevremeno Dnevni avaz. (www.radiosarajevo.ba)
Neka je rahmet i slava bosanskim lavicama Armije R BiH!
27.02.2020.

Akademik prof. dr Muhamed Filipovic (1929-2020): NEZABORAVNIH PET MINUTA S PROFESOROM

Jucer je u Sarajevu preselio akademik prof.dr Muhamed Filipovic, umirovljeni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu, filozofski pisac i mislilac, politicki djelatnik i erudita kojeg ce pamtiti generacije Bosanaca i Hercegovaca.
Skoro da nema nista bitno u politickoj i kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine od sredine sezdesetih do kraja prosloga stoljeca a da profesor Tunjo, kako su ga zvali njegovi studenti i cijela akademska zajednica, nije bio sudionik i aktivni ucesnik tih zbivanja. Bas svih, od nekih blistavih s kraja sezdesetih do neshvatljivih i razocaravajucih poteza u njegovoj poznoj zivotnoj dobi.
Mi, studenti Filozofskog fakulteta s neskrivenim divljenjem i respektom smo gledali u njegovu upecatljivu pojavu. Osim hodnika Filozofije zivotni putevi nam se nikad nisu dodirnuli pa tako ni pozdravili i pogledali u oci. Sve do jednog ljetnog dana 1990 godine. Iako odlicni djaci, nama, grupi svrsenika Gazi Husrevbegove medrese u Sarajevu posljednja komunisticka utvrda na Filozofskom fakultetu bio je Dzafer Poljak, sef Studentske sluzbe.
Otjerao nas je s vrata kao posljednje jadnike.

Izo Mustafic i ja tuzni u velikom holu fakulteta gdje je uvijek bilo kao u kosnici. ´´Imam ideju´´, kazem Izetu.
´´Hajmo Tunji, ako iko moze pogurati u ovom trenutku moze on.´´
Naime, kao pasionirani citalac stampe upratio sam i angazman prof.Filipovica. Mozda 7-8 mjeseci prije toga Tunjo je prakticki sam pokrenuo ´´Forum za zastitu individualnih i tradicijskih prava Muslimana´´. Bilo je to prije ikakve sudske registracije ijedne politicke partije u BiH.

Pokucamo na vrata kabineta prof. Tunje i ponizno pozdravimo. Pamtim stisak te mrsave i koscate profesorove ruke. Predstavimo se kratko a onda preuzmem inicijativu.

´´Dragi profesore, ne da nam Dzafer da upisemo fakultet samo zato sto nam je diploma medrese!, ispalio sam ko iz topa, ´´ in medias res´´. To je sramota, sta je ovo? Ne znamo sta se moze uraditi, ali mi znamo da imate onaj Forum pa eto. Znate, mi smo svi odlicni ucenici...´´ htio sam podebljati nasu pricu a profesor me prekinuo.

´´Pa nije moguce, sta im je! I tako vam rekao? – provjeravao nas je malo profesor a vec je bio ljut i mlatarao s isukanim koscatim rukama nad stolom.

´´Gdje su vam te prijave? – pitao me.

´´Evo ih, popunjene´´- odgovorim.
´´Ostavite ih na moj sto i javite se sutra, nece to ici tako!´´
Sve je trajalo oko 5 minuta.

Sutra se javimo i vidi, bogme nas zovu na neki predprijemni, kao svrsenici osnovne skole. Nimalo jednostavan predprijemni, ali mi puni znanja ´´pojedemo´´ ga. Kroz sedmicu dodje posta da sad serbes mozemo s ostalim svrsenicima srednjih skola na pravi prijemni. Polozimo i to i osvjetlamo obraz dragog profesora. Kasnije i s diplomom, bezbeli.

Toga sam se sjetio veceras s najavom sutrosnje dzenaze prof. Filipovicu. Ako ima top 5 bosanskih erudita posljednjih 50 godina u Bosni i Hercegovini, profesor Tunjo bi sigurno bio medju njima. Nezaboravna su njegova predavanja i vickaste opaske. Jedna od njih kruzi kao urbana legenda iako se desila prije naseg ulaska u hol Filozofije dok je profesor jos bio srednje dobi.
Dvije brucoskinje blizu sirokog stepenista u prizemlju fakulteta komentiraju profesore koji se penju prema kabinetima. Jedna ce primijetiti i ispratiti mrsavu pojavu jednog od njih s sesirom.

´´Vidi ovog, mrs´o, nigdje mu guzice!´´, rekne jedna i ne znajuci o kome se radi. Profesoru ni to ne promakne, imao je uho za sve. Povrati se par koraka nazad prema brucoskinji, unese joj se u lice, podigne mrsavi kaziprst i odbrusi.
´´Tacno je, kolegice, ali je zato naprijed Ajfelov toranj!´´
Takav je bio cijeli zivot.
Snagom erudicije, sto je najbolje pokazivao u javnim debatama, prosto receno ´´rasturao´´je sagovornike. Pamtit cu ga kao takvog uz zahvalu za onih nezaboravnih pet minuta u njegovom kabinetu, negdje u danima SP u fudbalu u Italiji…
Veceras sam shvatio da je bio vrsnjak mojoj rahmetli mami Ajni.
Neka ti je rahmet dusi, dragi profesore.

Inna lillahi we inna ilejhi radziun!
17.02.2020.

Bosna pred ratom: DA TE NIJE, MILORADE!

Opet ratni dobosi iz Banja Luke i Laktasa. Ponovo orkestrirano zastrasivanje raspamecenog i osiromasenog naroda Bosne i Hercegovine novim vojnim sukobom. I opet isti telal - Milorad Dodik. Je li BiH pred novim ratnim sukobom?

Svasta covjeku naumpadne, ali ko danas ima petlju nakon teske velikosrpske agresije i klaonice devedesetih reci ma nece biti rata ili ponoviti mantru o pukom homogeniziranju nacija pred nove lokalne izbore? E da bi bilo vise listica s zaokruzenim SNSD, HDZ i SDA.

´´Ko se o mlijeko opece i u jogurt puse´´, kaze stara bosanska narodna uzrecica i ne treba je zaboraviti. Bas nikada.

No, odista su nistavne sanse za novi ratni sukob na tlu Bosne i Hercegovine. Ratni poklici trebaju samo nestrpljivim liderima koji zele uci u ´´Hall of Fame´´ velikosrpstva.

A tamo nikako da se uglavi neka srpska glava koja je sklepala, kakvu takvu srpsku drzavu zapadno od Drine. A nije da ih nije bilo.

E, naseg nesretnog Laktashenka upravo to jako inspirira da krene lafo u secesiju i otcjepljenje 49% teritorije nase zemlje pored slabe centralne osovine drzave Bosne i Hercegovine, kurvanjske HDZ politike koja nastupa kao odana srpska snajka na Grmecu, ali i smusenih bosnjackih lidera i neodlucne i podijeljene medjunarodne zajednice pored kojih, cini se, sutra mogu biti poredani kontejneri Republike Mrske na razgranicenju na Vlasicu, kod Doboja, na Majevici, na sarajevskoj Dobrinji...
Sve mu se poklopili pa ne popusta u ratnoj retorici i snu o nezavisnosti RS. Koga briga o jadu i cemeru u Kalinoviku, Gacku, Sekovicima, Ozrenu...te da i proglasenje bilo kakve neovisnosti nece donijet selamet nikome. Jer ga niko ozbiljan nece priznati, osim sto ce vladati i manipulirati ljudima. Zna on dobro da ´´pohlepa i strah vladaju svijetom´´.

Ono sto se zna je da Laktashenko boluje od migrene, ozbiljnog oblika zbog kojeg je pravio i krace pauze i bio hospitaliziran u bolnici. Eto, malo se i u to uzdam, iskreno, ne bi li sta maklo laktaskoga politickog bika s bh. scene.

Da te nije, Milorade, sve mi se cini da bi netragom otislo 80% napetosti u BiH, nesrece, tuge i besperpektivnosti svih naroda u BiH i kakve takve nade u ljepsu buducnost nase zemlje.


05.02.2020.

PHISHING - Internet prevare i kako ih izbjeći

Phishing je po najjednostavnijoj definiciji internet/online prevara i zloupotreba licnih bankovnih podataka. E, taj phishing (dolazi od engleske rijeci ´´fishing´´-pecanje) me ojadio prije nekoliko sedmica. Dakle, mene su internet pokvarenjaci  - upecali. Kako?

Sve je pocelo jos u novembru a da nisam imao pojma. Naime, kad ne koristim kreditnu karticu ne gledam pregled/izvjestaj koji se salje u inbox bankovnog racuna. Jednom sam posao pogledati krajem decembra kad mi je skinuto 50 eura. Pomislim, pa to je od onog njemackog hotela za Novu godinu i odustanem.

U januarskom izvjestaju pogledam ponovo da vidim jesu li vratili, kako su obecali, vec skinute pare jer sam platio gotovinski na recepciji hotela.
Nisu slagali, ali mi se oci zakovase za dva nepoznata imena u dnu liste ciji sam kao pretplatnik pa skidaju mjesecne iznose: www.playallthis.com i www.superdeal247.com!?

Mjesecno su mi lole tako skidali po 90 i 79,99 eura, ukupno 169,99 eura! Zapravo, bilo je to 50 eura po mjesecu jer ostatak nisam licno isplatio, kako se inace radi preko debitne kartice. Time je bar privremeno steta bila manja iako je dug rastao.

Pored imena web stranica bili su cudni inozemni pozivni brojevi +4411745.... a iza njih troslovna kratica - CYP. Jasno je, bratski Kipar.

Cuj, Kipar!?

Malo razgrnem po mozdanim vijugama moju internet history. Nigdje ne nadjem web stranicu playallthis.com. Tako pokaze i history na google chrome.
Superdeal247.com se nekim cudom sjetim. Kod njih fakat jesam ispunio neki upitnik. Nepotrebno, naivno i glupo, pokajao se istog trena kad sam pritisnuo enter, ali dabome da nisam dao broj kreditne karte, posebno ne tri najvaznija broja tzv. CVC code (Card verification code), ciji cilj i jeste da sprijeci kradju i zloupotrebe kreditne kartice.
Kako je nekome uspjelo da u moje ime uzme neki ugovor s dvije web stranice a bez broja kreditne kartice, posebno ne CVC code- nemam pojma, ali je ocigledno ´´fishing´´ uspio. Upecao sam se!

Tu vec pocinje patnja ojadjenog klijenta kreditne kartice, u mom slucaju Mastercarda. Telefoniranja i polusatna cekanja da dobijes nekog iz helpdesk-a banke i izjadas mu se. Kreditnu karticu sam, bezbeli odmah blokirao.

´´Odjavite vas ugovor i sve ste rijesili, uostalom  mozda su vam to djeca uradila! Ne mozemo vam pomoci jer do vas je...´´, samo su neke od odgovora i sugestija branilaca bankovnih interesa u iz bunkera helpdesk-a.

´´Rado bih odjavio ´´subscription´´ kada bih ga imao, kazem, ali ja nisam nista narucio, nikakve potvrde dobio a ni banci nikakve dozvole nisam dao da mi se skida novac. Pojasnite mi kako da se odjavim i ja cu to uciniti´´. Naravno, teta tada zacuti.

Zapravo, ima tu zamka na koju niposto nisam htio nasjesti. Ako zatrazis da ti se prekine ugovor ti po automitizmu priznajes da si nesto imao s tim online hajducima. Tada si svakako gotov i ni premijer drzave te ne moze spasiti.

Iskreno, pokusao sam se kao odjaviti preko e-maila kojeg sam ukucao u tom nekoj anketi, tek da vidim radi li to, ima li me tamo, ali je bilo nemoguce neki ugovor prekinuti kad nema nikakve oficijalne prijave.

Nezadovoljan razgovorima s helpdeskom odem direktno u banku. Nekakav curetak, tek s fakulteta mes´cini, veli ´´hajd´ zvat cemo zajedno helpdesk, ne mozemo mi tu nista uciniti!´´
Sta cu, odem kuci.

´´Pa, cekajte, gdje cete?, zaustavljali su me.

´´Pa ja to lakse mogu sam od kuce, ionako mi ne mozete pomoci, kako ste rekli´´.

Ponovo telefon u ruke i ovaj put trazi termin za razgovor. S menadzerom.
Zero points.

Tek kad sam ponovo otisao, ovaj put u drugu poslovnicu, podigao glas i zaprijetio prijavom u policiji uspjelo mi je isposlovati da bar blokiramo buduce kradje novca i dobijem posve novu kreditnu karticu, a ne samo s novom lozinkom, kako mi je bankovni mudrac predlozio. I neka vrsta obecanja da ce mi novac biti vracen.

Rojile su mi se neke sumnje da ce me izlevatiti pa ipak odem na policiju i napravim tuzbu.
Kroz dva dana u mom inbox-u poruke (confirmation of cancellation) bas od ona dva kiparska adresata kako im je zao sto mi je ´´subscription´´ prekinuta i da im se mogu opet vratiti ako pozelim!? Cuj to!

Htjedoh im napisati, pa, gospodo, nisam se ni prijavio, bar nemam nikakvog pismenog traga, a bogme ni trazio da me odjavite, otkud sad to? Policija, nema druge.

Odustanem od nove prepiske, hajde da se bar nesto rijesilo.

Sad ocekujem i povrat novca, iako i to nije posve sigurno jer spominju samo ´´nadoknadu´´, ´´ukoliko budete imali pravo na to´´, ne i potpuno vracanje skinutog novca. Slijede razgovori i rovovska bitka.

Kako god, ljudi, izbjegavajte popunjavati online bilo kakve primamljive formulare, posebno one jeftine ´´vi ste pobjednik tog i tog, samo jos ispunite vase licne podatke, adresu, e-mail...
Sto je na prvu´´ poznatija´´ adresa i legitimnija, velika i poznata kompanija, to je opasnije jer na njoj vjesto dodaju neko slovo ili znak koji, ako niste pazljivi, ostave dojam ozbiljnog posiljaoca.

Kao sto gore napisah, i bez broja kreditne karte i onog CVC code, online hajducima je nekad dovoljno samo malo da vas dobro ojade s vasim bankovnim racunima.
03.02.2020.

NE MOŽEŠ PRAVITI ONO OD ČEGA SI NAPRAVLJEN!

´´Treba zemlju cuvati, sve covjek moze napraviti, ali zemlju ne moze jer je sam covjek napravljen od komada ispecene zemlje, kako u Knjizi stoji.
Ne mozes ti praviti ono od cega si napravljen, toga na svijetu nije bilo.´´

(Dzevad Karahasan)


08.01.2020.

8 januar 2019 - 8 januar 2020: MAMINA TIRKIZNA SERDZADA

Danas je tacno godina kako je moja draga mati Ajna (na slici), vratila dusu Gospodaru svjetova.Kao da je jucer bilo a sve je isto. Praznina i tuga. Toliko je slika jos uvijek pred ocima a jedna je u proteklih dvanaest mjeseci bila vrlo cesta - mamina tirkizna serdzada.

Dobila ju je nekad davno, vjerujem puno prije Olimpijade u Sarajevu 1984 godine. Iz Njemacke, donijela sestra. Tesko mi se sjetiti, ali sam uvjeren da su u pitanju sedamdesete godine, one koje pamte lijepo doba Dzemala Bijedica, pametnog, sposobnog i drcnog Mostarca na celu jugoslavenske vlade u Beogradu..

Serdzada je bila malo uza, bas potaman za maminu sitnu konstituciju, bezbeli s nezaobilaznim detaljem Kabe u Mekki. No, kako je mama rahmetli klanjala bes vakat (pet dnevnih namaza) haman 60 godina, sve je imalo i svoju cijenu - serdzada je od svakodnevne upotrebe skoro ´´progledala´´. Najvise, ocekivano, tamo gdje klanjac dodiruje zemlju kada skruseno i nicice stoji na kijamu pred Allahom u namazu, gdje budu stopala. Tu nije bilo ni traga tirkiznoj boji, vise nekom sivilu nalik na boju cementa. Serdzada je bila neprepoznatljiva i tamo gdje koljena dodiruju zemlju pri sedzdi te na mjestu gdje celo i nos cine samu sedzdu te mjesta gdje budu ruke. Tu je bilo najmanje, valjda iz mamine beskrajne poboznosti da se sedzda ucini posve njezno i skruseno. Tako je i trag od ruku koji ´´zatvaraju´´ lice na sedzdi bio tek jedan kruzic od dlana.
Takva posve izlizana serdzada je docekala i agresiju na BiH, prezivjela rat...
Hej, jedna bosanska poboznost je u nekih cetrdesetak godina napola izmanula serdzadu od klanjanja dnevnih namaza! Kome uz ovu cinjenicu da ne zaiskri bar suza?

Svi smo se nekako  u kuci vezali za taj komad tkanine (ime se u bosanski uselilo iz turskog jezika, izvorno je sedzada iz arapskog) pa nikome nije palo na pamet da je zamijeni. Niko nije mario ni sta ce neko reci kad bi dosli u nasu kucu.

Izmanula se posve mamina serdzada od koliko hiljada sati provedenih na njoj, koliko miliona puta izgovorenih ´´Subhane Rabbije-l-azim´´, ´´SemiAllahu li men hamideh, Rabbena leke-l- hamd´´ i ´´Subhane Rabbije-l- e´ala´´ dok je stajala pred Allahom u namazu da i ne znam kad je dobila konkurenciju u novoj, mes´cini donesenoj s hadza od nekog novog hadzije iz familije ili prijatelja. Ne mogu si oprostiti da je netragom nestala a da se niko i ne zapita. S druge strane, mozda mami to i ne bi poslo za rukom da joj nije s bes vakat namaza pomogao i rahmetli otac i mi ostali ukucani, ali je nekako bila bas njena serdzada. Ne bi ona klanjala na tepihu koliko god uvijek bio cist, niposto, pored njene serdzade.

Ta mamina tirkizna prostirka iz daleke Mekke, grada koji zbog Kabe sanja svaki musliman u svijetu da je bar jednom posjeti u zivotu, veceras dok ovo pisem, cini mi se najbolja je uspomena jedne muslimanske skrusenosti i jednoj ustrajnoj sedzdi Gospodaru Sudnjega dana. Svjedocanstvo vjere jedne bosanske muslimanke iz doba Titove Jugoslavije do nezavisne Bosne i Hercegovine.

Sve bih dao da veceras mogu razviti tu maminu serdzadu i klanjati jaciju na njoj, ali nema je.

Ipak, igrom sudbine zapala me u zaostavstini mamina nova serdzada na kojoj je klanjala mozda posljednjih desetak godina. Volio bih i nadam se da ce i ona ako Bog da bar priblizno izgledati od kijama i sedzde kao nezaboravna mamina tirkizna sedzada iz sedamdesetih godina prosloga stoljeca.

Da joj Allah ukabuli sve njene namaze i ibadete.

Rahmetullahi alejha rahmeten wasiah!
10.12.2019.

Peter Handke: ´´NIJE SIGURNO DA LI SU BOSANSKI MUSLIMANI NAROD!´´

Peter Handke (na slici), austrijski pozorisni pisac, romanopisac, esejist i pjesnik, kako ste davno culi ili procitali, veceras ce u Stockholmu primiti Nobelovu nagradu na knjizevnost.

Dzaba otvoreni protesti ne malog dijela umnog svijeta koji drzi do sebe i postenja da je rijec o uvredi za tako prestizno priznanje jer, i pored zasluzne reputacije velikog pisca, taj Austrijanac je otvoreno podrzavao rezim Slobodana Milosevica i negira genocid u Srebrenici sto je uvreda za covjecanstvo i modernu civilizaciju.

Iako privatni zivot treba odvojiti od djela svakog autora ili istrazivaca, njihovo javno djelovanje je pod posebnim durbinima upravo zato sto su umni ljudi s najvisim medjunarodnim referencama i priznanjima pa neko ko negira presudu medjunarodnog suda golema je sramota za Nobelov komitet koji ce veceras eto takvom covjeku cestitati za doprinos knjizevnosti a halaliti sto je podrzavao jedan fasisticki rezim u Srbiji i jos se skoro radovao genocidu koji je pocinjen u Srebrenici jula 1995 godine.


Nobelova nagrada je uspostavljena 1895 godine na osnovu testamenta Alfreda Nobela, covjeka koji je izmislio dinamit, izmedju ostaloga, a 1901 godine je prvi put dodijeljena. Osim cuvene nagrade na papiru koja je san svih istrazivaca, pisaca, mirotvoraca, Handke ce veceras ponijeti kuci skoro milion eura.

Za nase citaoce navest cemo i jedan zanimljiv citat Petera Handkea o Bosnjacima:

´´ Nije bas sigurno da li su bosanski muslimani narod i da li mogu biti nazvani narodom!´´, rekao je Handke jednom prilikom.

Pravi i odani ucenik visokih velikosrpskih skola u Beogradu, zar ne?
21.11.2019.

Rotterdam: SRPSKA CRKVA I UDRUZENJA PROTIV ''SREBRENICA MONUMENT''!

Ne pamtim da se u Holandiji u posljednje dvije decenije i po jednom pitanju od interesa i znacaja za bh.zajednicu u ovoj zemlji oglasila Srpska pravoslavna crkva i srpska udruzenja koja okupljaju bosanske Srbe. Ima ih, a kao da ih nema. I tako je bilo sve do prije nekoliko dana.

Crkvenu zajednicu (SPC) i srpska udruzenja ujedinila je - Srebrenica. Da budemo precizniji, ujedinila ih je ideja o izgradnji ''Srebrenica monumenta'' u Rotterdamu sto je na prijedlog stranke ''DENK'', 9 jula nacelno podrzao opcinski parlament, ali bez ikakvih konkretnih naznaka o njegovoj realizaciji. No, i to je bilo dovoljno za uzbunu.

Iako ih ne zanimaju nikakve aktivnosti Platforme BiH, krovne zajednice bh. udruzenja, jos manje proslave Dana drzavnosti BiH i slicno. Ne zele doci cak ni na uctive pozive Islamske zajednice Bosnjaka na proslave bajrama.
Ni baklava im nije bila privlacna, ali eto jedna inicijativa u vezi obiljezavanja genocida nad Bosnjacima Srebrenice jeste da udruze olovke i potpisu jedno pismo.

U zajednickom istupu gradskom parlamentu osim sto se protive ideji za ''Srebrenica monument'', potpisnici pisma nude i vlastiti prijedlog.

´´Krvavi rat nakon raspada Jugoslavije posebno je pogodio Bosnu i Hercegovinu. Tri etnicke grupe, bosanski muslimani/Bosnjaci, bosanski Srbi i bosanski Hrvati, u medjusobnom sukobu 1992-1995 bile su medjusobno sukobljene a tom prilikom pocinjeni su zlocini na svim stranama. Zato se protivimo formiranju slike o Srebrenici koja se provlaci u zahtjevu partije ´´DENK´´ od 9. jula dok paznje za stradanja drugih etnickih grupa nema. Kao posljedica rata u Bosni i Hercegovini koji je jos svjez u sjecanju, sada je Bosna i Hercegovina jedno podijeljeno drustvo u kojem tri najvece etnicke grupe vise zive jedni pored drugih nego zajedno´´.

U pismu se jos negira postojanje ´´Holandsko-bosanske zajednice´´ u Holandiji, kako je stoji u parlamentarnom prijedlogu stranke ´´DENK´´, vec da su u pitanju zasebne etnicke grupe koje kao takve i djeluju i nastupaju. (...)

´´Zato smatramo da je u provodjenju prijedloga o gradnji ´´Srebrenica monumenta´´ kolegij gradonacelnika i gradska vlada obavezno trebao uzeti u obzir ucesce i predstavnika bosanskih Srba i bosanskih Hrvata. Najveca koncentracija Srba, medju kojima i bosanskih Srba je upravo u regiji Rijnmond (Rotterdam) i zato savjetujemo kolegij gradonacelnika da u predstojece razgovore ukljuce i druge etnicke grupe porijeklom iz Bosne i Hercegovine´´.
Na kraju pisma, potpisnici ove molbe isticu da gradnja spomenika iskljucivo za zrtve Srebrenice ne vodi pomirenju izmedju etnickih grupa porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Holandiji pa nude i rjesenje.

´´Mi podrzavamo inicijativu da, ako opcina Rotterdam vec misli graditi spomenik za zrtve rata u Bosni i Hercegovini da to bude u sirem smislu, za sve zrtve rata iz bivse Jugoslavije, pa da to bude jedinstveno mjesto sjecanja za sve ratne zrtve, neovisno o vjeri ili etnickom porijeklu. Takvo mjesto bi moglo doprinijeti pomirenju medju etnickim grupama iz bivse Jugoslavije. Gradnja monumenta iskljucivo za zrtve Srebrenice doprinijet ce upravo suprotno- daljoj polarizaciji medju etnickim grupama iz bivse Jugoslavije koje u Rotterdamu i Holandiji zive u velikom broju´´, kaze se na kraju otvorenog pisma/molbe predstavnika SPC i srpskih udruzenja u Holandiji upucenog opcinskim vlastima Rotterdama.

Pismo su na memorandumu Zapadnoevropske eparhije Srpske pravoslavne crkve, Srpske pravoslavne parohije Svete Trojice Rotterdam potpisali:

Vojislav Bilbija, rektor, vladika Svete pravoslavne parohije ´´Svete trojice´´, Rotterdam
gospodja N.Canak, predsjednica Srpskog kulturnog drustva ´´Vuk Karadzic´´, Rotterdam, gospodin M.Vukas, predsjednik Srpskog omladinskog prijateljstva (SOP) Rotterdam,
gospodin M.Barjaktarovic, predsjednik Srpskog kulturnog i informativnog centra ´´Stefan Nemanja´´ iz De Meerna i
gospodja C.J.M. Grbic-Buddingh, predsjednica Srpskog informativnog i kulturnog centra u Arnhemu.
18.11.2019.

Burek blog i Srebrenica: ´´KAKO HRVATI NAPRAVE VJERSKI SKUP NA BLEIBURGU!´´

Skoro dvadeset godina pratimo sve oko Srebrenice u Holandiji, odlazimo na tuzne godisnjice, promocije, sudske procese u Den Haagu i vrlo cesto pisemo o njima, ne prezajuci ni od kritike.

Cinili smo to u formi vijesti, osvrta, poziva, humanitarnih akcija, ali i angaziranim prilozima kako na ovom blogu tako i na bh portalima i listovima u domovini. Bili smo redovito dobronamjerni u kritici, kad je bilo povoda za nju, a posljednja je neshvatljive promjene u ´´Srebrenica herdenking´´ u Den Haagu 11 jula o cemu smo u vise navrata pisali prosle godine.

Ukratko, Organizacioni odbor je na evaluaciji skupa u Utrechtu potpuno neocekivano 2016 godine nadglasao holandske organizacije i predstavnike u tom tijelu i na mala vrata u programm ugurao klanjanje dzenaze namaz, vaz efendije, vise ilahija i vjerskog sadrzaja.

Nije to vise bila gradjanska komemoracija kakvu je znamo 20 godina, a u njoj je od vjerskog bila samo Fatiha koju bi naglas proucio roterdamski imam.

Od 2016 godine sve se tumbe promijenilo a u IZ Bosnjaka Holandije su likovali bas kao da je rijec o velikoj pobjedi islama a holandske organizacije i pojedinci s dvije decenije probosanskog staza u svim projektima u i oko Srebrenice bili su prostim jezikom receno - nogirani. Nas je toga stid i sramimo se, kako smo i napisali davno u poruci holandskoj gospodi iz nevladine organizacije PAX.

E, zbog svega toga smo na portalu Oslobodjenja (www.oslobodjenje.ba) objavili kriticki tekst ´´Zasto je gradjansku komemoraciju zamijenio (polu)vjerski skup? Evo linka:

https://mojabih.oslobodjenje.ba/b-v-logovi/den-haag-zasto-je-gradansku-komemoraciju-zamijenio-poluvjerski-skup/1671?fbclid=IwAR3C9UT5F69qh1TvnjdAl8KfjDw1WpnOdTxRD5Wjn8RYcXMELVDAEqLkxlg

Dobili smo jako puno reakcija, i ako izuzmemo par izrecenih bez ikakvog argumenta, vise ´´ad hominem´´ na Facebook profilima koje slucajno upratismo, ostali su vrlo pozitivni i dali su nam nepodijeljenu podrsku.

Osim nasih intelektualaca, obrazovanih i mislecih Bosanaca i Hercegovaca u Holandiji, podrzali su nas cak i neki bosanski muftije, imami, prakticni muslimani i clanovi Islamske zajednice. Nije to nebitno jer u osnovi upucene kritike je guranje vjere i IZ tamo gdje ne treba.

Na drugoj strani, kako smo zakljucili, ostali su bosnjacki nacionalromantici, politicki nepismeni ljudi, tvrdokorni i slijepi SDA glasaci i dzamijski golubovi koji ne vide dalje od nosa.
Jedan od njih, kaze ´´najlakse je nase kritikovati. Kako mogu Hrvati napraviti vjerski skup na Bleiburgu!´´ (!??)

Sta bi mu covjek odgovorio na usporedbu ´´Srebrenice herdenking´´ s ustaskim skupom na Blajburskom polju na jugu Austrije koji je uvijek pod kisobranom Katolicke crkve u Hrvata!

Na kraju, da budemo iskreni, da cemo nesto puno promijeniti s jednim kritickim tekstom na bh.web portalu ne vjerujemo, ali smo htjeli eto ´´bar vrisnuti kako treba´´, sto bi rekao rahmetli Mehmedalija Mak Dizdar, te iskazati stav da je krajnje vrijeme da organizatori bh.skupova u iseljenistvu, pa i u slucaju Srebrenice, pocnu ozbiljnije i opreznije promisljati kakve posljedice mogu izazvati neki nepromisljeni potezi.

Dok Bosnjake ionako sve vise pokusavaju ugurati u vjersku skupinu a oduzeti mu atribucije naroda, (polu)vjerski skup u Den Haagu 11 jula samo hrani autore takvih opskurnih teza.
Kome su tekbiri, efendijin vaz i ilahije na Het Pleinu u Den Haagu dika, ponos i trijumf islama, neka mu je dragi Bog na pomoci.

03.11.2019.

Nedzad Ibrisimovic: DEMANTI

´´Ako ja u današnjim novinama napišem da je jedan lijep čovjek ružan, a sutra da demantujem i napišem da je lijep, ništa od toga; u najboljem slučaju taj čovjek će od sutra biti i ružan i lijep, a nikada više samo lijep. A čovjek stvarno lijep. Ali, džaba! Gotovo!

Dakle, psihološki, demanti ne postoji, ali kako to vi novinari kažete: vijest je kad pernati jastuk raspeš s balkona, a demanti je kad ideš skupljati sve ono rasuto perje.

Hajde ga skupi, uvijek će neku perku odnijeti vjetar daleko od tvog domašaja.

                                                                                                     (rahmetli Nedzad Ibrisimovic)


Sjajno napisano!
18.10.2019.

In memoriam: Halil Dzananovic (1952-2019): BOSANSKI RŠUM IZ AMSTERDAMA

Zvao sam ga ´´Rsum´´, po srbijanskom pjesniku Ljubivoju Rsumovicu Rsumu.
I nije se ljutio, naprotiv, kao da mu je godilo. Uvijek se smjeskao kad bih viknuo:
´´ Gdje si, Rsume!´´.
Govorio sam to iz neskrivenog respekta prema njemu kao intelektualcu, kako zbog njihovog istog, pjesnickog backgrounda, tako i podobro zbog izgleda i stila zivota koji je dijelio sa slavnim pjesnikom iz Srbije.Mislim da sam bas pogodio.

Bio je to nas Halil Dzananovic, Bratuncanin, rodjen 1952 g., vrstan pjesnik, knjizevni kriticar, jedno vrijeme i novinar i boem kakvih je malo bilo u bh. holandskom izbjeglistvu.

Na prvom susretu me iznenadila njegova ekavica, ali mi je odmah pojasnio da je u Beogradu proveo ´´pola zivota´´ i iz belog grada odjezdio u zemlju lala.

Odmah, vec u prvim kafanskim druzenjima odusevio me njegov uvid u literaturu. Znate, to ne mozete nabubati pa glumiti da ste nacitan. Ne, nikako. Jos vise me odusevio njegov sjajan pjesnicki dar, ali i porazila neshvatljiva skromnost. Naime, tada je bio bez objavljene knjige poezije. Koliko sam ga samo puta od 2003-2008 godine gurao i molio da objavi svoje pjesme jer je bolji od toliko ´´odstampanih´´ bosanskih poeta da me bilo stid.
I uspjelo mu je to, kasnije, uz pomoc nekih ljudi, sto me jako obradovalo. Objavio je, ako se ne varam ukupno tri-cetiri zbirke poezije.
O Evropi i njenoj sramnoj ulozi u BiH tokom agresije na nasu zemlju napisao je odlicnu pjesmu koju je govorio na nekoliko skupova u Holandiji u znak podrske domovini a cak i holandska kritika primijetila i cijenila.

Jedne godine smo zajedno putovali na par sastanaka Svjetskog saveza dijaspore BiH. Nezaboravan mi je ostao nas put u BiH.

Tada sam posve smetnuo s uma da ce to biti njegov prvi ulazak u rodnu zemlju nakon godina i godina boravka u Srbiji i Holandiji.

Nije se dobro razumio gdje ko sta ´´drzi´´ u novoj BiH nakon agresije pa je svasta zapitkivao a od ulaska u BiH se mrstio na silne ´´ruske´´ zastave pored puta.
Negdje oko Doboja mi se unio u lice i rekao kako hoce da mu precizno kazem kad budemo usli na zemlju koju su krvlju natopili bosanski vojnici slavne Armije BiH. I odbranili je.

Negdje kod Matuzica je i mene ponio prizor pred nama.

´´Onda gledaj, lafcino, obratim se Halilu s cuvenom replikom Surija iz Valter brani Sarajevo, vidis ga! Evo ovdje blizu su nasi skoro goloruki junaci s ljiljanima razbili cetnicke tenkove generala Lisice. Uh, kako se ovdje junacki borilo i ginulo za svaki metar zemlje, bude me stid sto sam ziv´´, rekao sam mu i sam pod emocijama nakon dugog odsustva iz domovine.

´´Skreci, Amire, na prvi slijedeci parking, molim te!´´, zapovidio je Halil vozacu.

Stali smo a on je zurno izasao iz auta.

´´Izvinite, ali ja ovo moram uraditi´´, rekao nam je.

Kleknuo je tada Halil kao da ce sedzdu uciniti i njezno poljubio komad zemlje koju je Armija BiH odbranila u teskim borbama s cetnickim jedinicama na juznim prilazima u Doboj a kamiondzije i auta su usporavali cudeci se nesvakidasnjem prizoru. Bio je to Halilov prvi dodir s rodnom grudom nakon skoro 20 godina zivota u tudjini pa je osjetio potrebu da i tako iskaze, iako teatralno, ljubav prema domovini koja ga nikad nije napustila. A zivio je godinama s nozem u grudima jer su mu roditelje, cetnici zive spalili u rodnoj kuci kod Bratunca u ljeto 1992 godine.

Onda smo se par godina urijetko vidjali. Sve dok nas smrt dr Alme Djozic u novembru 2015 godine nije spojila. Alma je bila njegova Bratuncanka u Amsterdamu a moja malenkost je osmislio i preuzeo sve na sebe da joj organiziramo dostojnu promociju za izvrsnu knjigu proze ´´Bijeli tunel´´.
Imali smo prakticno samo par sedmica za ne mali posao oko organizacije knjizevne veceri jer su joj ljekari prognozirali tek par mjeseci zivota nakon trogodisnje borbe s teskom bolescu.

Nije bilo lahko sve sam. Znao sam koga cu zvati jer sam moderirao promociju. Halil je bio jako radostan sto ce biti promotor. Uh, kako se samo dobro pripremio i nadahnuto govorio o Alminoj knjizi tu vecer u Amsterdamu.

I onda srijeda uvece i vijest da ga je brat Ramo pronasao mrtvog u stanu! Boze dragi!

A samo prije par sedmica zapitam se gdje je covjek i odlucim da bar kontaktiram Enesa s kojim se cesce druzio pa da se vidimo svi negdje na kahvi. Halilov telefonski broj zagubio sam odavno pa nisam znao kako doci do njega.

Jos jedan dokaz kako ne treba oklijevati kad su u pitanju kontakti s ljudima koje cijenite i imate sta s njima podijeliti cak i kada vam se godinama razdvoje putevi.

Rahmetlija iz ponosnih bratunackih Dzananovica je bio jedan od tih. Na arapskom Halil znaci - prijatelj.

Neka ti je rahmet dusi, dragi Rsume!


29.09.2019.

Should I Stay or Should I Go: PROFESORSKU KLUPU U TUZLI ZAMIJENIO BAGEROM U HRVATSKOJ!!

O masovnom odlivu bosanskohercegovackog stanovnistva u zemlje Evropske Unije ili i dalje, ko sta nadje, znamo svi i tako je od Unsko-sanskog kantona do Gorazda i Trebinja. Da ne ide samo mladost govori i podatak do kojeg sam slucajno dosao ljetos u Tuzli.

Covjek kojeg poznajem dugo, profesor bosanskog jezika iz gradu na Jali, nezadovoljan zivotom i perspektivom odlucio je ucionicu u srednjoj skoli zamijeniti ni manje ni vise nego - baustelom u Hrvatskoj.

Zelja za odlaskom je bila vrlo izrazena, kako mi je rekao.

´´Ne mogu vise, druze, spalio sam sve iluzije da ce biti bolje´´, rekao mi je razocaranim i sjetnim glasom u basti jedne tuzlanske kafane ljetos.

Nije ga pokolebalo ni to sto ce uskoro napuniti 50 godina! Ostavio je zenu i djecu i vec par mjeseci radi na bageru i rovokopacu. Prave veliko apartmansko naselje i hotel na Jadranu.

Javio sam mu se prije par hefti.

´´Kako ide?´´, pitam.

´´Nije lose, a da ti iskreno kazem, vise se pitam sto ne odoh ranije, pa i na ovu baustelu, nego da preispitujem ovu moju odluku da u poznim godinama krecem ispocetka´´, odgovorio mi je u FB poruci.

U skoli je uzeo neplaceno odsustvo, a sve su prilike da ucionice vise vidjeti nece.

To je nasa Bosna i Hercegovina 2019 godine. A vjerovatno ce biti i u godinama koje slijede.

Nacionalisticka politika, stranacko zaposljavanje i besperktivnost cijedi sve vise ljudskih resursa nase domovine.

´´Ovdje samo ´´reset´´ cijelog drustva moze nesto donijeti, a da li je to realno´´, rece mi jedan prijatelj. Odcutao sam.

Sretno, druze na jadranskoj bausteli.

Stariji postovi

burek
<< 05/2020 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31


Dobro.ba



MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
2425888

Powered by Blogger.ba